Nove knjige

Sedmorica protiv njega

SEDMORICA PROTIV MENE
Ratko Božović
Udruženje humorista i satiričara Crne Gore, Podgorica 2010.

Ratka Božovića kao da je sami bog poslao među aforističa­re. Pored tridesetak knjiga iz teorije i sociologije kulture, napisao je i dvotomno kapitalno djelo Od Stradije do Stra­dije. Spletom okolnosti među srbijanskim aforističarima o ko­jima je  pisao eseje, našlo se i pet imena iz često spo­mi­nja­ne Antologije crnogorskog aforizma Rijetke čestice, koja su prisutna u tamošnjoj beogradskoj javnosti.

U više prilika je ovaj esejist od duha aforističare imenovao kao duhovni pokret otpora, antiratnu gerilu, duhovnu gerilu... koja u vunenim vremenima ustaje da, kao, iskorijeni sva zla ovoga svijeta (a zla nema samo tamo gdje ljudska noga nije kročila). Posebno da udari na neograničenu moć ograničenog uma!

Sedmorica protiv mene je šesta Božovićeva knjiga eseja o aforizmu. Ovom prilikom o sedmorici crnogorskih aforističara: Radomiru Rackoviću, Miju Miranoviću Grofu, Draganu Koprivici, Veljku Rajkoviću, Vladislavu Vlahoviću, Vladimiru Mićkoviću i Dejanu Tofčeviću. On na sebi svojstven način dubinski sagledava i analizira osobenosti aforističara. A i same aforizme podvrgava analizi, nalazeći u njima smisao, obrte, paradokse, poente, uopšte estetske vrijednosti. U svom lucidnom tumačenju poruka, njegova dominantna peokupacija je satirični aforizam, što uključuje smijeh sa gorčinom. To ne znači da mu je nakraj srca  neangažovani misaono-filozofski aforizam.

Ovaj teoretičar kulture je napisao sedam studioznih, analitičnih eseja o sedmorici aforističara. Ujedno im je dodao po šezdeset aforizama, čime  je knjizi dao cjelovitost i novu dimenziju.

Božović piše različito o sličnima i slično o različitima. Njega će čitalac razumjeti, ako ga shvati. A shvatiće ga, ako ga pročita. No, da se ne zavara, nije ga lako pročitati, jer je jasan. Ili, prostije rečeno, eksplicitan. On je jasan, eksplicitan, nedvosmislen i kad govori o dvosmislicama i besmislicama. (Ništa ne razumijem, zato što mi je sve jasno. Sve razumijem, zato što mi ništa nije jasno.) Za razliku od onih koji imaju dobru misao, a ne umiju da se izraze, za Božovića se ne zna je li mu bolja misao ili riječ! Kao da je  sam sebi simultani prevodilac, koji misao prevodi u riječ. On je čovjek koji posjeduje, s malo pretjerivanja, neograničenu moć govora.

Ovaj nesvakidašnji kulturolog je ovišesmislio dokolicu. Vidi je kao put do čovjekovog kreativnog prepoznavanja i stvaralačkog sazrijevanja. Ludnicu je smjestio među normalne, kojih je sve manje, mada – ko je normalan, veliko je pitanje. (Ludnica je humanitarna ustanova. Njena vrata su svakome otvorena.) Uprkos tome, on kaže: Svijet u nama je zanimljiviji od svijeta oko nas. A ovaj homo ludens upravo knjigu Ludosti uma, iz koje je citat, završava rečenicom: Ludostima uma nema kraja.

Igra je neprestana preokupacija ovog kulturologa i zato uspijeva, da je prevrednuje i pokaže zašto je ona temeljna vrijednost postojanja i temelj kulture. Sve što je vezano za život kulture i kulturu života, a tu se, ne sasvim na njegovu sreću i spokojstvo, prikrala i politika, ovaj stvaralac čudesne energije prati, ništa mu ne promiče, sagledava, vrednuje... Zato je dilema – je li Božović više savremen ili svevremen?

Čitalac će autora razumjeti ako shvati aforističare. A ako sedmorica pišu protiv svih, nije li to esejist razumio da pišu i protiv njega, pa otuda, možda, neobičan, neočekivan, različit, u svakom slučaju ne i pretenciozan, naslov Sedmorica protiv mene?!

Onda nije nevrijedno u jednoj-dvije rečenice sažeti  kako pisac vidi aforističare iz svoje knjige:

Rackovića, po filozofskoj meditaciji, vidi kao aforističara bliskog Lecu, koji se na dramatičan način suočava sa haotičnom savremenošću, ne bi li što jasnije demistifikovao istorijski i ideološki anahronizam. 

Grof, po njemu, i dalje gospodari svojom ''aforističarskom grofovijom'' i  brani davnašnje i sadašnje satirično djelo. On lascivno izjednačava sa uobičajenim, psovku, kao poeziju seksa, njeguje sa stilom, a čistunstvo smatra porokom.

Koprivicu vidi kao neumornog kritičara realnosti, ili života, čiji smo uživaoci ili taoci, koji kritikom kroz humor, izražava svoju individualnost. Munjevitim opservacijama negira mrtvi i bespolni stereotip političkog mišljenja.

Rajković žustrinom nepomirljivosti prednjači u beskompromisnoj kritičkoj aktivi i  kreativnoj posebnosti. Misao ovog aforističara od dara je brza da brža ne može biti, što i priliči stvaraocu nesputanog uma.

Vlahovićeve satirične žaoke i lucidnost  iskaza u ironiji, više ili manje, našle si mjesta u njegovom ukupnom djelu.

U Mićkovićevim aforizmima je lako  utvrditi snagu individualnosti, oštroumnosti i duhovitosti. A u satiričnom umijeću  fascinira način na koji koristi jezičku supstancu  da bi aforizam pulsirao kritičkim duhom.

Tofčević na svom ironičnom repertoaru niže dosjetke, a aforizam mu  prati zrno mudrosti. (Ne)vrijednosnom sistemu koji dominira, suprotstavlja se snagom misleće razlike, kojom poentira  satirični iskaz.

Karikature u knjizi su djelo maga krive linije Darka Drljevića, koji je uradio i korice.

Knjiga Ratka Božovića Sedmorica protiv mene daće nemali dobrovoljni prilog afirmaciji crnogorske aforistike i njene književnosti. A nije nimalo lako mjerljiv ni autorov podsticaj opštem uzdignuću duha!

Savo Martinović