IN-OUT
 
 
 
 

 

 


Piše: Perica Jokić


Doručak za Emu

(Drama)


Lica:

MILAN, vlasnik motela "Plaža", slobodan, 28 godina
ANICA, bivša zavodnica, dvostruki "azilant", 28 godina
EMA, Aničina kći, 5 godina
ACO, Milanova desna ruka, marketing u "Plaži", 27 godina
BRUNO ("KLIPAN"), plesač u diskoteci, 35 godina

Miločer, 1997.

1.


(Aprilsko sunce jednim dijelom grije more, a drugim usamljenu dvospratnu kuću na obali. Vještačka ravnina čini veliko dvorište; bagremovi, klupe. Nadaleko – nikoga. Samo Anica. Moderno dotjerana. O desnom ramenu prtljag; niti tašna, niti kofer. Korača lagano i često zastaje. Svaki kamen na nešto je sjeća. Nekada stalni gost. Poslije osamnaeste, prvi put u cipelama za 28 godina! Novi korak, novi nemir... Iz daljine – auto. Prilazi; zaustavlja se. Izlazi mladić. Osoba srednjeg rasta, smeđe kose; košulja, kravata. Prolazi vrtom, ne osvrće se. U ruci kavez; žuti kanarinac. Anica mu hitro staje na put, on se trgne.)

ANICA (veselo, sa širokimosmjehom): Ćao, Milane!

(Milan zuri u nju.)

ANICA (nesigurno): Zdravo, zar me... ne prepoznaješ?

(Milan ćuti. Anica spušta pogledna ptičicu, već sasvim ozbiljna.)

MILAN: Kako si mogla... tako dugo da ne dođeš?
ANICA: Ljut si na sestru? Nećeš je poljubiti?

(Milan odlaže kavez, hvata je u zagrljaj.)

ANICA (ljubi ga): Imaš prava da se ljutiš, ali... Tu sam! Došla da se pomirimo!
MILAN: U svađi smo?
ANICA: Ne, ne, ne. Dakako, ne.
MILAN: Zašto da se mirimo?
ANICA: ... Mislila sam...
MILAN: Hajdemo unutra. (Prihvata torbu, uočava natpis: ANICA!) Jesi li gladna? Žedna?
ANICA: Umorna. I vruće mi je.
MILAN: Pa gdje ti živiš?! (Rukom preko njenog ramena vodi je.) Ručak – i juriš u osvajanja!
ANICA: Moje noge. Ne znam koliko mi je snage.
MILAN: Prvo odmor, naravno. Mnogo šta se promijenilo. (Kroz zube.) Mnogo šta.

(Ulaze u kuću.)

2.


(Primaća soba – raskrsnica za kuhinju, spavaću sobu, terasu, stepenište; okrugli sto, nekoliko fotelja, dvosjed, ugao. Tri strane u zidu, jedna u staklu: pogled na more.)

MILAN: Raskomoti se... Vino, martini?
ANICA: Ovdje je ugodno... Neću ništa.
MILAN: Sok?
ANICA: Može. Hladan!
MILAN: Odmah.

(Anica se zadovoljno protegne; smješta na dvosjed.)

ANICA: Je li sve ovo tvoje? (Glasnije, da je čuje u drugoj sobi.)
MILAN (pošto donese sok): Zar sumnjaš? (Sijeda naspram nje.)
ANICA (ispija): Vrta se sjećam. Kako je od kućice nastao dvorac?
MILAN: Opljačkao sam banku. A zatim utrošio novac.
ANICA: Ozbiljno? (Smiješak.)
MILAN: Sviđa ti se?
ANOCA: Sanjam o takvim stvarima.
MILAN: Kao da si kupac?
ANICA (uzdah): Nemam ja tih novaca.
MILAN: Željela bi tu da živiš?
ANICA: Voliš li me kao nekada?

(Milan ustaje, korača preko sobe.)

MILAN: Namjestiću ti krevet.

(Anica gleda za njim; pali cigaretu...)

3.


(Anica se sjeća. 12 joj je godina... Noć. Oko devet. Baca kamenčiće u Milanov prozor; skrivena u grmu čeka da se pojavi...)

ANICA: Miki, ja sam.
MILAN: Šta radiš tu?
ANICA: Dobaci konop. (Popenje se.) Teško meni...
MILAN: Šta je, šta se dogodilo?
ANICA: Uhvatio nas je.
MILAN: Teča? U podrumu?
ANICA: Šta da radim?
MILAN: Gdje su ostali?
ANICA: Kućama.
MILAN: Je l' ti prijetio?
ANICA: Ubiće me. Kako da im objasnim? Koji razlog za pušenje?
MILAN: Moraćeš da se preseliš.
ANICA: Mogu kod tebe?
MILAN: Sestra si mi.
ANICA: Ali tu će da me nađu...
MILAN: Malo batina i sve prođe.
ANICA: Nikad više pušenje. Nikada!

4.


MILAN: Anka...

(Anica zamišljena, ne čuje ga.)

MILAN: Ano!
ANICA (na brzinu gasi cigaretu): Molim...
MILAN: Ćebe ili čaršav?
ANICA: Čar... šav. (Premišlja da se radi o plahti.) Vrućina.
MILAN: Jug. Mi smo navikli.
ANICA: Sjećaš se džinovske lepeze? Hladio si me njome na plaži...

(Milan ćuti.)

ANICA: Gdje li je sada?
MILAN (uzgred): Na plaži, sigurno. (Odlazi.)

(Anica ustaje; šeta sobom; predsobljem. Razgleda. Po zidovima okačene slike, tapiserije... Kožna tašnica. Njena tašnica!)

5.


(Anica se sjeća. 18 joj je godina... Zajedno sa njom na put čekaju dvije torbe i kofer. Do noći ih sklanja kod Milana.)

ANICA: Zdravo, Miki.
MILAN: Ooooo. Društvo za u grad?
ANICA: Gdje ću sa ovim?
MILAN: Šverc?
ANIAC: Rasprodaja. (Skida tašnicu sa ramena.) Ovo mi posebno sačuvaj!
MILAN: Ima li šta za mene?
ANICA: Žurim. Kola me čekaju.
MILAN: O – pa! Ko je vozač, on ili ona?
ANICA: Stvarno žurim.

(Milan je ispraća do kola.)

MILAN: Ako putujemo u istom pravcu, mogu s vama?
ANICA: Izvoli... (Obraća se vozaču.) Brat od tetke. S nama će do grada. (Milanu.) Bruno, moj prijatelj.

(Milan i Bruno se pogleduju zlikovački i, uz škripu točkova, kola su na cesti... Uveče, ponovo pred Milanovom kućom. Anica zvoni, lupa u prozor. Niko ne odgovara. Vraća se Brunu koji čeka u kolima.)

ANICA: Šta da radimo?
BRUNO: Nema ga?
ANICA: Uvijek je bio tačan.
BRUNO: Idemo.
ANICA: Moje stvari?
BRUNO: Upadaj! Ko zna šta smjera!
ANICA: Ma, daj, za mene bi sve učinio!
BRUNO: Da, da. Hajde, brzo!
ANICA: A pasoš?
BRUNO: Prosta stvar. Idemo!

6.


MILAN: Idemo...

(Anica se naglo okrene u pravcu odakle čuje glas.)

MILAN: Postelja čeka...
ANICA: Prijaće mi malo sna.
MILAN: Na spratu, druga soba lijevo.
ANICA: Da. (Penje se.)
MILAN: Još nešto...

(Anica u raskoraku, stoji kao kip.)

MILAN: Koliko ostaješ?

(Anica prati svoj prst kako po ogradi pravi šaru, dok smišlja odgovor.)

ANICA: Pa...
MILAN: Da isplaniram vrijeme za šetnju.
ANICA: ... Dva – tri sata.
MILAN (klima glavom): Možemo do Bistre gore i na Jelnik.
ANICA: Nećeš me zadržati?
MILAN: Sigurno imaš obaveza.
ANICA: Mogu da ostanem.
MILAN: Malo je šta zanimljivo. (Zvoni telefon.) I posao me čeka. (Pokazuje u pravcu aparata.) Izvini...

(Anica sijeda na stepenik. Gleda neodređeno, zabrinuto. Poslije par minuta Milan se vraća.)

MILAN: Ne spavaš?

(Anica ćuti.)

MILAN: Nije ti dobro?
ANICA: Očekivala sam ljepši doček.
MILAN: Vas strance teško je zadovoljiti.
ANICA: Nije mi do provoda...
MILAN: Odmori, smislićemo nešto.
ANICA: Ostajem tako kratko, a tebi svejedno.
MILAN: Misliš da sam srećan što te vidim?
ANICA: Pitao si kako sam mogla dugo ne doći.
MILAN: To govori o tvojoj kulturi.
ANICA: Čvrsto si me zagrlio!
MILAN: Ostao sam bez daha kao gonjen kakvim zlom! (Odmahuje glavom.) Samo sam se oslonio!

(Anica gleda na drugu stranu.)

MILAN: Izvini. Neću cio dan u hodniku! (Sijeda u naslonjač u primaćoj sobi.)

(Malo zatim ulazi Anica. Milan sluša korake, njoj okrenut leđima. Ne osvrće se.)

MILAN: Vjerovao sam da se poslije toliko godina sve zaboravi. Namjeravao sam da ti oprostim, ali eto...
ANICA: Oprosti mi danas.
MILAN: Danas ili zauvijek, mala je razlika.
ANICA (gleda kroz prozor): Što je potrebno da uradim? Što, ako nećeš izvinjenje?

(Milan ide do bara; toči vino.)

MILAN: Da mi prebrišeš mozak. Da te se ne sjećam. Možeš li to? (Otpija gutljaj.) Posluži se, ne znam šta piješ.
ANICA: Hvala. Nemam dovoljno slobode.
MILAN: Izdrži nekako. Sljedeća posjeta je za deset godina. Sa novom šminkom kao da ništa nije bilo...
ANICA: ... Ne vraćam se. Nemam kome.
MILAN: Šta je sa onima koji te vole?
ANICA: I ti si me volio.
MILAN: Pitam za tvog muža. Šta je s njim?
ANICA: ... Nema ga.
MILAN: Radi se o Brunu?
ANICA: Da.
MILAN: Taj prevarant. Godinama je uspio da te obmanjuje!
ANICA: Teško je bilo suprotstaviti mu se.
MILAN: Kako ti je sada pošlo za rukom?
ANICA: Ubijen je.
MILAN: Dugo se držao. Znam da tako završavaju.
ANICA: Sljedeća je bila moja ćerka. (Plače.)
MILAN: I nju su ubili?
ANICA (odmahuje glavom): Brunovi prijatelji... Smjestili nas u avion, dali nešto novaca...
MILAN: Gdje je ona?
ANICA: U motelu. Motelu "Plaža".
MILAN: Znači, ćerka. Koliko je stara?
ANICA: Pet godina.
MILAN: Liči na tebe?
ANICA: Valjda.
MILAN: Ti si tih godina bila pametna djevojčica.
ANICA: Skupa smo išli u vrtić.
MILAN: I u osnovnu školu. Gimnaziju!
ANICA: Hoćeš da je vidiš?
MILAN: Ne. Ne želim.
ANICA: Dovešću je.
MILAN: Ne želim, rekao sam!
ANICA: Zašto?
MILAN: Zar da usvom stanu gledam proizvod nekog ubice?!
ANICA: Šta ona zna o tome?
MILAN: A majka?
ANICA: Eto... Prevarila sam se.
MILAN: Nije ti trebao pasoš?
ANICA: Pet godina sam odlagala putovanje.
MILAN: I ni jedna posjeta za to vrijeme!
ANICA: Bili ste u lošim odnosima.
MILAN: Šta je sa Ankom? Sigurno ti i u dokumentima, kao na torbi, stoji novo ime. Pravo "njihovo".

(Anica ćuti.)

MILAN: Koliko sam pokušavao da te savjetujem...
ANICA: Doimao se miran, zabavan...
MILAN: Zgodan, bogat. Skupa kola...
ANICA: Bio je dobar prema meni.
MILAN: Dobar?
ANICA: Amerika je nešto drugo.
MILAN: Baraba bio, baraba ostao. Važno je da je na "sigurnom". A šta su dobile majka i ćerka?
ANICA: Živu glavu. Izvukle smo živu glavu.
MILAN: On je bio na liniji. Ti si od njihovih... U čemu je problem?
ANICA: Rođena u Beogradu. Bez ikakvih podataka.
MILAN: Bez pravih podataka, hoćeš da kažeš.
ANICA: Mihailo i Radmila, otac i majka.
MILAN: Misle, Srpkinja. Znam koliko obožavaju.
ANICA: Bruno im je bio značajan, ali njegovom smrću...
MILAN: Nijesi im potrebna. Kako su samo obazrivi i proračunati. Bila si luda za takvim prijateljima.
ANICA: Ja, osim tebe, nikog nemam.
MILAN: Zanimljivo. Tamo si znala da nemaš ni mene!
ANICA: Ali, Milane...
MILAN: Milane?! Do kada sam bio Miki?

(Anica ne može da suzdrži suze. Milan je, u tom pravcu, podsjeća na njenu privrženost njemu.)

MILAN: "S tobom je uvijek lijepo, Miki... Miki, ti si strašan... Miki, večeras treba da me izvedeš... Miki, opet sam zakasnila, kaži matorcima da smo bili skupa..." Bezbroj puta sam pravio budalu od sebe da bih ti udovoljio... uzalud plačeš. Dosta je bilo.
ANICA: ... Znaš da sam sama... Nikoga do tebe... Ti si mi jedini...
MILAN: Šta? Šta sam ti "jedini"?
ANICA: Imam tebe i Emu.
MILAN: Ime ćerkice, je l' da?
ANICA: Vi ste mi sve.
MILAN: Ona ti je rod. Šta sam ti ja?
ANICA: Nemoj, Milane. Ne želim te sjećati na prošlost.
MILAN: Izvoli. Ona je stalno sa mnom.
ANICA: Ne vjerujem da nam može pomoći.
MILAN: Još čujem tvoj glas: "Ja sam ti sestra."

(Anica mijenja mjesto; drži glavu u rukama.)

MILAN: Danas se bojiš da spomeneš. "Ti si mi jedini..." Šta? Rod? Stidiš se te riječi. Postala je teška.
ANICA: Griješiš, Milane, griješiš.
MILAN: Do osmog razreda bili smo naivni oboje, od osmog samo ja. Ili sve vrijeme samo ja?!
ANICA: Ne znam što kaniš reći.
MILAN: Onda si bila veći flegman od mene. Popustila koncentracija?
ANICA: Misliš da me saznanje o usvajanju ostavilo spokojnom?
MILAN: Nikad mi o tome nijesi pričala.
ANICA: Ne bih ni sada, ali ako mora...
MILAN: Jedino znam da je priča sa srećnim završetkom.
ANICA: Srećnim?
MILAN: Ne govorimo o "azilu". Bio je srećan kraj. Bar po tvom ozarenom licu se ogledalo.
ANICA: Tek sad pitaš za moje probleme? Zar ti je tada bilo svejedno kako mi je?
MILAN: Malo smo se družili. Nije bilo prilika da se tješimo i plačemo. I bila si previše vesela da bi to uspjeli.
ANICA: A u sebi šta sam nosila, ne zanima te. U društvu da pričam o tome ko su mi roditelji, kakva me istina muči... Šta je bilo sa mnom? Oni sigurno ne bi imali razumijevanja.
MILAN: Onda to nije društvo.
ANICA: Bila sam užasno potištena.

(Milan se ne osvrće na njene riječi, već nastavlja ono što je započeo.)

MILAN: ... Samo bi te uzgred slušali. Potrebna si im kao pojava, a ne kao enciklopedija.
ANICA: I da su tražili, povjerila se ne bih. Nikom!
MILAN: Mogla si meni!
ANICA: Bilo me je stid. I strah da me ne omrzneš.
MILAN: Kad se za nešto ne zna onda nema stida. A ti si, uz tajnu, prestala i da dolaziš.
ANICA: Mislila sam da znaš.
MILAN: Znala si da ne znam!

(Anica poraženo skreće pogled.)

MILAN: Zbog čega si me se klonila?

(Anica odmahuje glavom.)

MILAN: Smiješ li da kažeš pravi razlog?
ANICA: Ja, zaista, ne znam o čemu govoriš.
MILAN: Trebam ti. Nije mudro da budeš otvorena.

(Anica ćuti.)

MILAN (pošto ne dobije odgovor): Znači, jedan od razloga tvog bježanja sam – JA!
ANICA: Glupo je da tako misliš. Znaš šta smo bili jedno za drugo.
MILAN: Čestitam. Vrlo dobro si se pretvarala.
ANICA: Što je trebalo da uradim?
MILAN: Izabrala si najgore. Za to si imala talenta. I da se hvališ da ti nijesam drag. Detaljno i svuda!
ANICA: Oprosti... Moram obići Emu.
MILAN: Shvatam. Nemaš čime da se braniš.
ANICA: Brinem za svoje dijete.
MILAN: Možda su je već sredili. (Grubo se smije.)
ANICA: Ne zna gdje sam. Navikla je da se budi uz mene.
MILAN: Pusti je. Neka se odvikava.
ANICA (uz osmjeh, protiv svoje volje): Da je dovedem?
MILAN (odlučno): Ne. Ne volim parade!
ANICA: Lijepa je, pametna...
MILAN: Očekivao sam.
ANICA: Molim te. Večeras.
MILAN: Ni govora! Završimo!
ANICA: Ne smijem da je ostavim.
MILAN: I ne moraš. "Plaža" ima vrhunske apartmane.
ANICA (sjetno, zagledana u prazno): Stigle smo oko podne. Umorne, neispavane. Imala sam za dnevni boravak, ali ne i za ručak. Kad se probudi...
MILAN (prekida je): Više nijesi umorna?
ANICA: Trebam nekog dok se snađemo...
MILAN: Sponzora?
ANICA: ... Pa sam mislila... (Govori uz oprez.)

(Milan gleda kroz prozor i čini se da je ne sluša.)

MILAN: Nigdje oblaka. Kako li izgleda u šumi po kiši?
ANICA: ... dan, dva...
MILAN: Koji broj cipela nosiš?
ANICA: ... da budemo dan – dva kod tebe.
MILAN: Jesi li za zmijsku ili krokodilsku kožu?
ANICA: Ema... O tebi zna samo najbolje!
MILAN (potrudio se da čuje njene posljednje riječi): O? Ko je mogao da joj kaže?

(Anica gleda u pod.)

MILAN: Nije vam bilo dosadno u putu. Osjećam da je avion strašno asocira na mene. Ili je moje ime najprije sjeti na avion?
ANICA: Zašto bi tako bilo?
MILAN: Tu si je upoznala sa mnom. I trudila se da priče budu što ljepše i da liče na bajke. Djeca to vole.
ANICA: Zapazila te je mnogo prije. Na jednoj fotografiji.
MILAN: Sa Brunove liste za odstrjel?
ANICA: Iz porodičnog albuma. Tada ni za kakav avion nije znala!
MILAN: A ti?
ANICA: O poslu kod kuće nije govorio... (Gleda sat.) Probudila se.
MILAN: Nemoj da te zadržavam.
ANICA: Čekam da se dogovorimo.
MILAN: Neću da imam veze sa teroristima.
ANICA: Pomagale bi ti u vrtu... u kući...
MILAN: Ima ko je zadužen za to. (Toči piće.) Bilo bi lijepo da se sad povučeš.

(Anici usne drhte, oči šaraju; traži izlaz.)

MILAN: I zatvori kapiju! Zaštiti me od sebi sličnih!

(Anica korača nesposobna bilo šta da kaže.)

7.


(Prema kapiji Anica prolazi pored mladića – njenih godina – i postiđeno skriva lice. Mladić je prati pogledom dok sasvim nestane iz njegovog vidika, a zatim ulazi u kuću.)

8.


(Milan ispija vino, mladić mu prilazi.)

ACO: Slavimo?
MILAN: Aco... Ja sam propao čovjek!
ACO: Šta si joj uradio?
MILAN: Ne pitaš šta je ona meni uradila?
ACO: Vidim. Ko je djevojka? Rod?
MILAN (ljutito): Zašto rod?! Zar kod mene ne dolazi niko drugi? Šta si mi ti?
ACO: Pitam iz praktičnih razloga.
MILAN: Koji su to praktični razlozi?
ACO (citira): "Nijednoj djevojci nije dozvoljen pristup u ove odaje... (prisjeća se) ... prije nego ista sa mnom ne stane... pred... "
MMILAN (prekida ga): Dosta, dosta.
ACO: Zbog toga je plakala?
MILAN: Ona mi je rod.
ACO: Ipak.
MILAN: Ne, ne... Sjedi, Aco. Sjedi malo.
ACO: Došao sam u vezi motela. Ništa... Drugi put.
MILAN: Pijan sam i neupotrebljiv? Aco, ti si gad!
ACO: Natoči i meni. Da nazdravimo za tog gada. (Smješka se.)
MILAN: Večeras nemoj... da mi zamjeriš... Ta beštija davno me je zaludjela.
ACO: Znate se?
MILAN (uzdah): Došla je da me upropasti... Koji je danas, Aco, znaš li?
ACO: 21. april.
MILAN: A sjutra? Šta imamo sjutra?
ACO: Šampanjac, slajdovi, glumačka družina, muzika... I sve u čast nimfice "zauvijek preseljene u tvoju..." (Najednom zaćuti.) To je ONA? (Pokazuje u pravcu vrata.)
MILAN (klima glavom): Došla da živi kod mene. Plakala da je primim. Otjerao sam je prije večere!
ACO: Zabave u njenu čast, a tjeraš je. Ne razumijem.
MILAN: Uvijek je slavljen njen 13. rođendan. Ono kasnije bio je pakao.
ACO: Veoma je zgodna.
MILAN: I baš je morala da dođe... Od toliko ljudi samo meni vjeruje...
ACO (zaluđen): Kako se tek nosi...
MILAN: Njenih trinaest otišlo je u nepovrat. Ostao prozor kupea i sve ružno.
ACO: Nijesi je volio?
MILAN: I osvetu sam drugačije zamišljao. Umjesto – jak kao stijena, skoro da pred njom kleknem!
ACO: Tresla se u groznici.
MILAN: Skupo me je koštala. Deset godina ni da se javi, ni da me posjeti.
ACO: A ono prije?

(Milan ćuti; zamišljen.)

ACO: Njenih 18 godina?

(Milan vrti glavom.)

ACO: Njenih 13 godina?
MILAN (dolazi iz svojih razmišljanja): I meni je bilo toliko. Bio sam nezreo, neiskusan... Znaš li šta je njenih trinaest bilo spram mojih? (Smije se.) Djevojke su programirane za te stvari.
ACO: Šta se desilo?
MILAN: Čudo. Pođeš na spavanje bez ikakvih problema, a osvaneš budan, zabrinut, zbunjen... I kritikovan da si bez vina ni za šta!
ACO: Njeno mišljenje?
MILAN: Bio je praznik. Rodbina na okupu. Pijanka! Tu se i zanoćilo. Među djecom na "bračnom" krevetu, bio sam do nje... Uzalud sam "brojao ovce" – tjeskoba mi nije dala da zaspim. Gledao u tamne zidove, čekao zoru. Tada nečija ruka pod moju majicu. Njena ruka! Lagano, da je ne probudim, vratio sam je. Malo zatim – isto. Ali ovaj put...
ACO: Probudio si je?
MILAN: Nije spavala. Žalila mi se na tjeskobu i besmisleno "brojanje ovaca"...
ACO: Nemoguće! Zajednički problem?
MILAN: "Znam šta si pomislio kad sam te dotakla..." Iako su njena "pogađanja" bila netačna, nijesam reagovao. "A sada ću da ti pokažem igricu. Dođi..." Odvela me iza kuće kroz baštenski izlaz. Sjeli smo na klupu pod bagremom. Govorila je nešto o životinjama, ljudima, jeseni, voću... O mirisu bagrema! Priče bez kraja i početka. Ali uvijek: "znam šta želiš", "znam šta misliš"... Uspjela je da me poljubi kroz "moje želje". I da mi bunarskom vodom pokvasi lice i čelo, uz riječi: "Sad osjećaš hladan vazduh. Htio si, zar ne?" U čudu sam je gledao.
ACO: Zašto se nijesi protivio?
MILAN: Ne znam. Da je poželjela da skočim u ledenu rijeku, to bih uradio.
ACO: A ona bi govorila o tvojoj želji...

(Milan klima glavom.)

MILAN: Uopšte se nijesam branio. Ni kad je ponovo stala da me ljubi. I ne više bratski, u obraze... (Otpija gutljaj.) Ništa nijesam pitao, prsnula je u smijeh: "Ma, daj, slatki moj. Ovo je igra. Ostavi prljave misli!" A ja od zaprepašćenja nijesam ništa ni mislio... Prihvatio sam da se radi o igri.
ACO: Šta je htjela njome?
MILAN: Da zadovolji svoje strasti, naravno. A ti znaš, kad djevojke nešto hoće, to je neodložno!
ACO: Ali zašto s tobom? Brat si joj! (Milan prstom pravi kružnice po obodu čaše.)
MILAN (poluglasom): Možda je još tada znala da joj nijesam brat.
ACO: Šta?!
MILAN: Tetka i teča nijesu imali djece. Ona je usvojenica.
ACO (začuđeno): Usvojenica?! (Poslije kraćeg ćutanja.) Pa to i nije loše. (Nadvijen nad Milanom; šeretski.) Možete ono što nijeste smjeli!
MILAN: Njoj sada odgovara sve, ali meni... (Odmahuje glavom u značenju – "ništa".)
ACO: Ako si bio neodlučan, doći će ponovo.
MILAN: Neće. Ona je ponosna!
ACO: Da joj je do ponosa ne bi je viđao.
MILAN: Aco, šta je sa pićem? Slavimo li ili ne?
ACO (toči, kucaju se): Za vas!
MILAN: Ona to ne zaslužuje.

(Zajedno ispijaju.)

ACO: Primićeš je.
MILAN: Nikada!
ACO: U motelu kao sobaricu?
MILAN: Nikako!
ACO: Rasipaš novac na ne znam šta, gdje nećeš na nju?
MILAN: U pitanju su osjećanja, zaboga! Kakav novac?
ACO: Uspomene, slavlja, godišnjice... To je inat, nikako mržnja.
MILAN: Znam gdje je bila i šta je radila.
ACO: Možda si suviše strog. Možda nije imala izbora.
MILAN: Aco, zaboravljaš obaveze.
ACO: Htio si da sam kraj tebe.
MILAN: Bio si. (Pruža mu ključeve od kola.) Šta je sa Švedskom?
ACO: Spot je dobro prošao. Potvrdili su predsezonu...
MILAN: Vidimo se sjutra. Izvini...
ACO: Da, sjutra. (Podiže stisnutu pesnicu; odlazi.)

9.


(Motel "Plaža". Anica korača hodnikom; ulazi u sobu. Ema joj trči u susret.)

EMA: Mummy, you said you won't leave me.
/ Mamice, rekla si da nećeš da me ostavljaš./
ANICA (grli je; ljubi): I won't sweetheart. I wouldn't leave you ever. I was just looking for a job for us.
/I neću, zlato moje. Nikuda bez tebe! Baš sam tražila posao za nas./
EMA: Have you found any?
/Našla si?/
ANICA: I will, I will sweety...
/ Biće, biće.../
EMA: I'm hungry...
/Gladna sam.../
ANICA: Have you packed your things, we have to go?
/Jesi li spakovala stvari, moramo da idemo? /
EMA: We'll take a walk around the city. It must be large and interesting.
/Šetaćemo gradom. Sigurno je velik i zanimljiv./
ANICA: I'll show you some places where I used to go when I was a little girl... just like you are now, where I used to play. I'll take you to the garden where I spent most of my childhood... I might meet someone familiar.
/Pokazaću ti kuda sam kao djevojčica... kao ti sada, prolazila, gdje se igrala... Odvešću te u vrt u kojem sam provela djetinjstvo... Možda tamo bude neko koga znam./
EMA: I'm so glad. I can't wait to see it all.
/Baš se radujem. Jedva čekam da vidim sve to./
ANICA: You have to be nice. It's apprecioted over here.
/Moraš biti ljubazna. Ovdje se to cijeni./
EMA: I will mummy.
/Hoću, mamice./ (Trči po torbe; pjevuši.) I like the glittering of a perl so I'll be a nice and good girl...
/Volim bljesak bisera, zato biću dobra ja.../
ANICA: It's appreciated over here... Možda. (Anica ponavlja "Ovdje se to cijeni" i još na srpskom dodaje: "Možda".)

10.


(Na drugom kraju grada... Pepeljara; pripaljena cigarteta. Prazna čaša. Na kauču – Milan. Leži. Gleda u plafon; ruke za potiljkom.)

11.


(Milanovo sjećanje od prije desetak godina. On i Anica u diskoteci.)

ANICA: Ovdje je čarobno. Zašto prije nijesmo dolazili?
MILAN: Upravo smo na otvaranju. Da plešemo?

(Muzika i svjetla – ujednačen ritam. Anica pleše drukčije od svih. Okolo ironični povici, tapšanje... Jedan "klipan" joj namjerno dodiruje bedra! Kao što se hvataju drolje po ulazima...)

MILAN (vuče Anicu za ruku): Dođi!
ANICA: Sva sam u znoju... Ko je onaj idiot?
MILAN: Govorio sam ti o njima. Trebalo je da prestaneš.

(Prilaze šanku. Poručuju piće. I "Klipan" prilazi.)

KLIPAN: Šta pije dama? (Gucne iz njene čaše.) Bez veze. Može konjak? Ima li dečka?
MILAN: Gospodine, je l' se mi znamo?

("Klipan" se ne osvrće na Milanove riječi.)

KLIPAN (Anici): Imam neodoljivu želju da vam strgam krpice! Šta krijete ispod?
ANICA: Hoćete da vam pokažem?! (Pljusne mu sok u lice.)
KLIPAN (drsko je hvata za grudi): Mašala!
ANICA: Idiote!

(Milan hvata "Klipana" za košulju; unosi mu se u lice.)

MILAN: Izlazi vani, kretenu!
KLIPAN: Vi bi da se bijete? Zbog ženske?!
ANICA: Miki, zar da me vrijeđa? Što ga žališ? Što mu ne pokažeš?!
MILAN: Ne brini, Ano. Dobiće svoje!

(Izlaze. U mraku iza zgrade Milan ga dočekuje pesnicom. "Klipan" se sruši. Pokušava da ustane, ali još jedan Milanov udarac i – gotovo... Anica iz torbe vadi maramicu – "Klipanu" pruža pomoć. Briše mu krv.)

MILAN (bijesno): Ustaj! Šta tu izigravaš?
ANICA: Vidi šta si mu napravio.
MILAN: Ponizio te pred svima!
ANICA: Zaboravilo bi se. Sjutra putujem!
MILAN: Žao ti je te svinje?! Baš ti hvala!

(Ujutro Milan ćutke ispraća Anicu. Ni ona ne progovara. Pred kretanje voza, pruža mu ruku.)

ANICA: Izvini. Ružno sam se ponijela.
MILAN (prihvata njenu ruku, osmjehuje se): I ne valja da se svađamo!

(Poljubac. Anica se penje, Milan joj pomaže torbe. Voz kreće. Anica sa prozora maše. Zajedno sa "Klipanom"...)

12.


(Na velikom zidnom satu izbija deset. Milan ustaje; prilazi prozoru; gleda u more. Kao dijamanti ozarena mjesecom svjetluca površina...)


13.


(Milan se sjeća svjetlosti Beograda od prije pet godina. "Posjeta" Anici... Hoda prema stanu i "sluša" reprizu telefonskog razgovora kojim ga poziva u goste.)


ANICA: "Znam da si ljut, priznajem, pogriješila sam, ali... Molim te!"
MILAN: Kakvo je to veselje, povodom čega?
ANICA: "Htjela bih da te iznenadim."
MILAN: Ti mene uvijek iznenadiš.
ANICA: "Hoću da popraviš rezultat. Da budemo isti. Kao braća!"
MILAN: Malo je kasno. Isuviše si u prednosti.
ANICA: "Molim te... Veoma je važno. Hajde, obećaj... Obećaj da ćeš doći..."

14.


(Od svjetiljki Beograda Milan ponovo vidi svjetlucanje morske površine. Nečujno ulazi Anica. Mjesečina otkriva joj Milanovu siluetu na prozoru. Njen sljedeći korak "budi" ga.)


MILAN: Šta radiš ovdje?
ANICA: Oprosti. Bilo je otvoreno.
MILAN: Tako je stalno. Ali ne za svakog!
ANICA: Jesam li ja svatko?
MILAN: Ako me citiraš, molim te, bez toga "svatko"!
ANICA: Oprosti...
MILAN: Ja znam da se ti trudiš da govoriš prema situaciji, ali... Srpski, hrvatski... da li uopšte znaš koji ti je maternji?
ANICA: Nijesam mogla da biram.
MILAN: Osamnaest godina, prema deset. Koji od ta dva?
ANICA: U Americi smo govorili engleski ako će ti biti lakše.
MILAN: Koga ste se plašili?
ANICA: Zbog Eme.
MILAN: Kad smo se već otvorili, ne ljutiš se da pitam... gde su tvojih pet predameričkih godina?

(Anica ćuti.)

MILAN: Nije za priču? Tvoji "svijetli" trenuci?
ANICA: Ne koliko misliš da jesu.
MILAN: Živjela s njim?
ANICA: Živjela.
MILAN: Nevjenčana?
ANICA: Milane, zašto me toliko mučiš? (Plače.)
MILAN: Ne mučim te. Razgovaramo... A možda kriješ da si se tamo bavila i nemoralnim stvarima?
ANICA: Najnemoralnije za tebe je činjenica da sam sve vrijeme bila s Brunom. Ali on mi je, bez obzira šta ti mislio o njemu, pomogao kada je bilo najteže...
MILAN: Sad ti nije najteže?
ANICA: Kraj '91. godine je bio užasan. (Odmahuje glavom.) Ne želim se sjećati.
MILAN: I nemaš puno čega da se sjećaš. Prvim transportom si iz Zagreba u Beograd.
ANICA: U svoj stan, kako ne primjećuješ.
MILAN: Primjećujem i da ga više nemaš. Dobre si pare uzela.
ANICA: Trebale su nam za put.
MILAN: A starčeve si šutnula u dom!
ANICA: Izgledalo je normalno. Sada je sve drugačije.
MILAN: Dok budeš tražila leglo, neću biti sam. Nekad si mi radije okretala leđa!
ANICA: Ne, Milane. Prema tebi nikad nijesam bila takva!
MILAN: Nikad? (Pušta je da se sjeti, ali je i sam podsjeća.) Do malo prije gledao sam more. Znaš šta sam vidio?

(Anica ćuti; čeka odgovor.)

MILAN: Rozi koverat. Onaj isti koji mi je dala, pokojna, tetka Rada, a koji si ti zapečatila. To pismo još držim u fioci. Da ti pročitam?
ANICA: Ne. Ne...
MILAN (po sjećanju citira jedan dio): "Bruno je nestrpljiv da se odmah krene. Mrzi gužvu, zabave, obrede..." Za moj uzaludan put niko nije mario.
ANICA: Na sve načine pokušavala sam ga zaustaviti.
MILAN: Mogla si mene. Da ne zvonim na tuđa vrata. A tražila si da obećam da ću doći.
ANICA: Imali smo avion.
MILAN: I sad si ga imala, ali sam ti nekako draži...
ANICA: Morao je izbjeći mobilizaciju.
MILAN: Da bi tamo postao dobrovoljac – terorista!
ANICA: Nije te htio vidjeti. I danas me bole šamari.
MILAN: Čudo koliko ti prijaju. Lice ti je meko, prozirno. Još bi mogla izum da unovčiš.
ANICA: Zamišljala sam te svakojako, ali da budeš arogantan i bezdušan – nijesam mogla.
MILAN: Kako mi pristaje?
ANICA: Kunem se da ti ružno nikad nijesam mislila. Molim te, vjeruj mi.
MILAN: Ne budi smiješna. Kad si ti koga molila i klela mu se?!
ANICA: Bila sam mlada.
MILAN: I mislila da je svijet stvoren radi tebe!
ANICA: Hoćeš li me sada kažnjavati za sve što prirodi nije pošlo za rukom?
MILAN: Umiješ da budeš i pametna kad treba. Nekad si prolazila sa manje teksta. I to veoma dobro. (S notom ironije.) Impozantno!
ANICA: Bolje da sam se bilo kom drugom obratila.
MILAN: Izbjegavaj poznanike, prijatelje... Nemoj da te iznenadi koliko te obožavaju.
ANICA: Zašto?
MILAN: Dosad nijesi razmišljala. Nijesi imala vremena. Pokušaj sada.
ANICA: Šta se to desilo s vama?
MILAN: Ti najbolje znaš koliko si ih imala. Samo jedan je od tebe otišao. Sve druge si TI napuštala.
ANICA: Ko je otišao od mene?
MILAN: Ne boj se, i njega bi prevarila. Da ga nijesu ubili... Napadao sam tog čovjeka, sad mi ga je žao.

(Anica ćuti; puni oči suzama.)

MILAN: Nije ON bio pokvaren, nego TI.
ANICA (uplakana): Gdje ću sad? Što da radim?
MILAN (mirno povlači dim; duva kroz prozor): Ranko je na brdu, u istoj vikendici. Nije daleko do jeseni. Brzo će kiše. (Smije se, oponaša je.) "Miki, ti ne znaš kako su strašne munje noću u šumi... Ranko je divan. Izašao mi u susret. Njegova vrata su mi uvijek otvorena."

(Anica pada na dvosjed; plače.)

MILAN: I otvarala si ih neko vrijeme. Dok te talas nije bacio sa broda, a on skočio da te spase. Motor mu je odsjekao noge. Sa štakama ti nije bio potreban. Garson je više obećavao. Tih dana je putovao po Evropi. "Miki, pogledaj. Iz Francuske. U jednoj vreći su cipele, u drugoj haljine... A ove čizmice su od zmijske kože. Prave zmijske!"
ANICA: Poklonima su me nastojali kupiti, no ja sam htjela slobodu. Priznajem da sam bila nerazumna i raskalašna, ali nikoga nijesam primoravala da bude sa mnom. Ne moraš me za sve okrivljivati...
MILAN: Pitala si šta da radiš, gdje ćeš? A ja se sjećam i Srđana, i Igora, i Bata...
ANICA: Rekao si da se njima ne obraćam.
MILAN: Nemoj ni meni.
ANICA: Koliko smo se zaklinjali na vjernost...
MILAN: I tu si mi podvalila!
ANICA: Izgledalo mi je strašno da živim sa nestvarnim roditeljima. Kad se bježi, povratka nema.
MILAN: Nijesi odmah pobjegla. Mnogo prije si znala ko si. Reci kad, da sagledam svoje zablude?

(Anica ćuti.)

MILAN: Onda kada su tvoja svojatanja bila najžešća. I uza svaku!
ANICA: Htjela sam te sačuvati udarca. Da se ne desi kao sa mnom.
MILAN: To su priče. I sjajna gluma. Bila si dovoljno odrasla i zanesena drugim stvarima da bi iskreno bila pogođena!
ANICA: Misliš da je prijatno saznanje da ti onaj koga voliš nije ništa?! A ti znaš koliko sam ih voljela.
MILAN: Znam. Ni na sahranu im nijesi došla! Ni telegram... Pardon, brzojav!

(Anica ponizno ćuti.)

MILAN: Poziv ti je bio odštampan, ali sramota je u tome što niko nije znao na koju adresu da ga pošalje. Ni Interpol te nije poznavao. Imala si drugo obilježje, drugo ime...
ANICA: Nije te bilo. Ostala sam i bez stvari i bez pasoša.
MILAN: Taj ljepotančić uspio je da od tebe radi šta hoće... Čuo sam vas, ali nijesam htio da otvorim. Dao ti mogućnost da ga bolje upoznaš. A ti si i poslije lažnog pasoša vjerovala mu. Odobravala njegove prljave radnje!
ANICA: Šta sam još mogla da izgubim?
MILAN: Nekoliko godina kasnije saznajem za porijeklo TVOJIH roditelja. Strijeljanje špijunskog para iz Karlovca. I tebi je taj identitet draži od onog koji si mogla da zadržiš?!
ANICA: Kad sam upoznala Bruna o tome ništa nijesam znala.
MILAN: Brzo si se uklopila. Prelazni trofej ostaje u krugu "obitelji" – najaktivniji u svakom ratu!
ANICA: Rat, rat, rat... Vodio se daleko od tebe i u njemu nijesi učestvovao. Ko zna kakav bi i ti bio?!
MILAN: Kakav? Dovela si mi ćerku da je hranim i podižem. Da spremam kadar za neki budući nož u leđa. Kao da sam samoubica.
ANICA: Imaš lijepo mišljenje o meni. A ja sam tebe uvijek gledala kao idola i poštovala te hrišćanski čisto.
MILAN: Tačno znam kad hoćeš nešto da sakriješ. Tada se trudiš da ti na srpskom bude svako slovo... A jesi li me u svojstvu "hrišćanskog" (naglašava ovu riječ) brata iskušavala onog ljeta pod bagremom?
ANICA:Pod bagremom? Iskušavala?
MILAN: Ja se toga sjećam kao sinoć da je bilo. Htjela si da mi pokažeš svoju igricu... Uspjelo ti je da me zavedeš.
ANICA: Radilo se o igri.
MILAN: Drhtao sam ne znajući šta hoćeš. Bojao se kazne... Već tada si znala da nijesmo rod?
ANICA (postiđeno): Ne.
MILAN: Ali onda si, u novim uslovima, počela da me ignorišeš. Hrišćanski čisto! (Kači se za njenu riječ.)
ANICA: Ne sjećam se.
MILAN: "Igricu" prenosiš na druge. Dolazi do pada nečije popularnosti. Sve manje se viđamo. U Gimnaziji započinješ novi imidž i sasvim me zaboravljaš.
ANICA: To je nostalgija. I meni su nedostajali "naši dani".
MILAN: Tebi?! Možda zbog istorijskog trenutka. Ali ne da se vidiš sa mnom, već sa nekima od nas!
ANICA: Deset godina nijesmo u kontaktu, pa se učini mnogo duže.
MILAN: Ne čini se. Ne odgovara ti da se sjećaš. A nije teško uporediti vrijeme kad smo samo na spavanju bili odvojeni, i vrijeme kad smo "čak" na dva novogodišnja dočeka bili skupa.

(Anica ćuti.)

MILAN: Treba li da spomenem i ono vrijeme kad mi ni na ispraćaj u vojsku nijesi došla? Tumačio sam to drugačije. Odrastaš, manje se nalazi slobodnog vremena; pubertet, momci... Pokušavao sam da te razumijem. Ali istina je surovija: samo sam ti odgovarao kao brat!
ANICA: Ne, ne, Milane. To što ti govoriš, to je haos. To je nered u tvojoj glavi! Ja nemam ništa s tim.
MILAN: Iz porodične kulture me poštuješ. Saznanjem da rodbinski nijesmo ništa, oslobađaš se obaveza. Zatim bjekstvo. Sa svojom vrstom pa gdje bilo. Zato si ga onoliko žalila i zaustavljala mu krvarenje. Ni zbogom onima koji su te učili poštenom životu.
ANICA: Nije sve tako. I nemoj misliti da nijesam bila ponosna na tebe kad si me zaštitio u diskoteci.
MILAN: Je l' ti uopšte znaš šta govoriš? Pa ja nikako sebi ne mogu da oprostim takvu lakomislenost. Vaše mahanje iz voza još me i danas proganja. Tvoj pozdrav bez suza! (Smije se.) Mislio sam da si ih ostavila za u voz... Ceremonija je, na žalost, trebalo da znači da mi više ništa ne duguješ. Poslije svega, upadaš i tražiš smještaj... Ima li razloga da ga dobiješ?

(Anica, zatečena pitanjem, ćuti. Par minuta u sobi vlada tišina. Milan ustaje i pušta muziku. Tako tiho da se gotovo ne čuje. Pjesme iz "onog" vremena.)

MILAN (u ime starih dana; njoj okrenut leđima): Dovedi je. Možete do deset ujutro!
ANICA (izgubljeno): Za toliko ništa ne mogu da uradim.
MILAN (teatralno): Žao mi je. (Podiže ruku.) Srećan put!
ANICA: Ali...
MILAN: Srećan put! ("Vesla" rukom znak kojim se tjera.)

(Anica bespomoćna, ostavlja ga. Pred sobom, vlažnih očiju, bira stepenice i hodnik do sobe u kojoj je sakrila Emu.)


15.


(Anica pada na kauč. Ema trči k njoj.)

EMA: Muumy, what is the matter with you, mummy?
/Mamice, šta ti je, mamice?/
ANICA: It's nothing darling. I've tried just everything.
/Ništa, zlato. Sve sam pokušala./
EMA: Aren't you two friends?!
/Zar nijeste prijatelji?!/
ANICA: Not anymore.
/Ne više./
EMA: Why?
/Zašto?/
ANICA: We're changed, both of us...
/Izmijenili smo se i on i ja.../
EMA: Didn't he recognize you? Why haven't you show the photoes of you two together?
/Nije te prepoznao? Zašto mu nijesi pokazala fotografije gdje ste bili zajedno?/
ANICA: It's no use, Emma, dear. He has changed a lot.
/Ne vrijedi, Ema, dušo. On se mnogo promijenio./
EMA: I'll show those to him.
/Ja ću da mu ih pokažem./

(Ema iz tašne vadi par fotografija.)

ANICA: Emma, don't. Come back!
/Nemoj, Ema. Vrati se!/

(Ema ne sluša, ide uz stepenice. Zaviruje u sobe; traži Milana...)

16.


(Milan u fotelji; lagana muzika, vino... Ema mu prilazi.)

EMA: Mr. Milan?
/Gospodin Milan?/

(Milan se okrećena tu stranu.)

MILAN: Da. (Ujedno pravi pokret glavom.)
EMA: My name is Emma. My mother has just visited you and...
/Ja sam Ema. Moja mama upravo je bila kod vas i .../
MILAN (prekida je): Tvoja mama nije te učila maternjem jeziku?
EMA: I beg your pardon? I don't understand you.
/Molim? Ne razumijem vas./
MILAN: Why didn't you bring your mother to translate for you?
/Što nijesi dovela mamu da ti prevodi?/
EMA: You speak English? Look at those, please...
/Vi govorite engleski? (Pruža mu fotografije.) Pogledajte, molim vas.../

(Milan gleda fotografije; prepoznaje likove.)

MILAN: Has your mother told you who is the man next to her?
/Je l' ti rekla mama ko je ovaj pored nje?/
EMA: Yes, but...
/Da, ali.../
MILAN: There, you see... She's been cheating him and using him for years. At the end, she left him. Now, she is comming back, almost ten years later! But he doesn't want her anymore...
/E, vidiš... Ona ga je godinama varala, iskorištavala, da bi, na kraju, pobjegla od njega. Sada mu se vraća. Poslije, gotovo, deset godina! Ali, on više ne želi da zna za nju.../
EMA: Is it you?
/To ste vi?/
MILAN: Unfortunately...
/Na žalost.../
EMA: Mother sayes that we can't make it if you throw us out. You are rich and you have a great heart.
/Mama kaže da nemamo kud ako nas izbacite. Bogati ste i imate veliko srce./
MILAN: Where did you learn to be so smart? Mamina škola...
/Gdje si naučila da budeš tako pametna? (Dodaje na srpskom.) Mamina škola.../
EMA: Are you reallu going to throw us out?
/Stvarno ćete da nas izbacite?/
MILAN: Ask your mother. She knows the reason why.
/Pitaj majku. Ona zna i zbog čega./
EMA: You could give us some job. We could work for you, anuthing you want.
/Mogli bi da nas zaposlite. Radile bismo sve što treba./
MILAN: It's late. It's too late.
/Kasno je. Suviše je kasno./
EMA (poluglasom, oborene glave): So, you are really not going to do anything for us?
/Znači, istina je da ništa nećete da učinite za nas?/

(Milan sklapa oči, ćuti. Sobu ispunjava tiha muzika. Zatim dugo gleda u plafon, kao da nešto traži. Ema slijedi njegov pogled.)

EMA: Our lantern was bigger, but this one is more beautiful...
/Naš luster bio je veći, ali ovaj je ljepši.../

(Milan spušta pogled na nju; sa pažnjom je promatra.)

EMA: Mother sayes I look after her. She used to wear those ear-rings when she was a little girl...
/Mama kaže da ličim na nju. Ove minđuše nosila je kad je bila mala.../

(Podiže kosu; pokazuje.)

17.


(Milan se sjeća polaska u školu... Anica u bijeloj haljini sa crvenim tufnicama, a on u kopletu – stil mornarski. Soba prepuna gostiju. Počinje program. Milan se penje na stepenik.)


MILAN: Ja ću vam sada... sada kazati pjesmu "Oglas".

(Podiže glavu i u masi traži majku. Na njen znak – kreće.)

U livadskim se novinama
oglas poljskog miša srete
volim sve što vole mladi
skupljam značke i salvete.
Javiše se dvije mačke
znane mafijaškom svjetu
ti nam značiš i bez značke
ješćemo te uz salvetu.

(Poklanja se; silazi. Njegovo mjesto zauzima Anica. Pjeva aktuelni domaći hit.)

ANICA (pjeva):

Glavni junak jedne knjige
došao mi da se žali...
Divno bješe glavni biti
dok me nisu pročitali...
Svijetu je svega dosta
ničeg željan nije osim glavnih junaka.
Saznali su moje mane
moje tajne, moje tuge...
Pokidali neke strane
i pošli da traže druge...
Svijetu je sve, sve, svega dosta
on čeka svog gosta
a duša se trudi svaka
da ima svog junaka.

(Anica završava pjesmu; klizne desnom nogom nazad, rukama hvata porub haljine – blagi naklon. U sobi aplauz. Milan joj prilazi – čestitaju jedno drugom.)

MILAN: Ano, imam poklon za tebe.
ANICA: Ne, Miki, ja imam poklon za tebe!
MILAN: Prvo ja!
ANICA: Prvo ja!

(Anica je brža. Pruža Milanu oštrač za olovke u obliku slona. Milan ga brže – bolje odlaže u džep – uspijeva da otvori svoju kutijicu. Vadi minđuše i nespretno ih stavlja Anici na uši. U sobi smijeh; skandiranje... Anica vesela, trči od gosta do gosta.)

ANICA (podiže kosu, pokazuje minđuše): Kako mi stoje... Kako mi stoje?

18.


(Milan ponovo pred sobom vidi Emu; nevjerovatno slične.)

MILAN: Emma, give me some of that wine. Pour it for me!
/Daj tog vina, Ema. Natoči mi!/

(Ema ne čeka; srećna što može da bude od koristi. Milan je posmatra kako spretno naliva čašu; prinosi mu je.)


MILAN: Aren't you going to give me a toast?
/Nećeš da mi nazdraviš?/
EMA: I don't drink.
/Ja ne pijem./
MILAN: Nither do I. Just once in the year. The day was supposed to be tommorrow, but...
/Ni ja. Samo jednom u godini. To je trebalo da bude sjutra, ali.../ (Ispija.)
EMA: Shall I pour you another one?
/Da vam natočim još jednu?/
MILAN: No. Well, why not. It will be for your departure!
/Ne. U stvari, da. Za vaš odlazak!/

(Ema se kani da toči; kreće, ali odustaje. Pognute glave ide prema vratima.)

MILAN: Emma?

(Ema zastaje.)

MILAN: Come overhere.
/Dođi./

(Ema odmahuje glavom.)

MILAN: Come... you shouldn't be angry with me. We could be a friends if you want.
/Dođi... Ne treba na mene da se ljutiš. Ako hoćeš, možemo da budemo prijatelji./
EMA: How?
/Kako?/

(Milan kao da ni sam ne zna odgovor, razmišlja.)

EMA: Just how could we be friends when you are sending us away?!
/Kako da budemo prijatelji kad nas tjerate?!/
MILAN (odlučno): Listen, I'll accept you. I'm prepared to take care of you!
/Evo, prihvatam da ostaneš. Spreman sam da se staram o tebi!/
EMA: And what about my mother? What is going to happen to her?
/A moja majka? Šta će biti s njom?/
MILAN: That's the only condition: I want her to leave forever!
/To je jedini uslov: da zauvijek nestane!/
EMA: I can't... I can't do that...
/Ne mogu... (Zasuzi.) Ja to ne mogu./
MILAN: Go and talk to her.
/Idi razgovaraj s njom./
EMA: I can't. I love her. She is my mother!
/Ne mogu. Ja je volim. Ona je moja majka!/
MILAN (nestrpljivo): Then you can go on sinking with her!
/Onda crkavajte zajedno!/

(Ema plačući povlači se. Milan toči vino.)

19.


(Anica pretura po koferima. Ema upada...)

EMA: Mother, pack my things too. I'm not staying. I'm going with you!
/Spremi moje stvari, mama. Neću da ostanem! Idem s tobom!
ANICA: Why, what is the malter, what happend dear?
/Šta je, zlato, šta se dogodilo?/
EMA: He wants to help me, but he doesn't want to have anything to do with you. What hava you done to hime. Why does he hate you?
/Želi da mi pomogne, ali ne i tebi. Šta si mu uradila? Zbog čega te mrzi?/
ANICA: He is a good man. You should have been good to him...
/On je dobar čovjek. Trebala si lijepo s njim.../
EMA: I don't want him to separate us!
/Neću da nas razdvaja!/ (Ema steže Anicu oko struka.)
ANICA: I could come back for you as soon as I find something.
/Uzela bih te čim nešto nađem./
EMA: We could look together.
/Tražićemo zajedno./
ANICA (grli je): Then... No being late tommorrow!
/Onda... Ujutro nema kašnjenja!/
EMA: Yes, mummy.
/Da, mama./
ANICA (ljubi je): You crazy little thing, did you really believe that I would leave you?! /Ludo mala, zar vjeruješ da bih pošla bez tebe?!/

20.


(Sunce proviruje kroz prozor, traži Anicu u krevetu; kratko se igra njenom kosom, a onda joj napada oči. Ona se zadovoljno protegne; okrene na drugu stranu. Najednom skače. Gleda sat: DEVET! Trči do Eme. Budi je.)


ANICA: Emma, get up, Emma!
/Ema, ustaj, Ema!/
EMA (trlja oči; mamurna): Let me sleep some more...
/Pusti me još malo.../
ANICA: Get up! It's part ten already and whe shouldn't be here.
/Ustaj! Moramo prije deset./

(Anica posprema sobu. Ema se oblači. Zajedno idu u kupatilo...)

EMA: I haven't slept better in my life.
/Nikad ljepše nijesam spavala./
ANICA: I've forgotten where I am.
/Ja zaboravila gdje sam./
EMA: Too bad we have to leave.
/Šteta što moramo da idemo./
ANICA: Don't worry, honey.
/Ne brini, zlato./

(Ema briše lice i ruke peškirom; namješta lančić, narukvice...)

EMA: I'll go and get our things.
/Idem po stvari./

(Ema izlazi iz kupatila. Anica se češlja; stavlja ukosnice... Iz kuhinje čuje Emu koja je sa uzbuđenjem doziva: "Mummy, mummy, come overhere, quickly! Come and see!" /Mama, mama, dođi brzo! Dođi da vidiš!/)


ANICA: Comming...
/Odmah.../

(Anica završava dotjerivanje; izlazi.)

21.


(Milan je od posluge tražio da se rano ujutro postavi sto, ukrasi, da se prekrije svilom i da na svili bude ispisano...)


ANICA (čita ono što Ema pokazuje): A BREAKFAST FOR EMMA!
/DORUČAK ZA EMU!/

(I jedna i druga radoznale. Anica zadiže svilu: sto bogato serviran. U sredini vazna sa cvijećem. Ema ne skriva oduševljenje; tapše... U cvijeću rozi koverat. Anica ga sa strahom uzima. Otvara.)


ANICA (čita poluglasom): "Ana, ne moraš da sanjaš – kuća je tvoja. Ja ću se već nekako snaći. I dovoljno daleko da jedno drugom ne smetamo.
P.S. Srećan rođendan! M."
(Završava pismo; u očima suze.)

(Ema veselo skakuće oko stola; proba od svega. Gladna kao nikada.)

22.


(Na aerodromu...)

ACO: Reci mi posljednju stanicu? Valjda sam zaslužio adresu!
MILAN: Ne znam je.

(Aco ga gleda nejasno.)

MILAN: Nigdje ne valja za stalno ostati.
ACO: Ni ovdje?

(Milan posmatra pejzaž u daljini kao da snima razglednicu.)

ACO: Ako se jednom vratiš, potraži me.
MILAN: Bilo bi lijepo. (Izraz lica i pokret ramenima, kao da kaže: "Ne vrijedi".)

(Ćute.)


ACO: Drago mi je za motel. Nekad si odbijao sve ponude.
MILAN: I kako smo se dogovorili. Anica preuzima tvoj posao.
ACO (klima glavom): Nemoj da brineš.

(Spiker najavljuje let za Moskvu.)

MILAN: Pa, Aco... (Drži ispruženu ruku.)

(Aco je prihvata; steže.)

MILAN: ... Zbogom!
ACO: Zbogom. Ako misliš da je bolje!
MILAN: Čuvaj ih.
ACO: Nećemo te zaboraviti!
MILAN: April, te i te godine... (Smije se.)
ACO: A ti nas?
MILAN (uzdah): Godine će i dalje preko dvadeset drugog... U zdravlje!
ACO (poluotvorena usta, podignuta ruka; od mnoštva riječi jedva jedna): Srećno!

(Milan ulazi u avion. Zatvaraju se vrata. Propeleri uzimaju mah. Čelična gromada kreće. Uskoro će se vinuti u nebo; pretvoriti se u pticu; nestati...)

KRAJ

- 16 -