SATIRIČNI KOMENTAR |
Piše:
Branislav Zukić |
U sumrak korespondencije
Panta rei...
Nostalgija za minulim vremenima stara je koliko
i čovek, te je mislećim dvonošcima u prirodi da
prizivaju slavnu prošlost, sistem(at)ski
ponavljajući dobro poznatu žalopojku kako se
nekada znao red, sinovi poštivahu očeve (i oce!), a majka bejaše samo jedna (kao da ih sada
dužimo po četiri komada). Premda
predimenzionirane, takve mantre često nisu
lišene istinitosti, a jedna od njih je gotovo
stoprocentno utemeljena na činjenicama –
dopisivanje je danas spalo na najniže grane još
od perioda pre fabrikovanja glinenih pločica sa
sadržajem "Epa o Gilgamešu".
Pismo je veoma dugo
bilo neprikosnoveni gospodar
pergamentno-papirnih razmena informacija,
refleksija, opažanja i emocija. I u današnjoj
ljudskoj populaciji postoji značajan procenat
onih u čijem pamćenju živi uspomena na radosti
proistekle iz čina korespondencije. Odabir
olovke (pre toga pera omiljene guske i
mastiljave tinkture), adekvatnog parčeta
'artije, pažljivo ciljanje najpogodnijeg doba
dana, junačko mrčenje papira, njegovo
presavijanje, ubacivanje u koverat pa zatim u
poštansko sanduče... U suprotnom smeru je malo
jednostavnije – ugledamo poštara po čijem izrazu
lica odmah znamo ima li nešto za nas.
Nestrpljivo iščekivanje, prevrtanje pisma u
rukama, trema pred njegovo otvaranje i onaj
neverovatni osećaj prepuštanja već posle prvih
nekoliko redova. Sjaviti decu posle Zagrebačkog
velesajma jedna je od najvećih muka čoveku
poznatih, a pominjemo je tek toliko da bismo
imali antipod uobličavanju i čitanju pisama,
tekovini ljudskog bitisanja koja naše male i
prestrašene živote ume učiniti na trenutak
posebnim, skoro značajnim.
Tehnološki zemljotresi, koji u serijama
potresaju čovečanstvo još od druge polovine
prethodnog stoleća, doprineli su snažnom
marginalizovanju tradicionalnog dopisivanja, ali
su marketinški magovi svesno zadržali neke
simbole prethodne epohe. Nije slučajno što će
nam se na displeju mobilnih telefona, bez obzira
na proizvođača, pojaviti staro dobro pisamce kao
znak da nam je upravo pristigao sms. Klasični
koverat najčešće prati i obeležavanje
elektronske pošte, koja bi se mogla označiti kao
direktan potomak vremešne starine znane kao
"tradicionalna korespondencija". Vremena su
takva, sve se ubrzava (do usijanja ili
besmisla), pa prevagu odnose kratke i jezgrovite
forme. Velika popularnost pojedinih internet
rešenja (pre svih društvenih mreža) temelji se
na trenutnoj, veoma kratkoj i po pravilu
obezglavljujuće intimnoj razmeni informacija.
Nekada to može biti dobro (koncepcija tvitera
bazirana je na mogućnosti pojedinca da kaže
nešto smisleno, pametno ili duhovito kroz veoma
ograničen broj karaktera), a nekada je daleko
od bilo kog smisla (paralelni životi i sudbine
na Fejsbuku, intima na "izvol'te" i sve veći
gubitak potrebe za ličnom interakcijom). Kako
god, svedoci smo pomeranja temelja nekadašnjeg
sveta i izrastanja novih, moćnih komunikacionih
imperija.
Ne šalji mi pisma
Kako se mi snalazimo? Sudeći po turbulentnim
zbivanjima ovog leta – veoma dobro. Ma, odlično!
Nekada je ustreptala Tatjana nehajnom Onjeginu
prepuštala ceo život u ruke samo jednim pismom, a
danas su tričarije i budalaštine poput ljubavi u
debeloj senci, jerbo postoje neuopredivo
važnije teme. Dopisivanje je, gotovo
neprimetno, iz privatne i intimne skliznulo u
javnu i estradnu delatnost, pa nije usamljen
slučaj da pojedinci angažuju čak i PR službe sa
ciljem da u njihovo ime izdaju saopštenja,
ispisuju monumentalne proglase ili jednostavno
nagrde određenu osobu na pasja kola. Ako bismo
bili toliko zaludni (kao što jesmo), te
pokušali napraviti kratak istorijat rađanja "epistolarnog rata u Srbalja", setićemo se da
su među pionirima dvojica sportskih funkcionera,
čije je javno čašćavanje titulama i
komplimentima ličilo na prepucavanje zlih i
naprasitih vremešnih gospođa, lišenih osećaja
sramote, elementarne pristojnosti i bilo kakve
mere. Jedan je drugoga nazvao pudlicom,
proglasivši ga najgorim čovekom kojeg je upoznao
i poručivši mu da može, kada nazuje štikle, da
ga uhvati za kolena (zašto baš za kolena, kada
na ljudskom telu ima još dosta zgodnih mesta za
pridržavanje). Ovaj što mu je natuknuto nošenje
štikli, naravno, nije ostao dužan, pa je svome
korespondentu napomenuo da je seksualna
frustracija u srži svih njegovih problema,
poručivši da je ozbiljno zabrinut za njegovo
zadravstveno stanje. Pismo je završeno prigodnom
rečenicom, tek da ne zaboravimo šta su nam
prioriteti - "Srbija je iznad svega" (verovatno
i onih kolena). Prepiska je utihnula naglo, kao
što je i počela, ali smo iz nje izvukli dosta
zanimljivih zaključaka – što manje o problemu, a
u nedostatku argumenata udri na čoveka.
U međuvremenu je front izmešten sa
vankošarkaškog na vanfudbalski teren, ali su
neki od aktera, gle čuda, ostali isti. U
raspomamljenoj prepisci zapanjeni posmatrač opet
je mogao saznati mnogo više o učesnicima, nego o
problemu. Onaj od kojeg se traži da odstupi
svoje je takmace nazvao kockarima, svodnicima,
propalim političarima i rentijerima soba na sat,
dočim ni njegovi protivnici nisu sedeli
skrštenih ruku, iskopavši, između ostalih, i
osetljivu informaciju tipa "znam šta ste radili
leta gospodnjega 1961". Sleganje prašine
dogodilo se opet iznebuha, neočekivanom najavom
povlačenja onoga koji ne dozvoljava da mu se "lupaju šamari". Javnost je odahnula, kaogod i
čelnici pojedinih fudbalskih klubova, a najdalje
je otišla treća zvezda, izjavivši da će se
ovakvim raspletom primiriti navijači, pa će se,
blago nama, vratiti svojoj osnovnoj aktivnosti,
praćenju utakmica to jest. Mučna rasprava
čelnika srpskog fudbala samo je doslovna kopija
stanja u ovom nesrećnom sportu – svako dotaknuto
dno zapravo je privremeno, a podilaženje
sumnjivim grupama koje sebe vole zvati
navijačima kao da je jedan od uslova da bi se
ušlo u upravljačke strukture bilo kog kluba.
Odatle je sve lakše – naći će se već neki
prpošni junoša koji će sići sa tribina, odrediti
ko sme da nosi kapitensku traku, održati
konferenciju za novinare i kontrolisati
situaciju .
Ono što građaninu pokornom ne da mira nije samo
izostanak pristojnosti i nepostojanje minimuma
učtivosti. Ima tu jedna gora stvar –
sladostrašće i oblaporna razdraganost kojom
većina medija pristupa izveštavanju o prepiskama
(ne)poznatih. Pred čitaoca i gledaoca željnog
bilo kakvog, pa i najgnusnijeg sadržaja, bez
razmišljanja se podastre baš sve. Red blaćenja
bivših saradnika ili supružnika, red skaradnih
nadimaka, nekoliko nedopustivo ličnih sitnica,
roj otrovnih metafora i patetično
samosažaljevanje formula su koja garantuje rast
čitanosti i množenje internet komentara
geometrijskom progresijom. Ispada da sirijsko
krvoproliće, egipatska kataklizma ili svetsko
prvenstvo u atletici kod odlučivanja o udarnim
vestima nisu ozbiljan takmac biserima
novinarstva poput onog ko kome duguje dve
hiljade evra, ko je seksualna mašina i nije
gadljiv na vezivanje u krevetu i ko je inicirao
raskid ljubavne veze koji potresa naciju.
Ono od
čega bi iole pristojnija seoska džukela sa
gađenjem okrenula glavu lako pronalazi mesto na
naslovnim stranama, pa ćemo, zajedno sa
zavađenim strankama, prebrojavati zlatne zube,
određivati tržišnu vrednost porodičnog nakita,
saznavati opskurne detalje iz istorije pojedinih
familija, imati uvid u to koji je bivši
supružnik pokrenuo privatni biznis a koji svojim
(uvek krvavo zarađenim) parama kupio ganc novu
bušilicu marke "bosch". Do kraja uzbudljivog
obraćanja javnosti, koje se uvek "prenosi u
celosti" živi nismo od želje da saznamo čijom je
krivicom uginuo zajednički papagaj, da li je
braku presudila njegova sklonost ka kocki ili
njena ka skupoj garderobi, o čijem se trošku
putovalo na Ohridsko jezero (dvaput, bato!) i
može li se, dođavola, javnost obmanjivati tako
perfidno kao što to čine bivši? Pred kraj će
neko nekome pasti u očima, nezapamćeno će se
srozati, a autora otvorenog pisma preplaviće
stid. Svega će se u takvim prepiskama naći, sem
mrvice dostojanstva i povremenih primesa
ljudskosti.
Saopštenjem u glavu
Iznimno su zanimljive situacije kada u klinč uđu
mediji, pa prividno profesionalno šaketanje na
kraju preraste u lični obračun. Nedavni slučaj
na relaciji dnevne novine – medijska imperija
bio je višestruko indikativan. Apsurdna
situacija pretila je da premaši čak i granice
našeg uobičajenog, svakodnevnog ludila, te je
nemoguće opisati genezu i podroban tok cele
rasprave. Novine su objavile nešto što je
razljutilo vlasnika nacionalne frekvencije, ovaj
je opleo po njima, prizivajući u pomoć izvesnu
grupu sa fejsbuka i sukob se, za tili čas, iz
nekontrolisanog transformisao u neograničeni
(ruku na srce, predstavnici štampanog medija su
bili odmereniji i prisebniji). Zatim su dnevne
novine, koje godinama unazad svoj tiraž grade i
na prepričavanju najbizarnijih i najprizemnijih
detalja iz raznih rijaliti serijala optužile
medijsku kuću koja emituje te televizijske
sadržaje za širenje primitivizma, zaglupljivanje
širokih narodnih masa i slične skaradnosti.
Usput su novine pomenule i svoju objektivnost,
po kojoj su lako prepoznatljive, računajući
valjda na to da su čitaoci iz svojih glava
izbrisali sve događaje starije od dva dana, i
tako zaboravili otvoreno navijanje i
favorizovanje tada svemoćne vladajuće stranke
pred prošlogodišnje izbore. Medijska imperija je, naravno, uzvratila udarac, i to opširnim
saopštenjima kojima su prekidane vesti, seckani
filmovi i proizvođena razna druga čudesa. Bez
obzira na to što su ta saopštenja brzo postala
predmet sprdnje, na njima se istrajavalo
neshvatljivom upornošću, a vokabular koji je
upotrebljavan duboko je ispod svake granice
pristojnosti. Lične diskvalifikacije,
kostrukcije i foto-montaže koje bi trebalo da su
duhovite, te salva uličarskih uvreda naterali
su čak i najtvrdokornije protivnike dnevnih
novina da, sa odjednom pronađenim saosećanjem,
teška srca, podsvesno stanu na njihovu stranu.
Šta se desilo posle? Nadležno telo je zasedalo,
izreklo meru, oružje je odloženo, nikom ništa.
Makar do sledeće prilike, kad će neko nekoga
javno namazati onim čime se ljudi obično ne
namazuju.
Put do sreće ponekad može biti kratak i
munjevit, ali nas ka nevoljama uvek vode
auto-putevi bez ograničenja brzine. Ljudska
istorija se nekontrolisano ubrzava, nismo se ni
okrenuli a već smo od Nobelovog dinamita prešli
na razorne atomske bombe, sposobne (i spodobne)
da ubiju pomisao na život u jednom području
tokom više decenija. Slična je stvar zadesila i
nekadašnju epistolarnu blagodet – bilo je
potrebno nekoliko treptaja oka da se pretvori u
ono što je danas. Pokušaj da se, bar okvirno,
utvrdi ko u sveopštem rasulu pije, a ko je
zadužen za naplatu, propašće neslavno poput
namere dežmekastog pedesetogodišnjaka da sto
metara pretrči za manje od deset sekundi. Bez
namere da se apostrofiraju zloslutne reči jednog
visokog sveštenog lica, ostaje nam da se
zapitamo – da li je stara mudrost primenjiva i
na pisanu reč i može li se (u prenesnom
značenju, naravno), reći – ko se pera lati, od
pera i strada?
|
- 10 -
|
|
 |