KNJIŽEVNIK  SAVO MARTINOVIĆ

AKADEMIJA DUHA

Humor je "nadređen" satiri. To je širi, uzvišeniji pojam.
Iako su ova dva termina neodvojiva, veliko je pitanje,
imaju li bitne sličnosti?!

Savo Martinović, rođen je 1935. godine u Begovinama kod Danilovgrada. Humorom i satirom, novinarstvom i šahom bavi se od rane mladosti. Objavio je knjige aforizama Ništa između, Hazardni rječnik, Puna kapa i Mala glava – puna kapa (aforizmi za one koji rastu); epigrama Mrtvi uzao i Kocka je okrugla (epigrami za one koji rastu) kao i romane od priča Saga o Sagu i Novela o Novelji. Napisao je i monokomediju Novelja ničiji. Prevođen je, nagrađivan i zastupljen u antologijama. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade. Živi u Beogradu.

* * *

ETNA: Satiričarima je, kažu, lako. Tema i ideja za humor i satiru ima na svakom koraku, u svakoj pojavi, događaju, svakom gestu, pokretu. Međutim, humora ima više u životu nego u knjigama, kako to objašnjavate?

Martinović: U jednoj staroj šali, pijanac u ponoć na velikom trgu udari čelom u okrugli stub. Onda se izmakne i iz drugog pravca pokuša da ga mimoiđe, ali opet udari u isti stub. I tako nekoliko puta, dok ne zavapi: "Upomoć! Ja sam zazidan." Kao i ovaj pijanac, pravi humorist je, opijen darom, zazidan idejama duha. Tema je opšta, svačija, a ideja autorova, originalna, kreativna. Ako je "pozajmljena" mora biti nadgrađena. Tema, recimo, kuća... i beskućnik. Ako beskućnik izlazi iz tuđe(!) kuće, tu se negdje krije ideja. (Ispod kućnog praga.) I evo apsurda: Beskućnik izlazi iz nečije kuće a domaćin ga pita: "Gdje ćeš?" A on: "Da ti kažem pravo, idem malo u nas." Ili, druga "priča": Kuća na klizištu... Mogućan je ovakav oglas lokalnog komedijanta: "Prodaje se kuća na klizištu. Nije puno prešla." A rimovano: "Na klizištu kuća se prodaje i uz nju očuvaj fijat uno. Kuća dobra a i jeftina je, jer zaista nije prešla puno."

Ili drevna i svakodnevna tema: mito. Nagrđeni roditelj omrčenoga đaka srednje škole kaže profesoru matematike: "Profesore, ako ja mogu da dam ocjenu i procjenu, moj sin će iz vašeg predmeta sto posto da padne na godinu." A profesor naredan za svaku nepriliku ili priliku koja mu se ukaže: "Kad si tako siguran, ajde da se nas dvojica kladimo u dvjesta eura da neće." Zato Profesor matematike daje visoke ocjene iz računa. Ili, kad smo kod mita... Jedan "visoki funkcioner" a epizodna ličnost iz Novele o Novelji, primajući mito, kaže: "Izmakni se od prozora da ko ne vidi. Kad sam dosad sačuvao obraz i posad ću!" Trideset godina je star ili mlad aforizam: Sramota je primati mito na javnom mjestu.

ETNA: Recenzent romana Saga o Sagu, profesor Milosav Kalezić, je rekao da u Vašem delu ima "više duha nego života, a više humora nego satire" i dodao da je Saga o Sagu "enciklopedija života na crnogorskim prostorima". Postoji li razlika između humora i satire?

Martinović: Istinski humor je, kao i sama istina, ozbiljna stvar. Čak i više od satire. Razlika između humora i satire... Pa, humor je "nadređen" satiri. To je širi, uzvišeniji pojam. Iako su ova dva termina neodvojiva, veliko je pitanje, iz mog ugla gledano, imaju li bitne sličnosti?! Danas je dovoljna samo negacija, uz malo ruganja, sarkazma, i – eto satire! Humor, međutim, traži dublje misaono pronicanje u srž stvari. Humor je domišljaj višega reda. Možete li zamisliti nekoga ko je glup a duhovit? Ja ne. Postoji vjerovanje da je socijalizam pao zbog nedostatka smisla za humor. Lično sam skloniji humoru, iako je u "složenijim društvenim okolnostima" satira djelotvornija, produktivnija. Satira bi bila bolja da je ne nadjačava ironija same stvarnosti. Ispod satire trista vire. Ali ni druga strana ne miri: Danas se stvarnost ruga satiri.

Jedan akademik, posebnog duha, je rekao: "Sagu o Sagu dekret kojim je Savo Martinović proglasio Saga za crnogorskoga narodnog mudraca". A jedan kritičar je pitao: "Kakva je to crnogorska kuća koja nema Sagu o Sagu?" Sago, prototip glavnog junaka, "mitske ličnosti crnogorskog duha", je danas živ i zdrav, normalan, duhovit i u životu igra glavnog junaka knjige o njemu.

ETNA: Postoji li recept, imate li neku tehnologiju spravljanja - smišljanja i pisanja aforizama i satire uopšte?

Martinović: Pošto o aforizmu i "deca" sve znaju, reći ću prvo nešto o epigramu.

Epigram je urimovani, uštimovani, uštosovani, ukaćeni, upakovani, uparađeni, očešljani i umiveni aforizam. Može da sadrži i riječ više i riječ manje od aforizma, ne bi li se, uz sadržaj, iskazalo visoko poštovanje i prema formi. U formu epigrama, znači, upakovan je sadržaj aforizma. Epigram je pjesnička forma aforizma. Bolji je kad autor ne "juri" rimu, nego rima njega. ("Pisaću pjesme sve dok me ima, ako me bude rima služila!") Mnogi se epigrami mogu držati i kao aforizmi.

Svak ima svoju tajnu spravljanja nektara, melema, slikarske boje, maltera i na kraju misli. Na zidinama Sirmijuma kamen se raspada a malter traje. Rimljani su ga pravili na čudesan način – miješali s rastopljenim olovom. Ja uporno tragam za "tehnologijom" koja bi mojim aforizmima obezbijedila dug vijek. Nažalost, neću doznati jesam li uspio. Rijetki su aforističari koji mogu da pišu aforizme kad im se prohtije. Ili, bar dobre. Ideje se hvataju "u letu", zato aforističar ne smije da mrdne bez papira i lapisa. Od ideje do aforizma je dug put. Pošto se ideja razradi nadugo, naširoko, krešu se riječi kao grane dok ne ostane stablo, što je ujedno bukvalni prevod osnove ove grčke riječi. Postoje i drugi načini. Nekad aforizam, da se našalim na svoj račun, padne aforističaru kao "tica ćuku". Gotov. Drugi misle za vas, vi samo pišete. Na metaforično "Ko radi ne boji se gladi" moja četvorogodišnja kćer je prije četvrt vijeka odgovorila odrečno, odlučno i logično: "Nije, tata, nego – ko jede ne boji se gladi." Ja sam to zapisao i učinio plagijat. Moj unuk je bukvalno rekao: "Moj tata je mnogo dobar. Kad god mi kupi čokoladu uvek je podeli sa mnom." Jedan visoki strani zvaničnik je rekao da su hapšenja u Srbiji – dobra vijest. Ja sam samo dopisao: Masovna hapšenja u zemlji su najbolji dokaz njene demokratizacije. Postoje i drugi načini... sistemom asocijacija, ređanjem opštih mjesta, koja su, uz ljudsku glupost (čak i mudrost!) pravi "rudnici zlata" za aforizam. Riječi aforizam najviše bi odgovarala domaća – domišljaj, a aforističaru – domišljan, da nije malo pežorativno.

ETNA: U Danilovgradu se već šest godina održava festival humora. Jedan ste od učesnika svih dosadašnjih festivala i dobitnik više nagrada. Prošle godine Vam je pripala povelja i titula satiričara godine u Crnoj Gori, što uz Domanovićevu nagradu čini lepu kolekciju. Šta možete da nam kažete o tom festivalu, kakve su Vaše impresije?

Martinović: O festivalu u kratkoj formi: To je svojevrsna svečana akademija duha. Toliko aplauza, ovacija i salvi smijeha nema nijedna druga predstava. Sve čestitke direktoru festivala Draganu Mitovu.

U Brdima humora ima u izobilju. Posebno usmenog. I specifičan je. Rjeđe je nezlobiv i dobroćudan, a češće opor, ijedak, zajedljiv, surov i sirov, sarkastičan. Natrunjen je filozofijom. Mudrovanjem crnogorskim. Pogodan je kao gozba i razgala, neka vrsta duhovne hrane. Rijetko je samoironičan, jer je najslađa šala na tuđ račun. Sve ovo se odnosi i na crnogorski humor uopšte...

Možda je zanimljiv jedan podatak: u trouglu tri bjelopavlićka sela Grude, Kosića i Begovina, na nekolika kvadratna kilometra, postoje tri dobitnika Domanovićeve nagrade – Veljko Radović za besedništvo, Ranko Jovović za satiričnu poeziju i Savo Martinović za doprinos u oblasti satire i izražajnost u književnom delu. To je fenomen svoje vrste koji nema nijedna provincija, od Katalonije preko Baskije i Provanse, do Bjelopavlića. Po tome su Bjelopavlići ne provincija, već metropola humora.

O duhovitosti Bjelopavlića prepričaću jednu zgodu. RAZLOG ZA PLAKANJE... Tokom festivala domaćini su u kafani "Dubrava" ugostili Rastka Zakića i Slobodana Simića, članove prve satirične petorke Srbije. Evo kako je ovo preživio Rastko Zakić, državni rekorder Srbije u broju zabranjenih knjiga: "U jelu i piću smo bili ravnopravni, a u priči Bjelopavlići su odreda bili toliko duhovitiji da nama dvojici nije preostalo ništa drugo no da, pošto smo se ismijali, odemo u hotel i plačemo." DJEČJI PLAČ... Ovako sam ja istiniti Rastkov monolog urimovao u "zakićevskom" stilu: Slobo, "mrčo", da te pitam znaš li, gde smo ovo nas dvojica zašli? Brđani su tako duhoviti da nam nije drugoga činiti nego da se u hotelu "Zeta" isplačemo kao dva deteta. I SUZE PUBLIKE... Ipak, kad je bilo "biti il' ne biti", na završnoj večeri festivala, Zakić i Simić su zahvalnu bjelopavlićku publiku zasjmijali do suza.

Inače, gosti ovog festivala bili su reprezentativci Srbije: Baljak, Bojičić, Zakić, Rade Jovanović, Ilija Marković, Mitar Mitrović, Ninus Nestorović...

ETNA: Pokušali ste i institucional- nim sredstvima da se borite za zaštitu i odbranu duha, duhovitos- ti. U tom cilju javno ste se obratili crnogorskom Parlamentu i tražili dopunu Poslovnika o radu. Kakav je bio odjek, da li se nešto promenilo?

Martinović:  Podgorička "Pobjeda" je 2002. objavila to otvoreno pismo pod naslovom "Duh iznad paragra- fa", u kome, pored ostalog, stoji:

Jedan sam od običnih ljudi, nevolj- nih, a nažalost, upornih pratilaca politike kao usuda života... U Po- slovniku o radu Skupštine ili Par- lamenta, koliko znam, stoji: "Nije dozvoljeno prekidanje govornika... Zabranjeno je dobacivanje iz klu- pe... Nije dozvoljeno upadanje u riječ... Zabranjeno je ometanje govornika..." i slično. Sve zabrane i ograničenja čija je svrha njegova- nje demokratičnosti, kulture dijalo- ga i uopšte parlamentarizma, po- štujem do kraja. Ali, imam dopunu: "...ukoliko nije u pitanju duhovita nezlobiva upadica ili opaska." Bilo bi to, vjerovatno, prvo u svijetu svojevrsno bontonsko ozakonjenje duha! Duh iznad paragrafa! Razgala iznad pravila! Humor prije zakona! Pravilom do razgale! S razlogom. Duh ili duhovitost je božanska pojava, božji dar, božji domišljaj. "Dobra dosjetka je umjesna i na pogrebu." Zato, parlamentarci, ako nećete da nosite humor na duši, uozbiljite se, dopunite Poslovnik o radu, da biste se kasnije smiješili. Tako poslanik koji izgubi pravo na repliku neće morati da priča sam sa sobom, jer mu ostaje prilika za još jednu upadicu, pod uslovom da je duhovita i nezlobiva.

ETNA: Jedan ste od osnivača Sekcije satiričara (u kojoj su najbrojniji aforističari) pri Udruženju književnika Srbije; pripadate Beogradskom aforističkom krugu, osnivač Udruženja humorista i satiričara Crne Gore i "Pisac" manifesta tog Udruženja. Živite u Beogradu i Danilovgradu, svakako, ne istovremeno ili je možda ipak i to moguće?

Martinović:  Beograđanin sam više od pola vijeka, kako bi rekao Beštić, a to nije malo. Sekciji i Krugu pripadam, jer sam među svojima.

Mislim da je više interesantno ono o čemu se manje zna. Prvobitni naziv je bio Udruženje humorista Crne Gore, ali se od toga odustalo možda radi skraćenice UH(!)CG. Pošto su mene predložili za predsjednika, ja sam s pravom imao osnovan kontrapredlog: Veljko Rajković je aforističar, advokat, aktivan, agilan, afirmativan, anacionalan, atraktivan, adekvatan... Sve mu je pod "a" samo su mu brkovi pod "b". I to je uspjelo. Udruženje ima preko sto članova.

"UHSCG, kao nevladina nestranačka organizacija, okuplja autore koji posjeduju kreativni potencijal u književnosti, u čiju su suštinu, bit ili formu, utkani, upleteni, humor i satira – stoji u Manifestu. – Branićemo pravo na slobodan izbor ličnog stava, mišljenja, uvjerenja, osjećanja, shvatanja, ideje, ideologije, vjere, nacije... Ovo pravo branićemo najmanje istim sredstvima, ali srčanije i žustrije od onih koji to pravo osporavaju. Emil Sioran je rekao: Da ne postoji samoubistvo kao mogućnost, ja bih se ubio. Dotle sežu granice slobodoumlja, slobodnog izbora, slobode. Jamčimo svojim životima da je Sioran u pravu. Ustajaćemo protiv svih zabrana, ograničenja, cenzura, izuzev onih što odvraćaju od vjerske, nacionalne i svake druge mržnje, nasilja ili ugrožavanja ljudskih prava i sloboda i prava nacionalnih manjina. Na svaku isključivost i netolerantnost odgovaraćemo strpljenjem, kao posebnim vidom demokratskog otpora. Radićemo na afirmaciji osnovnih moralnih, etičkih i estetskih, društvenih duhovnih vrijednosti u kulturi, i čuvanju elementarnih prirodnih vrijednosti, smišljeno podređujući profano, banalno, stupidno i dnevno – etičkom, estetskom, trajnom. Njegovaćemo, podržavati i podsticati razlike, različitosti, originalnosti u mišljenjijma, političkim i ideološkim ubjeđenjima – ukoliko su im dodirne tačke strpljenje, otvorenost, tolerantnost, demokratičnost..."

Ovaj "mali govor" je samo dokaz da se od politike ne može ni u ETNU pobjeći.

Vrlo je moguće da živim u Beogradu i Danilovgradu istovremeno, a da toga nijesam svjestan. Ako sam tijelom u Beogradu, onda sam duhom, dušom u Danilovgradu. I obrnuto. Tako ispada da nije nemoguće istovremeno biti na dva mjesta.

ETNA: Zajedno sa Veljkom Rajkovićem i Dejanom Tofčevićem, priredili ste Antologiju crnogorskog aforizma. Kažite nešto o toj antologiji, po kom principu su birani autori?

Martinović: Sastavljači Antologije su se odlučili za savremeni crnogorski aforizam, koji je doživio afirmaciju u prošlom i ovom vijeku. Pri odabiru autora i aforizama držali smo se uobičajenih estetskih i etičkih mjerila, imajući u vidu da je to antologija crnogorskog, a ne, daleko bilo, svjetskog aforizma. Crnogorski aforizam je iz Crne Gore, ili porijeklom iz nje. Sama sintagma crnogorski aforizam održiva je onoliko koliko je on, kao zbirna imenica, osoben; a osoben je po tome što liči na poljski, ruski, češki, srpski, hrvatski... svjetski aforizam.

U Antologiji su zastupljeni autori koji su rođeni u Crnoj Gori; porijeklom iz Crne Gore koji žive i stvaraju u drugim sredinama i autori rođeni u drugim sredinama koji žive i stvaraju u Crnoj Gori. Od 112 autora, blizu 40 živi i stvara u Srbiji. Ima i Slovenaca, Hrvata, Albanaca, Muslimana, Bošnjaka...

Svjesni smo da ovom Antologijom malo ko može biti zadovoljan, počev od sastavljača, preko autora aforizama (i njihove rodbine) do samih probirljivih čitalaca. Ipak, uzdamo se da će čitaoci biti njena posljednja odbrana.

ETNA: Profesor Ratko Božović, naš vodeći sociolog kulture, recenzent Vaših knjiga i pisac brojnih eseja o aforizmu i aforističarima, dao je neizmeran doprinos tumačenju domaće aforistike. Koliko je poznanstvo i angažman profosora Božovića uticao na Vaše stvaralaštvo?

Martinović: Ratka Božovića je sami Bog poslao među aforističare. On im je nadjenuo ime "duhovnog pokreta otpora" i "duhovne gerile", koja je u smutnom vremenu ustala da iskorijeni sva zla ovoga svijeta, posebno da udari na neograničenu moć ograničenog uma. Fascinira njegov nemjerljivi doprinos uzdignuću duha: kreativno, afirmativno, jezgrovito, metaforično, lucidno, suptilno tumačehnje, riječju i djelom, predgovorom, pogovorom, esejom i knjigom – književnog stvaralaštva autora i njihovih djela u oblasti humora i satire, posebno aforizma. On posebno tumači angažovane i misaone, filozofske aforizme i otiskuje osobeni kreativni lik aforističara o kome piše, naglašavajući njegovu originalnost, do potpune prepoznatljivosti.

Kao predsjednik žirija nijesam imao drugog izbora nego da upravo Ratku Božoviću, uz punu podršku članova žirija, "dodijelim" Nagradu za životno djelo "Pavle Đonović" na Danilovgradskom festivalu humora i satire.

Kad sam se "opismenio" i upoznao Ratka Božovića, palo mi je na um kako bi bilo dobro da se zaposlim u Udbi, da me zaduže da ga pratim u stopu i bilježim svaku riječ koju izgovori. Bila bi to idealna prilika da izdam knjigu aforizama, sentencija, filozofskih fragmenata... Ratko je rođeni aforističar koga je prst sudbine "gurnuo" u sociologiju kulture, kulturu, filozofiju, politiku... Kad mi je nedavno objašnjavao kako da dođem do njega, rekao je: "Čim siđeš, kreni nazad i na pravom si putu!" Nije se moglo desiti da ga ne nađem.

Dok sam na jednom Aforizam-festu kazivao aforizme, ušao je Ratko Božović. Kad sam ga poslije pitao da li je stigao da čuje aforizam Što tašta rodi, majka ne rađa, odgovorio je u duhu velikog posvećenika duha: "Jesam, moj Savo, ali kasno!"

Na predstavljanju moje knjige Hazardni rječnik, u Kući Đure Jakšića, prije desetak godina, Ratko Božović je rekao i ovo: "Ja vam još ne mogu sve reći... Vi ne možete zamisliti koliko je Savo Martinović jedan beskrajno i bezrazložno skroman čovjek..." Ja sam "upao": Da, da, o tome svjedoči moj aforizam: Za idealan par fali mi samo jedna osoba. A on se odbranio: "Ne znam ja, Savo, na koju osobu ti misliš!" Možete misliti!

ETNA: Književnik i esejist, Miodrag Mrkić je napisao knjigu o Vama "Neko drugi" – Ogled o romanu Saga o Sagu. Kako ste doživeli tu knjigu?

Martinović: Neko drugi je "oda počuđenju i originalnosti" - rekao je neko treći. Mrkić već u naslovu "tvrdi" da su autor "Sage..." i glavni junak - "neko drugi", "đavo"... Međutim, pristojnost nalaže, kako bi rekao Zakić, da se protiv tolike količine književne hvale pobunimo. Prosto da čovjek poželi malo grdnje i pokude... Inače, Mrkić je drugu moju knjigu Novela o Novelji, "iz sve snage", a uzaludno, predložio za nagradu "Meša Selimović"...

ETNA: Dobra dela nadžive pisca, ali ima slučajeva i kada delo bude poznatije od pisca. Imate li sličnih iskustava?

Martinović: Nekoliko poznanika, a među njima i neki pisci su mi rekli kako su čuli "strašan" aforizam: "Što tašta rodi, majka ne rađa!" (Jednom mi je supruga uzvratila: "A što majka rodi – tašta ne rađa!")

Na predstavljanju knjige Sage o Sagu u Rimskoj dvorani Biblioteke grada, prije desetak godina, kazao sam i ovo: Nekolike o autoru – od njega samoga... Prekjuče me pred ovom Kućom u kojoj smo, srio dobar poznanik, i rekao: "Dođi preksutra ovde u sedam. O nekome govore Ratko Božović i Veljko Radović!" Odgovorio sam: Kad su oni u pitanju, dolazim više no sigurno... E sad mogu da mislim kako je, ovdje prisutni moj dobar poznanik, koji zna za tvrdu riječ i moje obožavanje Božovića i Radovića, zapanjen kad je vidio da me nema u publici! (Ja sam, naravno bio ispred nje.) – Dodao sam: Kao što vidite pred vama je autor nepoznat i poznanicima. Zato su preda mnom mnoge poznate ličnosti...

Prije nekoliko godina u berbernici u Danilovgradu čekao sam red "za šišanje". Otresiti i duhoviti berberin zabavljao je mušterije pričama iz knjige Saga o Sagu. Ja sam ga čas ispravljao čas dopunjavao, a on se ljutio, tvrdeći da bolje zna kako je bilo! "Ja sam tu knjigu čitao tri puta!" - izvukao je posljednji adut. Kad mu je neko rekao da sam tu knjigu ja napisao, udario se po čelu i rekao: "S kim sam ja našao da se pregonim!" I dodao: "Vi se šišate preko reda i besplatno!"

ETNA: Koju biste misao izdvojili, neku do koje vam je posebno stalo?

Martinović: Moja lično omiljena misao? Ima jedna. Da sam kamenorezac, u kamen bih je uklesao, a da sam kovač ili pjesnik, u zvijezde bih je okovao. Glasi: "Da se ne lažemo: mnogo se lažemo." A ima i naslov: "Istina". (Sad mi pade na pamet aforizam: "Čovjek koji ne pripada nijednoj partiji ne bi smio da laže.")

ETNA: Kao šahista s titulom majstorskog kandidata, učitelj šaha i aforističar, možete li nešto reći o paraleli između života i šaha i srodnosti, povezanosti između aforistike i šaha?

Martinović: Prosto sam dirnut. Ne znam odakle da počnem. Pitanje je kao melem na ranu od ljute trave. Sjajno ste naglasili da su veoma, veoma duge paralele između života i šaha: borba, vojska, garniture, dame, pioni, konji, oficiri, monarh – kralj – tron, žrtve, maske, promocije, pat-pozicije, majstori-posvećenici, paceri-neznalice, logika, matematika, umjetnost...

Postoje nekolike knjige aforizama o šahu, šahovskih aforizama ili šahorizama. Rodonačelnik ili "siva eminencija" ovog podžanra je Vladimir Jovićević Jov, koji je sada u Madridu, vezan za našu diplomatiju... On je sam smislio 4.000 šahorizama, a ostali još koju hiljadu. ("Satira matira!" - Jov.) Njegova knjiga i nosi naslov "Šahorizmi".

U Beogradu postoji književni šahovski klub, možda jedini takav u svijetu, pod dvoznačnim imenom "F-7", čijem osnivanju je prisustvovao sam Anatolij Karpov. Članovi Kluba su u najvećem broju odlični šahisti i sjajni aforističari.

Devedeset i šeste, prošlog vijeka, slučajno i namjerno sam u Njujorku prisustvovao svečanom uručenju šahovskog Oskara Anatoliju Karpovu. Iskoristio sam priliku i dao mu moje knjige aforizama. Karpov je iz radoznalosti ili pristojnosti počeo da ih lista i smiješi se. Odjednom se nasmijao glasno. Pogledao sam ka knjizi, a on mi je prstom pokazao na jedan aforizam do kojeg dotle nijesam naročito držao: "Pacer posljednji sazna da je dao mat." Kad sam dodao: To se ne odnosi na Vas, Karpov se još glasnije zasmijao.

Kad je Raša Popov, i sam šahista, prvi put čuo taj aforizam, rekao je: "Jednostavan, a majstorski." Paralelan politički, ovom šahovskom je aforizam: "Prvi jutarnji birači posljednji saznaju koga su glasali."

Na pitanje šta je šah ima mnogo odgovora. Lasker je rekao: "Šah je borba bez krvi." Botvinik: "Šah je nauka", jer je sam bio nučnik, i: "Šah je gimnastika uma." Talj: "Šah je umjetnost", kao što je i on bio šahovski umjetnik. Po Gligoriću: "Šah je pobeda logike u traženju istine"... Dugo se mislilo da je konačnu definiciju dao Petrosjan: "Šah ne može biti ništa drugo osim ono što jeste, dakle – šah je šah." Ali, javio se brljantni um Dragoslava Andrića, pisca šahovske biblije "Šah igra miliona" sa oborenjem: "Šah je šah i obrnuto." Ja sam pokušao da konačnome dodam još nešto: "Šah je šah i obrnuto, ukoliko nije mat." Ili kraće: "Šah je šah, ukoliko nije mat." Jer, ako je mat – nema više šaha.

Pitanje kakav sam ja učitelj šaha postavljali su mi i neki protivnici, pošto me pobijede. Odgovor sam odlagao dok ja njih ne dobijem: "Kakav sam ja učitelj? Djecu učim šahu, a odrasle odučavam od šaha. Eto takav sam učitelj..." I, da se ne hvalim, imam đake koji su nadmašili učitelja.

ETNA: Poruka ili preporuka za kraj: čitaocima, kolegama, političarima itd. ili svima zajedno.

Martinović: Preporučio bih prvo samome sebi da drugi put budem manje ličan i sličan, a više vičan i atipičan.

Čitaocima - da ne čitaju ono što svi čitaju... Piscima – da ne pišu onako kako drugi pišu. Da budu svoji, originalni.

Političarima: Da sam vlast, promijenio bih narod. A da sam narod, promijenio bih vlast. Drugim riječima, da sam vlast, da imam moć, da se pitam, promijenio bih volju i ćud naroda. A da sam narod bilo kakve volje i ćudi – promijenio bih vlast.

I jednima i drugima i trećima: Da s vremena na vrijeme pogledaju sebe u oči. Jer, ko vidi sebe – vidi daleko.

Svima: Da rade upravo ono što ovog trenutka čine – da čitaju ETNU. Jer, ETNA je Vezuv duha!

Razgovor vodila:
Vesna Denčić