|
BEG
Išao je ulicom, bio je to velelepni bulevar kao iz američkih filmova.
Zaustavljao je prolaznike i pitao ih za osobu na fotografiji. Dovodilo ga je do ludilo njihovo odbijanje da prepoznaju njega na slici, nekoliko godina mlađeg ali ipak
istog. Smatrao je kako se on nije ni za jotu promenio ali ljudi oko njega
jesu. Zanet mislima naleteo je na pozornika koji je na ulici bio više da se nađe mnogobrojnim turistima, koji su pohrlili u Srbiju iz svih delova sveta, nego zbog stvarne
opasnosti. Pozornik čak nije bio ni naoružan. Srbija je trenutno bila najbezbednije mesto na planeti.
Gurnuo mu je fotografiju pod nos.
"Znate li ovog čoveka?" Hitnuo je rečenicu ka njemu poput šake pune peska, da ga zaslepi, a zatim ispraznio ceo šaržer.
Policajac je ostao beživotno da leži na avgustovskom suncu.
Lazar Krstić nije znao zašto je ubio pozornika. Nije imao nikakvog valjanog razloga za
to. Ipak, dovodilo ga je do ludila to odsustvo smrti i prave opasnosti na ulicama
Beograda. Hteo je da bude kao u američkim filmovima iz kasnih
sedamdesetih. Uostalom, bilo mu je svejedno.
Pošao je u prvu policijsku stanicu da se izvini. Na njegovo čuđenje policajci iz stanice su se silno
obradovali. Tretirali su ga čak kao neku vrstu heroja. Kako rekoše policajci, u zadnje vreme u Srbiji nije bilo pravih
kriminalaca. Dosadno je da se preganjaju sa švercerima u metrou.
Ne pamte kada se dogodilo poslednje ubistvo, da ne govorimo o razbojništvu i
kidnapovanju. Hapsili su samo kradljivce kola ili ponekog džeparoša.
Nisu imalu priliku da se okušaju sa pravim kriminalcem. I oni su voleli filmove iz kasnih
sedamdesetih: Džin Hekman, Prljavi inspektor Hari i ostala ekipa.
Zatim je neko došao u posed sjajne ideje, taj neko nije bio sebičan nego je sjajnu ideju hteo da podeli sa
drugima. Pošto Lazaru Krstiću ionako sleduje doživotna robija, rekao je vlasnik sjajne ideje, ništa mu ne znači da počini još koje krivično
delo. Nalazač sjajne ideje se požalio Lazaru: pored ubistava poprilično im je nedostajalo, recimo, razbojničkih krađa.
"Sećaš se onog filma sa Al Paćinom, kada upadne u banku pa drži
taoce. On u okruženju policije. Sećaš se?"
Sećao se. Bio mu je to jedan od omiljenih.
"Pa ako ne bi imao ništa protiv?" - molećivo je rekao
policajac. Zakleo bi se kako mu je video i suzu u oku. A Lazar je bio osećajan čovek.
"Okej, nemam ništa protiv, ionako mi je svejedno."
Pošto sam nije mogao da izvede sjajnu ideju policajci se dogovoriše da jedan od njih pođe sa Lazarom u ispomoć.
Kocka je pala na policijskog kapetana. Da li je u pitanju bila protekcija zbog čina ili je zaista čovek rođen pod srećnom zvezdom nikada se nije u potpunosti razjasnilo.
Čuli su se tu i tamo anonimni glasovi protesta, ali je ipak sve brzo zataškano.
"Šta ćemo sa službenicima iz banke?" - interesovalo je Lazara.
Policajac za pultom je predložio da ubiju jednog ili dvoje za primer a da ostale zadrže kao
taoce. Tražiće avion da ih prebaci u neku egzotičnu zemlju, negde gde sudstvo nije bilo
nezavisno. Negde gde si mogao potkupiti bilo koga za šaku dolara.
To je svakako dobra ideja, složio se Lazar. Sve je posle toga teklo brzo kao na
filmu. Kao da je neko unapred napisao scenario. Upali su maskirani u banku vičući:
"Svi dole, ovo je oružana pljačka!"
Dok su trpali pare u plastične kese začuo se zvuk policijskih
sirena. Policajac-razbojnik se prilično uspaničio u tom trenutku.
"Šta ćemo sada, šta ćemo zaboga sada."
"Smiri se, i prestani da se vrtiš ovde kao lav u kavezu" - rekao je Lazar suvo.
"Eto, vidiš!!!" - vrisnu ljutito - "Mogao si neku drugu metaforu da upotrebiš, a ne lav u kavezu, i šta sad ja da radim?!
Što nisi rekao lav u divljini, sa tim bi već znao šta ću, i ne bih bio u ovako bezizlaznoj situaciji!"
"Smiri se!"
"Neću da se smirim, kako da se smirim kada si me smestio u kavez pre vremena."
"Ništa onda, nemoj da se smiriš!" - dreknuo je Lazar i zatim pucao prvom službeniku u glavu.
"Zaboga, ubio si ga, načisto si ga ubio. Nismo se tako
dogovorili!" - vikao je potpuno van sebe.
"A kako smo se dogovorili, hajde reci mi" - sada je već izgubio
strpljenje. Samo sekundu pre toga strpljenje mu je bilo u desnom gornjem džepu od sakoa, a sada nigde ni strpljenja a ni sakoa.
"Zar ne bi bilo normalnije da umru prirodnom smrću?"
"Pa ne misliš valjda da imamo toliko vremena za čekanje. Možda bi mi umrli pre njih, recimo od starosti ili od dosade svakako."
"Mogli smo ih pustiti da se sami ubiju ili... ili recimo da ih pošaljemo u rat, pa da, a ne
ovako. Bolje je da im pružimo nekakvu nadu u životu a ne ovaj
nihilizam!" - reče policajac-razbojnik unoseći se Lazaru u lice.
"Predajte se!" - začulo se sa megafona. "Opkoljeni ste!"
"Opkoljeni smo" - šapnuo mu je na uvo kompanjon.
"Znam" - odgovorio je mehanički Lazar.
"Znamo!" - prodrao se policajac-razbojnik.
"Jesi li ti normalan?!"
"Izvini, posledica stresa, nisam znao da je profesija razbojnika toliko visokorizična."
Lazar je izveo jednog službenika napolje i ubio ga naočigled specijalaca i
novinara. Prisutni fotoreporteri su zamolili Lazara da, ako mu nije teško, ponovi prethodnu scenu jer nisu stigli da snime sam čin
ubistva. Lazar se ubrzo vratio sa drugim službenikom. "Ovo je za vas kraj malih ekrana" - kazao je i
pucao. Stajao je na uverenju da jedna slika vredi hiljadu reči.
Koliko li tek vredi jedno delo?
Razbojnici su tražili avion sa punim rezervoarom i pilota.
Dostavili su spisak zahteva i čekali odgovor. Spisak sa zahtevima je stigao do policije sa velikim zakašnjenjem jer su tog dana štrajkovali poštari.
Vreme je proticalo, suviše brzo po subjektivnom kriterijumu službenika u banci, ipak to razbojnike nije omelo da na svakih sat vremena ubiju po jednog za
primer. Mora se znati red i disciplina, smatrao je Lazar; i kada se okrenuo da izvede sledećeg taoca napolje ustanovio je kako više nije bilo nijednog miljama naokolo.
Slegnuo je ramenima, seo i čekao.
Posle sat ili dva policija je izašla u susret svim njihovim zahtevima.
Uz policijsku pratnju su sprovedeni do aerodroma, kao da su strane
diplomate. Tada se pojavio pregovarač, kasnio je kao i obično ali procedura je nalagala da se
pregovara. Delovao je poput lošeg šibicara. Lazar je jedino Kevina Spejsija priznavao za sposobnog pregovarača.
Naravno, ovaj pregovarač nije ni nalikovao Kevinu Spejsiju. Očigledno je pokušavao da dobije na
vremenu. Lazar i policajac-razbojnik su iznenada izleteli iz kola pucajući, potrčavši ka avionu koliko ih noge
nose. Odjednom, policajac-razbojnik se spotakao, pao i iščašio
zglob. Nije mogao dalje.
"Idi ti a ja ću održati konferenciju za štampu!" - rekao je uz bolnu grimasu.
"Dobro onda, vidimo se. Nemoj živ da im padneš u ruke i sve ostalo, pa znaš valjda, nisi dete."
"Nisam?" - učinilo mu se kako je rekao, ustvari, možda je to zapravo očekivao da će mu reći.
Mahao je Lazaru dugo nogama, posebno onim svojim iščašenim
zglobom. Hoteći da mu i ovom prilikom što više usadi osećaj
krivice. Bio je za oskara.
Branko Nebrigić
|