|
Nove knjige
Instrukcije za plivanje
Ćuti i plivaj
Ninus Nestorović
Književno-umetnička asocijacija Artija, Paraćin - 2014
|
 |
Već se na naslovnoj korici nove
knjige aforizama Ninusa Nestorovića kristališe jedno od
bitnih svojstava njegovog satiričnog stvaralaštva, a to
je sposobnost da se jednom lokalnom, aktuelnom događaju
(poplave u Paraćinu 2014.) pruži svevremenski,
univerzalni okvir. Univerzalnost je ovdje postignuta
postupkom simbolizacije, pri čemu su poplave viđene kao
pars pro toto svih naših nedaća. Zatim je s tim u vezi i
naslov Ćuti i plivaj, koji pročitan u
komunikativnom ključu, u kakvom je dat, može biti
shvaćen kao dvoglasan i jednako pripadati nekoj
marijaantoanetski raspoloženoj instanci, ali isto tako,
ako se čita u doslovnijem značenju, može da zazvuči kao
dobronamjerniji savjet subjekta koji njeguje
vitalistički pogled na svijet. Na samom početku, dakle,
zapažamo da je slivanje različitih glasova u jedan iskaz
Nestoroviću drag umjetnički postupak. Aforističar nam
istovremeno nagovještava ko su krivci i okolnosti pod
kojima dolazi do nevolja i čini nešto još važnije:
podučava nas da se protiv istih nije nemoguće boriti.
Sredstvo piščeve borbe (koje se i čitaocima preporučuje)
uvijek je humor.
Postupci kojima autor stvara smjehotvorne efekte brojni
su i složeni. Ubijeđen sam da brojnost Nestorovićevih
postupaka dolazi kao rezultat piščevog uvjerenja da bi
ponavljanje određenog postupka osim što bi nosilo rizik
da čitaoca odvede u dosadu predstavljalo i znak autorove
slabosti i lenjosti. Iz tog razloga nijedan Nestorovićev
aforizam nije napisan kao prethodni, svaki se stvara uz
pomoć neke nove stvaralačke strategije, što knjigu čini
dinamičnom, a čitanje zanimljivim. Insistiranje na
varijantnosti humorno-satiričnog postupka porodilo je i
složenost i slojevitost na planu satiričarevog izraza.
Načelna raznolikost u Nestorovićevom izrazu ne
isključuje, međutim, mogućnost jedinstva u različitom,
što znači da je neke stilske dominantne ipak moguće
izdvojiti kao važeće za cjelinu knjige i hiperordinirane
drugim postupcima. Ono što se čini dominantnim u
aforizmima ove knjige jeste osjećanje nesklada rečenog i
mišljenog, oznake i označenog u govoru protagonista
Nestorovićevih "monumentalnih minijatura". Da bi taj
nesklad uspio da izrazi pisac se obilato služi
frazeologizmima, onim dijelom leksike gdje, po
definiciji, postoji najveći nesklad između plana izraza
i plana sadržaja: značenje frazeologizma nije jednako
sumi značenja njegovih jedinica, tj. riječi koje
frazeologizam čine. Suma značenja jedinica frazeologizma
posjeduje semantički višak u odnosu na značenje
frazeologizma i upravo na tom višku pisac i igra,
nastojeći da maksimalno iskoristi estetske efekte koji
su u samom frazeologizmu već sadržani, poput humora i
višesmislenosti. Aleksandar Baljak u jednom intervjuu
aforizam definiše kao "najkraću formu koja od riječi
traži maksimum, a od pisca i više od toga". Ninusa
Nestorovića možemo ubrajati u pisce koji su upravo
toliko spremni da ponude najkraćoj formi.
Slojevitost u Nestorovićevim aforizmima se ostvaruje
sintezom mikrokonteksta koji su implicitni svakoj
riječi, a naročito onim koje aforističar prepozna kao
semantički potentne, a utisak je da je odličan
aforističar, kakav Nestorović nesumnjivo jeste, u stanju
da svaku riječ takvom učini i da potom primijeni i
proširi svojstva koja je uočio kao sadržana u riječi i
unaprijed data. Primjer je za to sledeći aforizam:
Spustili su nas na zemlju, ali tu nije kraj našeg
putovanja. Poslednja stanica je dva metra niže!
Aforističar polazi od frazeološkog značenja sintagme
spustiti na zemlju, da bi to značenje odmah i napustio,
ali tako da ono do kraja aforizma, i nakon što se
frazeologizam dekonstruiše, ostane dejstveno u svijesti
čitaoca. Najprije se osamostaljuje glagol spustiti da bi
u njemu osim metaforične frazeološke semantike bila
viđena semantika kretanja odozgo nadolje – glagol se
najprije oslojava turističkim kontekstom, da bi odmah
zatim bio oslojen i trećestepenim, folklornim kontekstom
vezanim za običaj sahranjivanja. Slično se dogodilo i sa
imenicom zemlja. Realizovana su i tri njena značenja, a
konteksti u kojima su realizovana savršeno
korespondiraju sa navedenim kontekstima glagola
spustiti. Disparatnost riječima prizvanih konteksta
stvara efekat groteske. Nestorović, prosto, pliva kroz
značenja pojedinih riječi kao riba kroz vodu.
U sledećem aforizmu: Šteta što je lopta i dalje
okrugla. Izgleda da baš taj geometrijski oblik našim
igračima ne odgovara! imenica lopta bila je zadužena
za oslobađanje dvaju različitih konteksta: sportskog i
geometrijskog, matematičkog. Prvim dijelom aforizma je
pripremljena realizacija oba značenja, da bi se u drugom
dijelu oba slila u aforistički komentar – poentu.
Razumije se da je aforistički misleća instanca ona koja
obavlja najteži dio posla: iznalazi način da spoji
savršeno disparatne kontekste. Otuda je i njeno
prisustvo evidentno u velikom broju aforizama. Katkad je
njeno oglašavanje eksplicitno (Moje srce je masovna
grobnica. Tu su sahranjene mnoge ljubavi.), a češće
se podrazumijeva kao lik koji (se pretvara da) opravdava
vlastite tvrdnje i postupke (Treba pomoći našoj vladi
da stane na noge. Ima u njoj i starih i bespomoćnih
lica. / Morali smo da prodamo dušu đavolu. Drugog
kupca nismo imali.)
I komunikativni kontekst aforizma takođe je nekad
ekspliciran obraćanjem onima kojima se saopštava
dosjetka: Ne osuđujte našu vlast što već godinama ne
može da pronađe neke ubice. Nemojte mi reći da se vama
nikada nije desilo da prvo nešto sakrijete od sebe, a
onda posle to isto ne možete da nađete.
Komunikativnost se takođe može podrazumijevati u svakom
aforizmu jer je Nestorović autor koji računa na
čitalačko saučesništvo prilikom ismijavanja društvenih
mana, što je moralo doprinijeti popularnosti koju
aforističar uživa među čitaocima. Tehnika obraćanja
čitaocu naglašava karakteristična svojstva likova na
koje se aforizmom ukazuje.
Aforizmi Ninusa Nestorovića često govore o bolnim temama
naše stvarnosti, kao što su rat, nasilja, siromaštvo,
neznanje, nepismenost itd., međutim, naš aforističar
uvijek ima pristup kojim govor o ovim temama uspijeva da
liši patetike i omogući čitaocu da se i u tim prilikama
smije. Efekat depatetizacije postiže se tako što se neka
bolna tema, kao što je rat oneobičava sagledavanjem iste
iz nekog konteksta koji pripada nekoj nižoj sferi,
najčešće sferi zabave. Nestorović to najčešće čini
uključujući sportski registar: Idete ponovo u rat? A
koji vam je ovo nastup pod državnim grbom? / Još
nema ni mrtvih, ni ranjenih... Ali, ništa ne brinite,
dragi gledaoci, tek smo na polovini utakmice! To je,
dakle, onaj "novi, moderan i šarmantan, mangupsko
velegradski pristup ozbiljnim društvenim temama" na koji
je, povodom aforizama ovog autora, skrenuo pažnju Milan
Todorov.
Sučeljen sa aktuelnim frazama koje potiču, najčešće, iz
diskursa političkih obećanja, ali i drugih izvještaja
kojima bi se želio stvoriti privid normalnog i poželjnog
stanja, iskazni subjekt u Nestorovićem aforizmima voli
da pokaže kako u takvim iskazima uvijek ima nešto trulo:
Spremno ćemo dočekati sledeću poplavu. Svi ćemo do
tada naučiti da plivamo! Aforističar je otkrio da je
ironija stanovala u iskazu i prije nego što ga je on
pretvorio u strukturalno-semantički element svog
aforizma i realizovao taj potencijal njegovim
proširivanjem. Na ovaj način ne samo da je dovedena u
pitanje tačnost iskaza, nego je u dobroj mjeri poljuljan
i autoritet sijača neosnovanog optimizma.
Recimo na kraju ovog kratkog predgovora još i to da je
Nestorović ovom knjigom osim uobičajenog spektra tema
koji opsijeda pisce najkraćeg žanra, kakve su ratne,
političke, socijalne, istorijske, u poslednje vrijeme
sve zastupljenije sportske i ljubavne, napisao i niz
aforizama na račun samih satiričara. Ukazao je na njihov
položaj jednim odličnim paradoksom: Satiričar se
nalazi u kritičnom dobu života. Živ je, zdrav i u punoj
snazi!, ali i na njihove slabosti: Ima satiričara
koji nikada nemaju problema sa inspiracijom. Čim vide
neki dobar aforizam, oni odmah sednu i napišu isti
takav!
Ninus Nestorović se u novoj knjizi nije pokazao samo kao
odličan instruktor plivanja kroz poplave i ine naše
nevolje pored poplava, nego je dao primjer i svojoj
braći po satiričnom peru, kako se moguće održati na
površini u poplavi sve većeg broja aforističara i
"aforističara". Rigoroznom preciznošću, samodisciplinom
i, prije svega, rijetko viđenom originalnošću u izrazu.
Zbog svega navedenog aforizmi ovog autora zaslužuju
ozbiljnu posvećenost i čitalaca i književnih tumača.
Bojan Rajević
SKRIVENA KAMERA DETINJSTVA TVOG
Jocine Čarolije
Čedomir Ljubičić, Dejan Milojević
Binder, Beograd - 2014
 |
Govoreći jednom o beogradskim parkovima
pisac Momo Kapor predložio je gradskim vlastima da pre nego što
u njima izbetoniraju pešačke staze sačekaju da ih šetači sami
utabaju. Dakle, tek pošto bi građani kroz parkove sami
pronašli nakraće puteve i puteljke majstori bi pristupili
njihovom betoniranju i popločavanju. Tako bi se smanjile greške
u projektovanju i izbeglo kasnije uništavanje zelenih površina,
savetovao je Momo.
Naslanjajući se na ovaj mudri predlog ja već godinama tvrdim da
recenzije knjiga za decu ne treba da pišu odrasli već deca. I
to tako što bi pisac pre nego što knjiga ugleda svetlost dana,
sa rukopisom pod miškom, posetio nekoliko vrtića i škola i
deci pročitao ono što je napisao. Pa ukoliko se malim
slušaocima to dopadne, knjiga da bude objavljena, u suprotnom,
da se pisac obori na popravni.
Ali baš kao što savet Mome Kapora gradske vlasti nisu poslušale,
tako ni ovaj moj predlog nijedan pisac nije prihvatio. I evo
opet mene pred nezahvalnim zadatkom da budućim čitaocima
predstavim jednu knjigu za decu.
Priznajem da imam tremu jer nije mala stvar predstaviti knjigu
za decu. Sa odraslima je lako, mnogi je kritičar uspeo da ih
prevari pa da lošu knjigu preporuči kao dobru i obrnuto, ali
sa decom je to nemoguće. Jer ko je još uspeo da prevari dete –
niko! Deca nepogrešivo prepoznaju dobre ljude i dobre knjige,
i jedne i druge namah zavole.
Srećom, ovoga puta pred sobom imam jednu zanimljivu knjigu.
Neobičan je njen nastanak, najpre je Dejan Milojević napisao
dečje aforizme, a onda je njegov drug Čedomir Ljubičić na
osnovu tih aforizama napisao pričice za decu. Zanimljivo, zar
ne? Eto, šta sve drugarstvo može!
Dragi mali čitaoče,
"Jocine čarolije" je knjiga koja će te naterati da se smešiš,
smejuljiš, smeješ i plačeš od smeha. Možda se malko i upiškiš
od smeha, ali neka to bude naša tajna. Preporučujem ti da je
čitaš u društvu jer su društvu najlepše smeje.
U ovoj knjizi prepoznaćeš svoje roditelje, bake i deke,
svoju školu, učitelje, drugare i najvažnije prepoznaćeš – sebe!
Jer (otkriću ti tajnu) taj nestašni, snalažljivi, vispreni i
lukavi Joca, u stvari si ti! Dejan i Čeda su te dugo posmatrali,
prisluškivali, špijunirali i na kraju odlično opisali. Baš kao
i svi pisci za decu i oni su morali malo da podetinje, ali
verujem da im je prijalo, jer za odrasle nema lepšeg putovanja
od povratka u detinjstvo.
No, da tvoje detinjstvo ne bi prošlo u čitanju ove dugačke
recenzije ovde ću je i završiti. A ti okreni naredni list i
prepusti se čaroliji!
Bojan Ljubenović |
