Piše: Ranko Pavlović

(Korišćeni - ponegdje samo u naznakama - i literarni motivi Petra Kočića, Branka Ćopića i Đure Damjanovića)
 

LICA:
GLAVATA PREDSTAVNICA (Svesvjetske... Planetarne humanitarne organizacije za trijebljenje buva) – mijenja kostime i vojnu uniformu; kad je u uniformi govori po "švapski")
DJED RADE
PETRAK SAMARDŽIJA
ONAJ IZA KACE / Onaj iz publike / Petar Kočić (kad god je to moguće, sa scene odlazi u publiku i iz publike izlazi na scenu)
ONAJ NEKI RADE SA BRDARA / Branko Ćopić
ČOVJEK S VJETROMETINE
(Onog iza kace, Onog nekog Radu sa Brdara i Čovjeka s vjetrometine tumači isti glumac, čime se pokazuje da je to jedan lik sa tri lica, odnosno jedno lice iskazano kroz tri lika)
VILA NAGORKINJA / Mrguda / Milka (Vukmanović - Kočić)
MRAČAJSKI PROTO
STRIC NIDŽO
GENERAL SKRPLJENE VOJSKE
ŠIKUCIJE i ŽANDARMI
HOR BUVATKINJA
(Šikucije i žandarmi nisu neophodni, a može ih zamijeniti i hor buvatkinja.)

Događa se danas i ovdje, a šta je to danas i gdje se nalazi to ovdje nije jasno ni autoru ove komedije koju ne možete uhvatiti ni za glavu ni za rep.

Seosko dvorište.
Na sredini, blizu drvljanika i presjecala, na "ćutkovima" (odrezanim komadima oblovine), sjede Djed Rade i Petrak samardžija. Kraj njih jedan nedovršen samar (drveni kostur) i rukoveti slame. U Petrakovim rukama velika zakrivljena igla. Na većem, debljem "ćutku" između njih ploska s dvije čaše rakije.
Desno skromno uređena kuhinja seoskog domaćinstva. Kraj šporeta "fijakera" drvena "hoklica".
U dubini scene, više prema lijevoj strani, drvena kaca.
Na jednoj strani scene hor buvatkinja (stoje kao da su u muzeju voštanih figura)
Djed Rade i Petrak samardžija sjede ukipljeni, takođe kao voštane figure.
(Moguće je da se oni pojave i sjednu na svoja mjesta tek kada se završi pjesma koja slijedi i kad Onaj iza kace bude završavao svoje recitovanje.)
Iznad njih visoko visi sepet na debelom užetu.
Odjednom dotrče i scenom ukrug trče Onaj neki Rade sa Brdara, Čovjek s vjetrometine, Stric Nidžo i Mračajski proto. Jure ih, s pendrecima u rukama, šikucije, žandarmi, General i Glavata predstavnica (u vojnoj uniformi). Ponekad ih udare po leđima, na što ovi jauknu. Poslije nekoliko krugova šikucije, žandarmi i Glavata predstavnica odlazi s pozornice, a zatim se vraća Onaj neki Rade sa Brdara, dok Onaj iza Kace izlazi iz publike. Prilaze horu, klanjaju se i počinju da pjevaju zajedno s horom:

O, ganjanja neprestana!
Lud zdravog obara.
Taman prođe šikucija,
kad eto džandara.

Caru carsko, Bogu Božje,
a begu begovo.
Generalu šalji sina,
popu daj njegovo.

Šikuciji moraš dati
ispod nokta crno.
Tu života pravog nema
kako god obrno.

I đavo bi napio se
tvoje posne krvi,
na grbaču rado bi ti
naskočio prvi.

O, tjeranja svakodnevna!
Lud pametnog kara.
Tek što prođu poreznici,
eto vam šumara!

Čim hor završi pjesmu, Onaj neki Rade sa Brdara odlazi sa scene, a Onaj iza kace stane pred hor, nakloni se i počne da recituje:

ONAJ IZA KACE: Petar Kočić, Jelike i omorike, odlomci: "Ukočeno, skamenjeno, veličanstveno dižu se jelike i omorike kroz vedru, nasmijanu svjetlost. Nešto su tužne, zamišljene... One su uvijek hladne, sumorne, tužne, jer – srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi... Jelike moje i omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke čežnje; ali – srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi..."

Onaj iza kace pokloni se i ode u publiku, nakon čega Djed Rade i Petrak "ožive" (ili tek sad dolaze na scenu) i uzimaju čaše.

PETRAK SAMARDŽIJA: Slušaj ti mene, kume i pobratime Rade, hajde da mi onako ljudski popijemo po jednu...
DJED RADE: Popićemo, kako nećemo, zlo je ne popilo! Nismo valjda blesavi ili, nedajbože, bolesni, pa da ne pijemo...

Nailazi Glavata predstavnica (u vojnoj uniformi) uzima čaše i zagleda ih. Prate je, neprimjetno se krećući za njom i stalno se skrivajući, Onaj iza kace, Onaj neki Rade sa Brdara i Čovjek s vjetrometine. Kad ona ode i oni odlaze sa scene.
I u narednim scenama, kada to bude bilo moguće, oni će biti njena stalna, "nevidljiva" pratnja, a tamo gdje to bude potrebno pratiće je hor buvatkinja, koji će plesati i "nijemo" pjevati uz "nijemu" muziku.

GLAVATA PREDSTAVNICA: Čaše ne biti čiste. (Duva u njih i briše ih suknjom.) Od sada vi piti samo iz čista čaša. Ko vidio da u Evropa još neko piti iz čaše koje ne biti čiste?! Ta-ko... Sad biti u redu... Sad vi moći piti. (Odlazi.)
DJED RADE (točeći rakiju): Od ove napasti pošten čovjek više ne može na miru ni čašu rakije popiti... Da si mi živ i zdrav, pobratime i kumašine.
PETRAK SAMARDŽIJA: Naviknućeš, pobratime Rade. Evo, ja 'odam svim ovim zemljama od Like do Bosne i svuđe srećem ovu opajdaru, ali, da ti pravo kažem, više ne obraćam pažnju na nju... 'Aj' živio mi i nek ti i ova i sve naredne čaše budu na zdravlje i veselje.
DJED RADE: Ti odma' nazdravljaš i za one čaše koje će doći. Al' neka, neka... Biće punije' čaša, ima u Rade rakije k'o sproljeća vodurine po njivama baš onda kad i' treba orati... Živio mi, kumašine i pobratime Petrače! Kud gođ 'odio, sreća te pratila... a ne ova, što malo prije prođe, opajdara, da prostiš.
PETRAK SAMARDŽIJA: Živio i ti meni, perjanico Hašana i cijelog grmečkog kraja... Nego, da mi popijemo ovu i još po jednu, pa da ja tebi lijepo počnem praviti samar. Vidi što imaš dobra leđa za samara.
DJED RADE: Ma, kome samar, Petrače, beno benasta i nesrećo ljudska?!
PETRAK SAMARDŽIJA: Tebi, Rade, rođeni moj, i od najrođenijeg roda rođeniji.
DJED RADE: Meni samar?! Napriliku, na ova moja pogrbljena leđa?
PETRAK SAMARDŽIJA: Tebi, kumašine i pobratime. Kome b' drugom ako ne b' tebi?
DJED RADE: Ja tebe čekam ko ozeb'o sunce, radujem ti se ko bolesnik proljetnoj zori, draži si mi i od mog uvijek namrgođenog sina Nikole, ma i od onog mog sirotana, unuka Brančila, što i ne upamti oca kako treba, a ti meni – samar, a?
PETRAK SAMARDŽIJA: Samar, Rade, ja šta b' ja drugo mog'o da ti napravim doli samar?
DJED RADE: Ti bi da me zauzdaš i osamariš, je l'?
PETRAK SAMARDŽIJA: Ja o uzdama ništa nijesam rek'o, a što se samara tiče...
DJED RADE: Uzdu b' ja tebi i oprostio. Otkad je svijeta i ljudi u njemu, vavijek nas neko zauzdava. Ali samar, moj Petrače, samar, samar ti ne mogu oprostiti, pa da si me rodio.

Utrčava Mračajski proto s pušketinom u rukama, zvjerajući na sve strane.

MRAČAJSKI PROTO: Ama, viđošte li onog skota od paščeta, šjeme mu se zatrlo, ko što će se i buvama zatrti ako ona buvolovka bude još dugo 'odila ovim našim krajevima?! Ja mu, skotu jednom brezobraznom, otkido od svoji' usta i dav'o, a on... Ma, samo da ga stignem, ova će mu puška, krst joj ljubim, najbolje kazati šta mislim o njegovoj nevjeri... (Odlazi.)
DJED RADE: Nema više mira ni u ovijem našijem pustodolinama...
PETRAK SAMARDŽIJA: Nema, dobro kažeš.
DJED RADE: Kažem ti, Petrače, uzde bi' ti nekako i oprostio, al' samar nemerem nikako.
PETRAK SAMARDŽIJA: Ama, šta ti je, Rade, beno nad benama? Šta se tu mrštiš i duriš k'o najmlađa snaša u velikoj seoskoj zadruzi gore na Zmijanju? Da sam, na priliku, mlinar, samlio b' ti žito brez ujma i ušura.
DJED RADE: Za moje žito ne brini. Imam ja svoj mlin na Japri i – da znaš - nikada ne tandrče prazan.

Utrčava General skrpljene vojske.

GENERAL: Treba li ovdje koga razdvajati? (Zgrabi ispred jednog čašu i ispije rakiju.) Ako treba kakva tampon zona, samo me zovite. (Pije iz druge čaše.) Znate gdje je komanda međunarodnih mirovnih snaga i ako vam zatreba naša intervencija, ne časite ni časa. Zapamtite, ni časa ne čekajte. Na mjestu voljno! (Odlazi.)
PETRAK SAMARDŽIJA: Nemereš od ovije' mirovnjaka s mirom ni čašu rakioje popiti... Nalijeder nam, Rade. Ne valja da stoje prazne čaše... Šta 'no ja poče' da pričama? A-ha... Da sam pekar, donio b' ti 'ljeb veći od mlinskog kamena, bijel ko sise one mlade udovice iz Ličkog Petrovog Sela kod koje ponekad zanoćim kad zajauče mećava i zaspe snijeg sa svi' strana, pa se pravim da ne smijem u mrklu noć i šnjetove.
DJED RADE: Vidi ti njega, zna kakve sise ima mlada udovica iz Ličkog Petrovog Sela, a ne zna da Radina leđa nijesu za samara.
PETRAK SAMARDŽIJA: Da sam, jopet, lugar načekić'o b' ti u državnoj šumi drva kol'ko 'oš a da mi ni cvancike ne platiš...
DJED RADE: Ne trebaju meni drva iz državne šume, imam i' i u svojoj više neg' što i' ima u carskim revirima koje onaj blentavi šumar Tanasije čuva od poštenije siromaka k'o baba Jevdokija skorup od dječurlije što i' cijelu četu napravi onaj njen sin Ostoja, zvrndov da veći nemere biti. Jevdokijin skorup se ucrva pred gladnim dječijim ustima pa ga poslije neće ni krmci u napoju, a drva u carskoj šumi sagnjiju pred smrznutom sirotinjom, pa k'o da i' nikad nije ni bilo – ni skorupa kod babe Jevdokije, ni drva u državnoj šumi.
PETRAK SAMARDŽIJA: Ma, pusti skorup i drva... Sve b' tebi tvoj pobratim Petrak učinio, ali šta'š, nisam ni mlinar, ni pekar, ni šumar... Ja sam samo običan samardžija...
DJED RADE: Pa 'oćeš svog pobratima Radu da osamariš?
PETRAK SAMARDŽIJA: Ti bar, kume i pobro, znaš da u cijeloj Lici i Krajini niko ne pravi bolje samare od tvog pobratima Petraka. Je l' tako il' nije? Kaži po duši i po pravdi Boga istinoga.
DJED RADE: Meni i' nikada niko osim tebe nije pravio ni popravlj'o, pa ne znam kako drugi rade. Kažem, do sada drugi nije, a kako će otsad biti, to ti sad zasad ne znam reći.
PETRAK SAMARDŽIJA: De, ne budi kiseliji od lanjskog kiselog kupusa o Đurđevu danu. Nego, nalijder nam još po jednu, pa da udarimo u brezbrigu. Ne dolazi tebi tvoj pobratim Petrak svaki dan, već samo kad ispopravlja i poiskrpi samare po cijeloj Lici i dobrom dijelu Krajine.
DJED RADE (nerado točeći rakiju): 'Oću, kako neću, naliću je, Bog je ubio... Imam ja rakije k'o vode, al' čo'ek uvijek mora znat' s kim će je i kako piti.
PETRAK SAMARDŽIJA (uzimajući čašicu): Nek smo mi samo jedan drugome živi i zdravi i da nas zaobilaze džandari i šikucije, a za sve drugo je lako. Eno, vidio si kako malo prije jure Mračajskog protu i onu dvojicu zvrdova za koje ne znaš ni ko su, ni šta su, ni odakle su. 'Aj' živili!
DJED RADE (glasom uvrijeđenog čovjeka): Nek je na zdravlje onome ko drugome dobro misli!

Nailazi Glavata predstavnica (u vojnoj uniformi), ljutita, zastaje ispred Djeda Rade i Petraka samardžije, maše mačem, viče.

GLAVATA PREDSTAVNICA: Kakvo je to nedozvolivo okupljanje? Šta vas dvije tu raditi?
DJED RADE: Nismo mi dvije, bog t' ubio blentavu!
PETRAK SAMARDŽIJA: Zar ne vidiš da smo dvojica?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Dvojica, dvije, meni to isto... Pitam, šta vi tu raditi?
PETRAK SAMARDŽIJA: Ja svom kumu i pobratimu Radi 'oću da napravim samar... Samar... samar... to ti je...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ja znati šta jest samar... Ja kad poći u Bosna naučiti sve što treba znati, jer ko doći u Bosna, morati znati šta jest samar... A kako ti smjeti praviti samar? To ti meni kazati!
DJED RADE: Čuj, "kako smjeti praviti samar"? To ti je, na priliku, k'o da pitaš kako smjeti jesti gra' i kako smjeti, da prostiš, poslije prditi.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Tebe ne pitati ništa o prditi! Pitati njega kako bez dozvole smjeti praviti samar.
PETRAK SAMARDŽIJA: Otkad znam za sebe pravim samare, a nikog nisam pit'o smijem li to raditi il' ne smijem. Ni age ni begove, ni džandare ni knezove, ni šumare ni popove. Nikog, do pokojnog ćaću. A ko si ti da tebe pitam?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ja ne morati polagati tebi račun ko jesam, ali ipak kazati... Ja jesam Glavata predstavnica Planetarne... Svesvjetske humanitarne organizacije za tamanjenje buva. Mene poslati ovamo međunarodna zajednica i Evropa da vama kazati šta vi smjeti a šta ne smjeti raditi... Eto, samar...
PETARK SAMARDŽIJA: Ne petljaj se u samare, to je moj pos'o.
GLAVATA PREDSTAVNICA: To ne biti samo tvoj pos'o, to biti i moj pos'o. Ja sam tu da kažem ko praviti samar i ko nositi samar. Sve se mora znati. Nema anarhija, nema samovolja! Tačno znati ko praviti samar, a ko nositi! Jasno?!
DJED RADE: Daj joj, kume i pobratime Petrače, iglu, pa nek ona, bena bjelosvjetska i jevropska, pravi samare kad 'oće. Bar me ti nećeš onda osamariti, nego neko koga niti znam, niti sam za'nj'ga čuo.
GLAVATA PREDSTAVNICA: A, ne! Ne ja praviti samar! On praviti samar, a ja mu samo reći da to on raditi. I reći mu da ne praviti samar od drvo i slama, jer tu se može uvući buva, a ja se boriti protiv buva, nego praviti samar od srebro i od dezinfekovan pamuk.
PETRAK SAMARDŽIJA: Čuj, samar od srebra i pamuka. Takve ne nose ni carski konji, a kamoli ovi naši konjići.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ne prekidaj... (Petraku) Ti praviti samar, (Radi) a ti nositi samar. Ja samo reći da ti morati praviti, a ti morati nositi samar.
PETRAK SAMARDŽIJA: Ja tebe, tako mi svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog, ništa ne razumijem. Šta ti meni imaš govoriti šta ću raditi?!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Mi biti partneri. Tako mora biti u sve zemlje koje hoće biti u Evropa. Ja govoriti, ti raditi i tako biti partneri... Sve jasno?!
DJED RADE: Ništa tuj nije jasno. Nego, de ti s nami šjedi i popi' jednu ovu mučenicu, rakiju, Bog je ne ubio.
GLAVATA PREDSTAVNICA (tek sad primijetivši rakiju): Štaaa?! Rakija?
DJED RADE: Rakija, ja šta će drugo bit'!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Šnaps?
PETRAK SAMARDŽIJA: Šnaps, ako baš tako 'oćeš.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Piti rakija bez deklaracija, to sad zabranito!
DJED RADE: Klade... dekla... klade... kladeracija... Šta t' je to, bog t' ubio?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Vi hoće u Evropa, a u Evropa ne moći svako na svoj dvorište rakiju kufati.
PETRAK SAMARDŽIJA: Čuj, "kuvati"?! Nama 'vamo šalju samo neke... da Bog sačuva... (obraća se Glavatoj Predstavnici) Rakija se ne kuvati... rakija se peći... Peći... Peći... Kazan... vatra... čabar...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ja ne znati čapar... Ja znati da u Evropa imati samo fabrika... Fabrika za klati svinja, fabrika za praviti pekmes...
DJED RADE: Biće onda, valjda, i vabrika za prati gaće?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ne prekidati!... Fabrika za sušiti šljifa, fabrika za rezati drvo...
PETRAK SAMARDŽIJA: Pa, onda će biti i vabrika za pravljenje djece.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ja kazati da vi mene ne prekidati... Djeca ne praviti u fabrika... Djeca praviti, djeca praviti... Šta ja znam kako djeca praviti! O tome još nema rezolucija i povelja... Ali, ja znati kako ići u krevet i znati da u Evropa još biti fabrika za praviti brot... hljeba... neće moći svako u svoja kuća praviti brot... hljeba...
DJED RADE: Gotovo je s nama, moj Petrače, kad nećemo moći u svojoj kući ni 'ljeb peći.
PETRAK SAMARDŽIJA: Ni slavski kolač, ni česnicu, moj pobratime Rade.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ne prekidati! Dakle, biti fabrika za kufati... za peći rakija...
PETARK SAMARDŽIJA: Nauči i ona nešto... Da, da, peći, a ne kuvati... Rakija se kuva zimi, pa bude šumadinski čaj.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ništa čaj, ništa Šumatija... Ovo Balkan i ovdje biti kako kazati Glavata Predstavnica... A ja kazati – sad opomena, ali više vi nikada piti rakija koja nema deklaracija... (odlazeći) Kuvati... peći rakija po dvorišta, gdje možda biti i mnogo buva, fuj, nehigijenski... neviđeno... Kad ovamo doći Evropa... e, onda... Aufider... Orevua...Gud... Ma, dofiđenja...
DJED RADE: Zbogom pošla, glavata... kako 'no reče... glavata svega svijeta uništavateljica buva, bog i' ubio! A i tebe, vala, šnjima!
PETRAK SAMARDŽIJA: Ma kakvi pošla, nego – zbogom otišla. Za sva vremena, vala!
DJED RADE: Da, da, za sva vremena. Amin!
PETRAK SAMARDŽIJA: Da oni nama zabrane... Ma, nasikira me. De nam nali' još po jednu... Sad mi je potrebnija neg' ikad.
DJED RADE (točeći): Tebi je vavijek potrebna, a i meni, bogami... 'Aj' živili!
PETRAK SAMARDŽIJA: Živili!

Namrgođeni Stric Nidžo dolazi do presjecala, snažnim i brzim zamasima cijepa nekoliko "ćutaka", stalno poprijeko gledajući u Djeda Radu i Petraka samardžiju i gunđajući sebi u njedra.

STRIC NIDŽO: Hm, dokonjaci i ispičuture... Kad samardžija Petrak ne svrati dva-tri mjeseca, ćaća 'oće da poludi, a čim dođe i čim popiju po koju, udare u svađu k'o djeca oko šarenog staklenceta... Hm, besposličari i izlapjeli praznoglavci... Melju k'o žrvanj u onom dolje mlinu na Japri... A šta melju, o čemu razgovaraju, da i' upitaš, ni sami ne bi znali reći...

Ljutito zabija sjekiru u panj, uzima naramak cjepanica, ostavlja ih ispred "fijakera" i odlazi. Prikrada se Vila Nagorkinja, koju niko ne primjećuje.

VILA NAGORKINJA (tiho, gledajući Nidžu): Lijep li je, ćaća ga njegov ranio! Nema lje'šeg momka u cijelom kraju, pa ni onda kad se smrkne k'o nebo pred olujinu. A smrknut uvijek i jest. Ko ga jednom vidi nasmijanog pa mi to javi, daću mu, evo, najjedriju jabuku iz njedara.
DJED RADE: Viđajder ti mog Nikolu... Nikoletinu... Nidžu... Nidžislava... Smrk'o se k'o ilinsko nebo pred veliku arlaukovinu. Samo što žežene svjetlice ižnjega ne sijevaju i gromovi ne gruvaju. Ma, da mi ga je samo jednom viđet' nasmijanog, ne b' žalio dati pola sveg svog imetka i imanja.
VILA NAGORKINJA (za sebe): Više b' on volio moju jabuku nego pola tvog imanja.
PETRAK SAMARDŽIJA: A zašto je namrgođen, šta ga muči?
DJED RADE: Mi! Ti i ja, eto šta!
PETRAK SAMARDŽIJA: Mi?!
DJED RADE: Svako ko voli probešjediti i porazgovoriti se uz čašicu, njega muči.
PETRAK SAMARDŽIJA: Što ga ne oženiš?
VILA NAGORKINJA: Da, da, zašto ga ne oženiš?
PETRAK SAMARDŽIJA: Oženjen čo'ek mršti se samo na svoju ženu, a na ostali svijet se osmjekuje.
VILA NAGORKINJA: Oženiti, oženiti njega treba.
DJED RADE: Ženio b' ja njega, al' neće on da se ženi. Čim mu spomeneš ženidbu, smrkne se k'o da si mu, bože me prosti, spomen'o vlast, jal' poreznike.

Opet dotrči Mračajski proto. Vila Nagorkinja bježi.

MRAČAJSKI PROTO: Ma, samo da mi ga je stići, šjeme mu se pasje zatrlo! Ne b' ja njega na sud, k'o onaj ludi David Štrbac jazavca. Olovo b' ja njemu sasuo u noge, pa nek cvili k'o što i moje srce cvili zato što me je iznevjerio. (Odlazi.)
DJED RADE: Ova dvojica će se ganjati do strašnog suda... Blentavi pop i pašče kome je dodijala popova stega... Nekad ti se učini da je Mračajski proto u pravu i volio bi da stigne onu beštiju, a nekad jopet misliš da jadni pas ništa nije kriv, pa ti nešto iz tebe govori da bi bolje bilo da utekne od blentavog popa. Tako ti je to uvijek u životu, moj Petrače, kume i pobratime.

Dok govori Djed Rade čuje se, u početku tiho a zatim sve glasnije, baletna muzika. Zatim se pojavljuje, obučena kao balerina, ali sva prekrivena prozirnim velom, Glavata Predstavnica. Ona igra po sceni, ne primjećujući ništa oko sebe.
Djed Rade i Petrak samardžija pognu se kao da se tako žele sakriti.
Kad stane muzika, Glavata Predstavnica prestaje plesati i zaustavlja se blizu hora buvatkinja koje su u međuvremenu izišle na scenu i plesale u ritmu muzike. Tada počne druga muzika i Glavata Predstavnica počinje da pjeva. Poslije prve strofe, ponavlja je hor, pa solo pjeva drugu strofu, a onda prepušta horu da je ponovi. Tako i treću.

Metropole mene guše
dosadnim životom.
Po balkanskim bespućima
tragam za ljepotom.

Sve prijeme po Evropi,
žurke, performanse,
ja bih dala za dvije-tri
balkanske romanse.

Mušku snagu u divljini
moje srce traži.
Dosta mi je premijera,
licemjerja, laži.

Kad se završi pjesma, ponovo baletna muzika, uz koju, igrajući, Glavata Predstavnica i hor odlaze sa scene.
Djed Rade i Petrak samardžija se ispravljaju, "ožive".

DJED RADE: Moj Petrače, nekad su se utvare prikazivale u mrklini noći, a vid' sad ovo – u sred bijela dana!
PETRAK SAMARDŽIJA: Ne b' ja rek'o da je to utvara. Prije će bit' da je vila.
DJED RADE: Ma kakva vila, moj pobratime i kumašine! Vile su iz našije' gora i šuma, a sve što dolazi s tom... kako je ono zovu... s tom međunarodnom zajednicom... sve je to gola utvara i karakondžula.
PETRAK SAMARDŽIJA: Prećera ga, brate Rade. Eto, ova što je igrala i pjevala, ona nikako nemere biti karakondžula... Čo'eku je dosta samo da je gleda, 'naku k'o da je stvorena od pjene sa brzaka ove naše Japre...
DJED RADE: Tako, je li, pobratime i kumašine?
PETRAK SAMARDŽIJA: Šta – tako?
DJED RADE: Nisu ti, znači, dovoljne bijele sise one mlade udovice iz Ličkog Petrovog Sela, nego b' i ovu... ovu... ne znam kako da je zovem kad ne daš reći karakondžula... nego b' i nju propustio kroz te svoje tvrde šaketine.
PETRAK SAMARDŽIJA: Ma, čo'ek mora nekad pustiti i srcu na volju. Jadan je onaj koji, k'o ni tvoj Nidžo, što otoič iskali svoj bijes cijepajući drva, ne zna razgaliti dušu gledanjem ljepote, čašicom i razgovorom... Nego, kad smo kod toga, nali' nam još po jednu. (Djed Rade toči rakiju, a Petrak samardžija je brzo ispije.) Baš je dobra. Miriše k'o tamnjan i slijeva se niz grlo k'o onaj dalmatinski zejtin od maslina.
DJED RADE (ispijajući rakiju): Dobra, nego šta. Znaš da ja pred tebe vavijek iznosim rakiju iz brestovog bureta. Onu slabiju dajem šikucijama i džandarima kad i' đavo nanese kroz selo.
PETRAK SAMARDŽIJA: Kakvo sad brestovo bure?
DJED RADE: Neki kažu da je ova mučenica najbolja iz 'rastovog, drugi jopet iz cerovog, oni koji su išli tamo preko Save kažu iz dudovog, a ja sam od nekog Dalmatinca, Mane, Dane, kako li se ono zvao, koji je 'vamo dogonio so i davao nam je za vunu, čuo da je najbolja iz brestovog bureta.
PETRAK SAMARDŽIJA: E, vala, nek sam i to čuo, pa nije mi sad žao ni umrijeti.
DJED RADE: Ne pričaj o umiranju, još ćeš ti mnogo samara napraviti i popraviti. More bit' da ćeš s onim Mračajskim protom zapjevati i na mojoj sa'rani...
PETRAK SAMARDŽIJA: Mani sa'rane, pobratime. Što manje o njima pričamo, manje ćemo i' prizivati. Nego, to bure... brestovo...
DJED RADE: Bure?... Ja... Čuo ja od onog Dalmatinca... Dane, Mane, kako li mu bi ime... da je rakiju najbolje držati u brestovom buretu, a kad sam u Potkalinje vodio junicu pod Obradovog bika, vidim u jednom jarku dobar brijest. Iii...
PETRAK SAMARDŽIJA: Ne moraš ni pričati, znam šta je bilo...
DJED RADE: Baš tako k'o što misliš... Čim dođe prva mračna noć, puna grmljevine, k'o da je Sveti Ilija bijo siš'o s nebesa u Podgrmeč, ja jaram na volove, pa u onaj jarak. Dok si dlanom o dlan...
PETRAK SAMARDŽIJA: Pade brijest.
DJED RADE: Izvučem ga i iste noći srežem, pa na tavan, da se suši... Bure sam pravio poslije dvije godine, ček'o da šumar zaboravi da je neko pošjek'o onaj brijest... I sad, eto, ižnjega dajem rakiju samo najdražima, pa i tebi koji 'oćeš da me osamariš.
PETRAK SAMARDŽIJA: 'Vala ti na tome, kume i pobratime Rade, što mi daješ rakiju iz brestovog bureta! Zna to tvoj Petrak cijeniti... Evo (uzima jednu rukovet raževe slame), ova slama ne valja. Nekako je tvrda i gruba. Nać'u ja i bolje i mekše slame za samar koji ću tebi napraviti.

Onaj neki Rade sa Brdara ulazi nastojeći biti neopažen, donosi i pored Petraka stavlja nekoliko rukoveti slame, pa krene da što prije ode s pozornice, ali ga Petrak samardžija hvata za ruku.

ONAJ NEKI RADE SA BRDARA: Evo, ova je dobra.
PETARK SAMARDŽIJA: Ma, ko si sad ti i oklen dolaziš?
ONAJ NEKI RADE SA BRDARA: Nije važno ko sam ja, važno je da je slama dobra. Raževa... Rasla je na prisojnoj strani Brdara, na krčevini po kojoj se zemlja crni k'o gavranovo krilo. Nema bolje slame za samare ovlen pa do kraja Like i Korduna, ni na istok sve do Banje Luke.
PETRAK SAMARDŽIJA: Pit'o sam te ko si i oklen si, a za slamu ćemo lako.
ONAJ NEKI RADE SA BRDARA (odlazeći): Ma, kažem vam, nije važno, ali kad si toliko navalio, ja sam ti Onaj neki Rade sa Brdara...
PETRAK SAMARDŽIJA: Čuj, Onaj neki Rade sa Brdara... (prati ga pogledom, pa kad vidi da je izišao, okreće se prema slami i uzima jednu rukovet) Bogami, dobra slama... Zdrava i mekana... Ta neće žuljati... Od nje će tebi, moj pobratime Rade, tvoj Petrak samardžija napraviti samar, da boljeg neće biti na cijelom Grmeču...
DJED RADE (plane i skoči): E, sad je dosta! Bježi od mene i više mi ne dolazi ni pred kuću ni u kuću!
PETRAK SAMARDŽIJA (ustajući): Ama, šta ti bi, pobratime Rade?!
DJED RADE: Ti mene da osamaraš, rđo nijedna! Mene koji te volim k'o što te ni rođena mater nije voljela?! Meni samar na grbaču, je li?! (Malo se smiri.) I to, običan samar. Od drveta i slame... Baš te briga što ona opajdara priča da ima i srebrenije' samara... Ma, neću ga vala ni da je od zlata... Bježi kud te noge nose i više mi ne dolazi na oči!

Utrčava Glavata predstavnica (u uniformi).

GLAVATA PREDSTAVNICA: Ovdje svađa! Ovdje nered!... Oh, ovdje slama, a možda ima u buva u njoj... Buvatkinje! Buvatkinje! Brže ovamo. (Dolaze.) Zaprašite sve ovo! Odmah! (Zaprašaju)
DJED RADE: Ostavite nas na miru! Zar 'oćete da nas potrujete?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ovdje pobuna! Ja zvati međunarodne vojne snage, da stati između vas, na linija razgraničenja... Glavata predstavnica Svesvjetske... Planetarne humanitarne organuizacije za tamanjenje buva ne dozvoliti nemire na sektoru moja odgovornost.
DJED RADE: Ma, šta ona ovo trabunja?!
PETRAK SAMARDŽIJA: Još malo, pa čo'ek, da prostiš, neće moći ni para sebe otići a da ga ne prati ta... kako je ono zovu... međunarodna zajednica.
DJED RADE: K'o što ni mi nemeremo mrdnuti brez ove Glavate Predstavnice, u glavu je njenu blentavu! Ma, sad ću ja nju!

Zgrabi oblicu i pojuri za Glavatom Predstavnicom. Za njim krene i Petrak samardžija, hvatajući rukovet slame. Stižu Onaj iza kace, Onaj neki rade sa Brdara i Čovjek s vjetrometine, pa svi zajedno jure Glavatu predstavnicu i buvatkinje. One pobjegnu sa scene, s njima i svi ostali, a Djed Rade i Petrak samardžija vrate se na svoja mjesta i uzmu čaše.

PETRAK SAMARDŽIJA: Ama, Rade, brate i kumašine, šta ti ono meni reče prije neg' što banu ova zvrndovka, ova glavata svesvjetska utamateniteljka buva i svega što se s buvama nalazi u gaćama? Je l' ti ono šćede da me oćeraš?!
DJED RADE: Ja sam tebi, Petrače, rek'o što sam im'o reć'. Onom ko 'oće da sluša, to je više nego dosta. Ti sad rasuđuj po zdravoj pameti, ako ti je 'tice nisu ispile... I ona udovica iz Ličkog Petrovog Sela.
PETRAK SAMARDŽIJA: Ne uplići udovicu u ovo... Mene da ćeraš? Mene koji bi', tako mi ove rakije iz onog... brestovog bureta, bio spreman da na koljenima ako treba obiđem cijelu Bosnu i Liku i da nađem najmekšu slamu i najljepšu stelju za samar koji bi tako staj'o na tvojim leđima k'o da si šnjim rođen, kršćen i odrast'o.
DJED RADE: Samar, samar, sunce li ti samarisano! Samar, je li?! Samar! To si smislio za Radu koji te smatr'o pobratimom! To, je li?!
PETRAK SAMARDŽIJA: Rade pobratime, smiri se. Ne benavi!
DJED RADE: Bježi od moje kuće! (Gura ga.) Bježi! I da te moje oči više nikada nisu viđale! Nikada, jesi l' čuo?! Nikada! Ni na sa'ranu mi nemoj dolaziti!
PETRAK SAMARDŽIJA (opirući se): O, ljudi, čudnog li čo'eka! Ja njemu mislio najljepši i najmekši samar, a on...
DJED RADE: Napravi ga svom pokojnom ćaći i svojoj pokojnoj materi, eto kome ćeš!
PETRAK SAMARDŽIJA: U ćaću i mater mi ne diraj! Jesi l' čuo? Onog ko mi dirne u ćaću i mater...
DJED RADE (izguravši ga s pozornice): Samar... Samar bi on na Radina pogrbljena pleća... Turi ga sebi sebi u guzicu, eto ku'ćeš šnjim... (Odlazi.)
ONAJ IZA KACE (odjednom drekne iz publike): Glavata Predstavnice! Ej, Glavata Predstavnice!... (tiše) Nema je... Neće ona da se pojavi kad mi 'oćemo, već 'oće kad ona 'oće... Đavo odnio i nju i onu njenu, kako li je zovu, Svesvjetsku... Planetarnu... humanitarnu organizaciju za tamanjenje buva... (viče) Ej, Glavata Predstavnice! Čuješ li me? Glavata Predstavnice!
GLAVATA PREDSTAVNICA (pojavljuje se na sceni u građanskom kostimu s rukama punim novca): Šta se dernjaš! Zar ne mogu na miru ni svoju mjesečnu platu da izbrojim?
ONAJ IZA KACE: Šta imaš brojiti! Zaradila si za mjesec više nego što ja zaradim za dvije ili tri godine.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Tebe nije briga koliko ja zarađujem... Nego, zašto vičeš, šta hoćeš?
ONAJ IZA KACE: Hoću da ostvarim svoje ljudsko i građansko pravo... Ono što mi niko ne može i ne smije uskratiti, pa čak ni ta tvoja Svesvjetska... Planetarna humanitarna organizacija koja te ovamo poslao.
GLAVATA PREDSTAVNICA: A to tvoje pravo je...?
ONAJ IZA KACE: Sloboda kretanja.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Konkretno! Konkretno! Nemam vremena za nagvaždanja. Kad bih ja sa svakim ko nešto zahtijeva trošila vrijeme, kud bih stigla?
ONAJ IZA KACE: Ja neću da budem ovdje, u ovoj (pokazuje na publiku) obespravljenoj i nesvjesnoj narodnoj masi koja još nije shvatila da jedino ta tvoja Svesvjetska... Planetarna humanitarna organizacija za tamanjenje buva zna šta je za narod dobro.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Nego?... Gdje bi ti to htio da budeš?... Da ne bi možda u Evropu, a? Misliš svojom glavom, a htio bi u Evropu. E, ne može to, brajko moj... Kud bi to odvelo Evropu kad bi u nju ulazili i oni koji svojom glavom misle? Kuda? Reci!
ONAJ IZA KACE: Briga mene i za tebe, i za taj tvoj Svesvjetski... Planetarni savez utamanitelja buva, i za Evropu!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Nikada vas niko neće moći razumjeti... Pa, kuda bi ti želio?
ONAJ IZA KACE: Tamo gdje ću biti slobodan... slobodan da kažem šta hoću, kome hoću i kada hoću.
GLAVATA PREDSTAVNICA: I sad ja treba da odgonetnem gdje je to, je li?
ONAJ IZA KACE: Ništa ti ne moraš da odgonetaš... Ja sam Onaj iza kace i hoću tamo gdje mi je mjesto.
GLAVATA PREDSTAVNICA: A mjesto ti je...?
ONAJ IZA KACE: Tu... (pokazuje rukom prema kaci na pozornici) Iza kace.
GLAVATA PREDSTAVNICA: O, meine Gotte... My Gode... Iza kace... U brlog... U rupu... Ja se upla-šila da hoće u Evropu, a on... iza kace... Idi kud ti milo... O, meine Gotte... My Gode! Ali, kad ovamo stigne Evropa... Neće tada biti kaca i kačica... Šta će kace? Rakija će se peći u fabrikama...

Poziva rukom hor buvatkinja, pa im počne dirigovati, a uporedo s njom diriguje i Onaj iza kace. Dok pjevaju, njegov disonantni glas se posebno izdvaja:

Zašto narod svojom praznom glavom duma,
šta će njemu nada, za koga je čuva?
O njemu sad brine i za njega misli
Planetarni savez ništitelja buva.

Svako svoju slobodu
sakriva u torbu
kad Glavata predstavnica
zaprži mu čorbu.

Narodima malim, pa još siromašnim,
- čujem šta se priča, nisam valjda gluva -
slobodu mišljenja kašičicom dijeli
Planetarni savez ništitelja buva.

Svakom ko pokuša
slobodno misliti
Glavata će Predstavnica
čorbu zapržiti.

Kad se pjesma završi, Glavata Predstavnica i hor odlaze sa scene. Onaj iza kace nekoliko puta udari se pesnicama u prsa, pa šmugne za kacu, ali se odmah otud vrati.

ONAJ IZA KACE: (recituje) O lijepa, o draga, o slatka slobodo... (Naglo zastane.) Vidi mene budale... Nije li ovo sada strana književnost? (Dotrči pred hor, nakloni se i počne recitovati.) Petar Kočić, Slobodi, odlomci: Mnogi su vijekovi, mnoga pokoljenja i pjesnici slavili Tebe. Mnoga se svježa krv lila za Te i u ime Tvoje! Sa Tvojih kao krv crvenih usana vječito struje i šume slatke i opojne riječi, koje vijekovima iz temelja potresaju, koje pregaženo roblje do uzdrhtalog zanosa ushićuju!... Zadrmaj ovom učmalom zemljom, potresi smrznutim srcima, osvježi i osnaži, da sve i svak osjeti sav neizmjerni sjaj i draž ljepote, sve obilje milosti i snage Tvoje, kao što ih osjeća i na njima drhće uzavrela i vječito uzbunjena krv moja, koju mi balkanski hajduci, preci moji, u baštinu daše!" (Pokloni se i duboko odahne.) Tako! (Brzo šmugne iza kace.)

Pojavljuje se Čovjek s vjetrometine, stalno se okrećući na sve strane, kao da provjerava da li ga ko prati. Sredovječan, raščupan, odjeven u iskrpljenu odjeću. Dugo zvjera na sve strane, okreće se, vrpolji, pa sjeda na hoklicu pored "fijakera", uzima cjepanicu i ubacuje je u šporet.

ČOVJEK S VJETROMETINE: Nek mi Bog 'prosti, kad već nemam obraza da se zacrvenim, ali ja založi' vatru... Nisam ja ova drva ni šjek'o u šumi, ni dovlačio pred kuću, ni cijep'o, ali, eto, ložim k'o da je to moje... Ma ne b' ja to zbog sebe, ne b', duše mi, neg' zbog vrijednije' ukućana koji će sad doći ozebli u kuću, pa nek se ogriju, zaslužili su... Drugo sam ja... Nisam, brate, zaslužio da se grijem kraj tuđeg šporeta i tuđim drvima... Nek se griju oni koji su šjekli, donijeli i cijepali drva, a ja... ja ću samo 'nako šjediti kraj šporeta... Što da se ja grijem kad to nisam zaslužio? Je l' tako, Čovječe s vjetrometine?... Tako mene zovu, sve ja čujem šta se oko mene priča samo se pravim da ništa ne čujem... Je l' tako, Čovječe s vjetrometine?... Jest, pravo veliš, Čovječe s vjetrometine. Znaš ti kad 'oćeš i pametan biti, nije da ne znaš, ama ti se to ne da... Nek budu pametni oni koji imaju, jer oni i imaju zato što su pametni... Ili... ili... morebit' da su pametni zato što imaju... Ko će to znat'... Je l' tako, Čovječe s vjetrometine? Jest, Čovječe s vjetrometine, jest, tako je. Što stalno zapitkuješ?

Naglo ulazi Glavata predstavnica (u građanskom odijelu).

GLAVATA PREDSTAVNICA: Šta je l' tako?
ČOVJEK S VJETROMETINE (trgne se, skoči, uzvrti se): Ništa... Ništa je l' tako...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Pitao si je l' tako i ja, kao Glavata predstavnica Svesvjetske... Planetarne humanitarne organizacije za tamanjenje buva, moram tačno da znam šta je to što je je l' tako, kako bih mogla valjano da odgovorim na tvoje pitanje.
ČOVJEK S VJETROMETINE: Ništa vi, glavata... glavata... svesvjetska i planetarna predstavnice tamaniteljske slobode... ništa vi ne morate, jer ja – niti sam kosio nit vodu nosio... 'oću reći... ništa ja nisam radio, to jest... nemam ja šta Glavatu pitati... nije moje...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Hajde, hajde, što si se zbunio... Sjedni i ogrij se.
ČOVJEK S VJETROMETINE: A, ne, ne, glavata tamaniteljko, vi šjedite... (uzmičući) Ja nisam ni kosio... 'oću reći, nisam ja drva ni šjek'o, ni donosio, ni cijep'o, pa da se grijem...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Kad smo kod toga, nisam ni ja...
ČOVJEK S VJETROMETINE (odlazeći): A, jesi, jesi... Šjek'la si, brate, đe si stigla i kol'ko si stigla... Cijepala si đe gođ se moglo i koga se moglo cijepati... Nosila si sve što si mogla ugrabiti i odnijeti... Jesi, jesi, šjekla i cijepala, i ti imaš pravo da šjedneš i da se griješ... A ja, blentavi Čovjek s vjetrometine, niti sam kosio... 'oću reći, niti sam šjek'o, ni dovlačio, ni cijep'o... Eto, ne zamjeri... (izlazi.)
GLAVATA PREDSTAVNICA: Čudnog li čovjeka i čudnih li ljudi... Nikada ih neću moći razumjeti... (vadi i broji novčanice) Nikad moja noga ovamo ne bi stupila, pa da me slalo stotinu planetarnih humanitarnih organizacija... Ali, novac, brate... Many, many...

Dok je Glavata predstavnica zaokupljena brojanjem novca, nailazi Vila Nagorkinja. Sva je zanesena, zagledana u nebo. Na grudima stišće pismo.

VILA NAGORKINJA: Moje omorike i moje jelike... Moje ozvjezdane noći i moja rosna jutra... Moj Mika, moj visoki bor među jelikama... Oh, pismo, pismo iz Vijene, od moga dragog Koče... (Odlazi.)

Utrčava Mračajski proto sa svojom "pratnjom", pucajući.

MRAČAJSKI PROTO: Nećeš nikada više zalajati, šjeme ti se zatrlo dabogda! (Odlazi.)

Naglo ulazi General skrpljene vojske. Glavata predstavnica, zatečena i zbunjena, trpa novac u džepove. I General je iznenađen iznenadnim susretom.

GENERAL: O... o... o, kakav iznenadni susret...O, madmoiselle... miss... fraulan... skidam glavu... (za sebe) Gadna navika, kad čovjek navikne nešto skidati onda samo to skida... Oprostite, brzopletost... Skidam kapu... (za sebe) Ali, ja sam već skinuo kapu... Zapravo, klanjam se, signorita... o, bella signorita...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ne, ne, ne, ne, gospodine... gospodine generale... ne klanjajte se... Kad ste već naumili da skidate, skinite mi nešto... Na primjer, na primjer...
GENERAL: Zvijezde... Eto... eto... skinuću vam zvijezde sa... sa... sa... ne sa neba, to bi bilo suviše profano, otrcano... skinuću vam zvijezde sa evropske zastave.
EVROPA: Eh, vragolane, vragolane... Velik ste vi vragolan... Velik, prevelik... ha-ha-ha...
GENERAL: Vragolan? Ne razumijem... Zašto vragolan?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Skidati zvijezde s evropske zastave značilo bi isto što i razodijevati me... Znate ono... razodijevanje... skidanje odjeće, komadić po komadić...
GENERAL: Moram priznati da vas ne razumijem... Svašta sam čuo u ovoj vuko... vuko... u ovoj posljednjoj stopi evropske divljine, ali to da skidanje zvijezda znači razodijevanje, razgolićavanje takoreći – to nisam... Priznajem, madmoiselle, da ja vas, domicilno stanovništvo, uopšte ne razumijem.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Oh, gospodine, tako šarmantan, a tako... oprostite... neinteligentan, da ne kažem glup... Zar vam ja ličim na nekog ko pripada domicilnom stanovništvu?
GENERAL: Ono, jest... Ali, eto... Istina, kad čovjek pogleda... Izvinite, a ko ste vi?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Mislim da bi red bio da se prvo vi meni predstavite, mada ste to mogli i ranije učiniti, jer smo se već nekoliko puta sreli.
GENERAL: Ah, oprostite... Ovo je sad bio iznenadan susret, pa sam na ranije susrete zaboravio... Sve me to zbunilo... Ja sam General.
GLAVATA PREDSTAVNICA: General? Samo to?
GENERAL: Tačnije, General skrpljene vojske.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Tek sad mi ništa nije jasno.
GENERAL: Komandujem u ovoj divljini međunarodnim vojnim snagama, a kako su one skrpljene sa svih strana svijeta, ja sebe... ha-ha-ha... zovem Generalom skrpljene vojske. A vi, madmoiselle, mogu li sada znati ko ste vi?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Glavata predstavnica Svesvjetske... Planetarne humanitarne organizacije za tamanjenje buva.
GENERAL: Glavata...? Buva...?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Globalno gledano, to sam. Dakle, Glavata predstavnica Svesvjetske... Planetarne humanitarne organizacije za tamanjenje buva... Ali, za prijatelje... ha-ha-ha... Za prijatelje sam – ali samo u specijalnim prilikama, kao što je ova – za prijatelje mogu biti – Evropa.
GENERAL: Europa?!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ne Europa, gospodine, nego – Evropa.
GENERAL: Izvinete, madmoiselle. Nisam vas dobro čuo, zapravo, nisam vas razumio... Evropa, naravno. Ali, kako Evropa?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Da, Evropa... Zašto se čudite?
GENERAL: Ne, ne... ne čudim se, nego... znate... tako odjednom... kao da lupiš glavom o bukovo stablo... Evropa, ovdje... u ovoj vuko... vuko... u ovoj divljini...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Evropa (pokazujući rukom na dijelove tijela koje spominje) glavom, bradom, kosom, grudima, ha-ha-ha, strukom, kukovima, ha-ha-ha, nogama, takoreći...
GENERAL: Stabilnim nogama, mora se priznati. Da... vrlo lijepo oblikovanim i stabilnim nogama.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Konkretnije ako želite da odredite ko sam... ja sam Evropa – kontinet, ako vam tako odgovara...
GENERAL: Mmm, kad vidim te kukove, meni sve odgovara.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Evropa – boginja, ako to više volite...
GENERAL: Kada pogledam te bujne grudi... mmm... da, volim, baš to volim... Boginja... Kao, odjednom iskočila iz mita, pa – bup! – oprostite ako vas to asocira na buve, pa – bup! – pravo meni u zagrljaj... Aaa, baš to volim.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Znate ono, "Otmica Evrope", takoreći... Bik, rogovi, i sve to... U mitu i na slikarskom platnu. U Luvru, Pradu, gdje li? Ko će ga znati gdje se ta slika nalazi?
GENERAL: Ticijan, je li tako? Ili, Tintoreto? Možda, Rembrant? Nikako u ovom trenutku da se sjetim. Vi ste me, znate, toliko zbunili, da jednostavno... Brbljam, samo brbljam, a nikako da misli usmjerim tamo kuda bi trebalo da krenu.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ili, ako vam više odgovara, Evropa – zajednica naroda.
GENERAL: Ne! To ne! Nikako, molim vas! Drugo bi bilo da smo svi jedan narod... Moj narod, podrazumijeva se... Ali, ovako... Znate li vi, fraulan, kakvih sve plemena po zabitim evropskim vuko... vuko...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Maaa, odvalite već jednom... Vukojebinama!
GENERAL: Vuko... vuko... Ne, ne mogu ja to pred jednom damom... Znate li, madamme, po ovim zabitima kakvih sve plemena ima koja sebe nazivaju narodima i hoće da stanu uz rame s nama koji hiljadama godina gradimo temelje civilizacije i kulture... Ne, zajednica naroda nikako!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Kad već spomenuste civilizaciju, možete me smatrati i Evropom – kolijevkom civilizacije. Da li vam to prianja za srce?
GENERAL: Ama, kakvo pitanje, molim vas! Prianja li mi za srce? Ne samo za srce, vi mi, signorita, prianjate i za ruke, i za grudi, i za... i za... i za... o-oh... za svaki djelić mog ustreptalog tijela.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Baš za svaki? Hi-hi-hi...
GENERAL: I za vidljivi, i za nevidljivi... Nego, Evropa... To mi je nekako suviše službeno, kruto... Znate, kada kažem Evropa, ja pred očima vidim savjete, sjednice, vojsku, povelje, rezolucije...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Kruto, kruto, takoreći.
GENERAL: Pa onda, vidim Brisel, Mastriht, Strazbur, Hag, da, da, Hag... Pustite to zvanično ime. Evropa?! Imate li... mislim... kakav ljupki nadimak?
EVROPA: Hipokoristik, takoreći? Za tepanje, je l' da?
GLAVATA PREDSTAVNICA: Upravo na to mislim.

Nailazi Vila Nagorkinja. Hoda zaneseno, dok se odjednom ne začuje lom, pa pobjegne kad u trku naiđu Mračajski proto, Onaj iza kace i Onaj neki Rade sa Brdara, koje jure žandarmi i šikucije. Protrče nekoliko krugova, pa istrče.

GENERAL: Nema te svjetske sile koja će smiriti i umirite ljude po ovim vuko... vuko...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Vukojebinama, čovječe! Odapni, nisi u "Ricu" ili na zasjedanju Evropskog parlamenta!
GENERAL: Kad vi kažete vuko... vuko... onda i ta riječ u vašim ustima zvuči ljupko.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Kao što i nadimak za koji ste me pitali zvuči ljupko. Oni koji mi tepaju, da ne kažem koji mi se ulizuju, koji mi se uvlače... znate već gdje, zovu me E-u-r-o-p-a.

Smije se vragolasto i, uvijajući se izazovno, bježi, a General je, ponavljajući njene riječi "Europa... Europa", hvata u zagrljaj, obavija se oko nje, pokušava da je poljubi, i izlazi s njom s pozornice. Na trenutak se vraća i povjerljivo se obraća publici.

GENERAL: Dama je izišla i ne čuje me. Sad smijem... smijem... smijem... (vikne) Vukojebina!

Istrči.
Nailazi stric Nidžo sa sjekirom na ramenu, zvjera okolo, kao da gleda koje bi drvo posjekao. Glavata predstavnica se vraća, kao da traži Generala. Ugleda Nidžu i trči prema njemu, gledajući ga zadivljeno i zavodljivo.

GLAVATA PREDSTAVNICA: Ooo, kakva rudimentarna snaga! Kakva prvotna sirovost!
STRIC NIDŽO: A? Šta kažeš?
GLAVATA PREDSTAVNICA (pružajući ruku): Glavata predstavnica... Hoću reći, Evropa... Evropa, da...
STRIC NIDŽO (stidljivo i zbunjeno pružajući joj ruku): Znao sam ja šta će mene snaći čim sam kren'o da usiječem nepočekićano drvo.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Drago mi je... Vrlo mi je drago... Znate, svi oni uglađeni, impotentni intelektualci... Samo pričaju, maze i sline... A onda, odjednom, u sred šume...
STRIC NIDŽO: Ja samo gledam... 'Nako... Ne mislim sjeći... Bože sačuvaj... Samo kad šumar počekića, onda – da.
GLAVATA PREDSTAVNICA: ... u sred guste šume, kao u bajci...
STRIC NIDŽO: A imam kol'k'oš drva i u svojoj šumi, ne b' ja državno... Poš'o 'nako u šumu... da razgledam... 'Oće i gubar napasti šumu, 'oće... pa, k'o velim, da vidim, ako ima gubara da javim šumaru, a on zna kome treba javiti da se istrijebi i spasi druga šuma... Eto... tako...
GLAVATA PREDSTAVNICA (uvijajući se oko njega): Da, da, gubara treba trijebiti, uništavati, kao što se uništavaju buve... Ali, ovo... baš kao u bajci... sretneš... no, kako ono vi ovdje kažete... deliju... sirovu snagu...
STRIC NIDŽO: Sirovo more bit' drvo kad ga posiječeš, a snaga... snaga ti je, rećemo, volovska.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Da, da, to... Volovska... Kako poetično... Nego, nisi mi rekao kako se zoveš.
STRIC NIDŽO: A šta ti je za mojijem imenom? Nećeš valjda podnositi prijavu što si me sa sikirom našla u šumi... (za sebe) Ma, znao sam ja... Čim u ovim našim šumetinama sretneš međunarodnu zajednicu ili Evropu, biće nekog sranja... Ne meremo mi brez toga proći u susretu šnjom...
GLAVATA PREDSTAVNICA (vrcavo): Želim da znam ime onog koji me tako opčinio svojom snagom i ljepotom.
STRIC NIDŽO: Je l' ti to o meni?
GLAVATA PREDSTAVNICA (grleći ga, dok se on stidljivo otima): O tebi, delijo, o kome bih drugom?
STRIC NIDŽO: Pa... nemam ti ja neko, bog zna kakvo ime... Eto, Nikola... Nidžo... Nidžekanja... Nikoletina... Svakako me zovu, naročito onaj moj bresposleni otac Rade, što s onim Petrakom samardžijom kad dođe po cijeli dan ispija onu poganicu iz brestovog bureta, dabogda im se ogadila!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ne, ne mršti se... Nemoj da ljutnja narušava ljepotu tvog anđeoskog lica... Ah, Nikolllooo, Nikolllooo... (Grli ga i hoće da ga poljubi.)
STRIC NIDŽO (braneći se i otimajući se): Šta je? Ti b' ašikovala, a? E, neće moći...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Oh, Nikolo, Nikolo... Ne otimaj se... Ta rudimentarna snaga... Ta rustikalna snaga... Ta bikovska snaga...
STRIC NIDŽO: Neće moći, opajdaro bjelosvjetska! Mnoge su, jedrije od tebe sto puta, ćele da smotaju Nikoletinu, al' džaba! Ne da se Nidžo!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ovdje, u šumi... Na granju... Ah, kakav bi to užitak bio... Ne otimaj se, Nikolo...
STRIC NIDŽO: Ne navaljuj, rospijo jevropska. Nije Nidžo za bjelosvjetske opajdare. Utuvi to sebi u tu svoju blentavnu glavu!

Otimajući se, Stric Nidžo bježi, a Evropa ga hvata za ruke, struk i noge, prosto se vuče za njim. Nailazi Čovjek s vjetrometine i Evropa pušta Nidžu koji odlazi, a navali na Čovjeka s vjetrometine.

ČOVJEK S VJETROMETINE: Ja nit' sam kosio ni vodu nosio... ni or'o ni sij'o... ni žeo no vr'o...
GLAVATA PREDSTAVNICA (trčeći prema njemu): Evropa... Europa, ako više voliš tako...
ČOVJEK S VJETROMETINE: ... a jopet, vala Bogu, ne umirem od gladi...
GLAVATA PREDSTAVNICA (koketno): Kakva rudimetarna, kakva rustikalna snaga... Bikovska, takoreći...
ČOVJEK S VJETROMETINE (kao da je ne vidi): Ja sam ti k'o one 'tice nebeske, o kojima u crkvi priča Mračajski proto, gledajući u Sveto pismo k'o što tele gleda u šarena vrata, ne znam da l' ne vidi il' ne zna čitati... Jest, ja k'o 'tičice nebeske...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Oh, nebesko... Ah, nebesko... Možemo... ti i ja... i na deveto nebo...
ČOVJEK S VJETROMETINE (kao da je ne primjećuje): 'Tice nebeske, 'tice, kaže Mračajski proto... One nit' siju, nit' žanju, a zoblju... K'o i ja... Ogrijem se a nijesam šjeko i cijep'o drva, pojedem koru kruva a nijesam sij'o nit' žeo žito... Tako ja, po selu...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ovdje, u šumi... na granju (Grli ga i vješa se o njega.)
ČOVJEK S VJETROMETINE (idući prema kraju pozornice): O-pa! Ti b' to, jamda, ljubavisala... Nemere to sa mlom, s Čovjekom s vjetrometine, nemere nikako...
GLAVATA PREDSTAVNICA: U sred šume, u gustišu...
ČOVJEK S VJETROMETINE: Čuo sam ja da je to dobra stvar... to ljubavisanje, al' nije za siromaka.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Volovska snaga, takoreći.
ČOVJEK S VJETROMETINE: Ima gazda po Zmijanju, pitaj nji'. Za gazde su te bresposlice, ne za kukavnog Čovjeka s vjetrometine... 'Aj', zbogom ostaj!

Čovjek s vjetrometine izlazi, a za njim i Glavata Predstavnica, vukući se obješena o njegov vrat. Istrči Onaj iza kace, pokloni se i počne da recituje.

ONAJ IZA KACE: Petar Kočić, Molitva, odlomci: O bože moj veliki i silni i nedostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmani ne razumiju a narod razumije, da se isplačem i izjadikujem nad crnim udesom svoga Naroda i Zemlje svoje...

U međuvremenu dolazi Onaj neki Rade sa Brdara, staje pored Onog iza kace, gura ga i počinje da diriguje horu buvatkinja koje su u međuvremenu stigle, pa svi zajedno pjevaju:

Ljudski rod se vratio precima,
primitivnom životu na granju,
kad slobodu pritisnu Evropa,
stara dama u novom izdanju.

ONAJ IZA KACE (prekida pjesmu, recituje) Pokloni mi riječi, Gospode, krupne i zamašne ko brda himalajska, silne i moćne ko nebeski gromovi, oštre i jezive ko svjetlice božje, i tirjanima nerazumljive ko što je nerazumljiva sfinga egipatska rodu čovječanskom...

Onaj neki Rade sa Brdara nastavlja sa dirigovanjem, a hor pjeva:

Demokrate misli kastriraju,
pa su one u jadnome stanju,
kalup za njih izliva Evropa,
stara dama u novom izdanju.

ONAJ IZA KACE: Daj mi te riječi i obdari me, Gospode moj, tijem darom svojijem velikijem i milošću svojom neizmjernom, jer će mi srce svenuti, jer će mi se duša od prevelike tuge i žalosti razgubiti!

Onaj neki Rade sa Brdara diriguje dalje, a hor pjeva:

Da l' da prdneš, to pitaj Evropu,
ne glavinjaj u grdnom neznanju.
Sve što želiš, najbolje će znati
stara dama u novom izdanju.

Onaj iza kace i Onaj neki Rade sa Brdara poklone se i odlaze.
Scenom nekoliko krugova protrči Mračajski proto koga jure i batinaju žandarmi i šikucije.

MRAČAJSKI PROTO: Jurite vi mene, samo me jurite... Joj, ne udarajte toliko... Juriće i vas, daće Bog... Joj, boli... Ko god je nekog jurio, i njega će juriti, k'o što vi jurite mene, a ja ono pašče što me iznevjerilo... Joj... Eto, mene je jurila Austrija, pa – puuuf! – izduvala ko naduvani krmeći mje'ur kad ga neko bocne šiljkom... Ne udrite, Bog vam sve to stostruko vratio... Jurili su me i moji parokijani, naročito onaj Džibukarda, psi mu se mesa najeli... Joj, ne udrite... Jurile su me i seljačke Đurđije... Joj, boli... Pa, đe su sada oni koji su me jurili? A? To vas pitam! Nema i'! A evo mene, Mračajskog prote! Bježim pred vama, al' neću još dugo... Joj...

Odlaze šikucije i žandari.
Na scenu ulazi Glavata Predstavnica i Mračajski proto se s njom sudari. Odstupi i poturi pred nju krst koji mu visi o vratu.

MRAČAJSKI PROTO: Sotona! Bjež' od mene, sotono!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Kakva sotona, muški šovinisto?! Zar ne vidiš da sam ja Svesvjetska... Planetarna... da sam Evropa... Fina evropska dama, takoreći.
MRAČAJSKI PROTO: Đurđija, Đurđija si ti! A Đurđija i sotona, to ti je jedno isto.

Mračajski proto bježi sa scene, a za njim, hvatajući ga, trči Glavata Predstavnica.
Vraćaju se Djed Rade i Petrak samardžija i sjedaju na svoje "ćutke".

PETRAK SAMARDŽIJA: I nemoj nikad više, pobratime i kumašine Rade, da me ćeraš od svoje kuće. Poćer'o si me k'o što se, da prostiš, ćera neka tuđa džukela. K'o što onaj Mračajski proto ćera svoje pašče.
DJED RADE: A ti, Petrače, nemoj nikad više da mi spominješ samar. Jer, ako spomeneš samar, nisam siguran da neću morda i kakvu kolčinu zgrabiti, pa te šnjom po plećima, da ogrbaviš 'vako k'o što sam i ja... Hm, hm... Ti bi samar na moja grbava leđa...
PETRAK SAMARDŽIJA: De sad ti ušuti i ne spominji samar. Ja 'oću da ga zaboravim, a ti... Nego, viđe li ti ovo?
DJED RADE: Viđo', brate... Da svojim očima nismo viđeli, ne bi vjerovali.
PETRAK SAMARDŽIJA: Šta, pobratime i kumašine Rade, šta ne bi vjerovali?
DJED RADE: Pa to kako šikucije i džandari jure onog nesrećnog Mračajskog protu, a čim oni odoše, poče da ga juri ona opajdara, ona što juri svako muško koje sretne.
PETRAK SAMARDŽIJA: A šta tu ima da se ne vjeruje? Otkad je svijeta i vijeka, ovijem našijem krajevima neko nekog juri. Vlast sirotinju, sirotinja lisice i jastrebove da im ne nose živinu, lisice jopet one kokoške pirge što se kriju po travuljini i živicama... A sve nas juri smrt... Zbilja, kumašine i pobratime Rade, kad ćemo nas dvojica?
DJED RADE: Kuda, Bog s tobom? Ti si, Petrače, u pošljednje vrijeme počeo tako nerazumljivo da govoriš, k'o da si neki prešjednik il' u najmanju ruku narodni poslanik... "Kad ćemo nas dvojica?" Kuda?
PETRAK SAMARDŽIJA: Pa, tamo... mislim... Što jest, jest... Naživili smo se. I jurili smo i jurili su nas... Pa, velim, vrijeme je...
DJED RADE: Ćut', jezik pregriz'o! Što se ti brineš o tome? K'o što šikucija ne zaboravlja doć' po porez, tako ni ona nesrećnica ne zaboravlja doći po poštena čo'eka... I, ne zovi je, čuješ li?! Nego, de da mi po jednu popijemo.

Djed Rade toči rakiju i piju.
Iza kace izlazi Onaj iza kace. Hoda, gledajući u zemlju.

ONAJ IZA KACE: Evo, baš ovđe je to bilo... Onako stasita ev' k'o ova omorika, a jedra k'o jabuka crvenika u drugoj polovini ljeta... Mika preskočio preko vode, a ona, Mrguda, stala k'o ukopana. Obeznanila se. Krv joj udarila u glavu, pa ne zna ni đe je, ni koje je doba. Vri u njoj neka slast i ljepota i sva gori k'o da je neko oko nje zapalio deset cerovije' cjepanica... Ma, nemere se to opisat'... Morda bi mog'o naš Kočo, naš Petrašin, naša dika zmijanjska i nada našeg roda.... (Stavlja brkove, ispravi se, isprsi, zagladi kosu, "transformiše se" u Petra Kočića.) Trebalo bi o toj Mrgudi napisati priču. Onako narodsku, sirovu... Neka Jevropa vidi tu našu seljačku snagu... Ovako, napriliku: Mrguda uprti rubine i pođe na perilo. Nešto joj se steže oko srca kad izađe s bremenom iz zgrade...

Na drugoj strani scene pojavljuje se Vila Nagorkinja/Mrguda s rubinama na obramenici.

ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: Pere Mrguda rubine, razmišlja o tome šta se o njenoj majci i o njoj priča po selu, kad – eto ti Mike. (Uzima svesku i piše.) On se zatrka, preskoči preko vode i priđe joj...
VILA NAGORKINJA: Sav svijet skočio na me, pa i ti. Zar ti nije, bolan, žao?... Mika, Mika, ogriješićeš dušu!
ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: Stoji Mrguda, stoji i Mika. Vri krv u njima. Onda bi Mrguda mogla, glasom koji treperi ko jasikovo lišće, da zapita Miku: Šta ti 'oćeš od mene, Mika?
VILA NAGORKINJA: Šta 'oćeš, Mika? Krvi bi ti svoje utočila. Ja te volim, umirem za tobom, a ti... Duše bi ti dala. 'Oćeš duše?! A u čemu je duša? Je l' u krvi?
ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: ... pita Mrguda, a sva se zažarila u obrazu... Takva je Mrguda... Takva joj je i matera bila... Takva je moja Milka... Moja Milka... Moram joj pisati... Odmah... (piše.) Beč, 2. oktobra 1899. Draga Mico, čim dobiješ ovo pismo, odmah mi odgovori, da znam kako je tamo...
VILA NAGORKINJA: Je li u krvi?... (Pipa se po njedrima.) Pismo! (Vadi ga i razmotava.) Za mene. Od mog Mike... Od mog Petra iz Vijene... (Čita) Beč, 2. oktobra 1899. Draga Mico, čim dobiješ ovo pismo, odmah mi odgovori, da znam kako je tamo...
ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: Tvoj dar jedina mi je utjeha u ovim teškim danima.
VILA NAGORKINJA: Tvoj dar jedina mi je utjeha...
ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: Molim te, draga Mico, da mi odmah sa odgovorom na ovo pismo pošalješ svoju sliku.
VILA NAGORKINJA: ... da mi odmah sa odgovorom na ovo pismo pošalješ svoju sliku.
ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: To je najveće dobro što mi ga možeš učiniti.
VILA NAGORKINJA: ... najveće dobro što mi ga možeš učiniti.
ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: Vjeruj u moju ljubav i budi vesela!! Tvoj Petar koji ti šalje nebrojeno poljubaca.
VILA NAGORKINJA: Vjeruj u moju ljubav i budi vesela!! Tvoj Petar koji ti šalje nebrojeno poljubaca... Oh, odmah ću se uslikati, svome Peri sliku da pošaljem.

Onaj iza kace / Petar Kočić i dalje piše, mrmljajući, a Vila Nagorkinja čita pismo i stalno ga ljubi. Pojavljuje se Onaj neki Rade sa Brdara s knjigom iz koje čita.

ONAJ NEKI RADE SA BRDARA: Branko Ćopić: Bašta sljezove boje.
Dragi moj Zijo,
Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac... Jasenovac, Jasenovac... Hoće li ikada nestati iz našeg pamćenja?... Hoće li ikada nestati tih Jasenovaca s ovih naših prostora?... Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima...
ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: Lepa moja Milko, Ciganko moja, ti ne znaš kako te ja volim!
VILA NAGORKINJA: ... ti ne znaš kako te ja volim!
ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: Učiniću sve na svetu za te....
VILA NAGORKINJA: Učiniću sve na svetu za te, što god hoćeš.
ONAJ NEKI RADE SA BRDARA / BRANKO ĆOPIĆ: ...Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone... (Prestaje da čita.) Naše mjesečine i nasmijane zore... Zašto li me ovo podsjeća na onu malu iz Bosanske Krupe? Mala moja iz Bosanske Krupe. Mala moja iz Bosanske Krupe... Mogao bi to biti lijep naslov... Ritmičan i muzikalan... (Recituje. Posljednji stih svake strofe recituje hor.)

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: ... Sad ovo, pazi dobro. Ja hoću da se ženim.
VILA NAGORKINJA: ... hoću da se ženim.
ONAJ NEKI RADE SA BRDARA / BRANKO ĆOPIĆ:

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: I to ovako: da se ti i ja vjenčamo tamo u Jošavci kod onog tvog popa.
VILA NAGORKINJA: ... tamo u Jošavci kod onog tvog popa... O, slatki moj Petre! Nikad mi ništa ljepše nisi napisao.
ONAJ NEKI RADE SA BRDARA / BRANKO ĆOPIĆ:

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

ONAJ IZA KACE / PETAR KOČIĆ: ... a u toj priči o Mrgudi, moram da navedem i ove njene riječi: Samo nek sam ja Miki draga, pa nek svijet govori što gođ 'oće.

Zamišljen, Onaj neki Rade sa Brdara / Petar Kočić odlazi sa scene upisujući nešto u raskriljenu svesku.

VILA NAGORKINJA: Samo nek sam ja Miki draga, pa nek svijet govori što gođ 'oće. Samo nek sam ja svom Petru draga...

Sav zbunjen, ulazi Stric Nidžo. Kad ugleda Mrgudu, stane zapanjen pred neviđenom ljepotom.

STRIC NIDŽO: Ovo... ovo... Je li ovo priviđenje? (trljajući oči) Otkud gorska vila vođe? Nikad nijedno muško oko na cijeloj zemlji, bila ona ravna il' okrugla k'o misirača u Todorovom plotu, nije viđelo 'vaku ljepotu... Otkud ti na Grmeču, lijepa šumska vilo?
VILA NAGORKINJA: (stidljivo, ali ipak malo vragolasto): Ne znam ti ja, da ti pravo kažem, ni ko sam, ni šta sam, ni jesam li vila, ja li Mrguda, ja li Milka... A ovo ti nije Grmeč, bog te ne ubio... Zar ne znaš, bog t' ubio, da smo na Zmijanju?
STRIC NIDŽO: Zmijanje, Grmeč, men' je to isto, kad vidim tak'u ljepotu... Ma, da me juče, gore u onoj gustoj šumi na vr'u Jevrosimovog potoka, kad sam obar'o bukve, ubio međed, ne b' ni za čim drugim žalio neg' što nisam tebe vidio... A sad...
VILA NAGORKINJA: Džaba ti je što me gledaš.
STRIC NIDŽO: Zašto, jadna ne bila?
VILA NAGORKINJA: Zato što ja imam svog Miku... 'oću reći, svog Peru, Petra... Petrašina svog, onog što u Vijeni visoke škole uči.
STRIC NIDŽO: Konda je to važno... I ja učim i bukove i 'rastove, i grabove i cerove škole, šta meni vali?
VILA NAGORKINJA: Ono jest da si naočit i, nekako... đavolast, ali kad mene moj Mika stisne... 'oću reći, kad mi moj Petar nakiti pismo iz Beča... joj, sva se obeznanim.
STRIC NIDŽO: Ja, doduše, ne znam pisma kititi, ali što znam stisnuti, da ti oči iskaču od miline i siline!
VILA NAGORKINJA: Jazuk tak'e snage... Da nema Mike... 'oću reći, Petra, morda bi...

Utrčavaju kao obezglavljeni Mračajski proto, Onaj iza kace, Onaj neki Rade sa Brdara i Čovjek s vjetrometine. Juri ih Glavata Predstavnica, a oni joj se otimaju, bježe.
Kad ugleda Strica Nidžu, na trenutak zastane, pa skoči na njega i počne ga grliti.

GLAVATA PREDSTAVNICA: O, kakva divlja snaga! Kakva rudimentarna snaga! Bikovska snaga, takoreći... Kud mi pobježe i gdje si se dosad krio?
STRIC NIDŽO: Bjež' od mene, Bog t' ubio! (Otima se, bježi.)
GLAVATA PREDSTAVNICA: Sada mi nećeš pobjeći... (Ugleda Mrgudu.) A, zbog nje... zbog nje se otimaš.
STRIC NIDŽO: Ma, pusti me, kad ti kažem!
VILA NAGORKINJA (gurajući je od Nidže): Opajdaro bjelosvjetska! Morda tako i na mog Petra naskakuješ tamo u Vijeni...

Nidžo se otme i bježi, a za njim i Vila Nagorkinja. Glavata Predstavnica juri čas Nidžu, čas ostale (Onog iza kace, Onog nekog Radu sa Brdara, Mračajskog protu – koji stalno ispaljuje metke – i Čovjeka s vjetrometine), a onda ugleda Djeda Radu i Petraka samardžiju, pa oblači vojnu uniformu.

GLAVATA PREDSTAVNICA: Vas dvije pozvala ove ljude pa nastala gušfa?! Ovdje ne biti nikakvo okupljanje! Okupljanje je što i zafjera, a Glavata predstavnica ne dozvoliti nikakva zafjera!
DJED RADE (Petraku): Oni sve mjere po sebi, moj pobratime i kumašine Petrače, pa vide zavjeru i tamo đe je nema.
PETRAK SAMARDŽIJA: A kako bi drukčije, pobratime Rade, kad im je zavjera u krvi!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Stoj! Niko da se više mrdati! Ja ovdje brinuti o red!

Utrčava General mašući mačem, a Glavata Predstavnica pritrčava mu i grli ga.

GENERAL: Ja ovdje brinem o redu i miru i ja ću rastjerati ove pobunjenike, a vaše je, gospođice, da brinete o tamanjenju buva, je l' jasno?!
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ah, konačno civilizacija! Samo da se oslobodim ovih divljaka! Konačno fini gospodin! Svjetska klasa, takoreći!
GENERAL: Skidam glavu... ovaj, skidam šapku, signorita. Molim za malo strpljenja, a onda ćemo nas dvoje...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ali, što prije, my darling, što prije, jer sam nestrpljiva.
GENERAL: Odmah, madmoiselle... Meni posmatrači javiti da ovdje neko spominjati Bosanska Krupa. Ništa Bosanska Krupa! Bosanska Krupa drugi entitet! Nema ići u Bosanska Krupa! I čuo sam pucnje.
ONAJ IZA KACE: Ma, odoh ja tamo gdje mi je mjesto – iza kace. (Odlazi.)
STRIC NIDŽO: Bogami ću se i ja odavde izvući. (Odlazi.)
VILA NAGORKINJA: I ja ću za tobom. (Odlazi.)
ONAJ NEKI RADE SA BRDARA: Ni ja s ovima ne bi' popio ni čašicu rakije. (Odlazi.)
GENERAL: (Ugleda Mračajskog protu s puškom, pa krene prema njemu.) Nedozvoljeno nošenje oružja na liniji razgraničenja! Predaj oružje, pobunjeniče!
MRAČAJSKI PROTO (bježeći sa scene): Meni je moj vrhovni komandant, onaj gore na nebesima, dao dozvolu za oružje i niko mi ga neće oduzeti.
GENERAL: Bježi sad, ali jednom ćeš mi dopanuti šaka... Eh, ova divlja plemena...
MRAČAJSKI PROTO (izvan scene): Ma, je l' se to tvoja njuška bjelasa tamu u gustišu, nesrećo pseća?! Sad će tebi proto dati porciju koju si zaslužio, skote pasiji! Ne žalim ja na tebe potrošiti ni punu šaku olova... Evo ti, na!

Pucanj.
Vrisak Vile Nagorkinje.
Otegnut i bolan jauk Strica Nidže.

DJED RADE: Šta li će s nama biti, pobratime moj i kumašine Petrače... 'Aj' da po jednu popijemo, pa makar bilo za pokoj duše.
PETRAK SAMARDŽIJA: Popićemo, jašta ćemo drugo... Nazdravio bi' ti, ali me nešto posred srca štrecnuše onaj pucanj, vrisak i jauk... Ej, tugo moja, izgleda da su nas sasvim sludili ovi koji su, kako kažu, došli da nas opamete... (Ispijaju.)
GLAVATA PREDSTAVNICA: Rakija! Vas dvije opet piti rakija bez deklaracija. (Prilazi i prevrće im čaše.)
PETRAK SAMARDŽIJA: Dvojica! Dvojica! Utuvi to sebi u tu tvoju sve... sveplanetarnu glavu!
DJED RADE: I ne proljevaj rakiju. Jazuk je i gre'ota.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Ovo vama biti posljednja opomena!
GENERAL: Ako vam treba moja pomoć, gospođice...
GLAVATA PREDSTAVNICA: Zasad ne, generale, hvala vam... Ako vas dvojicu opet naći da piti rakija bez deklaracija, vi ići u Hag. Pred međunarodni sud pravda.
GENERAL: Na samo jedan vaš mig isporučujem ih Hagu.
GLAVATA PREDSTAVNICA: Zasad opomena... To veliki zločin prema Evropa, to – piti rakija bes deklaracija. Ja to ne moći gledati... Posljednja opomena... Sad ja ići, a kad opet naići...
DJED RADE: Samo ti idi svojim putem, a mi znamo kuda ćemo.
GLAVATA PREDSTAVNICA (odlazeći zagrljena sa Generalom): Zadnja opomena! Jeste vas dvije čuli?
PETRAK SAMARDŽIJA: Dvojica! Dvojica, ćaća te tvoj ranio tako blentavu! Zar to nikada nećeš upantiti?!

Glavata Predstavnica i General odlaze kikkoćući se, a izlaze na scenu Onaj iza kace (staje pred hor koji ulazi) i Onaj neki Rade sa Brdara (staje takođe pred hor), poklone se i počnu da diriguju i zajedno sa horom pjevaju:

O ganjanja, o ganjanja,
ima li vam kraja?
Vi ćete nas ispratiti
do pakla il' raja.

Ganjaju te sa svih strana,
u snu i na javi.
Ganjanje će dohakati
svakoj našoj glavi.

Ganja šumar, ganja džandar,
velike, malene.
Tek što oni malo stanu,
ganjaju nas žene.

O ganjanja, o ganjanja,
ima li vam kraja?
Vi ćete nas ispratiti
do pakla il' raja.

Onaj iza kace i Onaj neki Rade sa Brdara poklone se i odu, s njima i hor.
Djed Rade i Petrak samardžija sjede sami.

DJED RADE: Pa, Petrače moj, kume moj i brate moj mili i predragi, mi više ni u svom dvorištu ne smijemo šjediti, ni svoju rakiju piti.
PETRAK SAMARDŽIJA: Rakiju od šljiva iz našije' šljivika, pečenu u našijem kačarama i u našijem kazanima.
DJED RADE: Đe gođ šjednemo, eto one Glavate. "To smijete, to ne smijete".
PETRAK SAMARDŽIJA: "To je po jevropski, to jopet nije po jevropski".
DJED RADE: Jest, jest, kume moj i pobratime. Došlo, brate, vrijeme da se ide.
PETRAK SAMARDŽIJA: Kuda, Rade, pobogu?
DJED RADE: Gore. Gore, moj Petrače.
PETRAK SAMARDŽIJA: Baš gore? Zar nisi malo prije rek'o da o odlasku ne pričamo? A sad...
DJED RADE (ulazeći u sepet koji se spušta): Nema se šta pričati, nego raditi što se mora... Nema kud na drugu stranu, nego gore.
PETRAK SAMARDŽIJA: Ama, Rade, ja sam mislio da ćemo dolje.
DJED RADE: Moremo mi i dolje, ko kaže da ne moremo, more živ čo'ek svašta, ma opet bi nas čekalo da idemo gore, pa mislim – bolje je odma' tamo kuda se mora.
PETRAK SAMARDŽIJA: Gore, veliš?
DJED RADE: Ne zapitkuj toliko, nisi ti, napriliku, rećemo, doktur, pa da pitaš đe me i šta me boli, a đe i šta svrbi, mogu li disati i idem li redovno para sebe... Nego, za mnom, pobratime i kume... Imaćemo gore vremena za razgovor kol'ko 'oćemo.
PETRAK SAMARDŽIJA (ulazeći u sepet): Zar 'vako, brez popa i svijeće?
DJED RADE: Otkud mi svijeća kad mi prije tri godine nešto pomori 'čele, pa nema voska ni za slavsku kamoli za samrtnu svijeću. A popa...? E, neće ti taj doći dok pred ovom kućom ne zaskiče, zamuču i zableje tri zadušna živinčeta, neće, ne boj se. Pa i kad dođe, 'oće da se opovrne s punim bisagama i punog džepa.

Baš u tom trenutku, sav izbezumljen, nailazi Mračajski proto.

MRAČAJSKI PROTO: Ama, ljudi, viđošte li onog mog džukca, šjeme mu se zatrlo?! Njega ganjam, a morebit da ubi', da mi Bog prosti, ono nedužno žensko čeljade, onu curu, vilu, šta li je. A morda i onog kletog momka što bi šnjom... Viđošte li mi onog skota, sunce ga žarko više nikad ne viđelo?!
DJED RADE: Mi jesmo, oče proto, popa spominjali, ali nit smo tebe zvali, niti smo kakvu džukelu viđeli.
PETRAK SAMARDŽIJA: Taman bi nam džukela trebala sada pred put!
MRAČAJSKI PROTO: Ma, nać'u ja njega, šjeme mu se zatrlo. (odlazi.)
DJED RADE: Nema više šta da se čeka. idemo, pobratime.
PETRAK SAMARDŽIJA: 'Ajde, kad se mora.

Kreću u nebo (polako se diže sepet).
Istrčava iza kace Onaj iza kace.
Djed Rade i Petrak samardžija zastanu, zaustavlja se sepet.

ONAJ IZA KACE: A ja?
PETRAK SAMARDŽIJA: Šta ti?
ONAJ IZA KACE: Mogu li i ja s vama?
DJED RADE: Bože sačuvaj! Nije tebi gore mjesto. Ti si vječan zato što si Onaj iza kace i ne možeš tamo kuda idu smrtnici.
ONAJ IZA KACE: Pa kuda ću onda?
DJED RADE: Tamo iza kace... Odma'! Tamo je tvoje mjesto.
ONAJ IZA KACE: Kada ti kažeš, mora da je tako.

Dotrči Onaj neki Rade sa Brdara.

ONAJ NEKI RADE SA BRDARA: Čekajte, braćo i 'ajduci. 'Oćete na nebo, da uživate tamo k'o jedan po jedan, a mene da ostavite 'vamo da se patim, je li?
PETRAK SAMARDŽIJA: E, ne može na nebo kad ko 'oće. Svako prema svom redu i svojim zaslugama.

Utrčava bez daha Čovjek s vjetrometine.

ČOVJEK S VJETROMETINE: Čekajte i mene. Ono, jest da nisam s vami ni rakiju pek'o, ni samare pravio, nisam, bogami, ni taj septet pleo, ni pruće za njega šjeko, al' red je da i mene povedete. Da se i ja, gore, kraj nebeskog ognjišta, malko ogrijem... Treba i meni da svane.
PETRAK SAMARDŽIJA: Čekaj i ti svoju redu i svoju zoru... 'Aj' ostajte u zdravlju...
DJED RADE: Petrače, pobro i kumašine, 'oćemo li?
PETRAK SAMARDŽIJA: S tobom, vala, pobratime i kume Rade, i u vodu, i u goru, i u rakijsko bure, ako trebe. Ono, brestovo.
DJED RADE: Ni u goru, ni u vodu, a valjda ni u rakijsko bure, makar bilo i brestovo, nego gore... 'Ajde, prekrsti se i ne zanovijetaj...

Utrči Glavata predstavnica, odjevena "šareno" – na njoj ima i građanske i vojne odjeće. Za njom stiže i General.

GLAVATA PREDSTAVNICA: Stoj! Zar bez mog pristanka na nebo?! Ko to i gdje vidjeti!
GENERAL: Stooojteee! Zar ne čujete glas razuma?!
PETRAK SAMARDŽIJA: U ovoj stvari, glavata buvatkinjo, i ti, skrpljeni generale, nemate baš nikakvije' prava.
GLAVATA PREDSTAVNICA: A vizni režim?... A dozvala za odlazak s ovaj svijet?... Ne može to tako. To voditi u anarhija...
GENERAL: Da, u anarhiju, a skrpljene međunarodne vojne snage neće dozovliti nikakvu anarhiju!
DJED RADE: Ne vodi ovo ni u kakvu anarkiju... Ovo, ak' 'oćete da znate, vodi pravo u čistilište.
PETRAK SAMARDŽIJA: A morebit' i direktno u pak'o... Nego, da mi s ovim zvrndovima ne gubimo vrijeme.
DJED RADE: Tako je, kumašine i pobratime Petrače. Da se lijepo prekrstimo...
PETRAK SAMARDŽIJA: ... i da krenemo... Nema se šta čekati.
DJED RADE: Pravo veliš. Zbogom, glavata i sveplanetarna 'umanitarna buvatkinjo! Zbogom i tebe, skrpljeni i iskrpljeni đenerale... Mi idemo tamo đe se more peći rakija 'nako kako ko 'oće...
PETRAK SAMARDŽIJA: ... i đe se more pit' i brez te tvoje klade... dekla... kladeracije... Zbogom ostajte!
DJED RADE: I čuvajte nam ono bure. B r e s t o v o !

Prekrste se, pogledaju prema nebu i odlaze u sepetu.
Dok se sepet polako penje, Onaj iza kace i Onaj neki Rade sa Brdara diriguju horu, a svi pjevaju:

Zbogom, glavna buvatkinjo
i ti, đenerale!
Zabrane nas mnoge vaše
nebu oćerale.

Po nebeskim kačarama
- kazan do kazana.
Curi šljivka na sve strane,
tu nema zabrana.

Bar na nebu ne moramo
kriti svoje stope.
Gore ćemo i mi biti
djelićak Evrope.