|
POBJEĆI
NEGDJE...
Lica:
Hasan (i Mića)
Avdija (i Mario)
Mili (i Zlaja)
Marko (i Rusmir)
Milenko (i Dževad)
Marija (Vila Raviojla i Danica)
Merjema (Vila Ljubljena i Vildana)
Policajac Sejo
I ČIN
Na sceni se nalaze samo tri stolice i jedan radni stol sa ladicama na samoj
sredini prostora (dvije su stolice oko stola dok je jedna na drugom kraju scene). Prvi
ulazi odrastao muškarac (Avdija) i sjeda na jednu od njih dok polako otvara novine
koje su već bile na stolu i lista. Odmah iza njega, šepajuci ulazi mladić (Hasan) koji,
povlačeći nogu za sobom, polako i sa teškoćama sjeda na drugu stolicu.
I konačno, i treći muškarac, čije godine su neodređene to isto čini ali veselo i
razdragano ulazeći (Marko), gledajući oko sebe i kada ugleda praznu stolicu i on
sjeda. Prostor u kojem se nalaze je, naizgled, prostor ureda, ali, čudno u svemu
tome je da je pod ispunjen različitim papirima razbacanim na sve strane na koje se
niko ne osvrće. (U backgroundu ide pjesma Džonija Štulica - "Balkan").
Marko: "Danas je zaista toplo, zar ne?"
(Nitko ne odgovara na ovo njegovo pitanje.)
Marko (ponavlja): "Danas je zaista toplo, zar ne?" (jačim glasom)
(Ponovo nitko ne odgovara)
Marko (smireno): "E, da sam imao 300 maraka, mogao sam se prijaviti na onaj
tender!" (ispod oka gledajući prema njima)
Hasan i Avdija (uglas): "Tender!" (okrenuvši se prema Marku
iznenađeno).
Marko: "Šta je, šupci, ni kolegu iz susjednog ureda više ne poznajete? Samo vam se
pare uvrtile u glavu." (i polako ustade krenuvši prema Hasanu sa papirom u ruci)
Hasan: "De, Marko, ne gnjavi, znaš i sam da je kod nas obojice najvažnije
- u se, na se i poda se - kako reče moj rahmetli dedo. Nego, daj mi taj papir da vidim o čemu se
radi."
(Avdija se samo smješka i čačka nos.)
Hasan (pogledavši zabezeknuto): "Kakav je to tender na kojem se licitira ljudskim
životima!" (baci papir dok se Marko hladno smješka)
Avdija: "Ako je to u pitanju, onda..."
Marko (prekida ga): "Bijah onomad kod Hamdije u Vladi... To je onaj što raspisuje
tendere i ponadah se da će Hasan i Avdija,.... a to ste Vas dvojica , zar ne?.... (upire
prstom u njih).... pomoći prijatelju, jer obojica radite tamo.
Avdija (dok Hasan šuti i, ustavši, šetka po prostoru scene): E, i ti ga pretjera, zar
i sam ne vidiš kakvo je danas vrijeme. Onaj, Visoki, kako mu ono bješe
ime?... no nema veze... Kažem onaj Visoki donese odluku da se preispitaju svi dužnosnici
državnih službi i ne možemo ostati od OHR-ovaca, OSCE-ovaca, EUPM-ovaca, i
ostalih... ovaca... iz međunarodne zajednice, jer non-stop provjeravaju nas, male
ribe."
Marko (ponovo ga prekinuvši): "Došla maca na vratanca i kod Vas. Neka,
neka... i onako vas se nakotilo i previše. Po glavi stanovnika više državnih službenika nego u
bilo kojoj drugoj zemlji u Evropi."
Hasan (mudro, okrenuvši se Marku): "Dobro, ostavimo to sada, nego šta si htio od
nas. Da tvoju ponudu namjestimo kao najpovoljniju?"
Marko (jasno i glasno): "Naravno, šta drugo."
(U trenutku kada Avdija i Hasan htjedoše progovoriti ugasi se svjetlo i krenu panika)
Sva trojica u glas:" Šta bi? Tko ugasi svjetlo?" (u torm trenutku svjetlo se malo
pojača i na sceni se nađoše - svjetlo je veoma slabo ali dovoljno vidljivo da se nazru
siluete - još dvije osobe - ovaj put ženskog spola obučene u bjele providne odore koje
su isticale njihove obline).
Vila Ljubljena: "Vilo Raviojlo, gdje se to nađosmo?"
Vila Raviojla: "Tamo gdje i Bog reče laku noć, draga moja Vilo Ljubljena?"
Vila Ljubljena:" A gdje je to (malo glupavo upita)?"
Vila Raviojla: "Hajde, Vilo Ljubljena, ne pravi se bedasta. Pa, naravno, u Bosni i
Hercegovini."
(Njih trojica sleđeni i prestravljeni bez riječi promatraše ovu scenu da bi poslije
posljednje izgovorene rečenice, Hasan rekao slijedeće)
Hasan: "Oprostite, ali šta vi radite ovdje?" (na to se njih dvije okrenuše i Vila
Ljubljena progovori)
Vila Ljubljena: "Šuti, macane (mazno), nego, znamo gdje smo ali u šta smo upali u
ovom bezdanu?"
(Avdija i Marko sjedoše na pod obeshrabreni dok Hasan odgovori ponovo)
Hasan: "Ovo su moji prijatelji Avdija i Marko. A vi, vi se nalazite u uredu Stručnog
saradnika za ekonomska pitanja, gosp. Avdije Mehića. A Marko Tankosić je iz ureda
preko puta. Znate, on je zadužen za privredne odnose, ovdje u Vladi
Srednjobosanskog kantona. Moje ime je Hasan Mekić."
Vila Raviojla (obračajući se kolegici): "Šta misliš? Da li da ih sada spržimo ili da
ostavimo Njemu kada dođe?" (pokazujući prema plafonu
prstom... Na ove riječi sva trojica prestravljeno pogledaše u njih)
Vila Ljubljena (smireno): "Neka, neka, ima vremena. Kad' smo već tu da čujemo šta
imaju reći u svoju odbranu?"
Avdija (konačno govori): "Dobro, a šta Vas dvije želite od nas?" (ohrabren)
Vile (obje u glas): "Šta želimo?" (i prasnuše u smijeh)
Vila Raviojla: "Kada Mili dođe saznaćete više. Mi samo pripremamo teren za
njegov dolazak. Igrom slučaja, kocka je pala na Vas trojicu."
(U tom trenutku zatitra svjetlo na sceni i kao furija uleti lik koji će obilježiti ovaj dio
predstave - Mili - oličenje moći i vlasti - u istom trenutku obje Vile padoše na zemlju
ničice ni ne gledavši u Milog dok ona trojica zbunjeno se pogledaše i ne pomjeriše
se).
Mili (mladić u kasnim dvadesetim): "Momci! Šta ima momci? Ne dajte se zbuniti!
Nastavite samo! Ja sam ovdje da vidim kako ove dvije obavljaju svoj posao. Izgleda
da još nisu došle do suštine njihovog boravka ovdje, zar ne?"
(Vile su šutjele dok Hasan pokuša pronaći odgovor na mnoštvo pitanja koja su mu
padala na pamet).
Hasan (uz odboravanje Avdije i Marka): "E, sad je dosta! Ko ste Vas troje uopće?
Imam osjećaj kao da sam na snimanju nekog naučno-fantastičnog filma ili unutar
priče o Wolandu i mačku iz "Majstora i Margarite". Dajte, ostavite nas već na miru i
pustite nas da radimo naš posao."
Mili (smireno): "Vaš posao!? Hajde probajte otvoriti ladice na stolu!"
Avdija (šepajući): "Idem ja. (pokušava i ne uspijeva otvoriti ladice). Ne može
(blijedo pogledavši Marka i Hasana).
Mili: "A sad pokušajte izaći iz ovog prostora."
(Sva trojica krenuše ka vratima i ne mogaše ih otvoriti. Stajali su šutke zgledajući se)
Mili: "Dobro, da li Vi uopće znate gdje se nalazite i sa kim razgovarate. Ne znate jer
vi više niste na onom mjestu na kojem ste bili do prije petnaestak minuta. Prostor i
vrijeme su se promijenili, dragi prijatelji. Vi uopće niste više ni na istom planetu. Vi
ste... Vi ste... u ništavilu... dragi moji..." (smireno zapalivši cigaretu sjeda na prvu
slobodnu stolicu).
Vile Raviojla i Ljubljena: "Dobro šefe, hajde sada da im kažemo i svoja prava
imena."
Mili: "Hajde, de. Ove dvije dame u mom društvu su moje saputnice na ovom putu
prosvijetljena nedoraslih masa. Jednoj je ime Merjema a druga se zove Marija. Moje
ime je... Pogađate, zar, ne?... E, varate se... ja sam samo sluga pokorni jer ON nema
vremena za ovakve stvari. Ima pametnija posla. Ja sam Bezimeni. A zovu me Mili.
Valjda zbog toga što sam milozvučnog glasa (okreće se oko sebe) i stasa."
Marko: (još uvijek opijen ovom situacijom): "Sve je to lijepo i krasno a zbog čega
ste ovdje došli i baš nas odabarali?"
Bezimeni: "Zbog poremećaja u vasioni. Sve je i krenulo negdje osamdesetih godina
po vašem kalendaru, a prošlog stoljeća. Od kada je umro lider Vaš, poremetili su se
tokovi ne samo kod Vas već svugdje na ovom prostoru a mi odlučili da čekamo i
vidimo šta će biti. I načekali se dobro. Ništa ne uradiste do samo odlučiste da Vas
buduće generacije upamte po zlu a ne po dobru. No, da vas ne davim sa nečim čega
ste i sami bili učesnici, mi smo tu... da... (okreće se prema
Mariji)... Marija, deder, objasni im, molim te."
Marija: "Da, mi smo tu da vam pojasnimo neke sitnice o nečemu što vi religijom
zovete, a mi (pokaza prema gore, pa dole, pa desno, pa lijevo) svakodnevnim
bitisanjem na "onoj strani" to i živimo. Jer kod vas se i nije desilo ništa drugo do
zloupotreba te svete riječi."
Avdija (iznenađeno): "A što nas? Zar nije bilo bolje nekoga od glavešina, oni su
krivi za sve?"
Hasan: "Šuti, još bi da te i neko čuje!" (obračajući se Avdiji)
Avdija: "Ko me može čuti. Zar i ne vidiš da mi nismo mi. I da nismo tu
gdje mislimo da jesmo."
Hasan (pokunjeno): "U pravu si."
Merjema: "Pusti mene, Marija, da ja odgovorim. Zbog čega da biramo njih kada je
bolje izabrati Vas, male ljude, i pokušati Vama objasniti nešto što bi njima bilo teško i
shvatiti. I onda polako krenuti dalje. No, da li ste vas trojica religiozni?"
Marko (poleti prvi da odgovori): "Ja jesam. Idem u Crkvu nedjeljom i kada su
sveci. A i kad se ispovjedam."
Avdija: "Opa! (gledajući Hasana). Gori od komunista su samo bivši komunisti. A
Titine je stope ljubio..."
Hasan: "Šuti, budalo. Koji Tito? Zar i ti ne ideš u Džamiju petkom na Džumu baš
kao što on Misu sluša nedjeljom?"
Avdija: "Idem. Ali ja komunista nikada nisam bio. On jeste!"
Hasan: "Pusti sad. Možda je i bio, ali po zadatku. I ja sam bio dvadeset godina, ali po
zadatku moje ćelije. I tek sada mogu reći da sam pravi vjernik. Sada, kada je sloboda
pokucala na moja vrata."
Bezimeni: "E, vjernici moji, hajde da malo promislimo o tim vašim riječima i da
porazgovaramo kao ljudi... (zamišljeno)... ljudi...
interesantno. Oni i jesu ljudi. No, djevojke, donesite nam kahvicu (pogleda na Hasana i Avdiju dok njih dvije odlaze sa
scene) i kavicu (pogleda na Marka) i da prokomentarišemo malo o religiji."
Avdija (zainteresovano prilazi stolu sa ostalima i sva četvorica sjedaju ali ipak
još uvijek prestrašeni od izgleda Bezimenog): "Baš bih volio čuti koju pametnu."
Bezimeni: Vidite, hajde da pojednostavimo. Vi, prijatelju, imate
Bibliju - božju riječ svagdašnju (pogleda ka Marku), a vas dvojica
Kuran - svetu knjigu, zar ne? (sva trojica klimnuše glavom). A
vidite - i Marija i Merjema su sa mnom. Kako to?
Avdija: "Valjda što si zgodniji od nas. (ljutito). A otkud' da ja znam zbog čega su s
tobom njih dvije?"
Bezimeni: "Zbog samo jedne jedine riječi - tolerancija. Vidite, mi gore, ili dole, ili
desno ili lijevo, ništa drugo ne radimo do radimo na razradi ideje tolerancije
među vama, običnim smrtnicima. I Marija i Merjema su tu da i vama pokažu kako vi i
nikada ništa drugo niste bili do zračak svjetlosti na putu do Njegovog lica. Ništa
drugo do nagovještaj ljepšeg buđenja novih jutara kod Njega. Ali, Lucifer odnosno
Šejtan vas je ophodio i savladao i zbog toga smo mi tu da vas prosvijetlimo."
Hasan: "De, glumac (osokoljen), mani se tih priča i razguli. Kome ti šupljiraš o
toleranciji. Još samo da pomeneš bratstvo i jedinstvo, pa da kolo zaigramo. (na to se
Avdija i Marko nasmijaše, no odjednom sa zvučnika zagrmi glas Bezimenog dok je
on mirno sjedio)
Glas Bezimenog: "Šupljirati! To vi samo znate!" (na to se stresoše svi osim Avdije
koji je gledao prema Merjemi zainteresirano ne obračajući pažnju na to što se
dešava oko njega)
Bezimeni: "Ne plašite se. Ovo su riječi moga Eha - alter ega, koji se svaki put naljuti
na provokacije izrečene od strane smrtnika. I mora reagirati."
Avdija (gledajući i dalje prema Merjemi): "Nego, prijatelji, kako bi bilo
da se mi malo zbližimo (mazno gledajući prema Merjemi) po nacionalnoj liniji."
(u tom trenutku na scenu upada nepoznato lice koje se do sada nije pojavljivalo a ime
mu je Milenko)
Milenko: "Pa, vi niste normali! (obračajući se Avdiji a zatim i ostalima). Sve lijepo
krene kako smo se dogovorili i probali a zatim Mario (izrekavši njegovo pravo ime)
mora sa onim svojim... (kreveljeći se)... hajde da se zbližimo...
Nismo se tako dogovorili...
(u međuvremenu svi sa sebe polako skidaju odjeću koju su
nosili - žene, naravno izlaze sa scene i tamo je mijenjaju ljutito se vračajući, dok ostali to rade na
sceni i presvlače se).
Milenko: (Obračajući se publici)... Oprostite, odmah ćemo nastaviti, samo da im
kažem koju... (okreće se prema svima povišenim glasom)... četiri mjeseca života ste mi
uzeli... svo ono vaše prenemaganje, kašnjenje na probe, zaboravljanje
teksta... sve sam trpio... ali ovo, e, ovo, neću više da
trpim... Idemo sve iz početka...
Hasan (ostali ga podržavaju klimanjem glavom): "Nećemo, prvo plati pa klati."
Milenko: "Šta da platim? Vaše gluposti! Već sam vam rekao da ćemo dijeliti dobit na
jednake dijelove poslije premijere!"
(U tom trenutku na scenu upada još jedan novi lik. Policajac sa palicom koji
prijetećim glasom kaže)...
Policajac Sejo (ljutito): "Ne zvao se ja Sejo ako vam direktor ne odredi po trideset
dana samice sa onim štakorima dole!"
Marija i Merjema: "Majko moja, opet nas je uhvatio!"
(u tom trenutku svi dobijaju svoja prava imena i nestaju imena sa početka
predstave - Hasan je Mića, Avdija je Mario, Mili je Zlaja, Marko je Rusmir, Milenko je
Dževad, Marija je Vildana, Merjema je Danica, A POLICAJAC SEJO JE I
DALJE POLICAJAC SEJO)
(na sceni nastaje zamračenje tokom kojeg svi posjedaju na pod - njih
sedam dok policajac ide od jednog do drugog mašući pendrekom iznad njihovih
glava)
Policajac Sejo: "Šta je budalice moje. Opet vas je uhvatilo, zar ne? Pomislili moji
mali poremećeni kako su opet tamo na nekim daskama, pa nešto malo glume, pa pare
zarađuju. Nije vam ovo Brodvej! Ovo je ludara! Ludnica...
(speluje) L U D N I C A! I ovdje sam ja i producent i režiser...
(zastane malo) Dobro, diša je režiser, no kada je on odsutan i to mogu biti.
Mića: "Dobro, samo smo pokušali malo igrati se odraslih likova."
Avdija: "Nema ništa u loše u tome." (ostali klimaju glavama).
Policajac Sejo:" Ima, ima... A ovako ćemo sada. Vas dvije male šmizle odmah u
kuhinju da se opere ono suđe od sinoć. Ženski odjel nema pametnijih od vas dvije i
nestrpljivo vas čekaju za večerom. Valja posluživati na opranom
suđu! (na to njih dvije ustaju i pognutih glava izlaze sa scene dok se Zlaja pokušava iskrasti
polako na drugu stranu. Sejo ni ne gledavši digne pendrek i prijetećim glasom)
Stani malo Zlaćani što Zlajom te zovu. Igraš se Boga Allaha dragog, je li! Stani
dorate. Sad ćeš ti vidjeti ko je je ovdje Svevišnji. (I trčećim korakom prilazi Zlaji,
hvata ga i drži za okovratnik).
Zlaja (mrmljajući): "Pusti me...."
Sejo (ne odustajći): "A što da te pustim. Pa da oslobodiš svijet svojom filozofijom
ljubavi i tolerancije. Ovdje toga nema. To je umrlo na ovim prostorima u prošlom
stoljeću. (ostali sjede kao smrznuti i gledaju na njih dvojicu). Hajde sjedi. (odguruje
ga od sebe i snažnim glasom izdaje naređenje). A sad sva petorica stolice u ruke i
sjedite licem prema meni (svi polako ustaju, uzimaju stolice i poredaju se kao u školi
- po dvojica jedan iza drugog dok Dževad jedini sjeda ispred ostalih). Dobro, a sad da
malo popričamo o onome što slijedi. Ko će prvi (gledajući u njih petoricu dok svi
šute)? Ko će prvi (prijetećim glasom), pitao sam?"
Dževad: "Evo, ja ću."
(ostali odahnuše dok Sejo reče)
Sejo: "Znao sam da će pametnica prvi. Dobro. Koja je ovo godina?
Dževad: "Anno domini 2024."
Sejo: "Koja je ovo država?"
Dževad: "Carstvo sunca."
Sejo: "Ko je na vlasti?"
Svi u glas: "SEJO!"
Sejo: "Rodila majka pametnice svoje. Dobro, nećemo dalje a sada pokupite se i na
spavanje. Sutra je novi dan i morate mi biti svježi za uranak."
(jedva dočekavši, svako od njih pokupi svoju stolicu i istrčaše sa scene).
Sejo: (Ostavši sam na sredini scene pogleda prema gore) "E, jesam ih prešao. Ni
sami ne znaju šta ih čeka ujutro... Pametnice moje...
(odlazeći sa scene svjetlo se gasi i dok muzika iz filma Odiseja u svemiru polako ispunjava
prostor... a muzika pojačava i svjetlo titra uz zvuke grmljavine koja se smiruje dok se dvije minute
kasnije na sceni zbiva sasvim novo dešavanje. Svi navedeni likovi, osim naravno,
policajca Seje, kao i Dževada, igraju kolo na sceni, kolo bez muzike. Dževad ulazi
i stidljivo ih upita)
Dževad: "Kako možete igrati kolo bez muzike?" ( u tom trenutku svi zastadoše)
Mario: "Gdje ti živiš. Ovdje se sve može." (i nastaviše dok u tom trenutku ulazi
Sejo na scenu)
Sejo: "Haj'mo curice, haj'mo dječaci. (pjevušeći dok oni opet prestadoše igrati dok
se Dževad protrese i sjede na pod)
Sejo: "Danas nam dolazi inspekcija iz Brusselesa i hoću da mi svi budete cakum
pakum - jeste li me čuli!"
(svi klimaju glavama - zaboravih - svi su obučeni u jednoobrazne jarko
narandžaste košulje i pantalone sa svojim imenom na leđima)
Sejo: "Moramo se pripremiti. Bit će teško jer je diša u Oslu na nekom seminaru i sve
je palo na moja pleća, no izdržaćemo. Idemo sada da ponovimo naše uloge."
(u tom trenutku svi polegnu na pod prema publici u jednom redu i Sejo ih broji)
Sejo: Jedan, dva, tri - ne mrdaj se Rusmire - četiri, pet - dobra
guza - Vildana, šest, - još bolja - Danice i sedam. Dobro svi ste tu. A sada idemo, jedan po jedan.
Mića: (ustaje i stoji mirno) "Moje je ime Mića. Ovdje sam zbog rasne i etničke
mržnje moga oca. Toliko me je mrzio da sam ga morao utući maljem. Nisam to želio,
ali je to bilo jače od mene, gospodine. No, ova institucija je od velike pomoći jer
konačno imam svoje prijatelje i moga drugog oca - gospodina Seju. Ja ga puno
volim." (tu ga Sejo prekida).
Sejo: "Još da ti guze dam, a filozofe! Šta ti mene ima da voliš. Ja ću reći kada ćeš
voljeti i koga! Nastavi, ali bez ljubavi." (smirenim glasom).
Mića: "Ja ga ne volim..." (opet ga prekida)
Sejo: "Kako ne voliš! Ima da voliš! Veze ti nemaš. Razmisli
malo... e, kada bi ti mogao misliti... i hajde sad polako...
smireno... nastavi."
Mića: " Dobro, šefe... Mi smo ovdje zbog želje društva da konačno postanemo
civilizirane osobe, osobe mira i tolerancije."
Sejo: "E, vidiš kako znaš. Slijedeći!..."
(na to ustaje Rusmir i poče sa svojom pričom dok Mića stoji mirno i dalje)
Rusmir: "Moje ime je Rusmir. Ja sam kao mlad ostao bez oca i majke koji su, pored
mene imali još jednog sina i kćerku. Sve troje smo bili različitih polova. Moj jedini
izlaz je bio da nađem novog oca i majku. Sve one koji nisu željeli da to postanu sam
jednostavno... anulirao... Bilo ih je 48... Dok me nisu doveli u ovu predivnu instituciju
gdje sam naučio kako mogu živjeti u miru i toleranciji."
Sejo: "E, ti si sve bolji i bolji... (Zamišljeno)... Sve troje različitih
polova?... No, dobro, Haj'mo, slijedeći!..."
(Mario ustaje dok Dževad polako rukama ide po leđima Vildaninim prema dole,
no Sejo je to vidio)
Sejo: "De, Dževade, smiri se... ima vremena... doći ćeš i ti na red. Ne treba mi praksa
već teorija." (na to Dževad povlači ruku i Mario priča)
Mario:"Moje ime je Mario. Imao sam brata kompleksaša. Iživljavao se na meni svaki
put kada bi se vratio prebijen iz škole. Iako je bio stariji od mene, jedne noći dok je
spavao stavio sam mu jastuk na glavu i... nastavio je spavati...
zauvijek... I onda su mene uspavali specijalnim injekcijama i elektro-šokovima dok nisam postao dovoljno
svjestan da me pošalju u ovu predivnu instituciju - instituciju ljubavi, mira i
tolerancije"
Sejo: "Dobro, a... ono ljubavi ti i ne treba jer se to podrazumijeva."
Zlaja: (ustaje ali šuti)
Sejo (žurno mu se približava i nosi u lice dok Zlaja i dalje šuti): "Šta je Sokrate,
maca ti je pojela jezik, a? Deder, gukni golube!" (Zlaja i dalje šuti dok Sejo
nervozan šetka po sceni a ostali se počnu vrpoljiti)
Zlaja: "Neću da šutim jer pametnog slugu treba da služi gospodar!"
Sejo (već ljut):"Ja da tebe služim, stoko jedna! Znaš li ti gdje se nalaziš uopće?"
Zlaja (smireno): "Želiš li učiniti mnogo, počni s malim."
Sejo (okreće se ostalima): "Svi dole i ruke na leđa! (poslušaju ga dok oni koji su
već dole samo utvrđuju poziciju)... A ti, maestro hala i kanala, filozofijom
omeđen i ludarom označen, da čujem kako predstavljaš svoj slučaj
ovdje nazočnim."
Dževad (ne dočekavši da Zlaja odgovori ustaje i staje pored Zlaje): "Kada budali
kažeš poslovicu treba da joj i objasniš njen smisao!"
Sejo (pomalo zbunjen pogleda Vildanu i Danicu koji su također ustajali i
stadoše pored Zlaje): "Šta je? Pobuna možda?"
(Na ove riječi Danica i Vildana skočiše na Seju baciše mu se oko vrata sa
riječima):"Sve se stvari lome zato što su slabe, samo se čovjek lomi zato što vjeruje
da je jak."
Sejo (braneći se od ovog iznenadnog napada): "Straža! Straža! Upomoć!"
(Istovremeno, Zlaja i Dževad pomažu Seji da se oslobodi od napada Vildane i
Danice i vraćaju ih na njihovo mjesto dok Sejo, sav izgreban govori):
Sejo: "Dobićete vi svoje, odmah i sada... (izvlači pendrek koji je čitavo vrijeme bio
za pojasom i krene ka njima dvjema, međutim ovaj put i Zlaja i Dževad mu
stanu na put)... Šta je, šta je mangupi, prvo ću vas..."
(ali u tom trenutku Mario koji je ležao do tada ustaje i šakom udara Seju u glavu i on ničice
pada... svi su zabezeknuti)
Dževad: "Da li si ti normalan? Sada će svi krenuti na nas. Brzo izvadite mu
ključeve da se zaključamo sa unutrašnje strane."
Mića: "Ja neću.."
Rusmir: "Neću ni ja."
Dževad: "I ne morate. Ima ko hoće, zar ne?" (i okreće se ostalima koji mu pomažu
da pronađe ključeve i kada to uradi zaključaju vrata)
Zlaja: "Hoćeš li upoznati čovjeka, pogledaj njegova djela."
Danica: "Dobro te je više. Ti i tvoje poslovice. Ostavi to za kasnije. Nego, šta sada da
radimo."
(svi sjedaju na pod kod vrata dok tišina odjekuje prostorom a samo se čuje huk vjetra i u tom trenutku se čuje bljesak svjetla koje mijenja boje u žuto,
crveno, zeleno i potmula tutnjava koja odjekuje prostorom...
zamračenje... Sejo i dalje leži dok su svi uskomešani... i odjednom)
Nepoznati glas: "Nema vas više!" (u tom trenutku svi padaju osim Vildane i
Zlaje koji stoje na sceni mirno posmatrajući šta se oko njih dešava...
svjetlo ponovo osvjetlava žarko bijelom svjetlošću prostor)
Zlaja: "Bilo je teško, ali smo ipak uspjeli, zar ne ljubavi?"
Vildana: "U pravu si. Prvo smo se riješili onoga kretena Seje a sada i ostalih
zahvaljujući onom sporo- djelujućem otrovu iz jutrošnjeg čaja. A Mario je došao k'o
naručen. No, najvažnija stvar je ovaj glas. Zaista, pitam se kako si samo uspio da se u
isto vrijeme čuje glas i da ovi ludaci konačno završe tamo gdje im je i mjesto..."(svi
su na podu dok njih dvoje hodaju između njih)
Zlaja: "Male tajne velikih majstora, draga moja... (vadi daljinski iz svoga džepa i
pokazuje joj)... zahvaljujući ovom malom uređaju i onom HI-FI iz dišine
kancelarije... Njemu ionako ne treba... Ostaće u Brusseles-u
zauvijek... Taj se ne vraća jer u torbi mu je tempirana bomba i kada je otvori prvi
put... BUUUM (pokazuje rukama)... ni njega više nema zahvaljujući mojim prijateljima iz...." (tu ga Vildana
prekida).
Vildana: "Dobro, a kako da izađemo sada napolje. Da li si mislio na to?"
Zlaja (okrečući se oko sebe): "Jednostavno, samo ćemo otključati vrata i u trenutku
nepažnje vanjskih stražara preskočiti zid i naći ćemo se u automobilu koji nas čeka po
dogovoru...
(u tom trenutku se svi koji su ležali na podu iznenada ustaju uz udare
bubnjeva koji pojačavaju glas uz zvuke muzike iz Betovenove Devete simfonije a
Zlaja i Vildana zbunjeno vrisnuše)
Zlaja i Vildana: "Joj, majko moja!"
Sejo (izbezumljeno i glasno): "Šta je mrcine! Mislile ste mene izraditi, je li. Mića
hajde, veži ih a ti Dževade brzo otključaj i zovi stražu da završimo ovu priču kako
valja." (svi uradiše kako im je rečeno)
Rusmir: "Svaka čast, majstore...(obračajući se Seji) da ne prolismo onaj čaj od
jutros sve bi sada bilo drugačije."
Danica: "Da, sve bi bilo drugačije."
Dževad (vračajući se pomalo izgubljen): "Nikoga nema van ove prostorije. Sve je
avetinjski pusto."
Sejo (ljutito se okrečući Zlaji i Vildani): "Potrovali ste sve, je li? Sada ću
vas..."
(krenu na njih svojim pendrekom i u tom trenutku se iza scene ču
komešanje i sjene specijalnih policijskih jedinica - dva-tri
policajca - se vide kroz prozirno platno na trenutak da bi se svjetlo ugasilo a kada se svjetlo vratilo
na scenu već je sve bilo drugačije, pusto i nikoga nema na sceni dok se samo se
muzika čuje - "Bog vozi mercedes" od Zabranjenog pušenja" i polako se zavjesa
spušta)
Kraj I čina
(pauza 10 minuta. u predvorju pozorišne dvorane postaviti, pored naglaska na samom plakatu, obavijest
na nekoliko mjesta kako se ova predstava igra u dva čina)
II ČIN
(Danica i Dževad su na sceni sa metlama u rukama. Scena je dvorište zatvora i
na podu se nalazi mnoštvo otpadaka, opušaka od cigareta koje oni metu i
sakupljaju u jednu kanticu dok se čuje isti onaj šum vjetra kao iz I čina)
Danica: "Sjećaš li se onog događaja od prije deset godina kada je Zlaja, zajedno sa
onom ludačom Vildanom, pokušao izvršiti prevrat na osebujan način. Želio nas se
svih riješiti... Otrovom."
Dževad: "Ne znam šta ti to pada na pamet. Uostalom, ta priča je završena i nemoj mi
je pominjati jer nikada neću zaboraviti one specijalce i način na koji su upali u
dvorište našeg doma i u naše odaje. Mjesecima su me boljela
leđa od njihovih udaraca."
Danica: "Dobro, znam, ali ovaj zvuk me je jednostavno podsjetio na njih. Na kraju
krajeva, dijelili smo dobro i zlo na jedan sasvim prijatan način. Sve do tog dana."
(U tom trenutku policajac Sejo ulazi na scenu govoreći)
Sejo: "Dragi moji. Alea iacta est. Konačno ćemo moći saznati šta se zaista dešavalo
onoga dana kada je direktor krenuo put Brusseles-a."
Dževad: (začuđeno) "Šta je sa svima danas? Deset godina je prošlo i svi se dovezali
priče o onome danu kada su Zlaja i Vild... (u tom trenutku Sejo pada kao pokošen
od pucnja dok Danica bježi Dževadu, dok na scenu izlazi Zlaja sav umašćen
smijući se...)
Zlaja: "Deset godina je prošlo od kada me nema među vama. Zar ne? (prijeteći
pištoljem prema ukočenom Dževadu) Sjedi dole!" (zapovjednički dok Dževad
poslušno sjeda na tlo dok Danica sjedi već na podu).
Dževad (sebi u bradu): "Majko moja, zar ćemo opet sve iz početka?"
Zlaja: "Nećemo, jer je uspjeh bio pobjeći iz onog specijalnog
odjeljenja okružne bolnice. Vildana nije bila te sreće. Umrla je od neuhranjenosti devetog dana sedme
godine. Allahrahmetile i Bog da joj dušu prosti... Devet i pol godina sam kopao i
kopao osjećajući se kao onaj Grof Monte Kristo, vjerujući da ću konačno doći
ovdje i riješiti se onih koji su mi najviše muka zadali."
Dževad: "Kakvih muka? Pa, ovo ti je bila druga kuća. Zbog čega si sve ono morao
uraditi?"
Zlaja: (sjedne pored njega ostavljajući pištolj sa strane) "Hoćeš li da ti kažem?
Hajde da ti ispričam i to. (istovremeno na drugom dijelu scene se svjetlo utišava i
reflektor samo njih dvojicu osvjetljava dok lagana instrumentala Albatros - od
Fleetwood Mac - dominira dvoranom) Jednom je tamo negdje, iza sedam gora i
sedam mora živio jedan profesor... (Danica nastavlja čistiti naizgled
nezainteresovano, ali Zlaja reagira) Sjedi Danice, i tebe će ovo zanimati (Danica
poslušno sjeda) Elem, jedan profesor koji nije imao studenata koje bi podučavao
osim jednoga. I sve bi bilo u redu da mu i taj jedan student nije zadavao silne muke
(reflektor osvjetljava drugi kraj scene na kojem su Mića/profesor i
Rusmir/student koji počinju razgovor dok ono troje ostanu sjediti u mraku):
Rusmir: "Može li se pasti niže? Bez lažnog lamentiranja nad vlastitom
sudbinom - NE MOŽE!"
Mića: "Dobro Rusmire, dragi moj apsolvente, hajde de - metodološki odbrani
sopstvenu tezu."
Rusmir: "Profesore, prijatelju, jednostavno je to... Valja nam samo zagrebati ispod površine i pronaći more, šta
more - okean validnih primjera:
1. Dok zastupnici Federalnog parlamenta najavljuju štrajk zbog potrebe za većim
prihodima koji nerijetko prelaze četiri prosječne mjesečne plaće, više od 80 %
(osamdeset!) stanovništva preživljava sa 60 pheninga dnevno...
(naginjući se prema profesoru i pojačavajući glas)
2. Dok pojedini politički moćnici otvaraju doktorske ordinacije svojim
suprugama, penzionersko-mirovinska populacija kumi i moli doktore za
besplatne recepte nemajući sredstava za plaćanje lijekova...
3. Dok političari (nije ih potrebno navoditi, prepoznaće se!) šalju sopstvenu
djecu na studij u inostranstvo uz potporu stipendija kreiranih od njih samih,
studenti trudbenika ovdašnjih žive na jednom obroku dnevno uz najavu
nereligioznog post-a...
4. Dok glasno uzvikivaše. PROMJENE!, sadašnji moćnici uhljebiše,
nepotizmom omeđene, daiđiće-amidžiće-stričeviće, na mjesta što bjehu i
jesu ogledalo zemlje što živjeti traži - različita
konzularno - diplomatska predstavništva širom svijeta. Samo su nastavili ono što njihovi prethodnici
počeše - rastakanje drage nam zemlje...
5. Dok transparentno najavljivaše decenije zatvora za bivše vlastodršce, oni im
nerijetko postadoše nevidljivo-nametnuti "spiritus movens" vlastitog
poslanja. I ruku pod ruku odlaze u noć vodeći nas kao onomad Domanović
"Vođom" svojim (i našim) .... (opuštajući se zavaljuje se u stolicu i
završava) Mogao bih neprestano nabrajati usud ovdašnji, ali sve ovo zaključku
teži.
Jednom i jednostavnom - Politička neobrazovanost nepostojećeg javnog
mnijenja i ne može ništa drugo očekivati do strpljivo stajati na peronu uskotračno
jednosmjerne pruge što vodi ka Hadu. Odnosno Džehenemu, da ne kažem Paklu.
Mića: (zamišljeno odobravajuće sve gore navedeno) "A kako će on izgledati, dragi
moj studentu?"
Rusmir (pokazujući oko sebe): "Kakvo je to pitanje moj Mića, profesore dragi?
Valjda i sami vidite!"
(u tom trenutku se svjetlo pretače na trojku koja je do sada bila u mraku dok
profesor i student ostaju u mraku ovaj put)
Zlaja:"Tako su se njih dvojica bavili političkim analizama aktuelne situacije prije
nekih... (zamišljeno) tridesetak godina... vjerujući da ipak ima nade."
Dževad (ljutito): "Dobro, ali čemu ta priča. Krenuo si Od Kulina bana i ko zna
gdje ćeš stati. Objasni nam konačno šta se dešava."
Zlaja (smirujući ga): Neka, neka, i to će doći na red. Moram te uvesti u priču koja će
nam svima pomoći da shvatimo zbog čega smo upravo sada i ovdje. (slika se ponovo
pretače na profesora i studenta)
Rusmir: "U zemlji sivila i beskonačno izmrcvarenih tijela osoba što sebe ljudima
zovu jedna riječ muklo odzvanja damarima pustih želja - Strategija! Klaićev riječnik
Stranih riječi, izdanje od 1951.g., opisuje Strategiju kao nauku, koja istražuje i
razrađuje u uzajamnoj vezi političke, ekonomske i specijalno ratne elemente
pripravljanja i vođenja rata! Sedma godina poslije, svojom bezličnošću najavljuje nastavak sunovrata
boljeg predskazanja i kao takva samo dolijeva još više ulja na vatru onima što žele se
ogrijati nad pepelom moje drage BiH. I zbog čega, dragi moj profesore, nama treba
novi rat?
Mića: "Reci, samo reci, školarac moj nikada neprežaljeni."
Rusmir: "Zbog toga što ovdje ne postoji Strategija ni za jednu oblast ljudskog
stvaranja i življenja a bez nje smo osuđeni na lagano odumiranje. Da, odumiranje.
Ranije (ah, ta stara dobra vremena) smo čak i filmove snimali o njoj praveći čak i
"Strategiju švrake", a danas… Dopustite mi elaboraciju na slijedeću temu (profesor ustaje i šetka po
sceni dok student priča): Obrazovanje ovdašnje mladosti. Ne, ne želim lamentirati nad već rečenim i napisanim o toj višeglavoj, nacionalnom
mitomanijom opterećenoj aždaji (u tom trenutku dok ovo spominje, okreće se oko
sebe da vidi da li ga iko sluša i nastavlja), već želim samo metodološki naznačiti,
dragi moj profesore, KAKO bi to bilo lijepo kada bi imali Strategiju obrazovnog
procesa a da istovremeno ne probudimo to frankeštajnsko čudovište nastalo u
laboratorijama Daytona prevarivši je na jedan veoma znanstven način.
Izrekoh tu riječ - KAKO! Evo ovako - Krenimo od Vijeća Ministara, tog
Vladara nad Vladarima, i zatražimo da od entitetski Vlada (a oni od nižih nivoa)
zatraže slijedeće:
1. Informaciju/Anketu nastalu kao produkt analize svih preduzeća i njihovih
potreba za kadrovima u narednih pet godina.
Tražim li mnogo?"
Mića: "Izgleda da je tako."
Rusmir: "Da, sa njihove tačke gledišta. Jer tada bi na vidjelo konačno
isplivala kompletna informacija o poslovanju svake firme/preduzeća i ne bi imali ovo
što danas imamo - neplaćene poreze i obaveze prema državi. O drugim stvarima da i
ne govorimo. Kako bi to bilo lijepo iz škole direktno na posao otići. A ne na biro rada
ili u red za vizu ka nekoj zemlji što koristi pustu pamet sa ovih prostora.
Strategija obrazovnog procesa bi činila baš to (na rukama nabraja,
otvarajući prste šake):
a) Izgradnju zemlje na zdravim korijenima usmjerenim potrebama općeg dobra,
b) Ostanak prijeko potrebnih-obrazovanih kadrova na ovim prostorima,
c) Pretpostavke ekonomije tržištu usmjerene,
d) Obrazovni proces neopterećen viškom znanja a manjkom kadrova.
Da, novi rat Strategijom uobličen. Rat za Bosnu i Hercegovinu dostojnu čovjeka.
I neupitno naivan kakav već godinama jesam, dragi moj profesore, ja i dalje vjerujem
da imamo snage za to.
Mića: "U pravu si, Rusmire: neupitno naivan. Moram te riječi svakako zapisati."
(ponovo svjetlo ide na trojku i Danica progovara)
Danica: "Mislim da počinjem shvatati." (zamišljeno)
Zlaja: "Dobro je. Idemo dalje. Vidjećeš kako priča dalje teče...
(u tom trenutku Sejo policajac koji je ležao na zemlji se malo mrdne ali u stvari to se njegovo mrtvo
tijelo samo zgrčilo no Zlaja ispucava još jedan metak u njega mrmljajući...) Vidi
živine, nikako da umre. E, sad ćeš zauvijek prestati... (i reče Danici i Dževadu)
Hajde, odnesite ovog blesana što dalje od mene... Ne mogu ga više gledati."
Dževad: "A gdje da ga nosimo? U ambulantu, kuhinju... Gdje?" (ustajući zajedno sa
Danicom i krečući se prema mrtvom Seji)
Zlaja: "U ambulantu, najbolje je... Dobro si se sjetio. I neka malo odspava (smijući
se) dabogda se nikada ne probudio... Ionako smo nas troje sami
ovdje..."
(iznose Seju sa scene i odmah se vraćaju zadihani).
Danica (otpuhujući): "Težak je k'o tuč..."
Zlaja: "Bilo je i težih, no da mi nastavimo..." (sve troje ponovo sjedaju za stol dok
ponovo svjetlo prelazi na onu dvojicu u drugom uglu)
Rusmir: "Profesore dragi, pred nama je dugo toplo ljeto. U trenutku se prisjetih
svojih mladih dana i Ben Quick-a koji je našim roditeljima bio ono što je nama danas
Esmeralda. Kada rekoh, dugo... pomislih na svu ovu vrućinu što obuzima pravednike
ovdašnje svaki put kada se pomenu bilo kakve najave boljitka na ovim prostorima. Sit
sam procjena, evaluacija, nadanja:
-
Očekujemo ulazak u Evropsku uniju do 2007.g. dok istovremeno master Soroš
britko izgovara kako to ne možemo očekivati prije 2015 dok moj stari prijatelj
Ahmo reče "Dabogda kćeri, ali do 2050.g.";
-
Onaj anamo oni što ni ime mu ne želim izgovoriti će, kažu, konačno biti
uhvaćen ove godine i odveden u Den Haag. Hoće, hoće, ali u ....... (i odmah
nastavlja)
-
SARS će zaobići Bosnu i Hercegovinu jer je Ministarstvo vanjskih poslova
izdalo naredbu ambasadama da se Kinezima ne izdaju vize u Kini. Da mi je i
to vidjeti. Kao da nam SARS nešto može?
-
Pedi je konačno krenuo sa ultimatumima. Očekujem da mu se kao bumerang
svaki od njih vrati jer ovdje i sada ni ultimatumi više ne pomažu. Duboko smo
zaorali, profo moj.
Mića: "Elem, što se ti napriča, mladiću dragi. Kao da ponovo pred ove ljetne
sparine pokušavaš probuditi nadu kako nam se valja pripremiti za jesen sumraka
sopstvenih stremljenja, jer, eto, već si i apsolvirao... Ne, stani...! Zar ovo nije
apsolventska godina kako smo nas dvojica sučelili naša promišljanja?..."
Rusmir: "Jeste, i šta s tim?"
Mića: "Ništa, samo se divim svima onima koji nam, eto, već toliko godina dopuštaju
da... (odjednom se protrese jer ga je Rusmir prekinuo).
Rusmir: "Profesore Mića, ne idite od teme!"
Mića: "E, jesi navalio... Ne dozvoljavaš mi nimalo improvizacije. No, dobro, da se
"vratim na temu", kako reče. Opet nabrajaš samo dio sumornih činjenica o kojima i
vrapci na grani pričaju a zaboravljaš da:
- Eto, i na Predsjednika Sindikata pokušaše atentat! Ostade živ!
- Onaj Bušman (zove li se tako?) izlista 150 dobitnika isključenja sa
civilizacijskog stabla napretka. Kao da im je nešto naškodio!
-
Ovi na vlasti i dalje obećavaju novo zapošljavanje uz stezanje kaiša i
povećanje poreza! Prisjetih se one izreke Kraljice (Katarina je bila) koja,
na vijest dobivenu od dvorjana kako narod nema hljeba/kruha da jede,
lakonski odgovori "Pa, neka jedu kolače!". E, vala - i kolača je nestalo.
-
U komšijskom entitetu prvo odbiše pa usvojiše objedinjavanje osnovnih
smjernica za uspostavljanje jednog generalštaba, jednog komandanta,
jedne... E, neće moći. Nisu se za to borili! Živi bili pa
vidjeli!
Rusmir: "Ti meni reče kako puno pričam a ti se ko "muha na lijepak" prikači
čitavom kompozicijom sopstvenih snoviđenja na moje riječi. Mogu ja i dalje, profo
moj pa da vidimo tko će prvi stati." (ustaju obojica i kreću na drugi kraj scene i
prelaze stojeći iznad njih troje)
Mića: "Nemoj, studente dragi, jer i ono što ti naričeš i ono što ja podvlačim i nije
ništa drugo do lajanje na mjesec dvojice ostarjelih dripaca...."
Rusmir (oštro reagujući): "Čekaj, pa ja nisam star!"
Mića: "Jesi, jesi, ali to još uvijek ne znaš. Ovdje se i rađamo stari jer mladosti više
nema. Otišla je. U bunilo vlastitog poslanja. A ti, Zlaja...
(okreće glavu prema publici pa je podiže prema gore i na kraju gleda u Zlaju obračajući mu se) razmisli malo
jer mogli bismo mi "do sutra" ovako ali nećemo zbog tebe jer...
ni sam ne znaš koliko si sretan što ne želiš razmišljati (ali i raditi na tome) o riješenjima koja vode boljoj
budućnosti za sve nas."
Rusmir: "Tako je, profo moj, ali ubi te patetika jer mu i ja želim nešto reći. Slušaj ti,
Zlaćani (upirući prstom u njega dok drugo dvoje sa strahom
gledaju)... Kada ćeš konačno shvatiti da je svojevremeno jedan glas u Americi izabraopredsjednika?!...
Kada ćeš shvatiti da moraš konačno početi voljeti Bosnu (a i Hercegovinu) u sebi a ne sebe u Bosni (a i
Hercegovini)?!.. Kada ćeš uvidjeti da ovdje na ovim prostorima i nije bitno više tko je na vlasti već zbog čega je
tu?!... Kada ćeš?!... Uostalom, nikad nećeš jer... Alea iacta non
est... Kockamo se već dovoljno sopstvenom budućnošću... Ni Cezar nam ne može pomoći. A i zašto bi?
Suviše smo mali na ovom dunjaluku/svijetu...
Mića: "Zaista, studente moj. Kome ti ovo pričaš?" (dižući izgubljeno ruke u zrak i
vraćajući se za svoj stol)
Rusmir (opušteno): "Intelektualnoj masi zaborava - profo dragi." (pridružujući mu
se)
Mića: "Tako reci i hajde na spavanje jer izmorih se slušajući te."
Rusmir: "I ja tebe."
(ustadoše i odoše sa scene dok reflektor prelazi ponovo na Trojku u drugom kraju scene.)
Danica (obračajući se Zlaji): "Nije mi jasno zbog čega tebi govore sve ono?"
Zlaja: "U tome i jeste fazon. Čitavo vrijeme sam ja bio taj kontakt
između stvarnosti i želja, nadanja i realnosti, suštine i forme. Oni su bili probni zečevi unutar mojih
nakana da pokušam realizirati svoju mesijansku ulogu na ovim Prostorima: Da
napravim državu sreće i veselja (na ovo se zgledaše Dževad i Danica i kao po
dogovoru skočiše na njega udarajući ga metlom, kantom i ostalim stvarima koje
im dođoše do ruke).
Dževad (glasno): "Ti ćeš biti mesija! Ti ćeš mi mijenjati svijet! Pa ti još uvijek ne
shvataš da se nalaziš u LUDNICI... Da si znao na koji način to uraditi ne bi koristio
jadnike kao što su njih dvojica da kreiraju tvoje vizije sutrašnjice. Sam bi je kreirao.
Unutar institucija sistema. I onda se borio! Mijenjajući sebe zajedno sa njima
(Zlaja je već popustio i omlitavio onesviješćen dok Danica smiruje Dževada).
Danica: "Dževade, dobro je...Vidiš da je onesviješten...
Treba vidjeti šta i kako dalje... Ovdje više ne možemo
ostati... Opet će doći... oni... A ne vjerujem da ga itko i čeka preko ograde..."
(u tom trenutku na scenu izlazi Mario polako se njišući, iza njega ide Rusmir, pa
Mića, za njim Vildana... Dževad i Danica na trenutak su izgubljeni ali dolaze sebi
dok Zlaja polako dolazi k svijesti... na sceni se pale sva
svijetla. Mario prvi govori dok se kreće ka publici gdje staje na ivicu
scene).
Mario (obračajući se publici): "Ovo je samo naš pokušaj da ukažemo na sveopće
ludilo koje nas okružuje."
(Mića dolazi i staje pored njega kao i svi ostali kako dolazi red na njih)
Mića: "Da li ste mogli uvidjeti koliko smo se trudili?"
Vildana: "Sve se ovo moglo desiti ali i ne mora."
Danica: "No, ipak se dešava i u trenutku dok ovo govorimo."
Rusmir: "Ovdje i sada."
Dževad: "I zbog toga vas pozivamo... da, pozivamo vas..."
Zlaja: (prekidajući ga) "...da zajedno sa nama krenete
u....
(u tom trenutku policajac Sejo ulijeće na scenu sa povišenim glasom...)
Sejo: "Opet oni! Zar vam nisam rekao da je dosta bilo... Na pod
brzo. (svi liježu na pod u tom trenutku) Neću da Vas čujem!
Kada ćete doći sebi... Ovo je (speluje) L U D N I C A... (dok speluje polako se spušta zavjesa, SVIJETLO SE UTIŠAVA) K R A J
Sabahudin Hadžialić
(Bugojno)
|
