Konstantin Melihan, ruski humorista i satiričar
Pišem ozbiljan humor
Gledam televiziju, volim stare sovjetske komedije. Uopšte, smatram da svako ima svoj humor.
 |
Konstantin Melihan (1952, Lenjingrad), ruski je pisac, autor humorističkih knjiga, estradni izvođač sopstvenih tekstova i karikaturista, koji živi i stvara u Sankt Peterburgu. Postao je poznat zahvaljujući humorističkim knjigama za odrasle i decu, kao i scenarijima za crtane filmove.
Bio je autor TV emisija "Put oko smeha" (1985–1991), "Smehopanorama",
"Klasici humora", "Šala na šalu", "Jurmala" i drugih.
Stvorio je aforistički model ruskog džentlmena i donžuana sedamdesetih godina prošlog veka. Uvršten je u antologije, hrestomatije i enciklopedije aforizama i priča u Rusiji i inostranstvu.
U satiričnom časopisu "Krokodil" počeo je sarađuje 1975. godine. Godine 1989. objavio je zbornik priča, parodija i minijatura
"Karusel" (zajedno sa Semjonom Aljtovim), a sledeće godine i knjigu
"Džentlmen i donžuan". Godine 1994. pojavila se njegova knjiga "Džentlmen, donžuan, diplomata", a 1995. knjiga
"Reč džentlmena". Knjigu "Jumuari", objavio je 1999. godine, a "Dnevnik donžuana" (2000),
"Ohmurizme" (2003), "Hamplimente" (2004), knjigu za decu "Moj prijatelj Vaska Rogov" (2007),
"Vitamin Ju" i "Zabeleške na salvetama" (2009).
* * *
ETNA: Vi ste jedan od najpoznatijih i najpopularnijih ruskih humorista. Da li svoj dar za humor dugujete roditeljima i vaspitanju?
Melihan: Još nisam bio pošao u školu, a tata mi je već govorio o Vasioni, o beskonačnosti... Vaspitavan sam na aforizmima: «Gledaj kuda ideš, stići ćeš tamo kuda gledaš»! To zato da bih gledao ispred sebe, a ne u nebo. Govorili su mi i da je nemački filozof napisao: «Izvini što ti pišem dugačko pismo, jer nemam vremena da napišem kratko». Ovakvi paradoksi su me čudili i oduševljavali. Nisam imao igračke, samo plastelin. Ali on tako razvija fantaziju! Ti si bog - oblikuješ sve što želiš: ljude, životinje, armiju, dve armije... Veoma sam voleo sovjetski časopis za satiru «Krokodil». Naslagani brojevi u uglu stana rasli su iz godine u godinu. U početku sam samo gledao slike. Zatim sam naučio da pročitam potpise ispod njih. Kasnije sam počeo da shvatam smisao. U tim karikaturama je ceo život naše zemlje. Na njima sam sam se vaspitavao i odrastao.
ETNA: Kada ste zapisali svoju prvu šalu?
Melihan: U početku sam zapisivao tuđe aforizme u beležnicu. Zatim sam počeo da unosim svoje misli. Čuvam hiljade beležnica, nijednu nisam bacio. Mogu reći - to je moja duša. Nikad ne koristim diktafon, samo beležnicu i olovku. Od srednjih razreda škole već sam počeo da pišem epigrame i da crtam karikature učitelja. Sećam se, jednom su napisali smešnu zabelešku u dnevnik: Brbljao je na francuskom. Mama mi je čitala knjige još dok je bila u šestom mesecu trudnoće. U to vreme se formira filološka komponenta deteta. Mama mi je pričala da kad je čitala
"Crvenkapu", i kad se u bajci pojavi vuk, ja se umirim. Kad vuk napadne devojčicu, ja bijem nogama u stomaku i uznemirim se. Sa šest godina već sam čitao knjige: ruske, arapske, indijske, ukrajinske bajke,
"Robinzona Krusoa"... I mama je otišla da me upiše u prvi razred. Jedva je nagovorila direktora da me primi u školu sa šest i po godina. Ali učio sam loše, bilo mi je dosadno da pišem crtice i kukice, tako da sam imao dvojke.
ETNA: Zato ste, verovatno, iz književnosti imali petice?
Melihan: Čitao sam ogromnom brzinom, sigurno i jasno. Kada su učitelji pozivali pred tablu, deca su molila:
"Neka Kostja pročita!"
ETNA: Šta ste želeli da postanete kad ste bili dete?
Melihan: U školi su nam s vremena na vreme zadavali pismene zadatake na temu
"Šta želim da postanem". Jednom sam napisao: "Hoću da postanem Čarli Čaplin". Moj tata je dobro crtao. Hteo sam da budem slikar. Na likovnu akademiju me nisu primili, ali sam svejedno počeo da crtam. I na dramsku akademiju me nisu primili, ali sam počeo da nastupam na estradi. A pride smo se Putin i ja rodili u istom gradu, iste godine, u istoj ulici, u istom porodilištu, sa razlikom od nekoliko dana.
ETNA: Kad poredite humor u sovjetsko vreme i sada, šta donosi poređenje? Da li je danas manje smisla za humor?
Melihan: Suprotno, ali narod je već zasićen. Poslednjih dvadeset pet godina pojavile su se stotine humorističkih emisija. U SSSR-u je bila jedna -
"Oko smeha", koja je emitovana četiri puta godišnje. Ako sada pogledate te stare emisije možda vam i ne budu smešne. Iznenađen sam kad neko kaže:
"Ne gledam televiziju"! A istovremeno je non-stop prisutan na društvenim mrežama i prezire čoveka koji gleda TV serije. To je kao da se narkoman podsmeva alkoholičaru. Gledam televiziju, volim stare sovjetske komedije. Uopšte, smatram da svako ima svoj humor. Ono što u Peterburgu i Moskvi nije popularno u pozorištima, već sto kilometara dalje puni sale.
Etna: Uvršteni ste u mnoge antologije ruskog humora, aforizama i priča u Rusiji i inostranstvu. A šta je ruski humor?
Melihan: Može se s jedne strane reći da i nema ruskog humora. Polovina ruskih viceva su međunarodni. Mi pričamo viceve u kojima su glavni junaci Čukči, narod sa Čukotske, a u SAD su to aforizmi o Komančima. A u Kanadi o Eskimima. S druge strane ruskim ili nacionalnim humorom možemo nazvati neprevodivu igru reči. Ako se ruski kalambur ne prevodi na drugi jezik, a kalambur je praktično neprevodiv, znači to je nacionalni humor. Postoje još i nacionalne realnosti života. Zato nama komedije Vudija Alena nisu smešne. A Amerikancima nisu smešne neke naše šale. Strancima, pa i mladim Rusima više nisu jasni sovjetski vicevi, jer više ne postoji sovjetsko doba i ono što ga je karakterisalo.
Etna: Danas je, čini se, više banalnog humora, kako vi u Rusiji kažete
"ispod pojasa"?
Melihan: A zbog čega se ne bismo šalili ispod pojasa? Čovek postoji
"ispod pojasa". Ako čitate oca komedije Aristofana, Rablea, ili Bokača - kod njih je sve ispod pojasa. Još je Bokačo govorio da se može pisati o svemu, ali je važno - kako je to napisano. Skoro svi moji aforizmi su o međusobnom odnosu polova. A kada pišeš o ženama i muškarcima, tema seksa je neizbežna. Ne samo ono što je ispod pojasa, nego i ono ispod pogleda - već je seks. Istina je da postoje ljudi kojima se takav humor ne sviđa. Kad bi mogli, zabranili bi viceve i šale koji su u skoro devedeset procenata erotske. Ali, primećujem da danas i erotika devalvira.
Etna: Vaši poznati aforizmi nisu samo konstatovanje i generalizovanje. Ne može svako da piše tako skladno i precizno?
Melihan: Moj humor je oštrouman. To nije pohvala, već određenje značenja reči -
"oštro" i istovremeno "umno". To su smeh i razum u jednoj bočici. Ne volim da morališem, osmišljavam šale, samo zato da bih nasmejao. Obično govorim ozbiljno, ali logično. I ljudi se smeju zato što je to tačno rečeno.
Etna:
I razumeju takav "ozbiljan humor"?
Melihan: I te kako. Znate, kad ljudi aplaudiraju satiričaru, izgleda da je aplauz upućen njemu. Ne, publika aplaudira samoj sebi:
"Kako smo mi pametni,
razumemo čak i suptilni nagoveštaj".
Etna: Kako Vi formulišete svoje aforizme - odjednom ili dugo razmišljate?
Melihan: Različito. Neki aforizmi nastaju tranutno. Na primer, ovaj sam osmislio prilično brzo:
"Žena hoće mnogo, ali od jednog. A muškarac hoće jedno, ali od mnogih". Ali to se događa retko. S nekim idejama, kako se kaže, mora se prespavati. I ne samo jednu noć. Najčešće u glavi nastaju tek obrisi, kojima treba dati puni smisao. Ponekad neku ideju nosim u sebi godinama. Engleski filozof Frensis Bekon rekao je na latinskom:
"Znanje je moć". Osmislio sam aforizam: "Znanje je moć koja ubija osećanja". Ali posle dvadeset godina sam ga poboljšao:
"Znanje je moć koja slabi osećanja". Montanj je govorio da ne voli
"tvrde" reči, tipa: "uvek" ili "nikada". Mislio sam da je reč "slabljenje" mekša, preciznija od "ubijanja". Pored toga, postoji kontrast: snaga - slabost. Uopšteno gledano, pisanje aforizama je težak posao. I nezahvalan.
Etna:
Nezahvalan? Zašto?
Melihan: Malu stvar je lako ukrasti. Jedan stariji kolega mi je još pre trideset godina govorio:
"Kostja, ne piši aforizme. Troše čoveka".
Etna:
Koliko ste Vi napisali aforizama?
Melihan: Nisam brojao, ali verovatno nekoliko hiljada. Postoje ljudi koje je u celom svetu proslavio samo jedan aforizam.
Etna:
Šta je teže: napisati knjigu, objaviti je ili prodati?
Melihan: Podjednako je teško sve. Za sve ovo je potreban talenat. I ne samo jedan. Talenat da se napiše knjiga. Talenat da bude objavljena. I talenat za prodaju knjige. Naravno, najviše romantizma je u pisanju. Pisac je po svojoj prirodi romantičar: i satiričar, i istoričar. Naravno, ima i pragmatičnih pisaca. Ali ja ništa ne radim po narudžbini i zbog novca. Umetnost ne donosi korist. Nemoguće je živeti u kući bez vrata i prozora, ali je moguće živeti u domu bez klavira i slika.
Razgovarao:
Aleksandar Čotrić
|