Početna Arhiva Kontakt
   
IN-OUT
 
DODATAK
 
 

 

 


Piše: Zoran Stanojević

TUMAČENJE PROSPEKATA

Prospekte hotela treba čitati oprezno. Čovek zna da uplatom kod turističkih agencija stiče apsolutnu garanciju da će ga možda primiti u hotel, ako to bude moguće. A ipak, pogled na prospekt, opremljen privlačnim fotografijama, uliva mu - pitam se samo zašto - nadu da će se i on naći na visokoj barskoj stolici, uz devojku čiji je kostim još bio vlažan na strani pre te.

Tumačenja su, dakle, neophodna.

Fotografije... daju podatke o nekom prethodnom stanju stvari, onom iz vremena snimanja, a i to stanje je, verovatno, aranžirano. Drvo koje vidite je, već posečeno i, u
interesu zaštite Prirode, zamenjeno nekakvom dronjavom sadnicom; čamac koji juri prema vama iz dubine fotosa stajaće, kad stignete, na obali, i u njemu će se nalaziti lične stvari čuvara plaže. Barske stolice koje vas privlače uklonjene su, a devojka čiji je kostim bio tako čarobno vlažan iscedila ga je cvokoćući - zar niste, zahvaljujući pustoj plaži, uvideli da je sve to snimano u vansezoni - i otišla sa čovekom koji je pravio te fotose, jer nije znala da vi dolazite, a on joj je rekao da je sve to samo početak.

Tekst... sadrži delove koji nisu objašnjavani, kao POGVRLJ ili KCBM 12; sastavljač o njima ne daje nikakve dodatne informacije jer zna da će značenja ionako na svojoj koži osetiti svi koji dođu. Ostatak teksta, lirskog u najvećoj meri, ovde se delimično navodi, a u zagradama su data objašnjenja dobijena opreznim čitanjem:

1. NAŠ HOTEL, NAJLEPŠI NA OVOM PODRUČJU...
(Ključna reč je ovom. Drugih hotela nema, ili su još jadniji)

2. SVAKA SOBA IMA KLIMA UREĐAJE...
(Nedostaje samo još tvrdnja da ti uređaji funkcionišu)

3. PIĆETE PRAVU IZVORSKU VODU...
(Oprezno. Možda vodovod ne radi i treba ići do nekog izvora... a ima tako udaljenih izvora).

4. HRANA JE SPECIFIČNA...
(U redu, ali kako je specifična? Ne valja?

5. NAŠ NEZABORAVNI HOTEL POMINJU TURISTI ŠIROM SVETA...
(Po zlu? Psujući? Preporučujuči svima da ne dolaze?)

6. ROMANTIČNE VEČERI PRI SVETLOSTI SVEĆA...
(Mučki uvijeno priznanje da redovno nestaje struja?)

7. OBILJE SUNCA...
(Sobe nemaju čak ni zavese?)

8. NA OVOM PODRUČJU SEZONA TRAJE DO KRAJA NOVEMBRA...
(Cene su avgustovske bez obzira na kalendar i vremenske prilike?)

Kad baš sve ode dovraga, jedan od tipičnih naslova u dnevnoj štampi pruža vam potpunu garanciju, naime naslov OVA SE GODINA NEĆE PONOVITI. Jasno je, ta smela tvrdnja znači da su spremni da vam isplate ogromne odštete ako sledeća godina ponovo bude ista ona u kojoj ste bili na letovanju.

Ipak, ovo je mračno tumačenje. Na osnovu toga što vam se niko nikada nije izvinio svakako ste uvideli da su vaše propalo leto svi toliko duboko predosećali da do danas nisu smogli snage da izraze svoje kajanje.
 


Karikatura - Nikola Otaš

­Gradski Kauboj i dva indijanca

Niko ne zna odakle su se stvorili.
Jedan od dvojice indijanaca se i ranije tu nešto muvao, ali nije bio toliko upadljiv. Uglavnom je, sa obližnje živinarske farme otkupljivao pera za svoju indijansku kapu, a kažu da je njima često znao da šara zidove pećine, što su kasnije arheolozi protumačili kao preteču zidnih novina, a samim tim i novinarstva.

Ovaj tihi indijanac neprestano je pušio svoju lulu mira odakle dolazi i njegovo ime. U prevodu sa indijanskog ono znači Oblak Dima.

Drugi indijanac nikom nije bio poznat, ili je na ramenima nosio nečiju tuđu glavu nekoliko brojeva veću. Bio je zadrigao i izgledao kao da je upravo progutao vola ili kakav drugi jednogodišnji ulov. Ko zna koliko je gladnih moglo da se zasiti samo jednim njegovim obrokom. Ništa nije volio ni sa kim da dijeli. Bio je poznat i kao seoski indijanac koji do tada nije silazio u grad.

Najzanimljiviji lik od njih trojice je, svakako, Kauboj. Za razliku od indijanaca, logično, on se drugom nekom molio bogu. U njemu nije bilo ni krvno zrnce indijanske krvi, što mu je davalo realnu šansu da bude izabran za šerifa.

Prije nego se dočepao pištolja, kažu da je bio toliko nepoznat da je u sred bijela dana mogao prošetati okolinom a da ga niko ne primijeti. Imao je neku svoju rupu u kojoj je vijek provodio, na uštrb miševa koje je otuda najurio.

Jednog dana sunce je malo okasnilo, stvorila se pomrčina kao pred oluju, sijevnulo je nekoliko puta i sve se promijenilo.

Mještani su se našli kao u nekom paralelnom svijetu. U njihovo mjesto došli su niotkud Kauboj i ta dva indijanca. Sve se munjevito desilo kao u nekom košmarnom snu. Nikom nije bilo jasno ko ih je doveo u grad i kako to da je baš ovaj nepoznati Kauboj izabran za šerifa? Još čudnije, otkud indijanci da mu budu pomoćnici.

I dok se narod čudio, ovi, ne samo da su postajali glavni, već sve glavniji i glavniji.

U početku su bili toliko smiješni da je narod ushićeno komentarisao kako se odavno nije bolje zabavljao. Kauboj je bio pravi šeret. Zaista. Sve što bi rekao izazvalo bi smijeh u narodu. Zaista. A pri tom i Kauboj i oba indijanca bili su mrtvi ozbiljni.

"Kakvi glumci", oduševljavao se narod, "baš dobro što su među nama. Imaćemo besplatnu zabavu za cio život".

Ali Kauboj i dva indijanca uopšte se nijesu šalili. Oni, zapravo, nijesu ni znali za šalu. Kad je to narod konačno shvatio, bilo je kasno.

Njih je, naime, poslao Veliki Poglavica da od našeg malog zemljišta naprave veliku pustinju, a nasred nje – grad. Grad koji će kasnije biti poznat kao Teksas.

Kauboj i dva indijanca su posao shvatili ozbiljno pa su već istog dana počeli sa izgradnjom pustinje. Za dovlačenje pijeska prvo je trebalo obezbijediti prugu i zaobilaznicu oko mjesta gdje će se podići grad.

Veliki Poglavica, uvijek spreman za obračun kod O.K. korala, bio je zadovoljan njihovim entuzijazmom, pružao im je punu podršku i štitio ih od svih koji bi, eventualno, htjeli nešto drugo.

Kauboj i dva indijanca imali su trnovit put i nije im bilo lako da dođu do pustinje kakva se od njih tražila.

Za ovaj posao morali su da angažuju veliki broj istomišljenika, naročito kauboja i indijanaca iz svojih plemena. Njih su odmah postavili na svim važnim rančevima odakle mogu da nadgledaju razvoj pustinje. Pa čak i da učestvuju u tome svojom maštovitošću.

Nema staze, bunara, pašnjaka, kolibe, niti jednog kvadratnog centimetra zemlje gdje se nijesu mogli stvoriti uslovi za pravljenje pustinje.

Odmah se krenulo svom silom. Angažovana je i privatna mehanizacija, sve kočije, rala i volovi. Da bi pustinja zaista bila pustinja, mnogo šta je trebalo zaravnati, da ne kažemo, sravniti sa zemljom. Ali uz jednu nesebičnu žrtvu, uz jednu odlučnost, u prvom redu Kauboja i dva indijanca, zatim njihovih perjanica, kao i sve više nadolazeće radne snage iz njihovih plemana (Sijuksa i ostalih Apača), posao oko stvaranja pustinje ni u jednom trenutku nije doveden u pitanje.

Pustinja je bila na dohvat ruke. Svuda se moglo prepoznati njeno rađanje.

Veliki Poglavica je često obilazio radove, naročito kada je trebalo presjeći vrpcu za zatvaranje mnogobrojnih uspješnih farmi, rančeva i ergela jer je taj posao dugo već bio demode.

Pustinja je bila budućnost ovoga kraja. Takva prilika se nije smjela propustiti. One koji su mislili da sve to samo sanjaju, nijesu ni budili. Ne vole oni kad se neko budi. Da se sanja – može. To može. Od takvih im pomoć nikad nije ni trebala. Bili su sigurni u svoj kadar, a naročito u svoju vlastitu inteligenciju. Nikom drugom ne bi pošlo za rukom da tako brzo i svuda oko sebe napravi pustinju. Oni su kao stvoreni za takve poslove.

Reklamni panoi i bilbordi utrkivali su se da prikažu njihove podvige. I čuvena tabla na ulasku u gradski atar koja s ponosom ističe:
"Na obroncima plodnih pašnjaka nikla je moderna pustinja".

Teksas se iz pepela vinuo u nebo. Posjeduje sva tri objekta potrebna za jedan grad. Tu je šerifova kancelarija, banka i salun Tegla.

I Kauboju i dvojici indijanaca grad se iz prve dopao.
Njihova slika i prilika.
Svojih ruku djelo.

Kao priznanje za doprinos u pustošenju sredine, seoskom indijancu je u centru Teksasa podignut novi šator, dok je za onog gradskog indijanca na već postojeći šator podignut još jedan, trokrilni, sa izgledom čardaka ni na nebu ni na zemlji. Čudna i smiješna građevina na ovome svijetu.

Kauboju je bilo najteže. Toliko je imao konaka da često ne bi znao u kojem je zanoćio i pored koje žene, jer je i u tom pogledu bio kul. Pravi dasa. Klerk Gebl među kaubojima. U opticaju su, uglavnom, bile dvije skvo. Starija Šejla i mnogo mlađa Šila. Šila je bila opasna cura zbog čega je sitna kaubojština drhtala pod njom dok čisti i održava teksaške konjušnice koje su bile pod njenom kontrolom.

Iako dobri prijatelji i saradnici, znalo se ko je šerif, a ko indijanci. Kauboj je držao sve uzde u svojim rukama, a ovi su ga poštovali do opčinjenosti. Morali su za svaku sitnicu da ga pitaju, a ovaj im je odobravao tek svaku stotu molbu. Kada je trebalo da šmrknu nos, pitali su za odobrenje. Već da prdnu, to nijesu smjeli.

U takvom ambijentu, malo po malo, Kauboj je zavladao cijelom pustinjom, a ne samo gradom Teksasom koji je već uveliko postao njegov privatni posjed.

Kauboj je u grad dovlačio isključivo ljudstvo iz svog plemena; regrutovao ga u poslušne kauboje, davao mu tu i tamo pokojeg konja, a upošljavao ga negdje na probijanju lokalnih pruga ili kod sebe u šerifovskom ofisu.

Svi su radili. Najprije kod njega, a onda za njega. Tako je imao materijala i mogućnosti da svoj posjed svakim danom uvećava.

Gledano sa istorijskog stanovišta, u Teksasu se iz feudalnog na prečac prešlo u moderno robovlasničko doba.

Kauboj i dva indijanca nastavili su da jašu. Kao po običaju, na nivou luka i strijele. Čvrsto vjerujući da ih više ni rođene majke ne pamte kao obične prerijske goniče stoke. Po svoj prilici, sa njima će nam puno trebati da stignemo tamo gdje smo bili prije stotinu godina.
U stara dobra vremena.

Perica Jokić

- 13 -