Saznajna vrednost aforizma
Izuzetno je veliki, možda najveći među svim književnim vrstama,
dijapazon u sagledavanju saznajne vrednosti aforizma, od mahom
laičkog stanovišta da je to samo duhovita opaska do gledišta nekih
mislilaca da aforizam ima izuzetnu saznajnu vrednost.
Najveći deo stručne javnosti, među njima i pisac ovih redaka, ne
pravi vrednosnu, samim tim ni saznajnu hijerarhiju među književnim
oblicima – svi raspolažu istim vrednosnim potencijalom, a
razlikuju se samo u stepenu dosezanja tog načelno jednakog i
beskrajnog potencijala. U tom pluralizmu ravnopravnih literarnih
oblika aforizam se specifikuje kao optimalno sažet uvid nekog
manje ili više prikrivenog paradoksa. Drugim rečima, privlačnost
bilo koje književne forme –
aforizma, pesme ili romana – zavisi jedino od afiniteta čitalaca –
neki više vole kratke forme, drugi obratno. Ima, međutim,
mislilaca, poput engleskog flosofa Fransisa Bekona, koji smatraju
da je aforizam najviši oblik mišljenja, otelovljenje saznajne
izuzetnosti. Podsetimo se kako veliki mislilac obrazlaže to svoje
stanovište.
Iako je pripadao duhovnoj eliti svoga vremena i smatran vrhunskim
misliocem, koji je, samom prirodom svoje naučne i obrazovne
profesije, gradio i obrazlagao svoja gledišta primenom sistematske
metodike i proverene argumentacije – njegov
Novi organon nauke je
vrhunski domet naučne metodologije – ovaj maestro
metodičkog mišljenja daje ne samo graduelnu već i
temeljnu, načelnu saznajnu prednost aforizmu. Po čemu je,
iz Bekonove perspektive,
Aforizam iznad Metode? Pre svega po tome što se odnosi na suštinu. Naime, kaže
Bekon u svom obimnom delu De
dignitate et augmentis scientarium (čine ga devet tomova):
"Postao (je) opšti običaj da se na osnovu malobrojnih aksioma i
opažanja gradi naoko prava nauka, opterećena raznim teorijskim
tumačenjima i potkrepljena mnoštvom primera, sapeta Metodom." A u
aforizmu, nastavlja dalje Bekon, "otpadaju objašnjenja i dodatne
napomene; otpada raznolikost primera; otpadaju izvođenje i
povezivanje (...)." Njih
se ne tiče ništa slučajno, sporedno, varirajuće... Ovako
definišući doseg i vrednost aforizma, Bekon je svestan da pisac
aforizama ne može biti bilo ko. Naprotiv, to može biti samo čovek
duboko prožet naukom, "svestrano (...) obrazovan", iz čije se
obrazovanosti spontano ("u moždini") stvara aforizam kao najviši
vid saznanja suštine. Drugim rečima, aforističar spaja u sebi dar izuzetne intuicije, optimalni smisao za
bitno i ogromnu sumu znanja. Taj duhovni trolist je toliko
srastao, toliko su se njegovi sastavni elementi međusobno proželi
da su stvorili amalgam – otuda sintagma "govor iz moždine", koja
kod Bekona nije metafora već činjenica.
Zanimljivo je i iz Bekonovog autopoetičkog spisateljskog ugla
razmotriti ovako polarizovanu evaluaciju aforističkog i metodičkog
pristupa pristupu i razabiru istine. Ma koliko bio oduševljen
elegancijom, sugestivnošću i ekonomijom aforističkog iskaza, nije
li ipak čudna tolika fascinacija najkraćom literarnom formom
jednog genija klasične artikulacije umovanja i tolika
(samo)kritičnost prema tradicionalnoj filosofskoj formi –
filosofemama od više stotina strana? Po svoj prilici, veliki
mislilac je bio iritiran poplavom
naučne literature, hiperprodukcijom u kojoj je preovlađivala pseudo
nauka, nauka pro forma a
ne prava nauka... Drugim
rečima, u toj pomodnosti gotovo masovnog bavljenja naukom
"naučnik" bi izabrao određene premise i odgovarajuće aksiome i
gradio svoju nauku. To je bilo doba (pseudo)naučnog
circulus vitiosusa:
premise i zaključci su imali naučni vokabular i poštovali uzuse
metodičnog naučnog zaključivanja, a mahom su bili tautologija –
pseudologična potvrda polaznih pretpostavki. Svestan koliko je i
najiscrpnija indukcija daleko od mogućnosti da dosegne
sveobuhvatnost, ne možemo ni zamisliti koliko se veliki mislilac,
zagovornik empirijskog duha i metode indukcije,
zgražavao nad poplavom
opširnih umovanja sa proizvoljnim i umišljenim razabirom
stvarnosti. Nije reč samo o
metodološkim ogrešenjima – upozorava veliki mislilac sve
posvećenike nauci – već i o mnogim predrasudama koje su se duboko
uvrežile u ljudsku misao i sprečavaju je da vide stvarnost kakva
jeste. Bekon je napravio čitavu tipologiju zabluda koje su toliko
usađene u svest da figuriraju kao povlašćeni toposi mišljenja i
koje ljudi poimaju kao
idole. To su idoli
plemena, idoli pećine, idoli trga i idoli teatra, kako je
metaforično te prividno sušte istine a zapravo mentalne
fatamorgane i hipotetičke konstrukte filosof nazvao.
Povodom
Bekonove fascinacije aforizmom važno je imati na umu da u to vreme
aforizmi nisu bili koncizni kao današnji već su dosezali i obime
kraćih eseja, kao i da nisu bili toliko tematski i stilski
razuđeni već refleksije u najširem smislu – satirični aforizam se
kao poseban žanr profilisao tek sredinom prošlog veka, sa Lecom
kao rodonačelnikom. Ipak, mutatis mutandis, možemo Bekonovu
divinizaciju ovog malenog žanra da testiramo i na primerima naših
savremenih satiričnih aforizama. No prethodno treba podsetiti na
još dve fascinacije aforizmom – davnašnje, Galenove, koju je sam
čuveni lekar sažeo u nekoliko reči: "U malenoj formi velika snaga"
i nove, moderne, uvida afoprizmologa poslednja dva stoleća – o
velikom estetskom i saznajnom efektu paradoksa kao primarnog
strukturnog i značenjskog činioca aforizma, o čemu su studiozno
pisali Teodor Fervejen, Franc Mautner, Andre Joles, Harald Frike,
Peter Krupka, Ivan Foht, Zdenko Škreb, Ratko Božović, Žarko
Trebješanin...
Aforizam Mileta Stankovića "U kulturno zaostalim sredinama uvek
postoji višak učenih ljudi." – sublimira političku konstantu da su
u zaostalim društvima na vlasti osobe koje, zarad lakšeg vladanja
i što dužeg ostanka na vlasti, učene ljude tretiraju kao
neprijatelje društva a ne kao nosioce duha napretka.
Takođe
bi čitavu socio-psihološku studiju zahtevao naoko jednostavan a
višeslojan uvid Ljubiše Manojlovića "Ljudi kažu da znaju šta treba
raditi. Zašto to ne rade?" Isto možemo reći i za aforizam istog
autora: "Žuljevi od aplauza bili su uvek dobro plaćeni."
Evo
kako je ogroman jaz između "jeste" i "treba", između sile inercije
i pasivnog zova morala, ukratko a efektno izrazio Dušan Radović,
na fonu društvene hijerarhije: "Ima nepodmitljivih ljudi. To su
oni od kojih ništa ne zavisi."
A tu paradoksalnu dijalektiku na pojedinačnom planu,
psihološko-moralni bezdan, upečatljivo nam je dočarao poraznom
konstatacijom: "Najviše vas mrze oni koji vam najviše duguju." O
istom duševnom bezdanu rečito govore i aforizmi Vladimira
Bulatovića Viba "Čovek čeka priliku, nečovek nepriliku." / "Izdaja
prijatelja je prva vežba za izdaju domovine."
Satirične opaske Dragiše Kašikovića ovaploćuju implikacije čitavih
istorijskih studija; u samo nekoliko reči efektno osvetljavaju
paradoks pretvaranja rajskih obećanja u đavolju rabotu: "Istorija
komunističke partije se čita kao kriminalni roman." / "Crkvu su
likvidirali a sebe su proglasili za svece."
Politički ringišpil večnog povratka istog, takozvanu
rđavu beskonačnost ili
večni alibi da ne možemo bolje zbog loših uslova ovako nam je
predočio aforističar i psihijatar Dragan Šušić: "Takvi smo zato
što nas je ovo snašlo. A ovo nas je snašlo zato što smo takvi."
Iako
među najžešćim satiričarima, često u znaku sarkazma i cinizma,
Brana Crnčević ima i aforizme sa antropološkim implikacijama:
"Srce ima prijatelje, mozak je usamljen." / "Dajte mi sredstvo.
Cilj ću naći sam."
Mitar
Mitrović je sročio aforizam koji sažima
pogled na stvarnost
odozgo, to jest kako političari vide (ili glume da vide) svet
kao svojih ruku delo, i pravu sliku stvarnosti, iz vizure naroda:
"Svakoga dana sve nam je bolje, ali treba to izdržati." Istu
diskrepanciju u singularnoj verziji, dramu ličnog suočenja sa
poraznom istinom, ovako je izrazio Savo Martinović: "Kad su mi se
otvorile oči, poželeo sam da ih sklopim." Bane Jovanović ukazuje
na ključni razlog što nam je tako kako je: "Tek pred zidom setimo
se glave." Dok je Jovanović stavio u prvi plan našu mentalnu
inerciju spram politike, njegov ispisnik Alek Marjano naglasio je
ulogu političara kao krojača naše sudbine: "Neki više vole da
otvore sajam knjiga nego da otvore knjigu." Zbog tog aforizma – te
godine je sajam knjiga otvorio visoki državni funkcioner – Marjano
je izgubio mesto urednika u satiričnom(!) listu "Jež".
Aforističare – i druge majstore kratkih formi – često inspirišu
narodne umotvorine kao sublimacija viševekovnog iskustva. Narodna
izreka "Ko peva, zlo ne misli" nadahnula
je dvojicu naših vrhunskih
aforističara. Milovan Vitezović je ovako nadogradio tu izreku: "Ko
peva zlo ne misli. Ko misli, nije mu do pesme." A pisac i glumac
Zoran Rankić je taj folklorni uvid o ljudskoj prirodi mikroskopski
skenirao: "Ko peva, zlo ne vidi." Folklorom je često motivisan i
Miljenko Žuborski, čarobnjak igre reči i smisla. Evo kako je,
kontrastiranjem dva folklorna idioma, otkrio formulu opstanka u
opasnim životnim okolnostima: "Bolje da opružiš noge nego da
otegneš papke."
Dok nam
Žuborski nudi recept spasa, Milovan Ilić Minimaks, takođe majstor
jezika i stila, priziva našu legendarnu hrabrost, uključujući u
sile stihije i farsu političkih izbora: "Ništa nam ne mogu
zemljotresi, izbori i ostale elementarne nepogode."
Tragedija istorijskih prevrata je što su istovremeno i
psihološko-moralni sunovrati:
ko bi dole, sad je gore,
tako da su političke promene mahom samo personalne.
Revolucija nije prizvala
društveni salto vitale
već je svoj modus vivendi,
linijom najmanjeg napora, gotovo u celosti prevela u
način rada i ponašanja
svrgnutog režima. To je Rako Nikčević lucidno iskazao aforizmima: "Ne da oslobodilac
da sloboda pjeva kao što je on pjevao o njoj!" / "Do slobode
vođeni, u slobodi Vođini." No taj porazni ishod nije, kao što se
obično misli, prizvan samo neodoljivim zovom bogatstva i
privilegija – klijao je od samog početka, u nečistoj savesti samog
prevrata: "Veliki je razlog i izvorni talog."
Da bi
se došlo do čistog društvenog stanja, nužna je takozvana politička
diferencijacija, ideološka ujdurma za kažnjavanje
nepodobnih, mahom onih koji, bar donekle i unekoliko, misle svojom
glavom. A Rade Jovanović zna i opasnu tajnu istinskog društvenog
pročišćenja: "Koga sve treba smeniti? Mnogo pitate." Ironija je,
konstatuje Dejan Pataković, što je sloboda govora u pogrešnim
ustima: "Slobodu govora imaju samo oni koji nemaju šta da kažu."
Zbog toga je i moglo da dođe do nultog hoda, do političke anomije,
koju ironično konstatuje Rastko Zakić: "Glavna reč je njihovo
najveće delo." A to je moguće – kaže isti autor – što "u svakom
čoveku vreba rukovodilac!"
Mnogi
aforizmi Srbe Pavlovića su kondenzacije velikih mitskih ili
istorijskih narativa. Evo triptiha koji ih sažima aluzivnom
simbolikom: "Prošlost nam je bila burna, o čemu svedoči i ova
olupina." / "Srp i ćekić su jedno, a nož i viljuška – drugo." / "U
mojoj kući tajna večera. Jedemo kradom jedni od drugih."
Na
jednu od najvećih tajni našeg napretka u večnoj najavi a nikad na
javi ukazuje i metaforična opaska Milena Milivojevića: "Ko je
stalno okrenut prošlosti, u budućnost ulazi natraške." A mi se,
konstatuje Dušan Puača, ne zalećemo u lako u budućnost, kao guske
u maglu, jer "naš politički trenutak uspešno odoleva protoku
vremena".
Evo
kako je Milan Todorov, umesto tomovima stručnih knjiga, jednim
aforizmom sa naoko neodređenim značenjem, figurom elipse, najavio
krah komunističke ekonomije u vreme kad su glasnogovornici
besklasnog društva najavljivali njen neviđeni bum: "U socijalizmu
su dva i dva četiri. U kapitalizmu takođe. Ali kakva razlika!"
Istoj temi Aleksandar Baljak je prišao parodijom oficijelne
socijalističke retorike: "Socijalizam je napredniji od
kapitalizma. Kapitalizam tek truli, a socijalizam se već raspao."
Razlog propasti je prost, smatra isti autor: "Nismo
dosledni. Danas jesmo, sutra nismo." A da smo dosledni, niko ne bi
bio gladan i žedan: "Ko u socijalizmu gladuje, taj ne ume da se
ponaša." Ne bismo li sličnu opasku mogli uputiti i našem
sadašnjem, vremenu takozvane tranzicije? Drugim rečima, mi smo
takav narod da nam vreme ništa ne znači. Mi smo iznad vremena i
prostora. To Dragutin Minić Karlo rezimira našom izuzetnošću u
ovom profanom i prozaičnom svetu, suptilno spajajući dva folklorna
idioma: "Srbi su nebeski narod. Neka im je laka zemlja."
& & &
U ovom
esejističkom zapisu citirani su aforizmi naših savremenih starijih
autora, i to iz njihovog ranijeg opusa – svi navedeni aforizmi
nastali su pre 2000. godine, tako da već imaju i verifikaciju
istorijske distance. Mada se prevashodno odnose na vreme kad su
nastali, ne samo što nisu nimalo izgubili od aktuelnosti već
osvedočuju i svoju trajnu misaonu vrednost. Iz njih, kako bi rekao
Marks, "više saznajemo nego iz debelih naučnih kupusara" o duhu i
dahu toga vremena.
I protekle dve decenije
iznedrile su mnoge aforizme, i starijih i mlađih pisaca, čiji je
kapacitet značenja toliki da svaki od njih zavređuje poseban esej.
Neki od autora čiji aforizmi nisu citirani u ovom tekstu bili su,
iako tada mladi, već u devedesetim godinama među našim vrhunskim
satiričnim perima (Slobodan Simić, Aleksandar Čotrić, Vesna
Denčić, Bojan Ljubenović...), a danas imaju napisane čitave
biblioteke knjiga raznih žanrova. Svaka, doslovno svaka od
njihovih knjiga, zaslužuje posebnu i stručnu i čitalačku pažnju.
|