PESNIKINJA  OLGA LALIĆ-KROWICKA

DUŠA SLOVENSKA

U Poljskoj nije bilo lako, mada tu sam pronašla svoj indivdualni mir,
tu sam počela još više da pišem, pronašla sam u neku ruku sebe
i bila sam daleko od razočarenja, kakvim je rat.

Olga Lalić-Krowicka, rođena 1980. u Šibeniku (Hrvatska). Apsolvent slavistike na Univerzitetu Jagjelonjskom u Krakovu (Poljska). Objavljivala je u poljskim časopisima, između ostalih: "Kwartalnik Artystyczyny", "Cogito", "Dziś", "Akant", "Fraza", "Pro Arte online", "Protokół Kulturalny", u srpskom elektronskom časopisu za satiru "Etna" i u hrvatskom virtuelnom časopisu za književnost "Knjigomat".
Objavljivala je u nekoliko antologija objavljenih u Beogradu, kao i u alamanahu "Stopama Crnjanskog" (Frankfurt, 2005). Piše pesme, kratke priče, haiku i drame. Laureat nekoliko nagrada. Bavi se prevođenjem poezije. Objavila je zbirku pjesama "Dzisiaj przyjdzie w brązowym" (Starachowice, 2006) na poljskom jeziku. Stanuje u Dukli (Poljska).

* * *

ETNA: Rođeni ste u Šibeniku ali poslednjih deset godina živite u Poljskoj. Da li ste otišli zbog studija ili je bilo i drugih razloga zbog kojih ste se tamo nastanili? 

Lalić-Krowicka: U Poljsku sam otišla prije svega zbog rata. Da, godinu dana nakon etničkog čišćenja. U Poljskoj nije bilo lako, mada tu sam pronašla svoj indivdualni mir, tu sam počela još više da pišem, pronašla sam u neku ruku sebe i bila sam daleko od razočarenja, kakvim je rat... Mada usamljena, imala sam svog prijatelja, a to je mir moje samoće. Ponekad kažem sebi, kad nemaš ništa u životu, onda imaš vlastitu samoću, i nju treba također poštovati, jer ako je odbacuješ, ona tebe isto odbacuje, a samoća stvarno može da bude predivan i najbolji drug. Samo je treba prihvatiti i poštovati, kao i njegovati.

ETNA: Samoća je verovatno u prvo vreme bila Vaš najbolji drug - kao zaklon i zaštita od novih razočarenja, ali je teško na duže staze živeti izolovano od sveta. Da li ste u zemlji u kojoj ste se nastanili naišli na prihvatanje Vaše individualnosti, bez obzira na sve okolnosti, pa možda i specifičnosti?

Lalić-Krowicka: Da, kasnije sam imala mogućnost da se razvijam. Tu mi je veliku pomoć pružila pokojna gospođa docent Vanda Pomjanovska, koja je istraživala južnoslavenske dijalekte i koja je na neki način uticala da ostanem u Poljskoj i da studiram slavistiku. To je bila moja druga majka sa kojom imam mnogo tajni, pa i danas kad je nema više na zemlji, mada njen trud, rad i duh su ostali, kao moje i njene tajne. Da, zaista je to bio divan čovjek, koji mi je otvarao nova vrata, uz put otvarajući moju dušu i otkrivajući moje potrebe. Čitala mi je dijela slavnih poljskih književnika, spremala za maturski ispit, recitirala mi je poeziju i analizirala sa mnom stihove. Spremala me je također za prijemni na slavistici i mnogo mnogo toga. Bila je sa mnom tu, ovdje i tamo. I dalje je... Njegovala je moje vrijednosti i otkrivene i neotkrivene. To je bio divan osijećaj radosti i slobode. Nedostajalo mi je tako nešto u životu. Mislila sam da neke stvari koje mi je ona omogućila, da ne postoje za mene. Na neki način pomirila sam se tad sa sudbinom. Ali ipak se moja duša borila i boriće se... Ona je tu sa mnom. Kad nešto prihvatite onako kako je, dobijate više. A moja individualnost, ne znam da li je prihvaćena u ovoj zemlji ili je dalje smatrana čudnom, ili još nije primjećena...

ETNA: Diplomirali ste slavistiku a sada ste apsolvent na Univerzitetu u Krakovu. Da li je studiranje uticalo na to da počnete da se bavite prevođenjem srpske književnosti na poljski jezik i obrnuto, ima li pomalo i nostalgije ili je to prosto logična posledica ljubavi prema književnosti? Koji su Vaši favoriti?

Lalić-Krowicka: Postoji mnogo razloga zašto sam počela da se bavim prevođenjem poezije. Mislim da i studiranje i nostalgija, prije svega. A glavni razlog tome je što u srpskoj i poljskoj poeziji postoji mnogo stvari koje su uzbudile moje čula. Prije svega, srpski romantizam, kao epoha, dodirnuo me je još kad sam bila u trećem razredu ekonomske škole. Tada sam već bila u Poljskoj. Moja nostalgija prema južnim krajevima, na neki način nije mogla da nađe spas, zato sam ga tražila u poeziji, muzici i religiji. Njegoš, Jakšić, Kostić, Radičević i mnogi drugi dali su mi svojom poezijom smirenje moje nostalgije. Tamo sam je pronašla i pošto su te stvari vječnotrajne (evo jedan mali neologizam) mogla sam uvijek da im se vratim. Samoća u životu i nutrini pronašla je svoga druga u srpskoj poeziji. Kasnije kada sam malo naučila poljski, bila sam već u četvrtom razredu, počela sam da pišem drame. Moj favorit je bio poljski pjesnik i dramski pisac Tadeuš Ruževič, koji je također u svojoj mladosti doživjeo rat, a to je bio II svjetski rat. Pisao je na takav, kako sam ja to tad govorila, zagonetno dosta tužan način i to me je isprovociralo da počnem pisati drame, mada polako...

I u poljskoj književnosti također imam mnogo favorita osim Ruževiča, a to su Vojaček, Galčinjski, Šimborska, Tvardovski, Miloš, Kornhauser, Kapušćinjski, Lešmjan, Svjetlicki, Zagajevski i mnogi drugi. Mada će Ruževič uvijek biti na prvom mjestu. I sve u svemu osim nostalgije i studija, također glavni razlog je srpski romantizam i poljska savremena književnost, a to je počelo još prije studija da jako dodiruje moju dušu. I danas gledam kako... Mislim da su Srbi stvoreni romantičari, a Poljaci intelektualci... Takvo je moje mišljenje. Mada u svakoj poeziji ima dosta topline, hladnoće, radosti, bola, refleksije... Ali to su moji prvi utisici, a pravi utisci ostaju zauvijek. Sve u svemu, ipak postoje neki drugi razlozi, a ne samo srpski romantizam i poljska savremena književnost. Ipak, srpska i hrvatska književnost su mi isto prisne. Zbog bolesti, koja se počela tad silno razvijati, nisam mogla da otkrijem lijepotu i snagu te važne epohe (kao i svaka druga) u tim književnostima. Mada poezija, koja me je spašavala u mnogim slučajevima, ipak se u tome spasenju nalazila i srpska i hrvatska savremena poezija itd.

ETNA: Uticaj je, dakle, bio dvosmeran. Kako su reagovale Vaše kolege iz Poljske kada ste njihovu poeziju počeli da prevodite na srpski jezik?

Lalić-Krowicka: To što ponekad prevodim poeziju poljskih autora na srpski jezik, mislim da je za to glavni krivac moje slavenstvo. Mislim da su Slaveni ugroženi od strane zapada i trebali bi što više njegovati svoje slavenske pokidane korjene... Narodi koji su vrlo važni u istoriji svijeta, ne smiju nikad zaboraviti o sebi. Imaju sve, zaista sve, istoriju, kulturu i mnogo, mnogo toga, toliko ljepote... Istorija Slavena je veliki dio ovoga svijeta, a mi nismo "nepotrebne marve", kako to neki smatraju. Postoje i drugi razlozi zašto prevodim s poljskog na srpski i obrnuto, ali o tome neki drugi put. Bitno je da je autorima drago što prevodim njihove stihove i nadam se da će im ostati drago.

ETNA: Možda smo krenuli pomalo obrnutim redosledom, da se vratimo osnovnoj vokaciji - pisanju. Kada ste počeli da pišete, nakon odlaska u Poljsku ili pre toga?

Lalić-Krowicka:  Počela sam da pišem od šeste godine života. Sjećam se jednom, kad je moj Otac, pri večeri govorio, pisci i pjesnici moraju da se rode, a ja sam tad pomislila, pa imaš pisca i pjesnika u kući. Imala sam tad osam godina. Čitala sam dosta u to vrijeme. Moj favorit iz djetinjstva i uopšte pjesnik je Dragutin Tadijanović. Sad se sjećam toga juta u četiri sata, kad sam uzela njegovu zbirku pjesama i stajala posred dvorišta i čitala glasno pjesmu VISOKA ŽUTA ŽITA...  Sunce me je osljepljivalo i prodiralo svojim pramenovima kroz moju dušu. To je bio osjećaj moga života. Vidjela sam tad ne dalmatinsko sunce, već slavonsko, tj. Rastušja, gdje se Tadijanović rodio. Bila je jesen 1986. godine. Možda je i to jedan od razloga što stanujem u Poljskoj. Moj pokojni dida je uvijek govorio, Poljska to sigurno mora biti lijep kraj, jer ima u njoj dosta trave i livada, koze imaju što da jedu. I u Slavoniji i u Poljskoj. Nema dana kad ne čujem didove riječi. Mislim da je on sad sretan u raju, što sam u Poljskoj, jer naše koze imaju ovdje mnogo da jedu. Mada tugu koju smo ja i on ostavili u Čistoj Maloj (tamo odakle potičem) moramo uz molitvu pretvoriti u radost i veselje, jer ona je tamo, samo je izgažena zbog rata i zla koje se dešavalo i dešava, tj radost.

Od oca sam naslijedila dosta osobina, a nešto najljepše, što mi je mogao dati i pružiti u životu, to je to da kad nam je lijepo u životu pjevajmo, a kad nam je teško i prokleto, udri, pa još više pjevaj, da te nebo čuje. Na Balkanu to je dobro poznato. Sad moram da mome ocu nešto veselo da zapjevam, pa da se čuje do Čiste Male.

ETNA: Koji pesnici su "isprovocirali" i odigrali tu značajnu ulogu - da nežnu dečju dušu privuku u svoje carstvo?

Lalić-Krowicka: Voljela sam u mladosti da čitam pjesme Desnke Maksimović, jer sreća je lepa samo dok se čeka, a poezija Vesne Parun i Vesne Krmpotić mi je draga. Poezija Vesne Parun svojim borbenim i buntovničkim duhom, a poezija Vesne Krmpotić svojom nemoći, suzama, diskrecijom, suptilnosti. Ipak, Ujević je bio moj saputnik u mojim snoviđenjima. A Andrić svojom prozom i posebnošću, koja je okovana boli.

ETNA: S obzirom na to da ste veoma mladi počeli da pišete poeziju, Vaša prva knjiga objavljena je na poljskom jeziku. Kada i kako je došlo do toga da svoje stvaralaštvo oblikujete na tek usvojenom jeziku?

Lalić-Krowicka: Počela sam da pišem na poljskom jeziku u sedamnaestoj godini. Napisala sam tad par pjesama, jednu dramu i još jednu koju nisam dovršila. Nije bilo lako, da, zaista sam pravila dosta pravopisnih grešaka, jer poljski jezik ima tešku i vrlo kompliko- vanu ortografiju, a ja sam tad pretež- no sama učila poljski. Inspiracija mi je bila da pišem na poljskom jeziku drama Tadeuša Ruževiča "Kartoteka", kao i djela Mrožeka, Gombroviča i Vitkacog. Ali dijela Ruževiča glavni su uzrok svemu tome.

Zaista, poljska savremena književnost koju smo tada obrađivali u srednjoj školi, svemu je tome kriva. Ona je moj put po kojem mogu da hodam i kad sam umorna da sjednem na kamen, pa kad se odmorim da idem dalje. To što sam tražila pronašla sam u poljskoj savremenoj književnosti. I dalje mi se desi pravopisna greška, ali to nije toliko strašno. Prijateljica mi je nedavno rekla, da su moje pravopisne greške kao grozđice u kolačima.

Nažalost, ni srpske ni hrvatske vlasti, kao i mnogima, nisu mi dozvolile da razvijam u sebi ono što želim. Da li su htjeli da nestanemo, ili nesvijesni, puni mržnje jedni prema drugima, htjeli su da poubijaju svoje predivne narode. A koliko je dobrote, ljepote i estetike u mnogima ljudima, a oni, što misle o tome, zar im ljepota nije potrebna, nego samo kaos, mržnja, rat i bezgranične prepirke. Ja im se zahvaljujem za sve, i zato što sam mogla poginuti... Hvala, uvijek ću to da vam pamtim.

ETNA: Pomenuli ste uzore koji su Vas inspirisali da se okušate i u dramskom stvaralaštvu. Koliko ste u tome bili uspešni, u odnosu na poeziju?

Lalić-Krowicka:  Da, drama kao vrsta književnosti mi je također prisna. A propo drame i njenog značenja, u meni ima isto veliku ulogu poljski pisac Vitold Gombrovič. Volim da čitam njegova dijela, ali nikad ne mogu da ga stignem, niti ikad ću moći, jer to je nemoguće. Moji uticaji su takvi, da njegova dijela skaču, kao što on skače. Jednog dana u vreme moje bolesti, sanjala sam da pričam sam sa Gombrovičom. On me je zamolio da mu pomognem preći iz raja u pakao. Pitala sam ga zašto? On je rekao, da u raju ne može više izdržati, da ima previše monotonije. Pomogla sam mu, a dalje što smo pričali, neću pisati, to neka za sada ostane tajna.

Do sada sam samo jednu dramu objavila. Napisala sam ih oko sedam-osam. Nekoliko imam nedovršenih. Čekam na vreme, kada one pronađu svoj razum i prihvaćanje. Previše su kaotične, kao šizofrena duša, mada mi svi smo sve bliže jednoj velikoj opštoj šizoreniji, a ovo što se sad dešava je također jedan veliki kaos, koji može da pukne, i da postane prava katatonija.

ETNA: Na čemu sada radite, da li pripremate nešto novo s obzirom na to da pišete i kratke priče, eseje i dr.?

Lalić-Krowicka: Radim nekoliko paralelnih projekata, ali možda je bolje da za sada to ostane mala tajna.

ETNA: Poruka ili preporuka za kraj: čitaocima, kolegama, političarima itd. ili svima zajedno.

Lalić-Krowicka: Za političare nemam nikakvih poruka, šteta riječi, da im kažem ne mrzite se, neće čuti, da im kažem svakom čovijeku je potrebna egzistencijalna sigurnost, neće ih biti briga, da im kažem svakom čovijeku su potrebni ljubav i mir, manuće rukom. A čitaocima što da kažem, čitajte ono što volite, jer kad čitamo ono što volimo, kao i na primjer što radimo, onda znamo ko smo, šta smo i gdje smo. I pored haosa u ovome svijetu, treba izdržati u borbi. To je teško, ali i iz onoga što je teško, može se isto crpisti snagu i energiju. Na Balkanu to je poznato, kao i mnogo drugdje.

Razgovor vodila:
Vesna Denčić