|
Nove knjige
Dnevnik o drugima
Džepni kalendar
Ranko Guzina
Novosti, Beograd, 2012.
|
 |
Ranko Guzina je umetnik dvostruke vokacije -
majstor je karikature i ugledno ime naše aforistike. Njegovi
aforizmi zastupljeni su u više naših i stranih antologija i
zbornika, a za karikature je dobio niz naših i međunarodnih
priznanja. Ako imamo u vidu da smo i na jednom i na drugom polju
u svetskom vrhu - nikad i nigde na svetu nije bilo takvog
procvata aforizma kao kod nas poslednjih decenija, kao što nema
svetske smotre karikatura gde naši umetnici ne dobiju neko od
prestižnih priznanja, možemo slobodno reći da je Ranko ne samo
uvaženo ime među nama već i umetnik svetskog renomea.
Iako je Ranko svestan da su i karikatura i aforizam, odnosno
vizuelna umetnost i umetnost reči, samodovoljne, autohtone i
integralne oblasti, u čitavom svom dosadašnjem stvaralaštvu
osećao je potrebu da se o svim temama koje su ga opsedale izrazi
i slikom i rečima. Izazovi sa kojima se suočavao u njemu su
budili emocije, asocijacije i primisli kojima je svaki žanrovski
prostor bio tesan, njegova energija mogla se osloboditi samo u
višezračju, u govoru svih čula - kroz sinesteziju i
multimedijalnost, kako bi to kritičari svojim žargonom
naznačili.
Knjiga koja je pred nama je mali izbor iz ogromne građe -
dnevnika koji naš pisac, pod skromnim naslovom "Džepni
kalendar", već desetak godina piše u "Večernjim novostima",
listu u koji je ugradio najveći deo svog radnog veka.
To je, međutim, specifičan dnevnik, vrlo različit od dnevnika u
standardnom smislu te reči. U klasičnom dnevniku, kao što svi
znamo, u fokusu pažnje je sama ličnost koja taj dnevnik vodi, a
svi događaji, od intimnih i lokalnih do globalnih, predstavljaju
samo uži i širi kontekst, pozadinu koja dodatno osvetljava
karakter i sudbinu pisca dnevnika. Ovde je upravo obratno - pisac
je krajnje diskretan, gotovo nevidljiv, u senci zbitija,
ovdašnjih i dalekih, lokalnih i svetskih; okrenut svetu a ne
sebi. Tu vrstu dnevnika, kakav je i sam praktikovao, kritičar
Borislav Mihajlović Mihiz duhovito i paradoksalno je nazvao
"dnevnik o drugima". Razume se, i on i mi znamo da tu nije
(samo) reč o drugima već da je maksimalno pomeren fokus od ličnog
i intimnog ka opštijem, od pojedinačnog ka društvenom. Duh i dah
dnevnika kao lične beležnice osećaju se kroz izbor događaja koji
se apostrofiraju, kroz ugao pod kojim se sagledavaju događaji i
njihovi akteri, kroz govor između redova...
Kao trostruki hroničar pola stoleća naših zima i proleća - kao
novinar uglednog i uticajnog lista, kao karikaturista i pisac
satiričar sa bogatim životnim i umetničkim iskustvom i mnoštvom
zanimljivih susreta sa poznatim i značajnim ličnostima - Ranko
je mogao da ispiše i veoma zanimljiv i književno atraktivan
klasičan dnevnik (možda će nas i njime obradovati), no njemu je
ovde više stalo do slike vremena nego do autobiografske
projekcije.
Slika vremena našeg koju nam Ranko dočarava svojom knjigom nije
baš vedra. Naprotiv, u njoj preovladavajh tamni tonovi. Jedan od
krivaca za Rankovu tamnu gamu je nezavidno stanje u kome živimo,
tačnije rečeno: životarimo. Drugi krivac je priroda satire -
tamno, dobro - loše... Satira "posluje" sa hiperboličnim
metaforama, sa polarizovanim a ne relativnim kategorijama. U
satiri nema poludobra niti poluzla; strog moralni stav je ne
samo njena vertikala već i njen raison d'etre. To je i
pozicija angažovanog pisca, kao što je slučaj sa Rankom. No, kao
vrhunski aforističar, pisac nam svoje viđenje stvarnosti prelama
kroz paradokse, kroz vratolomnu igru reči i smisla, kroz vatromet
duha, čime postiže dvostruki efekat - efektnije osvetljava jazove
između smisla i besmisla, suštine i privida, morala i nemorala,
odnosno satiričnim rendgenom nam podastire dijagnozu stanja u
kome smo, dok nas istovremeno humornom atmosferom razgaljuje,
čime nam signalizira da je energija neistine i nemorala, makar
koliko naizgled jaka, u suštini krhka i na klimavim nogama, jer
nije zasnovana na istinskim temeljima čoveka i društva već na
trenutnoj klimi i sticaju okolnosti.
Drugim rečima, pukotine
smisla koje nam Ranko humoristički osvetljava ukazuju na nadmoć
duha nad materijom, sistema vrednosti nad rđavom zbiljom. Da
nije reč samo o iskonskom zovu nade, fatamorgane u pustinji,
ukazuje i osećaj krhkosti i rovitosti gole moći i moćnika tame -
na razne načine. To nam pisac pokazuje i večnim toposom zla i
mraka: zlo ne vlada u ime svog identiteta već sa maskom
(retorikom) koja iznutra, sama sa sobom, najavljuje pad, sa
maskom - obećanjem svetlosti i dobrobiti za sve... Ukoliko su ta obećanja lažnija, utoliko je njihov pad dublji i porazniji.
Pod lupom humora i satire Ranka Guzine su svi činioci rđave
zbilje, od nas samih koji svojim pasivnim stavom, nečinjenjem,
ili obratno, nehumanim postupanjem uvećavamo polje tame, do
takozvanih svetskih faktora, moćnika od globalnog uticaja. Kao
vrhunskom satiričaru, Ranku je prevashodno na tapetu naša
politička scena i (pod)smeh na svoj ceh. On je duboko svestan
činjenice da je još uvek politika naša sudbina i otuda je
politička elita posebno na tapetu njegovog oštrog pera. No, s
obzirom da živimo u vremenu kad se svi mi, bar donekle i
unekoliko pitamo, on je svestan i krivice svih ostalih
društvenih činilaca, te s pravom identifikuje kao krivca u
širem, posrednom smislu, i sve nas ostale.
Za satirične strele koje Ranko nemilosrdno odapinje mogla bi se
upotrebiti replika na metaforu Džona Dona, u svetu poznata
posredstvom Hemingvejevog remek - dela "Kome zvone zvona": Ne
pitajte koga Ranko
proziva - njegova satirična meta je čitav svet, od njega lično i
nas njegovih prijatelja i poznanika, preko naših činovnika i
političara, do vidljivih i nevidljivih moćnika širom sveta.
Shodno temama i problematici koja nas je opsedala tokom
poslednje decenije, Ranko je svoju knjigu podelio na sledeća
poglavlja: Tranzicija, Politika, Kriminal, Srbi i svet, Naša
posla i Kultura i mediji.
Rankovim "Džepnim kalendarom" dobili smo knjigu izvanredne
satire, reskih značenja i poruka, knjigu bodrog i raskošnog
humora, knjigu koja nas mnoštvom svojih umnih opaski suočava sa
krupnim pitanjima naše današnjice, prizivajući u nama čuvena
pitanja Žana Rostana: ko smo, šta smo i kuda idemo.
Vitomir Teofilović

Riznica reči
Od reči do reči
Jelica Greganović
Alnari, Beograd - 2011
Zbirka kratkih priča Od reči
do reči Jelice Greganović, u izdanju izdavačke kuće
Alnari (2011), deluje kao bogom dano osveženje, koje pade na
ove naše, prilično zaparložene, korovom obrasle prostore. Kada
se u vremenu sunovrata vrednosti, razgrađivanja svih obrazaca
kulture i shodno tome predestiniranog delovanja: glorifikacije
prostakluka, niskih strasti, primitivizma, jagme za jeftinom
medijskom propagandom i uzurpiranim prostorom, koji
otvara
prohodnost - da stupidnost prodre što dalje i odjekuje
što duže - dakle, kada se u takvom okruženju pojavi jedno
iskričavo, razigrano, zanatski precizno iznijansirano štivo,
teško je odoleti blagodeti i nadi da će ta lasta koja
najavljuje proleće, rasterati tmurne oblake, koji kao da su
zakupili autorska prava na
položaj i mesto boravka.
I upravo stoga što se
autorka ne bavi razularenom stvarnošću, nego tek u retkim
slučajevima, usputno provuče poneki detalj, koliko da naglasi
atmosferu iz koje je želela da napravi distancu, iskorak ka
životnijem i prirodnijem okruženju, ili barem onom koje nosi
dašak vedrine, bilo da se provlači kroz vremenski tesnac uzduž i
popreko, bilo da nabujaloj mašti otvara branu, pa iz prikrajka,
kao neutralni posmatrač,
prati njen tok.
Simulacijom tačke
oslonca ona privid boji toplim bojama, darujući valere
obogaćenog spektra, pogodnog za prenošenje smisla i umnožavanje
znaka i značenja. Kada ništa nije kako bi valjalo da bude, sve
se čini kao da je na svom mestu - od reči do reči. Zato,
kao iskusni novinar, Jelica Greganović ništa ne prepušta
slučaju, svaku priču iz ove zbirke obeleževa drugačijim kodom.
Hodom kroz bremenito praskozorje, koje zablista i pored
svrsishodno spuštenih roletni - da ne poremeti snove - svaka
priča je brižljivo umivena, prefinjeno namirisana, suptilno
doterana, svaka je podjednako dobroćudna i nasmešena, čak i kada
neodoljivo podseća na fantazmagoričnu sliku projektovanog
zadovoljstva.
S obzirom na to da je
reč o pričama "iz porodičnog kruga" - mama, tata, deca, pas,
mačka, teme su, dakle, prepoznatljive i gotovo svako bi mogao da
se pronađe makar u jednoj priči. Ali poenta nije u
prepoznavanju, nego u ličnom pečatu autorke, koja je napravila
pravu riznicu metafora, hiperbola, eufemizama, neočekivanih
obrta i igre reči i time ne samo što je pokazala majstorstvo u
oblikovanju rečenica, nego i to da se i o „vrućim” temema može
pisati lagodno a da pritom ne bude vulgarno ni banalno. Tako za
primer možemo uzeti drugu priču u knjizi koja nosi naslov „Volim seks”,
koja prvom
rečenicom dovršava već proslavljeni aforizam Milana Beštića,
Volim seks i rado ga se sećam. A seksa ima i nema, u
zavisnosti od očekivanja publikuma, mada ni ljubitelji pikanterija nakon
ovakvih „akrobacija” zasigurno ne mogu da ostanu ravnodušni ili
da bez osmeha otprate "idilu":
Uz to se shodno većem broju dece povećava i mogućnost noćnog
prepadanja roditelja baš kad ne treba, zbog čega je bolje izbeći
željenu aktivnost nego biti nateran u ozbiljan šok grupom koja
se obrela pored vašeg kreveta i poslovno kopa po nosevima
raširenih očiju, dok vi izgledate kao višeručna boginja Kali
koju je napao zli pokrivač.
Virtuelni svet zove.
Slika na zidu gubi dimenzije, nedefinisani prostor spaja i
razdvaja svetove, inauguriše i poništava postojeće ikone; senke
Platonove gube odraz u sumnjivom plazmatičnom odsjaju: svaka
generacija ispisuje notu (o)sećanja, prkosi u nameri da sačuva
trenutak koji možda nema baš istorijsku vrednost ali nadahnjuje.
Za razliku od nastojanja
autorke da žovijalni ton udene u smutno svakodnevlje, pomalo
uvredljivo zvuče recenzenti, koji u nedostatku vremena da se
pozabave štivom o kojem pišu, ispisuju neadekvatne
kvalifikative da se autorka zeza, sprda
itd. Ne, Jelica Greganović to ne radi, ona veoma ozbiljno piše duhovite i tople priče, koje se u
neverovatno kratkom roku razgrabe sa polica knjižara, o čemu
svedoči i ova "razgrabljena" knjiga, koja će se uskoro pojaviti u
obnovljenom i dopunjenom izdanju u Laguni.
Vesna Denčić |