Piše: Ivo Mijo Andrić

LIKOVI:

Golub (star oko 40 godina)
Gavran (star oko 40 godina)
Đikan (star oko 45 godina)
Baka (stara oko 90 godina)
Gospodin X
Konobar
Liječnik
Medicinska sestra
Voditelj tv-dnevnika

Prva scena

Radnja se odvija u kafiću gdje se okupljaju tipovi sumnjiva morala i upitnih zanimanja. Za jednim stolom sjedi Gavran u društvu muškarca i dvije ljepuškaste napudrane mlađe žene. Gavran je naočit tip, moderno obučen, s tamnim naočalama i prstenjem na ruci te ovećim lančićem koji sija na raskopčanim prsima. Odaje dojam komotne i raskalašene osobe s debelim računom u banci i velikom lovom na skrovitom mjestu. Preko puta njega je krupan i kao bizon nabijen muškarac. Očito se radi o tjelohranitelju, koji mora uvijek biti uz gazdu, ma o kakvom se društvu i situaciji radilo. Žene su obučene po posljednjoj modi. Vesele su i neprestano se kikoću, čak i onda kada nitko ne govori. Izgledom odaju karakter dama koje su za novac spremne sve učiniti da bi udovoljile svojim pratiocima.

Za šankom stoji Golub u društvu nešto starijeg Đikana. Piju pivo i poluglasno razgovaraju. Golub je onizak, zabrađen i prosječno ubučen. Nosi tamne naočare kao i Gavran, kojima prikriva pogled te unutarnje porive i namjere. Đikan je nemirna osoba koja se stalno okreće lijevo-desno i zvjerka unaokolo.

GOLUB: I ti veliš da pošiljka stiže u petak. Otkud baš u petak trinaestog, mater mu jebem. Zar nisu mogli izabrati neki drugi dan. Znaš da ne volim radit petkom, a pogotovo, ne trinaestog u mjesecu.
ĐIKAN: Nisu oni birali ni dan niti datum. Tako je određeno u centrali, a s njima nema zajebavanja. Oni najbolje znaju kad pošiljka treba stić u naš grad, a kad u druga mjesta. Vjerojatno računaju na vikendašku gužvu. Posao je osjetljiv. Čovječe, posao je ko zmajevo oko. Takva se prilika pruža jednom u životu. Tko je iskoristi, na konju je, tko je propusti, može svirat kurcu kao što je i dosad svirao.
GOLUB: Ma znam ja što to znači. Ali, reci ti meni, tko će nabavit toliku lovu? To ti je, frajeru moj, gomila love koju ni ti ni ja nismo dosad vidjeli. Osim u kriminalnim filmovima.
ĐIKAN: Čuj stari, znam ja da ćeš se ti snaći. I do sad si se snalazio. Posudi brate. Posao ćemo brzo odraditi i sve će ti se lijepo vratiti. Znaš i sam da takve šanse rijetko dolaze i da smo se do sada uglavnom bakćali sitnim poslićima. Ovo je, lafe moj, prilika.iz snova. Nešto što samo veliki bossovi sanjaju.
GOLUB: Imaš li konkretnu ideju kako doći do novca? Ako imaš reci da ne razbijam glavu. Svi koji mi trenutno padaju na pamet, sića su za tako golemu gutu para. (nazdravlja mu) Ti si bar uvijek imao ideje, koje nikad nisi znao ostvarit. Da jesi, sjedio bi za onim stolom pokraj bosa, a ne bi stojao samnom za šankom. I imao bi mace kakve on ima. (gleda preko ramena prema Gavranu i njegovom društvu)
ĐIKAN: Dao si mi ideju. (približava mu se i govori gotovo šapatom) Posudi od njega. On ti radi na veliko. Zatraži pozajmicu, neće te odbiti. (gleda prema Gavranovom stolu)
GOLUB: Velike su mu kamate. Znaš da on za dan uzima pola posto.
ĐIKAN: Vratićeš mu za nekoliko dana. Dva tri posto ti ništa ne znače. Okrenut ćemo lovu na brzaka. Roba ovdje ide ko halva. Jebo ga ti, nećeš valjda prepustiti drugom da pokupi kajmak?
GOLUB: Neću. Iako se, pravo da ti kažem, pribojavam da mi taj kajmak ne izađe na nos. Šta misliš da stvari krenu naopako i da posao propadne. Ode mi koža za praćku i više nikad neću biti ono što sam dosad bio.
ĐIKAN: A što si to, majke ti bio? Niko i ništa. Kao što sam i ja. Mutio si vodu u kojoj su zrnca pijeska i sve ti je padalo na dno. Ovo ti je životna prilika. Zar nisi toga svjestan?
GOLUB: Ako je životna prilika, zašto je ti ne iskoristiš? Evo, prepuštam je tebi. Ja ću biti drugi ili treći, svejedno.
ĐIKAN: Ma koji sam ja kurac za tako velike poslove. Znaš i sam da bi se usro od pomisli da zavrtim toliku lovu. A i otkud mi. Nemam ni kučeta ni mačeta. Koja bi budala meni posudila toliku lovu. Ajde, budi pametan. Šta mogu založit, osim života. A ni on ne vrijedi ni pišljiva boba. Nego, burazeru moj, njemu se ti obrati. Taj ti je pun love ko šipak. Nema kome nije posudio i tko mu nije dužan. I ulični psi mu duguju. Samo ti zabaci udicu. Vidjet ćeš kako će on zagristi. Njemu je interes iznad boga i države. Kod njega ti je i ljubav ko makovo zrno u odnosu na interes. Velim ti, on je žrtva koju moraš prinijeti na oltar svoga uspjeha.
GOLUB: A da on ne prinese mene? Da ti stari moj nisi pobrkao pijesak i kamenje. Tvrd je on za mene, a ja sam ti opet presitan za njega.
ĐIKAN: Samo ti zabaci blinker. Kladim se da te neće zaobić. Som je to burazeru koji grize sve što stigne i koji u slast guta male ribe.
GOLUB: Ovakve kao što sam ja.
ĐIKAN: Ma daj, ne zajebavaj. Petak je blizu, a sreća se smiješi. (Dok to govori, Gavran se diže sa stolice i ide prema šanku. U prolazu ih pozdravlja, obraćajući se Golubu)
GAVRAN: Neki dan sam te tražio. Je li ti rekao konobar?
GOLUB: Nije. Nisam navraćao u njegovoj smjeni. Ja ti dolazim kad radi konobarica. Piće mi bolje sjeda dok gledam žensko.
GAVRAN: Imam s tobom mali razgovor. Želim te nešto priupitat. Hoćeš doći malo do separea. Na pet minuta. Brzo ćemo. Ponesi ako hoćeš i piće. (Golub uzima pivsku bocu i ide za Gavranom u susjednu prostoriju. Zatvara vrata. Susjedna prostorija je otvorena prema publici. Od prostora kafića dijeli je samo zid. Golub se obraća pitanjem)
GOLUB: O čemu si htio razgovarati?
GAVRAN: Ne sjećaš se što sam te pitao prije dva-tri mjeseca.
GOLUB: Što?
GAVRAN: Izgleda da si stvarno zaboravio. U susjedstvu tvoje babe na Trešnjevci nalazi se lijep komad zemlje. Je li to od tvojih rođaka?
GOLUB: Da, od mojih daljih rođaka. Da nisi to možda htio kupiti?
GAVRAN: Jesam. Želim izgraditi stambeno-poslovni objekt sa tridesetak stanova za tržište. To danas donosi dobru zaradu. Cijene stanova stalno rastu.
GOLUB: Ali, ta parcela je nedavno prodana. Kupila ju je neka građevinska tvrtka. Bogami su platili dobru lovu. Mislim oko tristo tisuća eura.
GAVRAN: (Razočarano) E, jebi ga, što mi nisi rekao. Ja bih više platio.
GOLUB: Vjeruj, zaboravio sam. I mene su iznenadili brzom prodajom. Zemlja se danas lako prodaje, kad svi grade ko mutavi.
GAVRAN: Znam. To je danas pravi biznis. Trgovina je otišla u kurac otkad su nikli veliki trgovinski centri. Za nas tu više nema posla. A, šta je sa tvojom babom. Bi li ona prodala svoj komadić zemlje? I staru kuću, naravno. Dobro ću joj platiti. Kolika je njezina parcela?
GOLUB: Mislim, oko tisuću kvadrata. Možda i nešto više.
GAVRAN: To bi mi odgovaralo. Pitaj babu, pa ako pristane, javi mi. Nemoj da bi slučajno kome drugome prodala. Pošteno ću joj platiti, vjeruj mi na riječ. Znaš ti mene. Ajde, ako pristane, čujemo se. Evo ti moj broj pa me nazovi. (Ubacuje mu vizitku u džep i odlazi. Golub otpija veliki gutljaj piva i vraća se do šanka. Đikan ga nestrpljivo pita)
ĐIKAN: Što te pitao? Hajde reci, znaš da me zanima.
GOLUB: Ništa posebno. Znaš ti Gavrana. Kruži oko komada mesa dok ga se ne dokopa.
ĐIKAN: Oko čega? Budi jasniji. Što pričaš u šiframa?
GOLUB: Traži zemlju na Trešnjevci. Želi graditi stanove za tržište.
ĐIKAN: I što si mu rekao?
GOLUB: Ništa, što ću mu reći?
ĐIKAN: Kako ništa čovječe. Prodaj mu svoju zemlju i eto ti love do krova.
GOLUB: Kako ću prodati, kad je zemlja bakina.
ĐIKAN: Dobro. Bakina je. Ali i baka je tvoja. Neće ti ona odnijet zemlju u grob. Pa devedeset joj je godina. I njoj bi bilo bolje da se riješi te zemlje i da uzme dobre novce. Pametno bi joj bilo da proda kuću i zemlju pa da kupite pristojan stan. Tebi bi mogla dati ostatak novca, a ti to, frajeru, možeš uložiti u biznis. Sretan si više nego što si težak. Smotaj babu i prodaj tu jebenu zemlju. Ionako će vam je država oduzeti. A ti dobro znaš da država malo plaća. Imaš priliku da jednim udarcem ubiješ dvije muhe. Ne dvije, čovječe. Cijeli roj mušica. Em se riješiš stare kuće, em kupiš sebi i baki pristojan stan, em razviješ posao. Da se meni pruži takva prilika, ne bi je živ ispustio.
GOLUB: Lako je tebi pričat. No, ja dobro znam da baka neće pristat. Ona prije smrti neće napustit kuću, pa kad bi država propala.
ĐIKAN: Hoće, hoće. Samo ti budi uporan. Imaš brdo argumenata za prodaju kuće. Iznesi ih babi i vidjećeš, ona će popustiti. Stara je pametna i mudra. Zna ona da tu ne može ostat, a zna i da može uzeti dobru lovu.
GOLUB: Nisam siguran. Ajde popij piće, pa da idemo. Imam još nekih poslova u gradu. Moram navratiti do placa i kupiti pečeno pile. Baka je luda za picekima. Mogla bi ih jesti svaki dan. (Đikan ispija pivo, plaćaju i odlaze iz kafića. Scena se zamrači).

Druga scena

(Golub ulazi u kuću s dvije kese namirnica. Baka ga dočekuje pogrbljena na vratima. U sobi je relativni nered. Stvari su stare kao i zidovi na sobi koja je toliko mračna da je i danju upaljena sijalica. Stan nije godinama krečen niti uređivan. Baka pokušava preuzeti namirnice, ali je Golub od toga odvraća riječima)

GOLUB: Neka bako, ja ću staviti namirnice u hladnjak i špajz. Kupio sam malo više voća i povrća. Znam da ti to voliš.
BAKA: (Ide za njim govoreći staračkim glasom) Neka si, neka si, znam ja da ti mene voliš. Otkad su ti roditelji umrli, nemaš nikoga osim mene. A jesi li kupio smokve? Rekla sam ti da mi one najviše gode. Mekane su i dobre za probavu. Od njih dobijem rijetku sraćku.
GOLUB: Kupio sam kilu smokava. Može ti biti cijeli tjedan. (Dodaje tišim glasom) Možeš zasrat cijelu kuću.
BAKA: Koji jedan. Rekla sam ti makar pola kile. Nemoj žalit novac. Njega svakako vrag odnese, kako ga i donese. Zar nisu rekli da će nam povećat mirovinu za dva posto?
GOLUB: (Govori glasnije) I limun sam ti kupio. Dvije kile limuna. Prva liga.
BAKA: Ja sam ti imuna. Na sve sam imuna. Ništa me više nije briga.
GOLUB: Hoćeš da ti skuham čaj ili kavu?
BAKA: Kakvu travu? Nije ti ovo trava. Ovo je povrće. Kažeš povrće?
GOLUB: Ne kažem povrće. Pitam te hoćeš li da skuham čaj ili kavu?
BAKA: Ima čaja. Skuhala sam litru. Može mi bit do sutra.
GOLUB: A kavu? Hoćeš li bijelu kavu? Meni se pije kava.
BAKA: Ako ti se pije, napravi je. I ja ću popit jednu šalicu bijele. Nemoj puno sladit. Mlijeko je dovoljno slatko.
GOLUB: Dobro, kako hoćeš. Ja ću svakako pit crnu.
BAKA: Jesi li platio režije? Da nam struju ne isključe. Susjedima Propadalo isključili su struju. Stanka je do prije sat kuhala ručak kod nas. Dala sam joj i svijeću. Da ima što upalit navečer. Kakva je ovo država kad penzionerima isključuje struju. Ona prošla nije bila takva. U njih je struje bilo za svakog. I zadžabe su je davali sirotinji. Danas toga nema.
GOLUB: Bilo je bako, pa prošlo. Sada je kapitalizam. Niko nikome ne oprašta dugove kao u socijalizmu.
BAKA: Oprašta bog. Bog svima oprašta. U njega je uvijek socijalizam. A taj tvoj kapitalizam, on ti je brate gori od pakla.
GOLUB: Kupio sam ti ljute papričice. Ti voliš zapaprit grah.
BAKA: Volim, volim. Grah čisti crijeva od gasova. Moj pokojni je u sve metao ljute papričice. To mu je bi najbolji način da se naljuti, a da ni na kog ne viče. I ja ti se paprikama ljutim, pa me onda prođe ljutnja zbog svega drugog. A tko se danas ne bi ljutio? Malo, malo, pa na televiziji netko nekoga ubije. Ako ovako nastave, svi će se poubijat. Ostat ćemo samo ja i ti. Ova zemlja je postala leglo korupcije, mafije i kriminalaca, kao što je nekad bila Amerika.
GOLUB: Amerika toga ima i danas. Za izvoz. Mi to od nje uvozimo.
BAKA: Šta to vozimo?
GOLUB: Ne vozimo ništa. Uvozimo kriminal, velim.
BAKA: Kao da mi nemamo svoga kriminala. Imamo ga i mi za izvoz. Samo što ga mi izvozimo u nerazvijene, zemlje zajedno s drugom robom.
GOLUB: (Stavlja posudu s vodom za kavu i donosi na stol mlijeko i šećer. Zatim se obraća baki) Jesi li što jela?
BAKA: Nisam ja ništa drugo htjela. Ja ću samo kavu s mlijekom. Bez šećera. Što si iznio šećer?
GOLUB: Ja ću svoju malo zašećerit. Da ne bude skroz gorka. Muči me želudac. Imam gastritis.
BAKA: E moj sinko, dobar je bio Isus. Poštenjačina. Pomagao je narodu, a ne kao ovi današnji tajkuni. Oni otimaju bez milosti. Stanina kćer Marta radi u trgovini od jutra do navečer, a plate joj samo dvije tisuće kuna. Šta će jadna kad mora. Dijete bi joj krepalo od gladi.
GOLUB: A, što se ne uda? Lakše će podizat dijete.
BAKA: A, tko će je uzet s djetetom?
GOLUB: Uzet ću je ja. Meni dijete ne bi smetalo.
BAKA: Ti si prestario za ženidbu. Njoj je tek dvadeset.
GOLUB: Neka joj je dvadeset. Kad se rano projebala, mogo bi joj dobro doći i stariji čovjek.
BAKA: Svi ste vi isti. Svi bi uzeli, a da ništa ne date. U moje vrijeme se davalo. Nije se uzimalo.
GOLUB: A šta ste to vi davali?
BAKA: Sve. Sve što se tražilo.
GOLUB: Šta se sve tražilo?
BAKA: Sve, velim ti sve. Kao da ti ne znaš na što mislim, đavole jedan.
GOLUB: (Stavlja kavu na stol i sipa baki i sebi. Potom joj se obraća mekšim glasom)
Imam s tobom nešto važno pričat. Vrlo važno.
BAKA: Pa, evo pričamo. A što ti je ovo nego priča?
GOLUB: Znam. Ali ovo je toliko važno da ćeš se i sama iznenadit.
BAKA: Mene ništa više ne može iznenadit. Ja sam sve prošla što je trebalo proć.
GOLUB: Nisi baš sve.
BAKA: Jesam, jesam.
GOLUB: Nisi, nisi.
BAKA: A, šta to nisam?
GOLUB: Nisi, na primjer, prodavala kuću.
BAKA: Koju kuću?
GOLUB: Ovu kuću.
BAKA: Aaa... Ovu neću prodavat. U njoj ću okončat život, kako su to prije mene učinili moji i tvoji roditelji a prije njih, djed i baka. Agbabe se u ovoj kući rađaju i umiru.
GOLUB: A, zar ne bi želila malo proživit u novom, svijetlijem stanu? U stanu sa centralnim grijanjem?
BAKA: Ne bih. Što će mi stan, kad imam svoju kuću u kojoj sam se rodila i proživjela devedeset godina.
GOLUB: Za promjenu. Korisno bi bilo malo promijenit životnu sredinu.
BAKA: Tebi možda bi, ali meni to više ne bi koristilo. Mislim da bi u tom novom stanu umrla za mjesec dana.
GOLUB: Ne bi bako. Novi stanovi su kao i sve novo što kupiš.
BAKA: A otkud ćemo kupiti novi stan kad nemamo novaca?
GOLUB: Od prodaje kuće i zemlje.
BAKA: Ali, ja nedam kuću, a nedam ni zemlju.
GOLUB: Oduzet će ti je država.
BAKA: Ne može mi je ni država oduzet kad je to moje vlasništvo. Ove ti vlasti poštuju privatnu imovinu.
GOLUB: Griješiš bako. Kad njima nešto treba oni ni boga ne poštuju.
BAKA: Poštuju, poštuju. Kako su pokojnog papu tri put doveli u Hrvatsko. To onoj Titinoj vlasti nije pošlo za rukom ni jedanput.
GOLUB: Duga je to priča i nije za ovu temu. Hoćeš li ti prodat kuću ili nećeš?
BAKA: Neću. Nema šanse da bi prodala svoju očevinu. A, jesi li se to mislio dočepat novaca od kuće? Znam ja tebe, zgubidanu jedan. Dok drugi rmbače, ti kradeš bogu dane.
GOLUB: Nisam bako. Znaš ti da ja tebe volim i da poštujem svaku tvoju riječ. Kako ti odlučiš tako će i bit. Jel ti kava prejaka?
BAKA: Prejaka je, prejaka. Hoćeš ti mene prije vremena otpremit u grob na Mirogoj. Hoćeš, hoćeš, mangupe jedan. (Baka se smješka dok ovo govori).
GOLUB: Bože sačuvaj. Gdje bi ja svojoj baki zlo učinio. Nisam ja takav. Samo, mislim da bi bilo dobro, ovo života što nam je ostalo, proživit u novom stanu. Vidiš i sama kakva nam je kuća. Ko rudnik ugljena. Nismo je krečili niti uređivali ima više od deset godina. Sva se raspala, kao i stvari koje su stare koliko i ti. Kad bi prodali kuću i zemlju mogli bi se ponovit i živjet ko carevi.
BAKA: Ja sam u carevini rođena, ali nikad nisam carski živjela. Pa neću ni sad.
GOLUB: A, zašto nećeš? Jel ti to ne bi prijalo?
BAKA: U ovim godinama, ništa mi više ne prija kao nekada. Čak ni kava koju pijem otkad znam za se.
GOLUB: I ne bi za moju ljubav prodala kuću i kupila novi stan?
BAKA: Ne bi to učinila ni za čiju ljubav. Ni za ljubav mog pokojnog, tamam da ustane iz groba.
GOLUB: A ja sam mislio da ti mene voliš?
BAKA: Volim ja tebe i zato ti čuvam ovu kuću. Nek ti nešto vrijedno iza mene ostane.
GOLUB: Vrijedniji bi mi bio stan.
BAKA: E, kad ja umrem, ti onda lijepo prodaj kuću, pa kupi sebi stan. Ali za moga života, kuću nećeš prodati. Ni zemlju. Volim je gledat i prisjećat se djetinjstva i mladosti, kad smo ovdje imali jedan od najljepših vrtova. Sada je sve to zaraslo, jer zemlju nema tko održavat. Ti to nećeš, jer se baviš nekim drugim poslovima. Kojim, samo izgleda ti i dragi bog znadete.
GOLUB: Znači tako. Kuću ne prodaješ ni pod koju cijenu.
BAKA: Tako je. Dobra ti je ova kava. Baš me je malo razdrmala. Bilo mi se prispavalo dok sam gledala sapunicu na televiziji. Možeš mislit, onaj kurvar Ignacio planira ubiti svoju baku kako bi se što prije dokopao nasljedstva. Ne može dočekat da umre prirodnom smrću. A skoro joj je sto godina.
GOLUB: Idem ja bako obavit neki posao u gradu. Brzo ću se vratit, pa ćemo onda ručat. Donio sam ti pečeno pile. Tu je u hladnjaku.
BAKA: Hoćeš doći do večere?
GOLUB: Doći ću prije. Čekaj ti mene, pa ćemo zajedno ručati.
BAKA: (Onako za sebe) Onda ću se ja pravo načekat. I izgladnit. Dobro. Čekat ću te. A ti požuri. Ako ne dođeš kako si rekao, ja ću piceka sama smazati.
(Golub odlazi. Baka ide u drugu sobu. Svjetla se gase. Na sceni zavlada mrak).

Treća scena

(Đikan i Golub sjede na klupi u parku. Čuju se dječiji glasovi, pomiješani sa ptičijim cvrkutom)

ĐIKAN: I veliš, neće ni da čuje.
GOLUB: Ni da čuje. Hoće da umre u kući.
ĐIKAN: Dabogda umrla. Jebala je kuća.
GOLUB: Nemoj tako. To je moja baka. Ona mi je važnija od bilo kakvog posla.
ĐIKAN: Ma, kako važnija, čovječe. Otkud baba od 90 godina može biti važnija od dobrog posla. Jesi li ti pametan ili si posve prolupao zajedno s tom tvojom babom?
GOLUB: Ni jedno ni drugo. Meni je moja baka važnija od svega na svijetu. Ona me othranila i izvela na put. Znaš da su mi roditelji poginuli dok sam bio dijete.
ĐIKAN: E, jest te izvela na pravi put. Za četrdeset godina nisi se uspio ni oženit, a kamo li kakvu ozbiljnu školu završit.
GOLUB: Za to nije baka kriva. Za to sam ja kriv. Nisam učio kad je trebalo, a ženit mi se nije dalo, jer je to velika obaveza. Tko će se zajebavat sa ženom i malom djecom. Znaš ti to dobro. Zašto se ti nisi oženio?
ĐIKAN: Nije me ni jedna cura htjela. A ona koja me htjela, na kraju se udala za moga brata i s njim ima sedmero djece.
GOLUB: Jesu li djeca tvome bratu donijela sreću u životu?
ĐIKAN: Donijela su mu samo brige.
GOLUB: Eto ti. A ti bi i mene uvalio u te brige. Jesi mi neki prijatelj. Zašto bratu nisi pomogao odgajati djecu, kad ih je rodila tvoja bivša cura?
ĐIKAN: Daj, ti mene uzeo zajebavat. Dobro, reci šta sad da radimo. Bez love nema ništa od velikog posla. A ja pomislio, evo nam prilike da se izvadimo iz govana. Cijeli život crnčimo i radimo razne poslove, a ništa nismo stekli. Jebem ti svoju sretnu zvijezdu koja nikako da prosvijetli.
GOLUB: Polako, nešto ćemo već smisliti. Što si se odmah uspaničario.
ĐIKAN: Kako se neću uspaničarit. Zbog te tvoje babetine, nama posao stoljeća izmiče iz ruku. A naštelio se bio ko kec na deset. Ja sam sve dogovorio. I čovjeka za vezu i vrijeme preuzimanja i mjesto isplate i sve, ama baš sve. Svaki detalj sam isplanirao.
GOLUB: Neka si. Potražit ćemo neko drugo rješenje za novac.
ĐIKAN: Kakvo drugo rješenje. Ja drugo rješenje ne vidim. Znaš li ti čovječe da se do sto tisuća eura ne može doći čarobnim štapićem. Moraš za tu lovu imati kombinaciju. Razumiješ ti mene. Kombinaciju kod koje su svi brojevi u igri. A ti meni uzeo spominjat druga rješenja. Moraš smotat babu, inače, ništa ni od posla, niti od nas.
GOLUB: Kako ti to meni: smotat babu. Kao da je moja baka od gume. Kao da je plastično crijevo za vodu, pa je treba motat. Neće to, prijatelju moj, tako ići. Ostavi ti moju baku. Rekao sam ti, da je njezina riječ zadnja. Ja tu riječ poštujem više od bilo kojeg zakona. Mene baka hrani, a zakon mi visi iznad glave kao damaklov mač. Čuješ li ti što ti kažem? Kao domaklov mač.
ĐIKAN: Znam, jebo te mač. Što mi mašeš s tim tvojim mačem. Kao da ćeš me prepast. Ja ti ovdje smišljam kako odradit posao stoljeća, a ti o babi i maču. Idite do đavola i ti i baba i taj drmaklov mač.
GOLUB: Moram pitati Gavrana bi li mi posudio novac uz neku garanciju.
ĐIKAN: Čovjek ti je rekao svoje uvjete. Ako si pismen, razumio si ga.
GOLUB: Je, razumio sam ga. Razumio sam da mu je stalo do te zemlje i da će pristat na sve kombinacije samo da svoj plan ostvari. Njega zanima biznis sa stanogradnjom, a ta je lokacija, premijer liga. Na minut od placa, na dvije do škole. Znaš li ti šta to danas znači?
ĐIKAN: Pa daj predriblaj tu babetinu, jebo joj pas mater. Ako neće prodat zemlju, uvali joj lažnjaka. Reci da ti trebaju novci. Da te netko ucjenjuje. Da si izgubio u kazinu. Da moraš platit zaostalu alimentaciju. Da si slučajno zapalio nečiju kuću, pa ti taj prijeti. Da ćeš u zatvor ako ne platiš. Izmisli nešto. Neće ti bit prvi put da lažeš.
GOLUB: (Diže se s klupe i nervozno šeta, govoreći) Ne vrijeđaj moju baku. Lako se tebi naprđivat na tuđi račun. Nije to tako jednostavno kako ti misliš. U igri je velika lova. Čovječe, u igri je kuća i zemlja u centru grada. Shvaćaš li ti o čemu se tu radi?
ĐIKAN: Sve ja shvaćan, ali izgleda da samo tebi to nije jasno. Samo ti dvojiš i stavljaš babine emocije ispred biznisa. O, bože, s kim se ja družim i s kim ulazim u posao koji nas sve može staviti na zelenu granu. Reci babi da ti treba pozajmica za sređivanja kuće, ako već neće da je proda. Neka kod bilježnika potpiše izjavu i stavi kuću pod hipoteku i stvar će leći. Mislim da će i Gavran prihvatiti tu soluciju. Njemu odgovara sve što će mu donijeti tu prokletu lokaciju. Poslije babi možeš reći da nemaš novac za vratit dug, pa će se hipoteka sama od sebe aktivirati. Kontaš, to ti je plan ko bomba. Upalit će sto posto. Donijet će ti brdo love i riješiti te stare kućurine.
GOLUB: Moglo bi možda i tako. Ali taj plan je pun šupljina. Treba te šupljine nekako pokrpat i zaokružit u cjelinu koja će biti prihvatljiva i za moju baku. Ona ne smije ni u šta posumnjat. Znaš kako je osjetljiva. Ako primijeti da nešto ne štima, ništa od posla.
ĐIKAN: Nikad ne reci: ništa. Uvijek se nešto iz nečeg izrodi. Treba samo dobro umotat priču u celofan i stvar će proči. Pa nije valjda tvoja baba Anštajn ili inspektor Kolombo pa da otkrije šta se iza svega krije. Samo ti njoj dobro upakiraj priču o kućici u cvijeću i vidjet ćeš da će ta fora proći.
GOLUB: Moram prvo vidjeti s Gavranom pristaje li na pozajmicu s hipotekom. Ako on pristane, onda mi preostaje teška borba s bakom, koja neće tako lako popustit. Ne znaš ti moju baku. Ona ti je oprezna ko narodna banka, ma o čemu se radilo. Da nije takva, ne bi doživjela devedesetu. Svi njezini su pomrli prije navršenih osamdeset, a ona je je sve prešišala za cijelo desetljeće. I mene će za duplo, ako ne počnem pametnije živjeti. (Vadi mobitel iz džepa, ukucava broj i odlazi dalje od klupe i Đikana)
ĐIKAN: Koga zoveš?
GOLUB: Znaš koga zovem, jebo ga ti. Zovem onog drkadžiju Gavrana. (Naglo prekida i govori u mobitel) Halo, ti si... ma ništa... govorim o drkadžiji Đikanu... njemu kažem.... ništa, ništa. Ne mogu ti sada sve reći. Da se nađemo za desetak minuta u separeu. Može, može. Dolazim... Sam, naravno sam... Razumijem. U četiri oka, bez svjedoka. Vidimo se... Ma sve je uredu. On ima svojih obaveza. Znam, sve znam. O.K. O.K.
ĐIKAN: Aha, usro si se. Jebo te drkadžija. Ako je neko drkadžija, onda si to ti. Ti sviraš kurcu i filozofiraš o stvarima koje su čisto praktične naravi. Prodaj tu zemlju, ne mora baka ni znat. I ti si neki faktor u njezinom životu. Igraj čovječe odlučnije i na prvu loptu. Šta kružiš oko gola, a lopta ti je na gol liniji.
GOLUB: Slušaj me dobro kurajberu. Ja sad idem do Gavrana, a ti skokni u piceriju i naruči nam velike pizze. Gladan sam ko vuk. Kad dođem, hoću da me čeka vruća pizza i hladna piva. Jesi li razumio?
ĐIKAN: Jesam šefe. A ti nemoj okolišat. Riješi pozajmicu s tom hipotekom, da mogu ljudima na vrijeme odnijet lovu.
GOLUB: Sve sam razumio, a ti se baci na pizzu. Žurim na sastanak. (Odlazi gotovo trčećim korakom. Đikan odlazi na drugu stranu. Scena se zamrači).

Četvrta scena

(Ulazi u kafić i gleda lijevo-desno. Konobar pere čaše i slaže ih na unutarnju stranu pulta. Kad ga primijeti obraća mu se riječima)

KONOBAR: On vas čeka u separeu. Tražio vas je prije i neki dan. Nisam vam stigao prenijeti poruku.
GOLUB: Je li sam?
KONOBAR: Sam je. Gorilu je poslao po cica-mace.
GOLUB: (Ulazi u separe, zatvarajući vrata. Pozdravlja Gavrana i sjeda za stol) Bog. Kako si?
GAVRAN: Dobro. Šta ima novoga?
GOLUB: Ništa posebno.
GAVRAN: Znači, ništa od posla.
GOLUB: Kako se uzme. Od prodaje ništa. Baka ne pristaje. Hoće da umre u kući.
GAVRAN: Ako hoće, neka umre. Ja ne tražim kuću. Mene zanima zemlja. Kuća može ostati dok baba ne umre.
GOLUB: Ali, ona ne da ni zemlju. Vezana je uz nju od djetinjstva.
GAVRAN: Vezana će ona uz nju biti i poslije smrti. Jel ta tvoja baba normalna? Umjesto da uzme novac i uživa to malo vremena što joj je od života ostalo, ona prosipa emocije po napuštenoj zemlji. Jučer sam pogledao vašu parcelu. Zarasla je ko džungla. Još malo pa će se u njoj zaleći divlje zvijeri. Sramotno je da u centru grada dopuštaju tako nemaran odnos prema zemlji.
GOLUB: Znam. I mene je ljeti strah proći oko kuće. Zmija ima ko u horor filmovima. Sve sam to izložio baki, ali ona ne pristaje. No, imam neke druge prijedloge.
GAVRAN: Reci kakve prijedloge imaš? Da vidim jesu li mi prihvatljivi?
GOLUB: Pa, recimo da ti meni kao posudiš malo veći iznos, kao, na primjer, za popravku kuće. Zemlju možemo staviti pod hipoteku. Pa ako ti taj novac ne vratim do određenog roka, aktiviraj hipoteku i naplati se.
GAVRAN: (Razmišlja i nakon nekog vremena pristaje) Može, a koliko ti treba?
GOLUB: Sto tisuća eura.
GAVRAN: U, jebo te, to ti je puno novaca. Za šta će ti tolika lova?
GOLUB: Za popravku kuće. Iz vana i iznutra. Znaš da su danas majstori skupi ko suvo zlato. Kuća je u stanju raspadanja, vidio si i sam.
GAVRAN: Je, vidio sam. Ona ti kuća nije ni za kakve popravke. Nju treba srušiti do temelja i graditi novu i veću.
GOLUB: Znam. Sve to znam. Ali, drugog načina uvjeravanje bake, nemam. Shvati moju situaciju i ne brini za novce. Hipotekom ćeš biti potpuno zaštićen, ako baka na to pristane. I da znaš, cijena zemljišta znatno premašuje taj iznos. Zato ćemo u ugovornu navesti samo pola parcele.
GAVRAN: Ne dolazi u obzir. Šta ću ja s pola parcele. Ne mogu ni šupu sagradit, a kamo li zgradu.
GOLUB: Možeš. To ti je pesto kvadrata. Gradi etapno. Za ostalo ćemo vidjeti kasnije. Kad baka... mislim... kad baka ne bude živa.
GAVRAN: Jesi kompliciran. Ja ti lijepo nudim prodaju cijele parcele, a ti je sjeckaš na dva dijela. I zajebavaš se oko pozajmice i hipoteke. Ja tražim cijelu parcelu. Ostavit ćemo malo baki oko kuće, da joj mogu rasti koprive, a ostalo bih pokrio zgradom. Ne isplati mi se graditi dva puta na istom mjestu. Znaš koliki su to troškovi?
GOLUB: Razumijem ja tebe. Ali to neće proći kod bake. Pametnija je ona i od mene i od tebe.
GAVRAN: Šta kažeš?
GOLUB: Ma, pametnija je baka od mene. Nju emocije vežu za zemlju, a mene ne veže ništa. Kad bi se mene pitalo, prodao bih i zemlju i kuću prvom koji naiđe i kupio pristojan stan. Ovako se i ja mučim u ruševnom i memljivom prostoru. Zaradio sam astmu od vlage. Ode mi zdravlje, jebo mu ja mater.
GAVRAN: Pritisni babu. I njoj je bolje osjetiti komfor i toplinu stana, makar dvije-tri zadnje godine života. Istrunut će u tom kućerku. Da zapuše jači vjetar, odnio bi ga zajedno s dimnjakom.
GOLUB: Sve je to meni jasno ali, daj ti uvjeri baku.
GAVRAN: Da je ja uvjerim?
GOLUB: Ni slučajno. To ja samo onako velim. Uvjeravanje je moj problem. Ne bih želio da se netko drugi u to miješa.
GAVRAN: Dobro, pristajem na pozajmicu, ali tražim sedamsto kvadrata za hipoteku.
GOLUB: Ne može, puno je.
GAVRAN: Da prepolovimo. Ja ispod toga ne idem.
GOLUB: (Diže se i hoda po separeu. Računa nešto u sebe. Na kraju pristaje) Važi. Ako baka pristane, taj iznos ćemo staviti u ugovor o pozajmici. Samo, da znaš, o našem dogovoru, nikome ni riječi. To možemo znati samo ti, baka i ja.
GAVRAN: Od koga to kriješ? Od poznanika ili od države? Pa to će se ionako saznati. Hipoteka, odnosno izjava tvoje babe, mora biti ovjerena kod bilježnika. Nemoj da bi me pokušao izdići. Znaš ti mene. Ne dam se ja nikom zajebavat.
GOLUB: Znam, ne brini. Kad sam ja tebe ili bilo koga pokušao izdići?. Nikada. Izdizali su mene. Koliko sam samo love posudio uz malu ili nikakvu kamatu, koja mi nikada nije vraćena. I nikome nije falila dlaka s glave. Nisam ti ja takav. Da jesam, sad bi bio bogatun kao ti, a ne fukara, kakav jesam. Koju sam ja lovu propustio kroz prste, a danas ništa nemam.
GAVRAN: Znam. Sam si za to kriv. Nudilo ti se na tacni, a ti sve puštao niz vodu. Kao i ovu priliku da prodaš onu straćaru i zapuštenu zemlju. Kad se opet vidimo?
GOLUB: Kad dobijem bakin pristanak.
GAVRAN: Požuri. Ja ću nastojati do tada prikupiti novac. Tvoja je obaveza da doneseš ovjerenu bakinu izjavu ili punomoć.
GOLUB: Važi. Idem je obrađivati. Javit ću ti se ako uspijem (Odlazi žurno iz separea, pozdravljajući se s Gavranom. Scena se zamrači.)

Peta scena

(Golub hoda nervozno po sobi. Ruke su mu prekrižene na leđima. Baka sjedi na stolici i pretura stare krpe. Neko vrijeme vlada tišina, a onda Golub govori povišenim glasom)

GOLUB: Velim ti, ovo je posljednja šansa i za mene i za tebe. Ako sad ne iskoristimo tu priliku, nikad nam se više neće ukazati. Prijatelj mi nudi pozajmicu pod vrlo povoljnim uvjetima. Ti samo trebaš pristati da založimo pod hipoteku dio zemljišta. Samo 600 kvadrata. Šta je to? Ništa. Ja ću se potruditi da mu taj novac vratim i zemlja je i dalje naša.
BAKA: A, kako ti misliš vratiti toliki novac? Odakle, jadan ne bio? Znaš li ti koliko je sto tisuća kuna?
GOLUB: Znam. Prepusti to meni. Imam u izgledu neki posao koji će mi donijeti dobru zaradu.
BAKA: Ne mogu vjerovati. Ti uvijek imaš neke izglede koji se na kraju nikad ne ostvare. Ako tu zemlju stavim pod hipoteku, znam da je više nemam. A rekla sam ti da me za nju vežu drage uspomene. Baš na tom dijelu, pokojni otac nekad je imao voćnjak u kome sam brala najljepše trešnje, kruške i jabuke u Zagrebu. I danas se sjećam kako su bile slatke i sočne. Kao da ih sada držim u rukama. Kao da ih grizem i osjećam slatki sok u ustima. (Baka žmuri dok ovo govori)
GOLUB: Ali bako, toga voćnjaka više nema. Na tom mjestu su izrasli glogovi i drugo trnje. Tu već dugo zalaze samo mačke i psi lutalice. Zar ćeš dopustiti da obadvoje skapamo u ovom memljivom prostoru. Zar ti nije žao sebe, a i mene. I sama znaš da sam zaradio astmu i da zimi dišem na škrge. Obadvoje ćeš nas spremiti u grob prije vremena. Zašto si takva?
BAKA: Iz emotivnih razloga. Ti ne znaš što su to emocije.
GOLUB: Znam ja dobro što su emocije. Do sada sam ti uvijek popuštao. Sad više ne mogu. Kažem ti, ovo je posljednja prilika da sredimo kuću i da živimo kao ljudi, a ne kao životinje u ovom nesretnom brlogu. Zbog tebe se nisam oženio. Ni jedna mi cura nije htjela doći u ovako mali prostor. A ja sam htio ostati s tobom do kraja života. Ti moju žrtvu ni malo ne cijeniš.
BAKA: Cijenim ja sve što si ti za mene učinio. A te tvoje cure, da su bile kakve došle bi ovdje živjeti i dijeliti našu sudbinu.
GOLUB: Nisu ti danas žene kao što su nekad bile. One gledaju samo svoj interes. Kao što ga i ti gledaš. Da uvažavaš mene i moj interes, pristala bi da se na taj usrani komad zemlje stavi hipoteka. S tim novcem ja ću napraviti velike stvari. Razumiješ ti mene. Velike stvari. Sve će nam krenuti na bolje. Uvjeravam te. Možda ti na kraju ta zemlja i ostane, ako ja dobro odradim posao koji će mi donijeti dobru zaradu.
BAKA: Dobro, kad si toliko navalio, stavi tu zemlju pod hipoteku. Ali, nemoj poslije reći da te nisam upozorila da se ne igraš s tim pozajmicama. Znaš ti dobro koliko su pokvareni ti, kako ih ono zovu, kamatari. Da kamatari. O njima se govori i na televiziji. Latin je cijelu latinicu posvetio tim gulikožama. Neki su to kamatarsko prokletstvo platili glavom.
GOLUB: (Veselo) Ne brini bako. To je moj prijatelj.
BAKA: Kakav prijatelj. Kamatar moj Golube ne može svom dužniku biti prijatelj.
GOLUB: On je moj stari poznanik. Znamo se dvadeset godina. Radili smo neke poslove zajedno. Njega je krenulo. Snašao se. Krenut će i mene. Vidjet ćeš.
BAKA: Živi bili, pa vidjeli. No nemoj reći da te nisam na vrijeme upozorila. Ti si meni i ranije govorio o sređivanju kuće, pa nikad od toga nije ništa bilo. Bojim se da i sada neće biti.
GOLUB: Ovoga puta sve će biti drugačije. Došao sam ja do pameti. Sredio sam se. Stariji sam. Zreliji. Iskusniji. Ne dam ja da me bilo tko vuče za nos. Vidjećeš bako. Ovo je novi Đikan. Ne više ona stara naivčina, na kome su drugi namirivali svoje račune. Sutra idemo tu u susjedstvo kod bilježnika. Potpisat ćeš izjavu o stavljanju zemlje pod hipoteku i ja odmah ulazim u velike poslove.
BAKA: Ali, dobro zapamti. Ako te poslove na sređivanju kuće ne obaviš kako treba, ja živa ne dam zemlju. Nek ti je to jasno za sva vremena.
GOLUB. Ne brini bako. Sredit ću ja to kako treba. Sve će biti picikato.
BAKA: Znam ja to tvoje picikato. Za svaki posao si mi govorio kako će bit picikato, a na kraju je ispadalo, kurato.
GOLUB: Ovaj put neće. Dajem glavu ako sve ne bude za čistu desetku.
BAKA: Ne zalaži glavu ni za kakve poslove. Glava je veća i važnija od svega. Budi pametan, kao što nisi. Možda ti se i bog smiluje.
GOLUB: Za ovaj mi posao ne treba božja pomoć. Ovo ja rješavam samostalno. Sam, jedan kroz jedan.
BAKA: Bolje bi bilo da se ne oslanjaš puno na sebe. Kad god si to činio, uvijek si na kraju propadao. Da si slušao moje savjete, u neke poslove ne bi ni u snu ulazio. Sjećaš se kad sam ti dala ušteđevinu koju si posudio nekom svom prijatelju, uz dobru kamatu. Na kraju je propala i kamata, a i moja ušteđevina. Tada si rekao da više nećeš ići grlom u jagode. Sada, čini mi se ideš glavom kroz zid. Zašto ne pričekaš da ja odem pod zemlju, pa onda radi s kućom i sa zemljom što hoćeš?
GOLUB: Nećeš ti bako još zadugo umrijeti. Ja, kao što i sama vidiš, sve činim da ti što duže i što bolje živiš. Ti si moja jedina baka i za tebe bih sve učinio. (Prilazi i ljubi je u čelo)
BAKA: Mudrac si ti, mudrac. Kad ti nešto treba, onda sam ja jedina baka. A kad sam te molila da iskrčiš rastinje oko kuće, ti me nisi poslušao. Ne voliš raditi. Bježiš od pravog posla kao đavo od krsta. Sličan si pokojnom ocu, bog da mi grijeh oprosti. Sin mi je bio, a u svemu ste slični. Baš je mene zapalo da imam gotovana u kući kome je rad najveći neprijatelj na svijetu.
GOLUB: Nemoj bako tako. Nisam ja toliki grešnik i neradnik. Vidjet ćeš da nisam. Sve dosadašnje pogreške ispravit ću ovim potezom. Mislim, ovim poslom oko kuće i oko zemljišta. Samo ti mirno spavaj.
BAKA: Da mi nije apaurina, moj Golube, vraga bi ja mirno spavala. Ti ideš tulumarit kad hoćeš, a vraćaš se doma tek u sitne sate. Ne znam kako sam sve to do sada izdržala.
GOLUB: Draga moja i jedina bako, svečano ti obećavam da ću se odsad popraviti. Dajem ti časnu pionirsku, da ćeš ubuduće spavati bez apaurina. Vjeruj mi ovo mi je posljednja zakletva, koju pred tobom polažem.
BAKA: Jake li zakletve. Časna pionirska. Koliko si mi puta spomenuo časnu pionirsku. Ostario si, a još nisi kao čovjek odrastao.
GOLUB: Kažem ti, ovo je moja posljednja. Druge neće biti. Sutra ćemo skoknuti do bilježnika, a ja sad idem vanka. Moram se naći s jednim prijateljem radi dogovora oko radova na kući. (Odlazi iz sobe. Baka se krsti i nastavlja pretresati krpe koje su se već rasule svuda oko stola.)

Šesta scena

(Golub je u separeu. Šeta lijevo desno s papirom u ruci. Uzbuđen je. Čestio gladi kosu desnom rukom, dotičući nos i bradu. U separe ulazi Gavran, s torbom u ruci. Obraća mu se riječima)

GAVRAN: Ti već stigao. Kad prije?
GOLUB: Ja sam ovdje već pola sata. Gdje si ti dosad?
GAVRAN: Nije lako proći kroz grad s ovoliko novaca. Jesi li ti kad nosio sto tisuća eura u torbi. Jesi kurac. E, sad ćeš vidjet šta to znači. Imaš li pratnju?
GOLUB: Imam. Čeka me vani. Nisi ga primijetio?
GAVRAN: Nisam.
GOLUB: Onda se dobro maskirao. Tako i treba. Rekao sam mu da sve bude inkognito.
GAVRAN: Donio si papir. Jel sve potpisano i ovjereno?
GOLUB: Sve onako kako si tražio.
GAVRAN: (Vadi iz torbe ugovor i stavlja ga na stol, govoreći) Ugovor je tu. Pročitaj ga prije nego staviš potpis. U njemu je sve kako smo se dogovorili. Stavio sam ti rok od mjesec dana. Kamata ti je petnaest posto mjesečno. Tako sam ti ponudio i na taj iznos si pristao. Jel' štima?
GOLUB: (Čita ugovor na brzinu i na kraju potvrđuje riječima) Štima, zašto ne bi. Ako ti lovu vratim u roku, to je stotinu i petnaest tisuća. Ako zakasnim, kamata raste ili se aktivira hipoteka. Ljudi smo. Neće bit problema oko izvršenja obaveze. Važno je da je baka potpisala. Sve drugo će ići samo od sebe.
GAVRAN: Podrazumijeva se. Evo ti olovka i potpiši tu u desnom donjem uglu. Sve ti je jasno. Nemoj kasnije reći da sam te na zlo navratio. Sam si tražio i sam ćeš vratiti. I ne pričaj nikome. Što se manje zna, posao je čistiji.
GOLUB: (Potpisuje ugovor govoreći) Neću. Nemoj ni ti. Od riječi smo obadvojica i nema razloga da sumnjaš u moju poslovnost. (Vadi iz džepa platnenu vrećicu) Daj lovu da je prekipam u vrećicu. S njom ću biti manje sumnjiv.
GAVRAN: Uh, jebote, nećeš valjda u tome nociti ovoliki novac? Može ti ga prva budala koja naiđe oteti na ulici.
GOLUB: Ništa ti ne brini. Vrećica ide pod kaput. Imam u postavi zašiven veliku džep, specijalno za ovu priliku. Samo ti daj lovu.
GAVRAN: (Otvara torbu i vadi pet svežnjeva upakiranih novčanica obraćajući se Golubu riječima) Evo, u svakom ti je po dvadeset tisuća. Ako hoćeš prebroj da si siguran. Ako nećeš, na tvoju odgovornost. Ja sam ih svojeručno prebrojao.
GOLUB: U redu je. Nema razloga da sumnjam. Pa ti si poslovan čovjek. Ne bi ti mene zakinuo za sitne novce.
GAVRAN: Tebe ne bih. Znam da si pošten i da ti za posao treba baš toliko novaca. Čuvaj ga. Novac ti je danas bog u kojega svi vjeruju. Čak i okorjeli ateisti padaju pred novcem kao žito pred kombajnom. I drži se rokova. Vrijeme brzo leti. A vrijeme ti je kod pozajmice najveći dužnikov neprijatelj. Sam si ovo tražio i sam ćeš iz svega morat isplivat. Nadam se da si toga svjestan.
GOLUB: Svjestan sam. Svega sam svjestan. Da nisam ne bih u sve ovo ulazio. Ja sad idem, a ti malo sačekaj, dok se ne udaljim od kafića.
GAVRAN: Ja ovdje ostajem. Dolazi mi društvo. Ti se prepao da te neću slijediti. Ne brini prijatelju, za mene je to posao kao i svaki drugi. Nisi mi ti jedini. Imam ja suradnika kojima sam posudio i pet puta više. I nisam ih slijedio. Neću ni tebe. Pazi se ti drugih i, da se ne uvrijediš, pazi se sebe. Čovjek je ponekad najveći neprijatelj samome sebi.
GOLUB: Ne sikiraj se za mene. Znam se ja paziti. Budi mi pozdravljen. Idem ja pospremiti lovu na sigurno mjesto. A zna se gdje je najsigurnije. Jel tako? (Odlazi žurno, rukujući se s Gavranom i držeći lijevom rukom mjesto na sakou ispod kojeg je spremio novac. Gavran ostaje sam u separeu).

Sedma scena

(Đikan, Golub i gospodin X sjede u polumračnoj prostoriji. Pred njima su tri boce piva i nasjeckanao suho meso sir i salata. Razgovaraju poluglasno)

ĐIKAN: (Obraća se Golubu) Gospodin IKS je tu. Tražio si da se sastanemo i da dogovorimo pojedinosti. Evo sastali smo se. Reci što te zanima.
GOLUB: Sve me zanima.
GOSPODIN IKS: Što pod tim podrazumijevate?
GOLUB: Sve! Prvo, kad roba stiže? Drugo, gdje stiže i gdje ćemo je preuzeti? Treće, jeste li vi osoba od koje ćemo preuzeti robu? Četvrto, kad treba donijeti novac? Peto, kome ćemo novac predati? Šesto, tko garantira da je roba uredu? Mislim, da je ekstra kvalitete. Sedmo, iz koje zemlje roba dolazi? Osmo, što ako se sve ne bude odvijalo po planu? Deveto, tko stoji iza svega? I deseto, kako se vi zovete?
GOSPODIN IKS: (Iznenađeno) Stanite, vi kao da vodite istražni postupak. Kao da vam nije stalo do posla i do robe. U ovom se poslu puno ne pita. Mene vaše ime i prezime ne zanima. Što se manje zna, posao se bolje obavi.
GOLUB: Tko meni jamči da će ispasti sve kako treba?
GOSPODIN IKS: Vaš kolega. On me poznaje. Išli smo zajedno u osnovnu školu. Zajedno smo pohađali i ponavljali tri razreda.
GOLUB: Koja tri?
GOSPODIN IKS: Prvi, drugi i treći.
GOLUB: A četvrti?
GOSPODIN IKS: Mene su u četvrtom isključili, jer sam udario učiteljicu.
GOLUB: I jesi li završio školu?
GOSPODIN IKS: Ma pustite vi školu. Nisam došao da se ispovjedam. Ovdje smo radi posla. Za ovaj posao ne treba škola. Što manje škole, to se bolje posao odradi. Je li tako Đika? Gukni i ti koju. Što šutiš, kao da si u crkvi?
ĐIKAN: Mislim kako će sve to ispast. Možda smo mogli ići na manju količinu?
GOSPODIN IKS: Ti si insistirao na toj količini. Valjda ste se o tome vas dvojica dogovorili. Meni je bilo svejedno koliko ćete kupiti. Ti si tražio za taj iznos i ja sam toliko poručio. Nemoj me sad zajebavat. Koliko si tražio, toliko ćeš dobiti. Više nema, a ispod te količine, ne ide. Je li ti jasno?
ĐIKAN: (Nesigurnim glasom) I mene je sad strah. Tko će to rasturit? Rizično je.
GOLUB: Pa, rekao si mi da imaš kupce. Da su to tvoji ljudi i da je mreža uhodana. Šta sad sereš. Koga praviš budalom? (Golub je vidno ljut)
ĐIKAN: Ja to samo kao mjeru opreza. Imam ljude. Ali priznajem, sa ovolikom količinom do sada nisam radio. Do sad sam uglavnom radio s travom, a koka je nešto sasvim drugo.
GOLUB: Falio si se da si radio s kokom. Daj nemoj mi sad folirat.
ĐIKAN: Falio se jesam. Da se nisam falio, ti ne bi ušao u ovaj posao.
GOLUB: Sigurno da ne bih. Znaš li ti tikvane koliki je rizik raditi s kokom bez potrebnog iskustva. Tu te može svatko nasadit.
ĐIKAN: Može i tebe. Ti finaciraš cijeli projekt.
GOLUB: Jasno je da ja financiram. Ali, dogovorili smo se da sam ja samo vanjski momak koji osigurava lovu za nabavku koke. Ja sam čovjek bez imena. Ti se s kokom trebaš dalje zajebavat, a ne ja. Meni samo moraš donijeti lovu koju pokupiš od dilera. Da ti nisi malo pomiješao uloge?
ĐIKAN: Ne, nisam. Uloge su ranije podijeljene.
GOLUB: Uloge jesu podijeljene, ali rizik je moj. Zato ja ostajem po strani. Moja je zadaća bila da osiguram lovu za koku, a tvoja je da je rasparčaš, rasprodaš i naplatiš.
GOSPODIN IKS: Mene ne zanimaju vaši odnosi. Ja noćas oko dvadesetčetiri nula nula donosim paket s robom. Vi mi sad dajte lovu, jer bez love ne mogu preuzet koku od moje veze. Budite točno u to vrijeme na ovom mjestu i vodite računa da vas netko ne primijeti kad dolazite. Znate kakva je današnja policija. Svakoga prati i sve vidi. Ako ne budete oprezni, možete dovesti u pitanje cijelu operaciju. A ja onda nisam ni za što odgovoran.
GOLUB: (Vadi novac iz unutarnjeg džepa i obraća se Đikanu) Ti garantiraš za njega?
ĐIKAN: Naravno. On ti je siguran koliko i ja.
GOLUB: Toga se i plašim. Znam ja koliko si ti siguran. On mora biti sigurniji od tebe. Njemu povjeravam sto tisuća eura. Šta misliš da se on s tim novcem izgubi u nepoznatom smjeru?
ĐIKAN: Neće sto posto. Nosio je on i veću lovu, jel tako IKS?
GOSPODIN IKS: Tristo tisuća prije dva mjeseca. Od nekog poduzetnika, koji je sad u zatvoru. Taj ti kupuje na veliko. Dio za svoje potrebe, a dio za tržište. Zatvorili su ga zbog neke pronevjere. Nije plaćao obaveze državi. A s državom se nije zajebavat. Ona nikome ne oprašta, makar se pola ministarstva potplatilo. Korupcija je danas na najvišem stadiju razvitka. Svakog drugog činovnika možeš kupiti. Često i za sitnu lovu. Zaleglo se to zlo u društvu i ne možeš ga iskorijeniti da si bog. Ni cijela Europska unija mu ništa ne može.
GOLUB: Ja, znači, mogu biti miran.
GOSPODIN IKS: Mirno spavajte do ponoći. A, onda se nađemo na ovom mjestu.
ĐIKAN: Ja ću doći ranije. Za svaki slučaj.
GOSPODIN IKS: Dođi ti u dogovoreno vrijeme. Nemoj se ovdje motati, da te netko ne primijeti. Može dojavit plavcima. A onda smo ga svi nadrapali.
GOLUB: Neće on mrdnuti od mene do ponoći. Ako treba vezat ću ga. U ponoć smo svi ovdje. Taj dogovor vrijedi i ako se desi nešto ne predviđeno. U tom slučaju, mene nema. Razumijete li. Mene nema. Nisam u igri. Nemam imena niti prezimena. Znate što time želim reći.
GOSPODIN IKS: Razumije se. Ali, nema potrebe da se za bilo što brinete. Ništa se ne predviđeno ne može desiti. Naša mreža funkcionira besprijekorno skoro deset godina. U njoj nema slabog mjesta. Sve karike u lancu čvrsto drže. Idem ja na dogovorenu lokaciju, odakle će me pozvati kad roba stigne u naš kvart. Bog dečki. Vidimo se u ponoć. (Odlazi iz prostorije. Đikan i Golub ispijaju pivu i jedu narezano meso.)
GOLUB: Ja se već znojim od pomisli da stvari mogu krenuti naopako. Novac sam dao čovjeku koga ne poznajem, a jedina garancija si mi ti. Jake li garancije, majko moja.
ĐIKAN: Za njega ne brini. On ima ženu i petero djece. Plašljiv je ko zec, samo se pred nepoznatima pravi važan. On ti je za lovu sigurniji od mene. Ni sef Narodne banke nije sigurniji od njega.
GOLUB: Ti baš u svemu pretjeruješ. Kakav sef, kakvi bakrači. Ako je strašljiv kako kažeš, onda ga i dijete može orobiti.
ĐIKAN: Kad je lova u pitanju, on ti je kao lav. Prije će glavu dat nego lovu. Tuđu ili svoju, svejedno.
GOLUB: Ako ti to kažeš, neka tako bude. No, ja ti stari moj, ne vjerujem toliko u ljude. Čast izuzecima.
ĐIKAN: Kao što sam ja.
GOLUB: To si ti rekao.
ĐIKAN: Nećeš mi reći da nisi na mene mislio.
GOLUB: Mislio sam i na tebe. Ali, ima i onih koji su ispred tebe.
ĐIKAN: Kao na primjer?
GOLUB: Kao na primjer... Gavran. On je poslovan i korektan. S njim do sada nisam imao nikakvih problema.
ĐIKAN: A samnom, kao, jesi?
GOLUB: S tobom sam imao groznih problema. Uvaljivao si me u dugove, nudio rješenja koja su komplicirala situaciju, obećavao brda i doline. I na kraju, malo se što od toga ostvarilo. Nadam se da me sad nisi navukao na tanak led. Ako jesi, potonut ćemo i ti i ja. Povući ću te za sobom na dno, kao što kamen vuče onoga tko je uz njega vezan. Vjeruj mi, govorim ti to tek toliko da znaš što te čeka, ako si za osjetljivi posao izabrao pogrešnog čovjeka.
ĐIKAN: Nisam, kunem se svime na svijetu.
GOLUB: Samo se ti kuni svime na svijetu, na kome nemaš ništa osim rodbine koja te uzdržava. Da ti nije brata, odavno bi te ulica progutala.
ĐIKAN: Daj čovječe. Ne sjeckaj me na sitno, ionako sam u brigama za tvoj novac i za ovaj usrani drogerski posao. Da mi se njega riješit ne bi, majke mi, više ulazio u takve stvari da mi je rođeni brat u pitanju.
GOLUB: Idemo li kod mene, ili imaš neki drugi plan?
ĐIKAN: Imam drugi plan: Otići ću do brata da mu pomognem pospremit garažu. Tako će mi vrijeme brže proći. A i nervoza će me manje tresti.
GOLUB: Dobro, kako hoćeš. Ja idem doma pogledati dnevnik i kviz "Tko želi biti milijunaš". Uz taj kviz se nekako ljepše osjećam. On mi budi nadu da ću i sam nekad postati milijunašem.
ĐIKAN: Makar u snovima.
GOLUB: Makar i u snovima kao i drugi sanjari. Idemo li?
ĐIKAN: Idemo. (Odlaze. Na sceni zavlada mrak).

Osma scena

(Golub leži na kauču i gleda TV-dnevnik. Baka sjedi na svojoj stolici i plete. Povremeno podiže oči prema ekranu mrmljajući nešto nerazgovjetno. Golub joj se obraća riječima)

GOLUB: Šta veliš bako? Nisam te razumio.
BAKA: Ništa. To ja onako za sebe. Kad će već ti Palestinci dobiti svoju državu. Otkad im je umro onaj podvezani Arafat, malo su se primirili.
GOLUB: Njima je Izrael dao državu, samo još nisu odredili konačne granice. Nešto kao mi i Slovenci u Piranskom zaljevu.
BAKA: Nije to isto. Mi se svađamo oko slane vode, a oni se tuku zbog pijeska. Takvi smo ti mi ljudi. Uvijek smo se svađali i tukli zbog zemlje makar se ona nalazila i pod morem.
GOLUB: Zemlja je ljudsko prokletstvo. Svi je žele imati, a malo tko je voli obrađivati.
BAKA: Dok sam ja bila mlada, zemlja se obrađivala. Radilo se puno više nego što se danas radi. Danas bi svi htjeli biti bogati, bez muke i bez nauke. Ova djeca, moj Golube, samo bulje u kompjutere i nekakve plešejtane i ništa ih drugo ne zanima. Susjeda je skoro poludila zbog sinova koji danonoćno bulje u ekran igrajući nekakve igrice. Eto kakva ti je današnja mladež. Nikakva. Traći vrijeme na gluposti. Svi će s tim kompjuterima zatupiti, pa neće imat tko radit.
GOLUB: Ne brini bako. Uvijek će biti onih koji moraju raditi. Na burzi je preko trista tisuća nezaposlenih. Više ih je nego što američka armija ima vojnika.
BAKA: Šta ja imam s američkom armijom. Mene zanima što se dešava oko naše kuće. Tu bi zemlju trebalo srediti.
GOLUB: Sredit će se se. Ima onih koji su zaduženi za sređivanje zemlje. Nismo to ja i ti. Mi se trebamo boriti da što duže živimo.
BAKA: Ja sam dugo živjela. I ovo mi je previše. Devedeset godina je rekord moje obitelji. Ne znam hoće li ga itko oboriti?
GOLUB: Ja sigurno neću. Nisam još stigao ni do polovice staze kojom si ti prošla. (Naglo prekida, bulji u televizor i pojačava ga. S ekrana se čuje glas voditelja TV – dnevnika koji govori)
VODITELJ: U Zagrebu je večeras prekinut lanac narko mafije. Policija je uhitila četiri osobe, a traga se za još nekoliko organizatora i pomagača. O novim pojedinostima obavijestit ćemo vas u našem trećem dnevniku.
GOLUB: (Skače s ležaja i nervozno hoda po sobi. Hvata se za glavu govoreći) Nije moguće. To nije moguće. Ne ne mogu vjerovat.
BAKA: (Iznenađeno) Šta ti je odjednom. Kakve ti veze imaš s narko mafijom? Pusti te lopove i bandite, neka su ih pohvatali.
GOLUB: Ne znaš ti bako. Ne znaš ti bako o čemu se radi.
BAKA: Kako ne znam? Znam ja da ti dileri uništavaju našu mladež. Od susjede Nade, sin je rasprodao sve iz kuće što je vrijedilo da bi mogao kupiti tu drogu. Troši nekakav kokain koji je, kažu, veoma skup. Jel to ona droga koju je koristio onaj debeli nogometaš, kako se ono zvaše? Maradona. Je, Maradona. Sve bi njih trebalo pozatvarat. Sve koji imaju bilo kakve veze s drogom.
GOLUB: (Hoda po sobi izgubljeno i gotovo jauče) Znao sam ja, znao sam ja.
BAKA: Šta si to znao? Da i ti nemaš veze s tim dilerima?
GOLUB: (Smeteno i neuvjerljivo) Nemam bako. Ali...
BAKA: Šta ali? Znači imaš.
GOLUB: Nemam, nemam.
BAKA: Pa, što si se onda uzvrpoljio. Kao da te roj buha napao. Ako nemaš, smiri se i sjedni. Što hodaš po sobi kao trudnica pred porođaj.
GOLUB: Nije mi svejedno. Ne znaš ti bako o čemu se tu radi.
BAKA: Naravno da ne znam. Ako ti znaš, reci mi.
GOLUB: Ni ja još ništa ne znam. Kad saznam reći ću ti.
BAKA: Javit će na trećem dnevniku. Čuo si šta je onaj Šprajc rekao. Pojedinosti će biti u trećem dnevniku.
GOLUB: (Vadi mobitel iz džepa i pokušava nazvati neki broj. Zatim odlazi u susjednu sobu. Nakon minut-dva vraća se govoreći) Nitko se ne javlja. Zamisli, nitko mi se ne javlja.
BAKA: A tko bi ti se trebao javiti?
GOLUB: Onaj... znaš ti njega. Dolazio je čestio kod nas. Onaj... Đikan, pas mu mater jebo. Njega zovem, a on se ne javlja.
BAKA: Šta će ti on?
GOLUB: On možda nešto više zna o tome.
BAKA: O čemu to?
GOLUB: O tim dilerima i organizatorima. Zanima me to. Znaš, jako me zanima.
BAKA: A što te zanima? Te bandite je trebalo davno pohapsit, da ne truju omladinu. Naša policija je spora i neučinkovita. Ali, nek su barem uhvatili tu grupu.
GOLUB: Nek nisu tu grupu. A sve druge nek pohapse.
BAKA: A zašto ne i tu grupu? Jel ti imaš neke veze s tim?
GOLUB: Imam. (brzo se ispravlja) Nemam ja osobno, ali imam jedan moj prijatelj. Ne prijatelj, već poznanik. Daj više, što me ispituješ. Nisi ti isljednik. Pusti me na miru. Zar ne vidiš da imam svojih problema.
BAKA: Vidim ja da tu nije čista posla. Samo, dao bog, da i ti nisi u to umiješan.
GOLUB: (Opet nervozno vadi mobitel i pokušava nekoga nazvati. Nitko mu se ne javlja. Mobitel s druge strane je isključen. Govori kao za sebe) Joj, tko će izdržati do ponoći? Jebem ti ponoć. A onaj majmun se ne javlja.
BAKA: O čemu ti to pričaš? Šta ti je ponoć kriva? U ponoć se spava. Koga to stalno zivkaš? Tko ti je taj majmun?
GOLUB: (Nervozno i ljutito) Rekao sam ti već. Zovem prijatelja. Znaš već koga.
BAKA: Šta će ti on u ovo doba? Zar niste cijeli dan bili zajedno?
GOLUB: Poslovi bako, poslovi. Ne znaš ti što su poslovi. Moram nešto provjeriti. U poslu se dan ne razlikuje od noći. I noću se radi.
BAKA: Noću rade samo kurve i lopovi. Pošten svijet odmara.
GOLUB: A druga i treća smjena, bako. Na njih si zaboravila. Ako baš već hoćeš. Lopovi i kurve danas rade i danju. Oni se više ne kriju. Nemaju se od koga krit.
BAKA: Imaju, imaju. Kriju se od policije.
GOLUB: Kakva policija. Ona ne vidi ni danju ni noću. Oni su ti bako slijepi. Slijepi, razumiješ ti mene? Oni samo znaju pokvariti poslove i uništiti ljude. Eto, to oni znaju.
BAKA: Nemoj ti tako. Što su ti oni krivi? Ljudi pošteno štite narod od propalica i gulamfera kojih ima na sve strane. Zar nisi i sam govorio da te strah ići noću zagrebačkim ulicama? I tebe su napadali. Ne znam zašto ih sada braniš?
GOLUB: Ne znam ni ja. Ne branim nikoga niti koga napadam. Ne dam samo da diraju u moj interes.
BAKA: A kakv je to tvoj interes? Imaš li ti neki interes mimo ostalog svijeta?
GOLUB: Imam bako. Imam neke svoje interese. Ali, šta me ti ispituješ. Gora si od krim-inspektora. Te što ovo, te zašto ono. Ne zanovijetaj mi, tako ti boga. Tu je i tvoj interes u pitanju.
BAKA: Kakav moj interes? Da nisi nešto zamutio sa onom pozajmicom?
GOLUB: Nisam. Pozajmica je na sigurnom.
BAKA: Gdje? U banci?
ĐGOLUB: Na sigurnom bako. (Tišim glasom) Možda je već kod policije. Jebem ti svoju sreću. A možda i nije. Možda se onaj IKS izvukao?
BAKA: Koji to IKS. Jel to netko iz Grčke?
GOLUB: Kakve Grčke. Šta zanovijetaš. Nema tu nikakve Grčke.
BAKA: Pa, rekao si IKS.
GOLUB: Mogao sam reći i IPSILON. Sve ti je to isto.
BAKA: Meni jest. Ali tebi izgleda nije.
GOLUB: Ma pusti me više. Šta si se zalijepila za mene ko škorpija. Pusti me. Imam svojih problema.
BAKA: Koji su to tvoji problemi, a da nisu i moji? Reci koji? Uvijek na kraju i mene upetljaš u sve te svoje probleme. Znam ja da me ni sad nisi zaobišao.
GOLUB: Nisam... Jesam. Pusti me više. (Okreće se i izlazi van. Scena se zamrači).

Deveta scena

(Prostorija u kojoj su se ranije sastali Đikan, Golub i IKS. Golub šeta nervozno. Znoji se. Briše rukavom i dlanom mokro čelo. Othukuje. Mrmlja nešto nereazgovjetno. Bliži se ponoć)

GOLUB: A onog majmuna još nema. Joj, majko moja pokojna, s kakvom sam se ja budalom uortačio i kome sam toliki novac povjerio. Njemu svejedno. On još kasni. (Gleda na sat) Dvanest i pet je, a njega još nema. (Čuju se koraci. Ulazi Đikan, smijući se)
ĐIKAN: Ti si poranio, a. Prvi si stigao. Znao sam da ćeš ti prvi stići. Prpa za lovu, a?
GOLUB: Jebo te prpa. Jesi li gledao dnevnik?
ĐIKAN: Nisam. Rekao sam ti da ću s bratom čistiti garažu. U garaži, kao što znaš, nema televizora.
GOLUB: Znaš li ti majmune da je veza provaljena? Znaš li da je policija presjekla lanac narkomafije? Znaš li da je moja lova, otišla u pičku materinu? U vjetar. Jebo te onaj tvoj povjerljivi IKS. Zar ne vidiš da ga nema?
ĐIKAN: Doći će on. Do sad je uvijek dolazio. Zašto ne bi i sada došao?
GOLUB: Zato što je pod ključem. Uhvaćen je s mojom lovom. Razumiješ li što ti govorim?
ĐIKAN: Ja tebe ništa ne razumijem. Ti buncaš o nekakvom hvatanju, a ne znaš da su to vidre. To su zmajevi, čovječe. Oni se ne daju uhvatiti. Oni bljuju vatru.
GOLUB: Bljuju oni govno. Razumiješ što ti kažem. Oni bljuju obični proliv. Jebo te oni i njihova šifrovana imena. Otkud sad ja znam od koga trebam tražiti lovu? Reci mi od koga? Od IKSA ili od IPSILONA. a možda od GAME? Jebali te oni.
ĐIKAN: Nije on IPSILON. Lijepo sam ti rekao da se čovjek zove IKS.
GOLUB: Zove se kurac. Eto kako se zove. Gdje ti je sad taj tvoj IKS? Zašto se ne pojavljuje?
ĐIKAN: Doći će. Možda se zadržao na putu? Oprezan je on mačak. Zna on zaobić policijske čeke. Zar nisi primijetio koliko je policije noćas na ulicama. Kao da je Martić napao Zagreb. U centru je sve blokirano. Kafići su pod opsadom.
GOLUB: Šta sam ti rekao. Ode moja lova... Ode moja lova! Što sad da radim?
ĐIKAN: Dobit ćeš koku za lovu.
GOLUB: Dobit ću pičku materinu. Još mogu završit i u zatvoru. Šta da radim majko moja pokojna. Jebem ti dan kad si me rodila.
ĐIKAN: A šta ako te je rodila noću?
GOLUB: Ti još zajebavaš. Mene si našao zajebavat. (Polazi prema njemu prijeteći. Juri ga po prostoriji. Đikan uskače u ormar i zatvara vrata) Tu si se sakrio. Ostat ćeš tu do jutra, bez zraka i cvjetla, crko dabogda. Koja sam ja budala. Ući u veliki biznis s ovakvim šmokljanom i nesposobnjakovićem. (Hoda po prostoriji brišući čelo i čupajući kosu) Koja sam budala, povjerit bez papira nekom IKSU sto tisuća eura. Jebem ti život bez smisla i probitka. Što sad da radim? Što da radim? Čuješ ti mene idiote klošarski. Što da radim?
ĐIKAN: (Odgovara iz ormara) Jebi se. Ne čujem te. Ništa te ne čujem. Idi po pivu i donesi nam nešto za pojest. Gladan sam ko pas. Crko sam od prašine u jebenoj bratovoj garaži. A ništa nisam od ručka okusio.
GOLUB: Jedi govna. Dabogda crko od gladi. Nećeš dobiti ni pivu ni večeru. Žvači moljce. Pun ih je ormar.
ĐIKAN: Mogu li dobiti makar cigaru? Puši mi se.
GOLUB: Puši kurac. Nabijem i tebe i cigaru. Ti si svoje popušio do kraja života.
ĐIKAN: Što si digao paniku? Doći će IKS, rekao sam ti.
GOLUB: Malo sutra će doći. On ti je sad sigurno na Remetincu. Bulji u rešetke i sanja slobodu.
ĐIKAN: Ne znaš ti njega. Nema tih rešetki kroz koje se on ne može izvući. Vidio si da je lagan ko perce. Znaš ti da je on težak čerdeset devet kila. Papir kategorija. Ni vojsku zbog male kilaže nije služio. Kila mu je falila do vojne knjižice.
GOLUB: Da je ko komarac iz Remetinca se neće izvući.
ĐIKAN: Da se kladimo?
GOLUB: Šta da se kladimo?
ĐIKAN: Da se kladimo da nije u Remetincu.
GOLUB: U što da se kladiš kad ništa nemaš?
ĐIKAN: U život!
GOLUB: Šta će mi tvoj život. Još bi da te nosim na savjesti? Taj IKS je sad iza rešetaka.
ĐIKAN: Da se kladimo da će izaći?
GOLUB: U život, je li?
ĐIKAN: U život, drugi put!
GOLUB: Serem ti se na život. Mene si našao podjebavat. Zašuti i spavaj. Sutra ćemo vidjeti što nam je činiti. Ako tvoj IKS propjeva, eto ti sutra policije na vrata. A ako ti policija pokuca na vrata, mene ne spominji. Dosta je što sam ostao bez love. Još bi mi trebalo uzeti i slobodu. Jebem ti koku i tebe kad me navrati da je uzimam.
ĐIKAN: Samo ti jebi. Pitat ću te ja šta ćeš raditi kad smotani donese paket i kad koka legne. Hoćeš li onda jebavat koku?
GOLUB: I tada i uvijek.
ĐIKAN: Ako smotanog i uhvate, taj ti neće nikoga odat. Nema šanse. On ti je stijena. Neće progovorit da ga čereče i sjeckaju na rezanca. Ima on iskustva u tome. Nučio je lagat prije nego što je progovorio. Lako je njemu reći da je lovu dobio od nekog koga ne smije poznavat. U poslovima s drogom to je normalno.
GOLUB: A veza?
ĐIKAN: Nema tu veze. Sve je tu obavijeno maglom. (Smije se) Mogu mislit kako će smotani izvozat policiju. Ima da ga cijede mjesecima, a ništa iz njega neće iscijediti. Upišat će se od muke. Jesam ti rekao da je smotani težak četrdesetdevet kila? Tko će iz kosti iscijediti koštanu srž? Nitko. Taj se majci nije rodio.
GOLUB: Samo se ti zajebavaj. Za lovu si mi ti odgovoran. Sve si ti osmislio i na sve si me ti navratio. Ako je lova dobila krila, tvoja je glava na panju.
ĐIKAN: Ne sikiraj se ti za moju glavu. Ništa mojoj glavu neće falit. Ako će letjet glava, letjet će drugom.
GOLUB: Kome to drugom?
ĐIKAN: Ne znam. O tome ćemo vidjet kasnije. Kad dođe vrijeme. Nije ovdje samo moja glava u pitanju. U pitanju su i mnoge druge glave koje su od moje puno mudrije.
GOLUB: Druge drži po strani. Ovo je tvoja ideja. Ona je došla iz tvoje glave.
ĐIKAN: Pa ti znaš da ja nemam puno toga u glavi. Znao si to i prije nego si posudio novac. Mogao si lijepo reći: neću, i ja bih odustao. Znaš ti mene. Kad mi se oštro odreže, ja se ko puž povučem u svoju kućicu.
GOLUB: E, budalo, budalo. S kim ti imaš posla. S idiotom, debilom, slonom, nosorogom, majmunom, konjom, magarcem.
ĐIKAN: Magarac si ti.
GOLUB: Još me i vrijeđaš. (Udara nogom u vrata ormara, koji se zatrese gotovo do pada)
ĐIKAN: Ej, magarac, srušit ćeš mi kuću. Od tebe čovjek ne može ni u ormaru mirno sjedit. Idi doma, naspavaj se, pa ćemo sutra u nove radne pobjede.
GOLUB: Jebo te radne pobjede. Ja sam svoju tekmu života izgubio bez borbe.
ĐIKAN: Nisi, nisi. Tekma još traje i neće se uskoro završit.
GOLUB: Za mene je završena. Za tebe još nije.
ĐIKAN: Moja tekma još nije započela. Čekaj ti. Imam ja još što za reć.
GOLUB: Nemaš ti više što reći. Drži jezik za zubima. I spavaj u tom ormaru, da te do sutra nitko ne vidi. Da se nisi mrdnuo, dok se stvar ne smiri. Jesi li me razumio?
ĐIKAN: Jesam šefe. Ti o svemu odlučuješ. Tvoja je lova u pitanju. I tvoja koka, jasno!
(Golub izlazi oprezno u noć. Đikan ostaje u ormarnu, lupkajući u vrata: Scena se zamrači).

Deseta scena

(Baka i Golub sjede u sobi. Televizor je uključen. Baka nešto plete, a Golub zuri u ekran pucketajući prstom po stolu. Atmosfera je napeta. Baka prva progovara, obraćajući se Golubu poluglasnim pitanjem)

BAKA: Kad će više doći ti majstori? Građevinska sezona je pri kraju, a osam mjeseci je prošlo otkad si posudio novce za renoviranje kuće. Jesi li ti uopće ugovorio te poslove?
GOLUB: (Nesigurnim glasom) Jesam bako. Dogovorio sam. Ali, znaš ti naše majstore. Uzmu novac unaprijed za materijal, a onda ih nema.
BAKA: Kako nema. Znaš li ti s kim si ugovorio poslove?
GOLUB: Znam bako. To su poznanici jednog mog prijatelja.
BAKO: Kakav ti je to prijatelj kad ti je podmetnuo lažne poznanike.
GOLUB: Nisu oni lažni.
BAKA: Jesu lažljivci. Koliko si im novaca dao?
GOLUB: Sve!
BAKA: Kako sve. Cijelu pozajmicu!?
GOLUB: Da, cijelu pozajmicu. Tako je dogovoreno. Rekao sam ti to već stotinu puta. Nemoj me više živcirat, ionako sam gotov poludio. Dosta mi je i kuće i majstora. I života mi je dosta. Ako me nastaviš dalje mučiti tim pitanjima, skočit ću u Savu.
BAKA: Kakvu Savu, bog s tobom. Još bi nam i to trebalo. Znaš li ti koliko danas košta pogreb?
GOLUB: Znam, sve znam. Zato me pusti na miru. Majstori će doći kad završe posao kod drugoga. Oni ti zauzmu puno poslova, pa ih treba čekati po godinu dana. Jedan ih moj prijatelj čeka dvije godine, a novac je dao unaprijed. Danas se mnogo gradi, a dobrih majstora je malo. Trvrtke zato varaju investitore i razvlače ih u nedogled.
BAKA: Dobro, smiri se. Neću te više pitati. Valjda će doći do zime.
GOLUB: Do zime će sigurno doći. A hoće li radit, vidjet ćemo. Sve zavisi od vremena. Vrijeme ti je, moja bako, novac. Tko nema vremena, nema ni novca.
BAKA: Tko nema novca, taj nema ni vremena. A i šta će mu vrijeme bez novaca.

(Voditelj TV dnevnika saopćava nove vijesti govoreći) Suđenje grupi narkodilera koja je uhićena prije osam mjeseci, započet će sredinom studenog u Palači pravde. Kako je danas saopćeno na konferenciji za novinare, organizatori lanca šverca opojnim drogama i njihovi pomagači koji se od uhićenja nalaze u pritvoru, odgovarat će za unošenje u našu zemlju više od deset kilograma kokaina koga su namjeravali preprodati na hrvatskom tržištu. Uhićenjem te grupe prekinut je jedan od najvećih lanaca narkomafije u posljednjih nekoliko godina.

GOLUB: (Pažljivo sluša voditelja, ne skidajući pogled s ekrana, mrmljajući poluglasno) Dabogda dobili doživotne robije i nikad više ne ugledali svjetlost dana.
BAKA: Tako im i treba. Sve te bandite i mafijaše treba zatvoriti da normalan svijet može živjeti u miru. U prošlom sistemu toga nije bilo ko danas. Policajci su znali svakog kriminalca u glavu i niko im nije mogao pobjeći ni u mišju rupu.
GOLUB: Jest, sve je bilo bolje u onom sistemu. Nije se varalo ko danas. Danas su lopovi i mafijaši pravi carevi, a sirotinja... nju nitko ne jebe.
BAKA: Jebe, jebe, tko prije stigne. Ali, prije se moglo mirno spavat, a danas moraš stavit tri brave na ulazna vrata i opet nisi siguran da lopovi neće provalit vrata. Susjedu čiji sin drži granap, prošli mjesec su obili kuću u sred dana i odnijeli sve što je vrijedilo. Nitko još ne zna koliko je novaca ukradeno, jer ni oni to ne smiju reći, pošto mute s porezima.
GOLUB: Sve je danas otišlo k vragu. Troškovi života nikad nisu bili veći, a život nikad nije manje vrijedio. Ako se ovako nastavi, gotovi smo i ti i ja. Đavo će i kod nas doći po svoje.
BAKA: Kakav đavo, jadan ne bio. Ne sluti zlo, kad nam ni ovako nije dobro.
GOLUB: Ja to onako, figurativno.
BAKA: Pusti ti to tvoje figurativno. Mi smo ti ionako samo figure koje pomiče kako tko hoće. Malo nas mrda država, malo trgovci, a malo se mrdamo i sami. Reci ti meni jesi li platio režije?
GOLUB: Jesam bako. Režije su mi najvažnija stvar na svijetu. (govori poluglasno da ga baka ne čuje) Jebem ti režije i onoga tko ih određuje. Svako malo, pa podižu cijene. Otimaju od sirotinje da bi dali onima koji ne znaju šta će s tolikim novcem. Dabogda se u njemu ugušili i vlasti i poslodavci. Obećali su nam demokratsku državu, a dali su nam skupu i rastrošnu državu.
BAKA: Svaka mala država skuplja je od velike. Znala sam ja to, ali tko će mene slušat. Političarima je važno da oni imaju. Drugima, kako bude. Još je sreća da imam kakvu-takvu penziju. Da nije toga, poskapali bi od gladi.
GOLUB: Našlo bi se nešto. Uvijek se nađe toliko da čovjek ne umre od gladi.
BAKA: Još samo da dođu majstori, da nam srede ovu kućicu.
GOLUB: (Nervozno) Rekao sam ti već. Doći će i srediti i kućicu i zemlju oko kućice.
BAKA: Daj bože da bude tako kako kažeš. Meni se sve nešto čini...
GOLUB: (Prekida je) Šta ti se čini? Šta ima da ti se čini? Pa rekao sam ti nebrojeno puta da će majstori doći. Do zime sigurno. Sto posto, kunem se životom.
BAKA: Ne kuni se životom, Golube moj. Tko se kune životom, njemu život ništa ne vrijedi. (Diže se polagano, othukujući) Idem ja spavati. I tebi bi bilo bolje da ne buljiš u taj televizor. Odmori se, pa sutra poganjaj majstore, da već jednom započnu posao.
GOLUB: Hoću bako. Laka ti noć i mirno spavaj.
BAKA: Laku noć. (Izlazi iz sobe. Svjetla se gase. Na sceni zavlada mrak).

Jedanaesta scena

(Golub i Gavran nervozno hodaju po separeu. Golub je zastrašen, a Gavran mu se obraća ljutitim glasom)

GAVRAN: Dugo sam te čekao. Krajnje je vrijeme da izravnamo račune. Ne znam u što si novac spiskao, ali je očito da nisi napravio nikakav pametan posao. Vučeš me za nos kao budalu, iako znaš da su ti kamate odavno već prerasle glavnicu. Odakle ćeš čovječe vratiti tolike novce? Jesi li ti svjestan situacije u kojoj se nalaziš? Visina duga tamam je tolika koliko ti vrijedi babina kuća i zemlja zajedno.
GOLUB: (Uplašenim i drhtavim glasom) S...svje... svjestan sam. Ja novaca nemam. Ubij me, ako hoćeš. Nemam ti odakle vratiti dug.
GAVRAN: Neću ja tebe ubiti. Šta si se prep'o, jebo ga ti? Nisam toliko lud. Ima hipoteka. Lijepo ćemo je aktivirati i uzet ću ti i zemlju i kuću. Uskoro ću ti poslati bagere da poravnaju teren.
GOLUB: (Gotovo prestrašeno) N...n...n... nećeš mi valjda uzeti i kuću?
GAVRAN: I kuću. Toliki ti je dug s kamatama.
GOLUB: A...a...a.., gdje ću ja s bakom.
GAVRAN: Snađi se. Idite kod rođaka. Imate valjda nekoga u rodu?
GOLUB: N..n...nikoga nemamo. N..nnnn...ne možeš nam uzeti kuću. Uzmi zemlju. Uzmi sve do kuće. Kuću nam ne možeš uzeti. N...n....nikako. Ne dam ti kuću.
GAVRAN: Dobro. Neću ti uzeti kuću dok je baka živa. Zasad ću uzeti samo zemlju. Ali kad baka umre, uzimam ti i kuću. A ti se snalazi kako znaš i umiješ. Sam si cijelu stvar zakuhao. Nisam ti ja nudio pozajmicu. Sam si je tražio i sam si je proćerdao. Ja sam s tim novcima već mogao pronaći zemljište i započeti gradnju. Znaš li ti koliki si mi gubitak napravio?
GOLUB: N...n...nisam ti ja napravio gubitak. Da sam znao da će ih uhvatiti, ne bih posuđivao novce ni da sam mrtav.
GAVRAN: Znači u to si upleten.
GOLUB: N..n... nisam ja upleten. Upleo me onaj ludi Đikan.
GAVRAN: Đikan! Znao sam ja da vi nešto mutite. Ali nisam znao da si toliko naivan. Pa onaj mulac nije u stanju čestito odraditi posao od sto kuna, a kamo li od sto tisuća eura. Nisam znao da si ti tolika budala. Držao sam te za pametna i poštena čovjeka. Znam da si nekad kamatario nasitno, ali da ćeš se uvaliti u govna s drogom, to mi ni na kraj pameti ne bi palo. Jebo te, tvoje novce danas vrti država.
GOLUB: T...to su bili tvoji novci.
GAVRAN: Nekad davno. Da su ostali kod mene, dosad bi bili udvostručeni. A i ovako su se udvostručili. Znači, dogovorili smo se. Ja uzimam zemljište, a kuća neka stoji dok je baka živa. Očekuj za koji dan bagere. Moram poravnati zemljište dok je još sezona i barem do zime ishoditi lokacijsku te zakopati temelje.
GOLUB: (Poluplačnim glasom) Ti...ti znači uzimaš zemlju. Kako ću reći baki, majko moja pokojna? Kako ću joj reći?
GAVRAN: Kako znaš. To je tvoj problem. Moj problem je da otvorim gradilište. I nemoj da mi sutra rondaš kako sam ja kriv. Sam si za sve kriv. Nitko te nije tjerao da ulaziš u poslove kojima nisi dorastao. Mogao si kao i svako normalan igrati na manje uloge. Mogao si mi zemlju prodati kad sam ti tražio. Tako bi dvostruko zaradio. Ovako, sam si pao, sam si se ubio!
GOLUB: Kako ću reći baki? Kako? Ubit ću se!
GAVRAN: Nemoj biti lud. Za ubijanje ima vremena. Daj da prvo sredimo ovo oko hipoteke, pa se onda ubijaj koliko ti volja.
GOLUB: (Gleda zaplašeno u Gavrana, mucajući i ponavljajući) Ubit ću... ubit ću, ubit ću...
GAVRAN: Koga ćeš ti ubiti? Da ne misliš na mene? Nemoj da se igraš tom svojom ludom glavom. Znaš li ti tko sam ja? Nemoj da se zajebavaš. Inače ti se svašta može desiti.
GOLUB: N...n... ne mislim ja na tebe. Ja sam glavni krivac. Nisam samo ja. Onaj... onaj Đikan, mater mu jebem blesavu. On me je na sve navratio. Njega ću ja...
GAVRAN: Pusti ti njega. Nije on posudio novce. Ti si donosio strateške odluke. On te samo podupirao.
GOLUB: Jest...jest... On me na sve navratio.
GAVRAN: Nisi ti dijete. Odrastao si čovjek. Tvoja je bila posljednja i posljedice moraš sam snositi. Znam da ti nije lako. Ali jebi ga, sve si nas uvukao u to sranje s drogom. Ja sam se tim poslom prestao baviti otkad su se svaka govna u njega upetljala. Znao sam ja da će ta grupa diletanata kad-tad pasti u ruke policije. Kakvog se šljama tu sve nije uplelo. I ti si na kraju zagriz'o. Jebo te kokain. U nevrijeme si uletio u zamku. Dobro je da te nisu strpali u zatvor. Kako li si se samo izvukao, kad je cijela grupa pala?
GOLUB: Nisam ja poznavao nikoga iz te grupe, niti su oni mene znali. Sve je išlo preko Đikana.
GAVRAN: A kako se ta ptičica izmigoljila? Znao sam ja da će taj sitni kriminalac nekome doći glave. Taj nije ni za šta, a kamo li za ozbiljne poslove. Baš te žalim, ali ti ne mogu pomoći. Nadrapao si samo zato što svakome vjeruješ. Od sad pamet u glavu, jer i nju možeš izgubit. Izbjegavaj takve kakav je on, jer ćeš ostati i bez onoga malo što ti je ostalo.
GOLUB: Znam, ako i to već nisam izgubio.
GAVRAN: Nisi dok ti je baba živa. Poslije babe, neka ti je bog na pomoći. No, o tome ćemo još vidjeti. Upotrebljiv si ti još za neke poslove. Koje, vidjet ćemo. Prepusti to meni i vremenu. Sada ti lijepo idi doma i smisli priču za babu. Moji radnici uskoro dolaze s mehanizacijom da pripreme teren. Ti pripremi babu. (Tapše ga prijateljski po ramenu, i ispraća kroz vrata separea. Golub kao posran odlazi iz kafića. Scena se zamrači.)

Dvanaesta scena

(Đikan, Golub i baka sjede u sobi. Svi u početku šute, zabavljeni svojim mislima. Baka slaže neke krpe upućujući povremeno pogledava prema Đikanu i Golubu. Iznenada se začuje brujanje snažnih motora teških strojeva. Golub se naglo diže i odlazi prema prozoru. Pomjera zavjese i gleda prema dvorištu. Baka mu se obraća razdraganim riječima)

BAKA: Stigli majstori. Konačno će početi sređivati kuću. E, nek sam i to dočekala. (Đikan žustro prilazi prozoru i nešto šapuće Golubu na uho. Golub se odvaja od prozora govoreći baki)
GOLUB: Stigli su. Samo nisu oni koje ti očekuješ. Došli su općinari da pripreme gradilište.
BAKA: (Iznenađeno) Kakvi općinari. Zar to nije privatna tvrtka s kojom si ugovorio opravku kuće?
GOLUB: Nije bako. To nam uzimaju zemljište.
BAKA: Kako uzimaju? Da ti nisi opet nešto zamutio? (Diže se i ide prema prozoru)
GOLUB: Nisam. I sama znaš da smo stavili zemljište pod hipoteku za onu pozajmicu od prije nekoliko mjeseci.
BAKA: Misliš na pozajmicu za popravku kuće.
GOLUB: Na nju mislim.
BAKA: Pa šta je s tom pozajmicom? Zar nam neće prvo popraviti kuću?
GOLUB: Neće. Prvo će poravnati teren i graditi nekakvu zgradu.
BAKA: (Ljutito) Kakvu zgradu na mojoj zemlji. Neće tu nitko praviti zgradu. Neće, dok sam ja živa. Prvo nam moraju srediti kuću, a onda ćemo vidjeti za tu tvoju hipoteku.
GOLUB: Oni bako idu obrnutim redom. Prvo će graditi zgradu, a onda će srediti našu kuću.
BAKA: Ne može to tako. Dok sam ja živa, to im neću dopustiti. Ne dam ja nikome da dira u moju zemlju, dok mi ne popravi kuću. Ne dam. Prvo sređivanje kuće, a poslije mogu raditi što hoće.
GOLUB: (Smiruje baku koja je vidno uzrujana) Smiri se bako. Daj sjedni. (Baka se zanosi i pada na pod. Golub je pokušava pridići na ležaj i ljutito se obraća Đikanu) Daj pomozi mi, što si se ukočio ko drvena Marija. Primi je s druge strane. Požuri, umrijet će mi baka. (S mukom podižu i stavljaju baku na ležaj. Ona teško diše. Nedostaje joj zraka. U hropcu je. Golub trči u kuhinju, odakle donosi bocu vode. Poliva baku, masira je. Baka pokušava nešto reći, ali ne uspijeva. Iz vana se čuje brektanje motora teških mašina. Golub je očajan. Pokušava nazvati hitnu pomoć, ali ne uspijeva. Mobitel mu pada na pod i gasi se. Obraća se Đikanu tražeći da on nazove hitnu)
GOLUB: Zovi hitnu. Brzo, zovi hitnu, baka umire. (Đikan uspijeva dobiti Službu hitne pomoći, govori panično)
ĐIKAN: Požurite molim vas, baba je na samrti. Ako ne dođete za pet minuta, bit će kasno. Požurite!
GOLUB: Pomozi mi masirati baku. Kako se pruža prva pomoć? Znaš li, kako se pruža prva pomoć?
ĐIKAN: Usta na usta. Duboko udahni zrak i izdahni ga u babina usta. Začepi joj nos da zrak ne pobjegne van. (Golub poklušava dati umjetno disanje. Ali sav je spetljan i ubacuje zrak baki kroz nos. Ona grca, guši se i odjednom se umiri. Golub joj i dalje pokušava dati umjetno disanje. Poliva je vodom. Đikan se odmiče i razočarano govori)
ĐIKAN: Ne polivaj je. Vidiš da je mrtva. Makni se od nje. (Povlači ga s ležaja. Golub je preneražen. Hvata se za glavu, kuka i plače)
GOLUB: Joj šta ću sada? Šta ću bez moje bake? Pobit ću ih. Sve ću ih pobiti.
ĐIKAN: (Pokušava ga smiriti) Smiri se čovječe. Nećeš ti nikoga ubiti. Ako treba ubijati, tu sam ja. Pusti mene. Ja ću to srediti.
GOLUB: Šta ćemo sad? Šta da radim, majko moja pokojna? Ostao sam bez bake.
ĐIKAN: Moramo sačekati hitnu da utvrde smrt. Poslije ćemo vidjeti što nam je činiti. Nazvat ćemo pogrebno društvo. Je li baba bila član nekog pogrebnog društva?
GOLUB: Je, bila je. Nekoliko godina plaćala je članarinu. Mislim i za mene. Ona je o svemu vodila računa. A ja, ja sam joj došao glave. Ja i moji jebeni poslovi.
ĐIKAN: (Čuje se sirena hitne pomoći) Dolaze. Idem ja otvoriti ulazna vrata. (Odlazi prema vratima i uskoro ulazi sa liječnikom i medicinskom sestrom.)
LIJEČNIK: Gdje je pacijent? Otvorite prozor. Pa ovdje je zagušljivo kao u podrumu. (Đikan otvara prozor).
GOLUB: (Plačnim glasom) Baka je umrla. Otkazalo joj je srce. Nije mogla izdržati.
LIJEČNIK: Šta nije mogla izdržati? (Prilazi ležaju na kome je baka)
GOLUB: Nije vas mogla dočekati.
LIJEČNIK: Mi smo odmah krenuli. Koliko je baki godina?
GOLUB: Oko 90.
LIJEČNIK: I je li bila bolesna?
GOLUB: Žalila se na sve pomalo. Kao i sve stare osobe.
LIJEČNIK: (Obraća se medicinskoj sestri) Daj pomozi mi da pogledam baku. (Obavlja sve što je potrebno za utvrđivanje smrti pacijenta. Izvana se čuje buka motora radnih strojeva).
MEDICINSKA SESTRA: Molim vas, zatvorite prozor. Smeta nam buka. (Đikan žurno odlazi prema prozoru i zatvara ga)
LIJEČNIK: (Obraća se Golubu) Je li baka vaša?
GOLUB: Je, moja je baka. U kući smo živjeli samo nas dvoje.
LIJEČNIK: Primite moju sućut. Ima li još koga od rodbine?
GOLUB: Nema. Svi su pomrli. Ostali smo samo nas dvoje.
LIJEČNIK: Imate li vi obitelj?
GOLUB: Ne. Imam samo baku. (Nastavlja tužnim glasom) Sada više nemam ni baku. Ostao sam sam. Sam na svijetu. (Plače)
LIJEČNIK: Smirite se gospodine. Vašoj baki je otkazalo srce. Tako je to u starim godinama. Ništa se tu više ne može. (Popunjava list papira u koga unosi podatke o baki. Nakon toga pruža papir Golubu)
LIJEČNIK: Izvolite. Sa ovom potvrdom odite u pokopno društvo i oni će dalje uraditi sve što je potrebno. Mi sada idemo. Doviđenja. (Uzima svoje stvari i zajedno sa sestrom napušta sobu pozdravljajući se s Golubom. U sobi ostaju samo Đikan i Golub).
ĐIKAN: Sada treba nazvati pokopno društvo. Imaš li njihov broj?
GOLUB: (Smeteno) Imam negdje. Moram ga pronaći. (Odlazi prema ormaru i prekopava stvari uzimajući jednu kutiju) Da, tu su svi bakini papiri. Ona je uvijek bila uredna u svemu. (Stavlja kutiju na stol, otvara je i vadi papire. Pronalazi ugovor s pogrebnim društvom i čita u sebi njegovu sadržinu)
ĐIKAN: Ima li broj telefona? Broj nam treba.
GOLUB: Tu je broj telefona. Hoćeš li ti nazvati?
ĐIKAN: Hoću. Reci broj?
GOLUB: (Govori mu sporo brojke) 2349877.
ĐIKAN: (Unosi brojke i zatim govori) Halo. Je li pogrebno društvo. Imamo smrtni slučaj... Je, vaš je član... Dobro... doći će... dobro... dobro, razumio sam. Bog.
GOLUB: (Nestrpljivo) Što kažu?
ĐIKAN: Moraš otići sa svim papirima u pogrebno društvo. Tamo će te se o svemu dogovoriti. Ja ću za to vrijeme biti s bakom.
GOLUB: A što da radim s ovima vani. Probiše mi mozak.
ĐIKAN: Ja ću to srediti. (Izlazi van dok Golub nervozno hoda po sobi. Ubrzo se vraća. Strojevi su utihnuli)
GOLUB: Što si im rekao?
ĐIKAN: Rekao sam da imamo smrtni slučaj i da obustave radove. Javili su se šefu i uskoro će otići na neko drugo gradilište.
GOLUB: Što sada da radim?
ĐIKAN: Idi do pogrebnog. Ja ću ostati ovdje. Kad se vratiš, ja idem napraviti plan. Neće on meni niti bilo kome drugome više zagorčavati život. Jebali ga bageri i rovokopači. Pokazat ću ja njemu tko je Đikan, a što je Gavran.
GOLUB: Ne misliš valjda?
ĐIKAN: Upravo to mislim. Dosta je ovoj državi kamatara i krvopija koji gule pošteni narod. Pokazat ću ja njima da se i mi znamo boriti za svoja prava. Njemu će noćas letjeti perje, a neka odleti i moje ako treba. Imam ja pravi lijek za tu vrstu društvenih parazita. Imam, imam...
GOLUB: Kakav lijek? O čemo to pričaš?
ĐIKAN: Stari moj, čitat ćeš u sutrašnjim novinama. Više ti ništa ne mogu reći. Radi po svom planu. U moj se ne miješaj. I meni je dosta svega. Preko glave mi je. (Pokazuje rukom preko glave.) Neće on više nikome piti krv na slamku. Niti će mene nazivati smećem. Svojim sam ušima čuo kada je to rekao. Smeće je on, mater mu jebem, usranu. On godinama zagađuje okolinu, a nitko mu ništa ne može. Ni policija, ni cijela država. Svi su zabili glavu u pijesak i štite jedni druge. Pokazat ću ja njima da i mali čovjek može napraviti velika djela.
GOLUB: Kakva velika djela? Što to govoriš, čovječe? Hoćeš nas uvući u još veće zlo?
ĐIKAN: Ni u kakvo zlo. U dobro, prijatelju moj. U dobro. Vidjet ćeš to dobro već sutra. Kažem ti. A kad ja nešto kažem, to tako mora i bit. Shvaćaš li? To tako mora bit. Ti sad lijepo idi u pogrebno društvo. Obavi sve što treba. Kad se vratiš, na scenu stupam ja sa svojim planom. O njemu ti ništa dalje neću reći. Samo ti idi u pogrebno društvo. (Golub uzima papire i ubrzo izlazi iz sobe. Đikan zamišljeno hoda, trljajući ruku o ruku. Na sceni zavlada mrak).

Trinaesta scena

(Golub nervozno šeta po sobi. S vremena na vrijeme pogleda kroz prozor prema ulici. Tišina je. U daljini se čuju nejasni glasovi, ptičiji cvrkut i zvuk motora putničkih auta. Iz džepa vadi mobitel i utipkava broj. S druge strane mu se nitko ne javlja. On gotovo ljutito govori)

GOLUB: Što li se desilo s tim idiotom? Da nije opet napravio neko sranje pa se ne javlja? Mora da je zasrao motku. Možda je već i uhićen. Joj, s kime se ja sve družim. Nije ni čudo što sam uvijek u govnima do guše. (Odjednom se čuje kucanje na vratima. U sobu, kao bez duše ulazi Đikan, mašući novinama i govoreći)
ĐIKAN: Jesam li ti rekao... jesam li ti rekao... (Golub žurno zatvara prozor i pita ga)
GOLUB: Šta si mi to rekao? Šta?
ĐIKAN: Jučer... jučer. Jesam li ti rekao da ću ga sredit. Pogledaj novine... pogledaj šta piše na naslovnici... (Ide prema Golubu pokazujući mu novine. Na prvoj stranici je krupni naslov: NOVI OBRAČUN MAFIJE!)
GOLUB: (Iznenađeno) Kakav obračun? O čemu se radi?
ĐIKAN: Čitaj Golube. Sve ti tu piše. Od A do Ž.
GOLUB: (Čita glasno tekst iz novina) U Zagrebu je nešto iza ponoći ubijen građevinski poduzetnik Gavran N. Na njega je ispaljeno više hitaca iz vatrenog oružja koji su bili smrtonosni. Nakon zločina, ubojica je zapalio BMV terenac kojim se do svoga stana dovezao Gavran N. pri čemu su izgorjele sve njegove osobne stvari. Eksplozija spremnika u potpuno uništenom automobilu prouzročila je znatnu materijalnu štetu na nekoliko parkiranih vozila, te na susjednim stanovima. Policija sumnja da je riječ o mafijaškom obračunu. Od ranije je poznato da se Gavran N. dugo godina bavio kamatarenjem i drugim mutnim poslovima, te da je dobijao otvorene prijetnje od više svojih dužnika i osoba koji pripadaju zagrebačkom podzemlju.
ĐIKAN: (Gotovo razdragano) Vidiš li. A, vidiš li. Ode glava. Ode auto. Odoše papiri. Ništa nije ostalo od crnog Gavrana. Ni slovce. Ni poruka. Sve je otišlo u dim. Sve. Sve. Rekao sam ja tebi. Nije Đikan smeće. Nijeee...
GOLUB: (Začuđeno) Nećeš valjda reći da je to tvoje djelo? Nećeš mi valjda to reći?
ĐIKAN: Upravo ću ti to reći. Ja sam ta mafija. To podzemlje o kojem pišu novine. Ja! Ovaj mali Đikan. Vidiš li koliki sam? Ko planina, jebem ti. Ja sam tog crnog Gavrana otpravio na onaj svijet. Nek tamo ide zajedno s babom koja nije ni za što kriva. Ona je umrla zbog tog velikog Gavrana. Zbog njegovog graktanja u dvorištu. Neće više strojevi rovati po tuđem zemljištu. Nikad više. Nikakvih tragova nije ostalo. Ni papirić, kažem ti. Ni slovce od ugovora, od punomoći, od izjava. Sve je otišlo s dimom prema nebu. Odletilo, kao što je odletio i moćni Gavran. Neće se oni s nama zajebavat. Ni oni niti bilo tko drugi.
GOLUB: (Uplašeno) A što ćemo sada?
ĐIKAN: Ništa prijatelji. Bit ćemo ko bube. Niti što čuli, niti što vidjeli. O ovome znamo samo ti i ja. I s nama crna zemlja. Nitko više, razumiješ li? Nitko?
GOLUB: A policija?
ĐIKAN: Boli kurac policiju za jednim kamatarom. Njima je dobro došlo da su se riješili još jednog kriminalca kome nisu mogli ništa. Gledali su kako otima od drugih, kako se bogati, a nitko ništa nije mogao. A, evo im ga sada. Mogao sam ja. Mali beznačajni Đikan Đipalo, koga su svi gledali kao mrava. Neka me i dalje drže za mrava, a ja ću se u duši osjećati kao zmaj koji je od zla oslobodio svijet. Ne cijeli svijet, ali jedan dio njega sasvim sigurno. Gavran je odletio tamo gdje mu je mjesto. Perje u nebo, tijelo pod zemlju.
GOLUB: A, ako te otkriju?
ĐIKAN: Nema šanse. Nikakvih dokaza nema. Kežem ti, sve je otišlo u zrak i pod zemlju. Ako bi te tko pitao za mene, reci da smo skupa prenoćili u tvojoj kući nakon bakine smrti. Boljeg alibija nema, da ga tražiš u raju. Sad si, stari moj miran. Nikakvog papira o tvome dugu nema. Nikakvog, kunem ti se. Taj je sve povjerljive papire nosio u tašni koja je izgorila u autu. Nitko nije znao što se sve u njoj krije. Ni njegova žena i najbliži prijatelji. Sve je to postalo dim. Sveee! Gavran je ispario kao da ga nikada nije ni bilo. Mafija je napunila gaće, a policija, kao i obično tapka u mjestu. Boli policiju kita za jednim kriminalcem. Riješili su se osobe s crne liste i... fertig.
GOLUB: A šta ćemo mi? Šta ćemo nas dvojica?
ĐIKAN: Na bakinu sahranu. U koliko je sati zakazana sahrana?
GOLUB: U četnaest sati.
ĐIKAN: Do četrnaest sati treba obaviti sve preostale pripreme. Imaš li crno odijelo?
GOLUB: Imam dva crna odijela. Znaš da sam uvijek nosio crno.
ĐIKAN: Kao Čaruga. Jedno ćeš dati meni, da ne idem podrapan na groblje. Moram barem tamo izgledati gospodski i dostojanstveno kao što priliči onome tko nekoga žali. Idemo se pripremati za bakin pogreb, a za onaj drugi, neka se pripremaju veliki kriminalci. Mi smo ti uvijek bili sitna raja i takve će nas ispratiti i na onaj svijet. Jel tako stari moj? A, jel tako?
GOLUB: Tako je. Idemo se pripremat za pogreb. (Svjetla se postupno gase, a Đikan i Gavran odlaze u kuhinju. U sobi zavlada mrak).

K R A J