Početna Arhiva Kontakt
   
IN-OUT
 
DODATAK
 
 

 

 


Nove knjige ­

O Nimanijevskom ciklusu Perice Jokića

IZRAZITO DOBRE PRIČE
Perica Jokić
Alma - Beograd, 2017.

Naslov Jokićeve nove knjige Izrazito dobre priče ne bi tre­balo da bude shvaćen kao autoironija jer on to, definitivno, nije. Utoliko prije što već u uvodnoj bilješci ove knjige saznajemo da knjigu sam pisac nije ni naslovio, nego da joj je kumovao poznati srpski pisac aforizama i kratkih priča, Milan Beštić. On je, za potrebe ove knjige, i selektovao priče iz Jokićeve trilogije, koju sačinjavaju Iskustva, Ogledi i Saznanja Roberta Nimanija.

Budući da se radi o izboru tek nekih priča iz mnogo obimnijeg opusa Perice Jokića, ova knjiga je i antologijskog karaktera, budući da su antologije knjige koje uvijek sadrže nečiji izbor određenih književnih djela, zasnovan na individualnom ukusu. U ovom slučaju, u pitanju je ukus jednog od najvećih majstora kratke priče u srpskoj književnosti koji je Jokićevim pričama dodijelio epitet "izrazito dobrih" i napisao predgovor za prvu od knjiga iz trilogije, koji smo u prilici da pročitamo i na početku ove knjige. Beštić, u slučaju Jokićevih priča, posebno je skrenuo pažnju na njihova dva bitna svojstva, a to su njihov jezik ("leksika iz dnevne jezičke prakse") i kompozicija (obrti koji, po Beštićevom uvjerenju, iznenađuju i njihovog tvorca).

Treba istaći i to da su priče iz ove knjige objedinjene svojim pripadanjem nimanijevskom ciklusu Perice Jokića i da su vezane za književno-socijalni eksperiment koji je na društvenoj mreži Fejsbuk sproveo ovaj autor. Riječ je o performansu kojim su otvorena pitanja da li je moguće da se dotad anonimni autor, u vremenu mas-medija, afirmiše isključivo snagom vlastitog pera. Slučaj Roberta Nimanija pokazao je da itekako jeste i vratio vjeru u snagu riječi, umjetničke pogotovo. Na tome svi mi koji smo na bilo koji način poslenici pisane riječi dugujemo zahvalnost Perici Jokiću.

Važna je činjenica i to da je autor ovih priča kompletan umjetnik. Prikazivač ovog teksta najprije ga je upoznao kroz poeziju, upoznavši njegovu odličnu poemu, pod naslovom Ti si moj genije, zatim čitajući i njegove aforizme, drame, roman, a takođe i imajući priliku da se uvjeri da se Perica Jokić s uspjehom bavio i likovnom umjetnošću. Istu će priliku dobiti i čitalac koji bude čitao ovu knjigu, jer je Jokić i nju obogatio svojim ilustracijama.

Perica Jokić teži onom što je prvobitni, sinkretički oblik umjetnosti, da sve vrste umjetnosti budu objedinjene u jednoj. Tako je i za priče iz ove knjige postojao plan, dijelom ostvaren, da one dobiju i svoju muzičku verziju, za šta smo, nažalost, ostali uskraćeni, preranim odlaskom kompozitora – Peričinog bratanca kojem su Izrazito dobre priče i posvećene – sa ovog svijeta.

Prva priča u ovoj knjizi, Stvoritelj, otkriva da je u ovim pričama riječ o onoj vrsti diskursa koji o jeziku govori posredstvom samog pisanja: "Za mene je riječ onamo nepoznata, a riječ ovdje čisti pleonazam". Dakle, riječ je o fokusiranosti na sami jezik, što znači da ovdje imamo posla sa lingvističkom metafikcijom. Jokićevi tekstovi su lingvistički autorefleksivni, pokazuju svijest o ograničenjima i moćima sopstvenog jezika.

Moć Jokićevog jezika ogleda se u mogućnosti da oneobičenim izborom frazeološke perspektive spoji mit i stvarnost, kao u priči Riblja golgota, gdje se za Isusa kaže da nema lovačku dozvolu. Jezik, selekcija leksičkih jedinica, njihovo nizanje po asocijativnom principu je, čini se, ono što uslovljava razvoj radnje. Čitalac nijednog trenutka ne gubi iz vida utisak da je radnja sasvim sporedna u ovim pričama i da bi one, zahvaljujući neobičnim putevima Jokićevih asocijacija, mogle funkcionisati i bez nje.

Po sličnom principu građena je i priča koja, po redosljedu u knjizi dolazi poslije nje – Jabuka otrovala pitona. Ponovo imamo spajanje elemenata mita i stvarnosti i ponovo se to dešava na frazeološkoj ravni. Zmija iz Biblije postala je zaštićenom vrstom iz našeg vremena. Dakle, ovdje smo u prilici da uvidimo na koji način Jokić upošljava leksiku iz dnevne jezičke prakse čijim je efektima zadivljen Beštić. Pisac nas dnevnom jezičkom praksom gura ka univerzalnosti, tjerajući jezik da univerzalno djeluje, onako kako autor hoće.

U ovoj knjizi nije svakodnevna samo jezička praksa. Svakodnevne su i radnje koje pred čitaoca iznosi pripovjedač. Kao usisavanje u priči Usisivač. Jokićeve kratke priče, nerijetko, polaze od običnih, svakodnevnih situacija, koje uspijevaju da oneobiče samim produženjem trajanja pažnje koju im posvećuju. U priči Usisivač jedna rutinska radnja, kao što je usisavanje do te mjere, biva naglašena hiperboličnim pripovijedanjem, da domaćica usisava sve, kuće, zgrade, gradove. Ovdje se čini da je sam fokus stavljen na rutinizovanu radnju, kako bi upravo njen automatizam bio tematizovan. To nas sjeća na Viktora Šklovskog koji nas je učio da automatizovano opažanje krivo zato što pred našim očima nestaju stvari, osobe koje svakodnevno gledamo. One su, prosto, usisane našom navikom da stvari prepoznajemo, umjesto da ih vidimo.

Jokić je pisac koji uistinu vidi stvari. Slični se efekti grade tako što se na notorne činjenice "voda je mokra" u priči Čas mokra a čas suva gleda sa iznenađenjem, kao da se prvi put dolazi do te spoznaje.

Nekad se stiče utisak da Jokiću cijela priča posluži da bi se demonstrirao očuđen pogled na stvari. To se dešava i u priči Kum Ruzvelt, koja je cijela ispripovijedana da bi se afirmisao drugačiji pogled na stvarnost.

Treba istaći i to da se u Jokićevim proznim minijaturama uočava tendencija da se svakodnevne situacije zaogrnu aurom univerzalnosti, bez koje istinske umjetnosti teško da može biti. Njegove priče počinju sa sasvim alogičnim situacijama i on se u nastavku ponaša, tačnije njegov pripovjedač, kao da je sve u redu i mi kao čitaoci prinuđeni smo da to tako primimo.

U kratkim pričama Perice Jokića izokrenutost se često pojavljuje kao svojstvo slike svijeta. Paradigmatične su priče Ovce i brodovi, Kompas, Milica i njeno stado. Atmosfera u ovim pričama u potpunosti je kafkijanska: na neobičan poredak u svijetu, reaguje se bez uzbuđenja, na haos se gleda kao na redovno stanje. Lik kojem u priči Kompas pantalone spadaju odozdo, samo primjećuje da u trgovini ne postoje kaiševi za nogavice. To znači da iščašenost u svijetu Jokićevih priča nije potpuna. Svijet je iščašen tek toliko da se postave pitanja o ustrojstvu ostatka svijeta. Zanimljivo je da se na samom kraju priče stanje vraća u normalno, lik ponovo normalno hoda. Nakon što dotadašnji hod na rukama dobije naglašeno racionalno i logično objašnjenje u kompasu koji je "imao fabričku grešku na relaciji sjever-jug", sve može da se vrati u uobičajeni poredak jer je neobičan slučaj koji čitalac zatekne na početku dobio svoje razrješenje.

Međutim, povratak u normalno stanje ne događa se uvijek. U priči Milica i njeno stado pošto je već ispreturana struktura svijeta, protagonistima se valja privići na novo stanje i nove uloge koje im je slučaj komedijant dodijelio.

Ono što vrijedi istaći kao poseban kvalitet onog sloja Jokićevih priča koji se može nazvati satiričnim, takođe je bjekstvo od svakodnevne politike, koje se, ipak, dešava kroz nju. Indikativan je primjer priča Formiranje skupštine ili ludilo kralja Mimioa, u kojoj je Jokić, maksimalno se, po vremenskoj liniji, udaljavajući od svakodnevnog političarenja, i radnju smještajući u mitski prostor i vrijeme paradoksalno, dospio do središta našeg svakodnevlja. Na ovaj način je uputio izazov pretežnom dijelu savremene satire koja od svakodnevlja polazi, a, po pravilu, ni do čega ne dospijeva.

Knjiga Izrazito dobre priče završava, uslovno ga nazovimo "proznim", eksperimentom, koji pisac naslovljava Praznom pričom. Priča se sastoji od naslova i od bijele stranice na kojoj ništa nije ispisano, već je ostavljena praznina. Ovo bi morao biti prozni pandan kompoziciji 4'33'' Džona Kejdža, koja se sastoji od 4 minuta i 33 sekunde tišine, koji su, zapravo, tišina samo u dijelu izvođenja, ali nikako i u dijelu slušanja. Slično je i sa Jokićevom "pričom". Na nivou teksta se ne događa ništa, ali smo mi kao čitaoci ponukani da mislimo o prirodi "priča" koje, eto, mogu, da funkcionišu i bez ijednog strukturnog elementa, izuzev naslova.

Stoga, možemo da zaključimo da je Jokić u Izrazito dobrim pričama ispitao mogućnosti i nemogućnosti kratke priče, iskušao granice ovog žanra, i, u konačnom, svakako, ponudio jednu novu mogućnost pisanja ovakvih tekstova, koji čitaocu garantuju beskrajno zadovoljstvo u tekstu, čak i onda kada nas pisac ostavlja bez teksta, bilo u prenesenom ili, čak, doslovnom značenju.

Bojan Rajević


ZAVIČAJNA HRONIKA U VIŠESLOJNOJ REFLEKSIJI

Mionica mog detinjstva
Radovan Ristović
Goragraf - Beograd, 2017.

Iako stilski na međi književnosti i publicistike, i zato krajnje razgovetna, a zbog oduvek atraktivne i sentimentom prožete zavičajne tematike čita se u jednom dahu, nova Ristovićeva knjiga – Mionica mog detinjstva – genološki i poetički je vrlo osobena. To je međužanr koji u sebi sažima odlike čitavog niza žanrova. Najpre se doima kao verna hronika Mionice, piščevog zavičaja. No već naslov zavarava – zavičajni krug je ovde mnogo širi, obuhvata čitav niz okolnih gradova i sela, tako da je to u znatnoj meri i regionalna hronika, u vremenskom rasponu dužem od pola stoleća.

Pisana u prvom licu, iz naizmenične dvostruke dioptrije – deteta koje priziva svoje izvorne doživljaje i vizure čoveka takozvanog trećeg doba, koji pravi vertikalu ukupnog sećanja – ova knjiga, ogrlica od mnoštva zlatnih dukata, ima i obris romaneskne strukture, poetički se prelivajući iz razvojnog romana (Bildungs-roman), u roman retrospektive ne samo sopstvenog životnog toka već i prepleta sudbina čitave mreže genealoških stabala zavičajnog kruga u najširem smislu reči. Čitalačka asocijacija na razvojne romane poput Geteovog Vilhelma Majstera i Zelenog Hajnriha Gotfrida Kelera nije slučajna: i u Ristovićevoj knjizi su rast i sazrevanje mnogih opisanih ličnosti tekli u znaku nerazumevanja, ne retko i tragičnih sučeljavanja sa društvenom sredinom.

Ja-forma
, međutim, daje hroničnim zapisima i izvesnu lirsku notu, dah i duh empatije prema svima u vidnom polju memorije, empatije koja zrači između redova ove obimom nevelike knjige, ali velikog tematsko-značenjskog radijusa. A pošto – jer obuhvataju i ratna i takođe vrlo opasna poratna vremena – Ristovićevi zapisi često govore o uvek bliskom ne samo gubitku slobode već i života, knjiga ima i dramsku napetost. Pisana u dinamičnom ritmu – muzičari bi upotrebili reč vivače, sinonimiju životnog i živahnog – sa obiljem dijaloških pasaža i sa upečatljivim vizuelnim prizorima, knjiga je i izazovan pred-scenario za maratonski TV-serijal.

Posebnu vrednost knjige čine njen jezik i stil iako jezički puritanci to neće zapaziti u prvom utisku. Oni će kao manu percipirati lokalizme, arhaizme i stranicizme, no oni su ovde u funkciji evokacije duha vremena, pravi biseri hronike, i to u dvostrukom smislu: kao neposredni svedoci i ujedno kao sublimati (jezičko-značenjski toposi) vremena u kojima su se koristili, od kojih neki imaju i status znaka prepoznavanja. U modernoj informatici lokalni idiomi i idiolekti nisu samo fragmenti mozaika određenog vremena, oni su bitni reperi za poimanje i duhovne mape vremena, a neki od njih otkrivaju i korene i genezu epohalnih mitologema i ideologema.

U istu vrednosnu skalu spadaju i folklorne sintagme i idiomi – poput rukotvorina domaće radinosti, i ovi autentični jezički obrasci su esencijalan tvorbeni činilac etnološke mape određene sredine, supstancijalni deo njenog identiteta.  Pisac je toliko veran govoru sredine da nije stilsko-gramatički očistio ni govor svojih savremenika – oni bi, veristički predstavljeni kakvi jesu, ispali uštogljeni da im je u usta stavljen normativni gramatički model. Govoreći kao deca svog užeg i šireg zavičaja, kao i svog radnog i profesionalnog miljea, opisane ličnosti su i jezički osobene – i jezik je deo njihove specifičnosti. Tako će i nepatvoren govor Ristovićevih savremenika u budućnosti biti izvorno svedočanstvo našeg jezičkog opštenja, mnogo vernije i socio-psihološki plodotvornije od važećih knjiških standarda.

Govor
je ovde ne samo opšti verbalni prostor no i čuvar i tumač tradicije – u Ristovićevoj knjizi stare sintagme i idiomi veoma nam pomažu da bolje sagledamo tradicionalne običaje i njihove neiscrpnom snagom mita ili verskim zanosom osveštane manifestacije – rituale, već i da dublje i šire pojmimo zanate i sva druga iskustvena znanja određenog doba i sredine. Zanatlije su nekad bile uzorni obrasci poslovnog morala i profesionalne etike. Počasna lenta "Majstori su prvi ljudi" s teškom mukom se sticala i samo neprestanim trudom se zadržavala. Nije reč o tome da su to ljudi posebnog kova, kako su svoj imidž najavljivali tvorci novog, idealnog (takozvanog besklasnog) društvenog sistema, a na delu se obrukali i pred Bogom i pred narodom. U prirodnoj podeli rada, gde svako radi ono što najbolje ume i ono što deli sudbinu društvenih potreba (načelo ponude i potražnje), etika rada nije motivisana samo ličnim moralom pojedinca već prevashodno efektom radnog učinka. Ako bi, primera radi, neki krojač ili obućar pravio robu nižeg kvaliteta, ostajao bi sa sve manje mušterija, dok najzad ne bi mogao da zaradi ni za vodu!

U nizu narativnih fragmenata, zanimljivih i uzbudljivih, katkad i tragičnih priča, pred našim očima se odvija velika drama i piščevog života, i života njegovih rođaka, i kolektivne sudbine šireg zavičaja, pa čak i, s obzirom na u svim pravcima rasute životne putanje glavnih likova ove verističke drame, dobijamo i sliku naše najšire društvene zajednice. A pošto se pisac kao dete ili mladić družio i sa naše gore lišćem koje se potom vinulo među svetske velikane, imamo pred sobom i globalne repere i horizonte. Drugim rečima, kako se to u žargonu moderne informatike i njoj saglasne estetike kaže: pisac govori lokalno, a misli globalno.

Ristovićeva knjiga je i svojevrsno svedočanstvo naših istorijskih i političkih potresa čitavog proteklog veka. Znamo okvirnu istinu o velikim ratovima – Prvog i Drugog balkanskog, Prvog i Drugog svetskog – znamo neizmernu krivicu svih zavojevača, ali vrlo malo znamo o političkim gresima i zločinima naših vođa i drugih glavešina –  ili prećutanim ili lažno opisanim kao obračun sa takozvanim unutarnjim neprijateljima i likvidiranim u ime naroda. Toj istoriji koju pišu pobednici naš hroničar je posvetio veliku pažnju, osvetlivši u kratkim aforističkim zapisima mnoge naoko samo lične i porodične tragedije, a u suštini – jer su u tim egzekucijama ubijene hiljade naših viđenih i za društveni berićet dragocenih ljudi – intelektualaca, umetnika, poslovnih ljudi najvišeg kalibra, uzornih domaćina... U nekim mestima pobijena je čitava elita.

Ristović je verno, sa akribijom intelektualca koji je traženje i obelodanjivanje istine osećao kao dug prema svom zavičaju, opisao mnoge segmente društvenog života, od istorije i politike do sporta i razonode. Posebnom ljubavlju zrače njegovi tekstovi o šahu, kome je i sam posvetio veliki deo svog života. Ti tekstovi su prava oda čaroliji šahovskog umeća, simfonija o drevnoj igri miliona. Pisac je imao dvostruku motivaciju za svoje ushićenje – svoju beskrajnu ljubav prema šahu, dovedenu do životne vokacije, i impozantnu, gotovo fantastičnu okolnost da je njegov zavičajni grad sa širom okolinom bio i zavičaj mnogih naših šahista, nekih i sa vrhunskom, svetskom karijerom...

Ako možemo fragmentarne priče ove po mnogo čemu impresivne riznice znanja i sećanja da nazovemo zapisima, to bi bili zapisi u optimalnom smislu tog pojma. Zapis kao trag duha vremena i delo uzorne svesti i savesti je slika opčinjenosti našeg oka i duha, lik našeg ushita što je nešto takvo kakvo je. U isto vreme, zapis je duh i dah zavičaja u beskraju sveta, zrak našeg pogleda na licu vremena.

Pažljiv čitalac će i sam uvideti da, uprkos prigodnosti tekstova ove vrste i na ovom mestu, knjiga pred nama zaslužuje sve izrečene ocene i pohvale, kao i da analitički nisu obuhvaćeni ni osvetljeni svi njeni aspekti i domeni. Toliko je krcata temama i motivima.

Nije u ovom uvodu u knjigu ništa rečeno o izvanrednim Ristovićevim aforizmima, dostojnih antologijskih izbora. Pisac ovih redaka imao je čast da o njihovoj tematskoj raznovrsnosti, raskošnoj duhovitosti i satiričnoj žestini kaže svoju reč u njegovoj zbirci aforizama "Zabranjeno smejanje".

Vitomir Teofilović

- 7 -