VJETROVI PROMJENA U MOJOJ MZ

drama

LICA:

OSNIVAČ: tridesetogodišnji ekonomista bez stalnog zaposljenja, a u stalnim materijalnim jadima. Žena, dvoje djece, podstanarska soba, svaka ljepota;
PODJEBAVAČ, samo ime kaže;
STUDENT, donosi duh velegrada u Rajsku Rupu. Sladak momčić, tetka ga obožava;
ISKUSNI, majstor za formiranje mjesnih odbora raznoraznih stranaka. Formirao već tri;
UDBAŠ, u penziji. Njegovom oku ništa ne promiče, ušima još manje. Duša mu pati za starim, dobrim vremenima;
AKTIVISTA, vazda prisutan na svakom sastanku u svojoj MZ. Takav bio i ostao;
OMLADINKA, pjesnikinja. Romantična lirska duša, voli ples, muziku, ljubavnu poeziju i sve što vole mladi. U posljednje vrijeme najviše voli Lidera;
JEBENA STRANKA, izgubio 165 parnica na sudu. Sanja pravnu državu i poštene sudije;
TETKA, svačija, svoj lijepoj omladini;
PATRIOTA, život daje, ako treba. I mnogo lupa po stolu;
HIGIJENIČARKA, mlati metlom k'o penkalom;
GOLOOTOČKI, mučenik – što bi drugo bio;
 

MJESTO:

Učionica područnog odjeljenja Osnovne škole "Oktobarska revolucija” u Mjesnoj zajednici Rajska Rupa. Prostorija je nevelika, lijepo friško okrečena i ima šest klupa, bogato okićenih zalijepljenim žvakaćim gumama. Tabla, kreda, sunđer, Maršalova slika, sve je na svome mjestu, kako bog-direktor zapovijeda.
U prostoriji su svi akteri ove vesele tragedije, sva lica, osim Udbaša, Golootočkog i Jebene Stranke. Sjede po klupama, a Osnivač je na učiteljicinom mjestu. Higijeničarka nervozno i žustro mete oko vrata i namjerno lupa.

I
 

OSNIVAČ: Lakše malo s tom metlom, može li? Dozvoljavate, gospođo? (uz ironičan naklon) Hvala. Pa, da počnemo… Gospodo!...
AKTIVISTA: (upada) I drugovi! Ja nisam gospodin, ja sam drug i molim te nemoj nas sve u isti koš mećat...
OSNIVAČ: Dobro, dobro, razumio sam, u redu. Dakle, gospodo i drugovi, okupili smo se danas, da sada, nakon uvođenja višepartijske parlamentarne demokratrije...
AKTIVISTA: (upada, opet) Oprostite, ali moram opet: ovo što se sad čini, ovo što kažu da je ta demokratija, nije to sad uvedeno, no je vraćeno ono što je nekad bilo. Ne možeš ti, momak, tako proizvoljno, kako ti naumpa'ne, da držiš govorancije. Moraš se držati istorijskih činjenica. (naglašava:) Ovo sad vraćate vrijeme unazad, vraćući nekakvu tamovašu demokratiju, kapitalističku, njih imitirate, povodite se za njima, e, a dobro se zna da je socijalizam bio na najvišem stepenu društvenog...
STUDENT: Dosta više s tim upadanjem i pametovanjem. Znamo vam pamet, evo se vidi gdje god se okreneš. Neka si ti stari čovjek, poštujem ti godine i sve to, ali pusti čovjeka da govori.
AKTIVISTA: (nevoljno) Dobro, ajde, ali...
OSNIVAČ: Kako rekoh: sad kada je, napokon, zakonom dozvoljeno slobodno djelovanje više stranaka i partija raznih opcija i opredijeljenja, kada je učinjen značajan korak ka demokratizaciji društva nakon višedecenijske komunističke diktature…
AKTIVISTA: Ja se s ovim nikako ne slažem, pa se vi ljutili ili ne ljutili. To nije bila diktatura! Nikako! Ne! Izričito tvrdim i stojim iza toga! Ajde tamo, kakve se ovo ovdje priče prosipaju – što je ovo?! (nakon tri sekunde) Dobro, jeste, bila je, ali proleterijata. E, e, diktatura pro-le-te-ri-ja-ta... Mala, ubači ti ovo lijepo u zapisnik.
OMLADINKA: Hoću, hoću, ja sve zapisujem, od riječi do riječi. Uredno, čisto, vidjećete poslije.
AKTIVISTA: (trgne se, sjetio se, pa prijekorno put Omladinke) A, zna li tebi, mala, otac đe si ti sad, a? Zna li đe i s kim ti večeras sjediš, sa kim se družiš i što činiš? Ti si dobro dijete, najbolji đak u školi, koliko znam... Zna li ti otac u kakvom si ti društvu?
PODJEBAVAČ: A đe će znat, siromah?! E crni roditelji - otac nesretni misli da se ona sad negdje lijepo s drugaricom drogira, a ona se ovdje bavi politikom, ccc... (maše glavom i smijulji se)
OSNIVAČ: (već nervozno) Neka i ti, časti ti, batali... (put Aktiviste) Molim te da ovdje nikoga ne oslovljavaš sa "mala", "velika", "momče" i slično. Svi smo mi dovoljno odrasli i ovdje smo slobodnom voljom. Znamo što radimo i ne treba niko da nas vodi za ruku. Poštedi nas takvih komentara, lijepo te molim. Kako se sve ovo tebi čini i što ti o ovome misliš, zadrži za sebe. Dogovoreno? E, tako. Fino. Dakle, okupili smo se danas da pokušamo utanačiti kako bi, na koji način, najbolje bilo oformiti odbor naše stranke u ovoj mjesnoj zajednici i da vidimo, da se dogovorimo kako bi najsvsishodnije bilo naše djelovanje. Znam da je za sve nas ovo skroz novo iskustvo, da nismo navikli na ovakva okupljanja, ali isto tako znam da nam motivi koji nas pokreću daju snagu da istrpimo sve pritiske kojima smo ovih dana izloženi. Naša stranka...
AKTIVISTA: Ja nisam član i nemoj ti tu svaki čas 'naše', 'naše'... Nemoj me tu nekakvim lukavštinama upisivat, nisam ja dijete, ja sam ozbiljan čovjek. Ja ću da vidim, da lijepo odslušam, da saznam o čemu se ovdje radi, pa onda, staloženo, možda...
STUDENT: Pa slušaj onda i ćuti. E ovoga čuda, da te bog sačuva; ovo se u gradu ne dešava, bogami, tamo se zna red. Tamo se zna ko pjeva, a ko vodu nosi...
AKTIVISTA: Znači ja sam za tebe magarac, je li? Ja treba samo da ćutim i da vodu nosim, a?
STUDENT: Ne, samo treba da pustiš čovjeka da govori.
AKTIVISTA: A ko mu brani?! Evo ga priča k'o navijen, ka' i svi vi. Pustila se jezičina na sve strane, priča ko stigne i što mu iz malog mozga dođe, a to neće na dobro, ja vam kažem. Vidjećete. Ali, što se tu može – vele da je to ta demokratija. (prevrće očima)
OSNIVAČ: (ignoriše ga i nastavlja) Mi nemamo političkog iskustva, materijalnih sredstava i još uvijek nismo organizovani kako treba. Ovi vladajući su tu daleko ispred nas. Sve što rade, svo njihovo djelovanje, komplet, sve im se može i mora osporiti, ali organizaciji im treba kapu skinut. Tu su van konkurencije. Sve im funkcioniše pod konac, ali lako je njima - oni odavno imaju razrađenu hijerhiju. Zna se ko je gdje, ko što radi i sva sredstva, svi instrumenti, su im na raspolaganju. Sve su prigrabili za sebe, a mi mali, neiskusni, siromašni, krećemo takoreć od nule. Moramo, što bi se reklo, iznova da učimo hodati... od prvog koraka.
PODJEBAVAČ: Samo nam još pelene i cuclu pomeni, pa da složno zakmečimo. Ne pretjeruj i ti, nije to baš tako - znamo i mi doma doć, nismo od juče. (podsmješljivo) Evo pogledaj našeg Aktivistu – ima godina i iskustva da nam svima popravlja prosijek..
AKTIVISTA: I imam, da znaš...
ISKUSNI: (sav važan) Ja vam mogu prenijeti svoje bogato političko iskustvo. Znam da ste svi ovdje početnici i da je sve kako Osnivač kaže, pa bi bilo dobro da učite od nas iskusnijih...
AKTIVISTA: Što si ti, jadan, iskusio? Bio tu na dva partijska sastanka i odma' bi da prodaješ pamet. Ja sam od pedeset četvrte Aktivista i nije bilo akcije u mjesnoj zajednici, a da je nisam prenio preko svojih leđa. Pun mi je zid priznanja i zahvalnica. Kad smo struju uvodili...
ISKUSNI: Prošlo je vaše vrijeme, gotovo, sad prava demokratija nastupa, a to je moj teren. Tu sam kao riba u vodi, tu za mene nema tajni. Kad smo na proljeće formirali odbor Stranke budućnosti, ja sam bio glavni koordinator svih priprema. Fino sam osmislio organizaciju, podijelio ljudima obaveze, utanačio sve kako treba i osnivačkaka skupština nam je bila za primjer. Televizija je sve snimala. Nisu prikazali, stvarno, nešto se, valjda, traka pokvarila - šteta, prava šteta - ali je sve bilo na visokom nivou. Isto sam tako na noge postavio mjesni odbor Partije narodnog prosperiteta, sve uglavio, sredio. Ja ti statut napišem za jedan dan. Samo mi kažu svoja načela, pravce i ciljeve i sve ti ja prenesem na papir. Sve kao u Engleskoj. Nema ni dva mjeseca da smo formirali Stranku nade u bolje sjutra...
PODJEBAVAČ: Uuu, jebote, ti stranke radiš na traku...
ISKUSNI: Što ćeš, naša posla... taman im sve središ, naučiš ljude osnovne stvari, poperiš ih na noge, a oni ti zabiju nož u leđa...
PODJEBAVAČ: ...ili nogu malo niže... (ceri se)
OSNIVAČ: (povišenim glasom) Gospodo... i drugovi, odavde treba da krene inicijativa za formiranje ogranka naše stranke za ovo područje. Treba da vidimo, da čujemo na koga možemo računati, razgovarati sa ljudima, informisati ih, ubjeđivati... neki se već i sami javljaju. Ljudi su željni promjena!
PODJEBAVAČ: Jesu bogami, vole da promjene ono na sebe i pod sobom...
STUDENT: Ajde ti bar prekini! Idi pa se zajebavaj đe si naučio ili zaveži. Ajd' u kurac... Dame, pardon.
TETKA: Neka si mu reka', imala te tetka. Oči tetkine, lutka moja lijepa.
HIGIJENIČARKA: (trese metlu kraj vrata) Do kad mislite vi ođe da sjedite? Mene je radno vrijeme davno isteklo, a od direktora nemam ništa napismeno...
OSNIVAČ: Imamo usmeno odobrenje za korištenje ove učionice. Jutros sam razgovarao sa direktorom, a on je pitao tamo gdje treba i rekao da nema problema, da je dozvoljeno.
HIGIJENIČARKA: Ne njemu, bogomi, nema problema. On sjedi kući kraj žene, a ja moram ođe stajat' i čekat' da se vi napričate. Prekovremeni niko ne pominje, a zakasniš li po sata, odma' se piše…
OSNIVAČ: (ignoriše je) Vi znate osnovna načela naše stranke, vi znate naše opredijeljenje, za šta se zalažemo, koji su nam ciljevi i siguran sam da vas to dovodi ovdje. Sloboda za narode, pojedince, razvoj demokratije, ljudskih prava, ekonomski prosperitet…
PATRIOTA: (oštro) To svi isto pričaju! Ja sam samo za ono đe piše da Crnu Goru ne damo! (lupa šakom o sto) Nećemo je dati pasjoj kopiladi! Poginuću, krv ću dati ako treba, ali Crnu Goru ne dam! Ne dam! Život ne žalim… (opet šakom o sto)
HIGIJENIČARKA: Polako, junače, slomićeš taj sto. Nisi se mnogo potrošio da ga kupiš. Znaš li da ja odgovaram za svaku štetu, da mi se od plate odbija. A plata je takva da me sramota da vam je kažem…
TETKA: A nemoj nas ostavit' na tu brigu, nemoj da nam ne rečeš, e ga nećemo zaspat' noćas…
PATRIOTA: (nastavlja istim tragom) Krv ću da dam, poginuću ako treba… (kreće opet šakom o sto)
PODJEBAVAČ: (skače s mjesta) Stani jadan čovječe, ne lupaj, što ti je... Polako, nismo došli da se junačimo i bijemo.
OSNIVAČ: (umiruje Patriotu) Dobro, dobro, ne uzbuđujmo se, nema razloga za takve riječi. Razumijem ljubav što je svi mi ovdje imamo za našu jedinu domovinu, ali ubijeđen sam da nećemo morati da lijemo krv za nju. Za svoju državu izborićemo se pameću, ljepotom, mladošću, srcem.
OMLADINKA: Kako si to lijepo rekao, svaka ti čast. Isto je tako jednu noć na televiziji pričao naš lider. A kako se tek on predivno izrazio, ja to sad ne umijem prepričati, al' je mnogo lijepo bilo - ja sam se za malo rasplakala... Fino, otmeno, gospodski... Nije on džabe glavni, ne, mogla bih ga slušati i gledati danima, stvarno…
TETKA: (Omladinki) A boga ti je l' tačno, znaš li obraza ti, je l' istina što sam neđe čula da je naš lider bio najbolji matematičar na nekom takmičenju za cijelu Evropu, još kad je bio u gimnaziju?
OMLADINKA: (ubijeđeno) Ne znam, nisam to čitala, ali jes', sigurno...
PODJEBAVAČ: A ne, griješite, opasno griješite: on je bio prvak Evrope u gađanju praćkom, a u matematici je bio tek treći... (zadovoljno se smije)
OSNIVAČ: E ovoga čuda...

(U prostoriju bučno, a nenajavljeno i bez kucanja upadaju Udbaš i Golootočki, skidaju kapute usput i sjedaju za klupom u ćošku)

PODJEBAVAČ: (veselo) Ha, vas dvojica ste još uvijek zajedno? Ne razdvajate se od četrdesosme? A da niste i sad lisicama spojeni?
UDBAŠ: (iz klupe) Neka mali, neka, nego mi ne pitasmo jel' slobodno? Smetamo li što?
PODJEBAVAČ: Ne, bogami, što ćete pitat' - vama je sve od četrdespete slobodno. Svaka vrata nogom otvarate, a guzicom zatvarate…
UDBAŠ: (povišenim glasom i uperenim prstom) Mali… pazi što pričaš. Ovo je slobodna zemlja, a kako sam čuo vi ste svi odreda prave demokrate i nemate što da krijete, jel' tako? Ja sam ovdje došao kao zainteresovani građanin da vas čujem, da vas poslušam, da vidim što nudite ovom napaćenom narodu i da vam, ako tako procijenim, pomognem, da vam dam svoj glas. Smatram, ja sam čak sto-posto siguran, da vam i moje bogato životno i profesionalno iskustvo može itekako pomoći…
AKTIVISTA: I meni si jednom nešto malo "pomoga”. Bog tebi tako vratio.
UDBAŠ: To su prošla vremena i ne bih ja sad o tome, ne-bi-bilo-pametno, ko je kome 'pomoga' ili 'odmoga'. Mi se davno i dobro, predobro, rekao bih (maše glavom i pokušava da se zagonetno smijulji) znamo, je li, i ne bih pred ovom đecom da širimo priču, bolje je, a? Bilo je i ne povratilo se. Što nije valjalo, nije valjalo i nema se što više o tome pričat.
AKTIVISTA: Pričaj, pričaj slobodno, baš bih volio da čujem čime ti to mašeš put mene već godinama. Da čujem tu praznu pušku. Ajde, izvoli, ovdje, sad, pred svima. Ja nemam što da krijem…
UDBAŠ: Sve u svoje vrijeme, čućeš, znaćeš, samo strpljenja. I ne čačkaj mečku, (Podjebavač upada s bezobraznim smijehom) ne isplati ti se. Nego, nije ovo prilika, nećemo se dovijeka vraćat' i vrćet' u krug, dolaze nova vremena… (put Podjebavača) Opet ti mali, opet ti čačkaš... da ne rečem što...
ISKUSNI: (upada nestrpljivo) Dobro si ovo rekao da dolaze nova vremena, a ja dodajem: nova vremena za nove ljude... Taman tako! Da se mi, zato, vratimo na temu ovog sastanka, a vi, drugovi, vaše ratovanje nastavite negdje drugo. (ispravljen, uštogljen i ozbiljnim glasom) Treba vidjeti, poštovane dame i uvažena gospodo, na koga se možemo osloniti. Najbolje među njima treba okupiti jednoga dana, upoznati ih sa statutom stranke, sve potanko utanačiti, pa sazvati skupštinu. Tu ne smije biti improvizacije, sve mora da štima jedan kroz jedan, cakum-pakum. Ne smijemo se brukati pred ljudima, moramo da ostavimo utisak ozbiljnosti, snage, vjere u svoje ciljeve... Doći će i naši stranački lideri…
OMLADINKA: (uzbuđena) Stvarno? I on će doći? Predsjednik? Kad, zna li se kad?
UDBAŠ: (načuljen, izduženog vrata) O, znači i politbiro će nas počastiti svojim dolaskom? Tako treba - svaka čast! Kad će to biti, može li se znat, da se spremimo, da ljude dočekamo kako dolikuje, kako priliči ovome domaćinskom kraju...
OSNIVAČ: Pa evo se sad pokušavamo nešto kao dogovoriti... ako dođem do riječi. Hvala. Ja sam se prije dva dana sastao sa našim stranačkim prvacima, o svemu smo razgovarali i oni imaju puno povjerenje u nas. Sigurni su da sve pripreme možemo sami kvalitetno obaviti, da nam ne treba njihova pomoć.
STUDENT: Ne ovako kako smo krenuli ništa mi pripremiti nećemo. Ni kvalitetno, ni nekvalitetno. Nije ovdje, vidim ja zlu priliku, još zaduvao vjetar promjena. Teško se ove male sredine bude, u ovim čukama je vrijeme stalo. Jasno mi je sad gdje smo, no se ponekad zaboravim, pa mi se učini....
JEBENA STRANKA: (proviruje na vrata bojažljivo kao miš, vuče za sobom prepunu crnu kožnu tašnu) Dobar dan. Jeste li već počeli? Kasnim li?
TETKA: A đe da počnemo bez tebe, ne daj bože. Samo si nam ti falio, pa da budemo u kompletu. E kuku... (prevrće očima)
PODJEBAVAČ: Odlično je što si doša' - dobrodošao ti nama. (podsmješljivo) Sad imamo pravi kvorum, možemo konačno počet. Nego, bogati, jesi li sad iz suda, kako stoje stvari tamo, a? Jesu li im plate skočile koju paru i jesu li krečili skoro? (raspričao se) Je l' se, časti ti, vratila s porodiljskog ona plava mala, daktilografkinja? E, e, ona, znaš ti dobro koja. Što je bila dobra, uh tetka mrak mi pa'ne na oči kad na nju pomislim. Nije lako još jednu takvu nać, bogami. Doveli me jedanput pred sudiju da dam neku izjavu – ubio me bog ako znam o čemu se radilo - a ja ne umijem ni jednu da prozborim gledajući joj u noge. Odvalila se bila ona prednja strana od njenog stola, znaš ona šperploča, a ona biće to smakla s uma, pa sve prebacuje nogu s noge. Cak-cak, cak-cak... Sudija nešto tamo pita, a ja k'o mutav samo klimam glavom – časti mi da me pitao jesam li ja ubio Kenedija, sve bih mu odma' prizna'...
JEBENA STRANKA: (ogorčeno) Sprdajte se vi, sprdajte, ma da ste na moje muke, ne bi vam naumpadalo da se šalite. Ne snašlo nikoga što je mene. No, ja i dalje vjerujem u pravdu – sve će to jednog dana biti kako treba, siguran sam u to. Evo na scenu stupaju nove snage, mladi, pametni i pošteni ljudi, pa će biti bolje. Da ne vjerujem u to, da ne vjerujem u promjene, ne bih danas bio ovdje.
UDBAŠ: Ti si svaki dan neđe. Danas ovdje, juče onamo, sjutra – bog zna...
JEBENA STRANKA: Ja sam mislio da si ti u penziji, da si batalio trčanje za ljudima. Ko gdje i sa kim ide, što je ko rek'o... to je, brate, demode više. Stari si čovjek, opusti se, uživaj u penziji, idi pecaj, skupljaj značke...
TETKA: Moga' bi i na plesni tečaj... (smije se)
PODJEBAVAČ: Jes', kako ne... da je on šporet pa da se može isključiti kad poželi... Betonirano je to dobro, mili moji, armirano. I u buduću grobnicu je ugradio periskop da mu i otud sve bude pod kontrolom, da mu što ovamo gore ne promakne.
UDBAŠ: (bijesan ustaje) Samo ti podjebavaj, podjebavaj, mnogo si se raspričao, znaš. Nećeš se, kunem ti se, dobro provest' ako ne začepiš sad na ovi čas. Jesi li čuo? (prijeti prstom i kreće put Podjebavača, koji izmiće unazad uvijajući se kao striptizeta)

(Opšti smijeh, priča, galama, kafanska atmosfera. Osnivač, Student i Omladinka ćute, nervozni su... Nakon kraće pauze...)

GOLOOTOČKI: (smjerno podiže dva prsta) Mogu li dobiti riječ, druže predsjedavajući? (ustaje, skida kapu, pa svečano) Zahvaljujem. (patetično) Momčadi, đevojke, uvaženi skupe, evo me dopade čast i dužnost da vi se obratim…
TETKA: Ti jezik pregriza', dabogda. Pu, pu, pu… nisi na sahranu, matufe stari, no među ovaj lijepi mladi svijet, imala ih tetka. Duše tetkine što i' je snašlo s ovim narodom, što se sve trpjet mora.
GOLOOTOČKI: (kao da je nije čuo) Milo mi je, k'o što rekoh, viđeti ovu lijepu mlados' đe se okupila da čini promjene. Davno je to trebalo učinjeti, ali bolje ikad, nego nikad. I evo, došlo je, čini mi se, vrijeme da se jednom za vazda čeličnom metlom pomete sva ona ološ što je izdala načela izvornog marksizma-lenjinizma…
PODJEBAVAČ: (upada) A bogami smo ti mi još grđi izdajnici tog tvog marksizma-lenjinizma od njih. Nisi se usrećio s nama, ne…
GOLOOTOČKI: (kao da ga nije čuo) …krajnje je vrijeme bilo da se ova banda revizionistička bači na smetljište istorije.
PODJEBAVAČ: Ja se slažem – živio govornik! Sve ih treba pod hitno po'apsit i odma' i' brodom na Goli otok da dovrše onaj vaš posa'. Ostalo je tamo neslomljenih krša dosta, Niste se baš opučili da znaš, a sad po vazdan tražite nekakvu rehabilitaciju, odštetu. Za što? Za pola posla? Da ste mlatili po onim kršima kako treba, toga otoka danas ne bi ni bilo, a eno ga, kažu, stoji koliki je i bio... (namiguje okolo)
OSNIVAČ: (pokušava da uozbilji razgovor) Nećemo se svetiti nikome, nikoga nećemo čeličnom, ni bilo kakvom metlom... Naša stranka nije stranka odmazde, lova na vještice, progona i suđenja. Naprotiv, mi želimo da jednom zauvijek raskrstimo sa vječitom praksom progona neistomišljenika i satiranja prethodnika. Kad mi dođemo na vlast...
UDBAŠ: Što ćete ga dolazit, ako nećete nikome dat po repu?! Nema novoga, dok ne zgaziš staro, vazda je bilo i biće.
GOLOOTOČKI: Tako je. Ja mislim da ovu bandu treba izvesti pred narodni sud. Da na svojoj koži.
STUDENT: Tako je bilo i neće više biti. Mi nemamo vremena, a ni volje da se beskonačno obračunavamo i koljemo međusobno. Mi nećemo u budućnost preko krvi i leševa. Tim se i takvim putem i ne ide u budućnost, no se vraćamo u balkansku karamračinu… Napokon, ako vam je toliki merak, izvodite ih na sudove ili strijeljajte s ovima što su ih oburdali, što ćemo vam mi?
TETKA: (gleda ga, ne trepće, pa tiho) Srce tetkino…
STUDENT: Mi gledamo naprijed, gospodo, Evropa i njena demokratska dostignuća stalno su nam pred očima, civilizovani svijet naš je ideal. Svijet bez nasilja, rata, krvi, progona, svijet ljudskih sloboda, materijalnog blagostanja, ujedinjeni svijet ravnopravnih država i nacija…
GOLOOTOČKI: Jes' bogomi, obrnimo leđa Amerikancima za šaku dolara, poljubimo ih u ruku i još đegod, da pred ovim ženskim svijetom ne kažem u prkno, pa ćemo bit ravnopravni. Tako mi te ravnopravnosti na koljenima. E, što nam ona pogan od Gorbačova učinje, kako nam obraz nagrdi, nikad ga oprat' nećemo. Moj je, Rus, nemam ga kome, ali nas je za vazda obruka'…
UDBAŠ: Još ti Ruse nisi preboljeo? Malo si ti zbog njih propatio, malo te ta ljubav koštala, a? Ja bar znam...
PODJEBAVAČ: (upada) Niste ga, izgleda, do kraja ispravili. Slabe su vam bile te metode, kratkoročne. Evo im je već istekao rok trajanja, vidiš li?
GOLOOTOČKI: (Ignoriše Podjebavača. Obraća se Udbašu) Znaš ti lijepo da sam ja Rusiju voljeo ka' majku, ali ne zbog čega drugog, no zato što se tamo rodilo sunce slobode za cijelo čovječanstvo..
PODJEBAVAČ: Zubato sunce, moj kumara, zubato... Ugasilo ti se to sunce u Sibiru, davno. Čim se onako mršavo pojavilo, cap-carap, progutao ga led...
GOLOOTOČKI: Ne znate vi, đeco, ništa o tome. Naopako su vas učili u te škole. Pisali su u knjige i vama glave punili s lažima kojima su htjeli da operu muku što su se o poštene ljude, dokazane komuniste, ogriješili.
UDBAŠ: Nemoj i ti sad tu... nije baš tako bilo. Ne možeš reći, na trupac, ovo je bilo dobro, ovo je bilo loše. Komplikovano je to, brate, zapetljano. Teška vremena su to bila, nesporazumi, nesnalaženja, a bilo je, ako ćemo pravo, i ličnih podmetanja i obračuna. Svega je tu bilo, mora se priznati. Ali svejedno, to je prošlost. Bilo što je bilo i ne povratilo se. Bolje je da prekinemo s ovim, jer to niđe ne vodi.
GOLOOTOČKI: Ne, ne, nećemo ga prekidat' – čekao sam četrdeset godina da počnem, pa ga neću brzo prestajat dok se sve ne izbači...
AKTIVISTA: (priča kao za kafanskim stolom) Ja sam bio svjedok toga čuda. Gledao sam sa strane: kad su dvojica naveče zajedno sjeđeli i pili u kafani, nikad nisi moga' sa sigurnošću reć' koji će kojega sjutradan sprovest. Ko će na Goli, a ko u Komitet. To ti je sve bilo unutar istog društva, njihova, takoreć, interna stvar. Sreća moja da tada nisam bio niđe, nisam još bio aktivan – bio sam premlad za te stvari - e bih ga zaglavio, ne bih se vadio, znam. Bog me sami pogledao..
PODJEBAVAČ: (kao za sebe) E, a da je bog htio nas malo pogledat, vi bi danas, ka' sav normalni svijet, drijemali poslije ručka, ne bi ovdje bili, ali.. (put Aktiviste) Pa zar je bilo vremena i kad nisi bio angažovan? Ja sam, bogami, mislio da ti od rođenja
AKTIVISTA: (nastavlja ne obazirući se) Ja ti nisam bio vrdalica tamo-ovamo, ne, ne, ima' sam vazda svoje principe, a takvi su prvi stradali. I to od koga - od onih što su na njima oštrili svoj, toboš, patriotizam, dokazivali se Tamo đe treba. Od onih što su od jutra do večere tri put mijenjalii značku na kapi. Kako koji vjetar dune... ka' onaj kokot na kuminu...
UDBAŠ: (Aktivisti prijeteći, strogo) Sa kim ga ti to imaš?
AKTIVISTA: S tim vremenom, s tim grdnim danima, razumije se. Sa njima ga ja imam, a ako se neko prepoznaje, e tu već ja ništa ne mogu, to je njegov problem.
JEBENA STRANKA: (Aktivisti) Znači: najvažnija je bila brzina – ko je koga preduhitrio da prijavi? Ako sam dobro razumio...
ISKUSNI: Razumio si ti to prelijepo... (namiguje mu, pa se smijulje)
UDBAŠ: I ja sam sve dobro razumio. (Aktivisti) I već sam te ljudski i prijateljski upozorio da ne počinješ te priče, ali ti...
OSNIVAČ: Pustite, ljudi, prestanite, aman više. Na ovaj način nikad završiti nećemo… Sve sam očekivao, ali ovako nešto... mi najmanje danas govorimo o onome zbog čega smo se i skupili. (obraća se Udbašu, Aktivisti i Golootočkom) Imate li vi kafanu, kancelariju saveza boraca, prostorije mjesne zajednice, klupu u parku? Nađite se tamo, brate, pa do preksjutra tamburajte vaše pjesme, pustite nas da radimo. Stvarno. Ovako će nam trebat tri dana za obični dogovor...
HIGIJENIČARKA: (kraj vrata oslonjena na metlu, klati se) I ja mislim. Nego, znaš što: da ostavim ja ovu metlu ođe, da vi lijepo pometete za sobom, da prozore malo odškrinete da ona đeca imaju ujutro đe uć', a da mi ključ ostavite onamo, pod onu saksiju…
TETKA: Dobro, de, ajde srećni ti put, ne znam što si i do sad činjela tun. Ti i tvoja metla, bogami je držiš ka' da je mercedes... a imaš, bome, i ra'šta, svakog prvog plata, plava koverta u džep, cap, ka da neće… a velike si škole završila.
HIGIJENIČARKA: Veće no ti, sto put. Ja odoh, a vi kako sam vam rekla.
OSNIVAČ: (nervozno) S anđelima... (nastavlja) I, zbilja, ja se ne sjećam da je bilo koga od vas neko zvao na ovaj skup. Ovo je interni, skoro zatvoreni sastanak, drugarski dogovor...
UDBAŠ: Ma nemoj! A pitah li ja lijepo i kulturno je li slobodno, može li se, a, pitah li? I što mi rekoste vi velike demokrate: izvol'te, mi nemamo što da krijemo, izvol'te... jeste li nas tako dočekali ili niste? Reci, ajde...
TETKA: Jes', čoče, pretrgli smo se od gostoprimstva. Samo što vam crveni tepih ne prostrijesmo...
OSNIVAČ (grabi se za riječ, pa iznova kao da je početak sastanka, obraća se mlađima) Ovo je, prijatelji moji, ovaj naš današnji sastanak samo prvi korak. Danas nećemo donositi nikakve odluke, ništa konkretno, samo da vidimo gdje smo i kako ćemo...
AKTIVISTA: (uskače žustro) Ne slažem se s odugovlačenjem, mi treba odmah da pokrenemo široku akciju po cijeloj teritoriji naselja. Treba da se radi, drugovi... (zanio se) Moramo izlijepiti što više plakata, da ljudi čuju za nas, moramo poći u bazu, sresti se s građanima, razgovarati, ubjeđivati... na terenu se radi, ne po kancelarijma... akcija, drugovi, akcija...
PODJEBAVAČ: Pa jesi li se ti to učlanio?
AKTIVISTA: Ja?! Ne daj bože! Ko ti je to rek'o? Ja sam zreo čovjek, odmjeren, staložen, ne padam ja na vaše priče... Nego, rekoh, da vas posavjetujem kako se radi...
UDBAŠ: (medenim glasom) A jeste li vi to već spremili plakate? Jesu li već odštampani? Đe ih štampate?
PODJEBAVAČ: Informacije za ishranu ušiju dajemo svakog jutra u sedam, dvije kašike prije jela...
UDBAŠ: Neka, neka, mangupe, mnogo si mi nešto duhovit. (pa staloženo, tišim glasom, malo se ustručava) Nego, hm, moram vi momci ovo reć' i nemojte mi uzimat' za zlo. Nisam vam neprijatelj, budite sigurni. Nipošto. Svi ste vi moji, sve vas ja volim ka' svoj djecu, ali stvarno moram da vam otvorim oči, da vam ukažem na neke stvari, jer mladi ste ljudi i možda ne razumijete baš sve. U ovom društvenom trenutku, u ovoj sveukupnoj konfliktnoj situaciji u kojoj se naša mila zemlja, ni kriva ni dužna, našla, nisam siguran da ste na pravom putu... (smiruje rukama oštre poglede) Znam, sve znam, demokratija je nastupila, sve je to lijepo, mi smo dio savremenog svijeta, u redu, o svemu se može i mora otvoreno razgovarati, ali.. treba, ipak, da shvatite ozbiljnost ovoga trenutka. Morate, takva je situacija! Onaj vaš glavar na televiziji neku noć priča neke priče koje – ne znam kako drugačije da se izrazim – direktno, brate, podrivaju odbrambenu moć države. Ništa drugo no to. Zar vi ne vidite da su se poražene snage opet uspravile, digle na noge i da hoće da ruše sve ono što smo decenijama mukotrpno gradili, Zar ne vidite čiju podršku imaju i koliko prljavih, tuđih para se ulaže na rasturanje naše domovine...
STUDENT: Vidimo, sve vidimo i ko se dig'o i kome se dig'o da sve oko sebe ruši i sve nam je jasno i prejasno. I tvoju priču poznajemo, i gdje se kroji, i ko iza nje stoji, sve se zna, zapravo: sve zna onaj što hoće da zna. I znaš što - tu tvoju priču ti penzionerima tamo kad budete slagali domine. Nismo mi ni slijepi, ni gluvi, gdje nas nađe da nam oči otvaraš...?
UDBAŠ: Bogami jeste i ćori kod očiju i gluvi kod ušiju čim možete ovako da pričate. Zar ne vidite separatiste i nacionaliste s raznoraznih strana što su udružili i već počeli da nam parčaju domovinu? Zar ne vidite, oči vam ispale, kako su se naši vječiti neprijatelji puštili na nas kao lešinari? Kako ne cijenite, no pod noge bacate, trud i strpljivo, miroljubivo zalaganje naših ljudi, poštenih političara i naše narodne vojske da spriječe zlo, da ne dozvole da dođe do krvoprolića? Ništa ne vidite, a s tom vašom pričom direktno pomažete neprijatelju, povampirenim krvolocima, što bi opet, kao i toliko puta do sad, da otpočnu s krvavim pirovanjem. (povišenim glasom) Sve bi to trebalo po kratkom postupku, uza zid! Ne znam što čekaju, ne znam što se još taktizira, ali doći će brzo i taj dan. Treba sad pod hitno naša vojska da ih uzme pred sobom, pa do Zidanog mosta da ih goni, i dalje ako treba. (uzbuđen, zadihan) Da satre i uništi do temelja tu gamad što se razmiljela, da iščupa korijenje toj bandi, da ih istrijebi, zgazi... (pjeni)
PODJEBAVAČ: (izgubljenog strpljenja) Prekini! Dosta više! Malo nam je što nas s tim splačinama bombarduju svaku noć na televiziji, no moramo to i ovdje da slušamo. Mi smo se od toga gadluka ovdje sklonili, a vi sve za nama. Dosta! Ajd' u kurac krasni...
UDBAŠ (ustaje crven u licu, nakostriješen, vrpolji se i ne zna što bi da uradi, što da kaže, samo bijesno gleda okolo)
AKTIVISTA: (uskače blago, pomirljivo) Nemoj tako, momče, nemoj tako nevaspitano da se ophodiš, takve riječi da govoriš. On je stari čovjek, a ti ga tako ućutkuješ i još ga šalješ u... ne mogu zbog ovih žena. Ružne su to riječi, stvarno. Neću da ga branim, ali stvarno nema smisla...
PODJEBAVAČ: Ma nemoj!? Od sve ove priče tebi je najgrđa riječ ‚kurac', je li? Ti ni habera za sve ono što ovaj izgovori do sad, to ti bijaše lijepo, kulturno. A on ovdje i gdje god stigne otvoreno poziva na bratoubilački rat, na ubijanje, klanje, on bi se napijao ljudske krvi i to tebi nije ružno i nevaljalo, nego ti nježnim ušima zasmeta samo moj kurac. A kurac, (veselije) čovječe, nikada nije zlo radio i ljude krvio, no ih je, naprotiv, mirio, smirivao, činio ih srećnim, zadovoljnim. Ajde mi kaži koga je to kurac unesrećio, oštetio? Ne računajući, normalno, kad otkaže poslušnost, to je posebna situacija, je li, to je vama već poznata situacija, vjerujem... (smijulji se) Ali kad je kako treba, u formi, kakav je a - reci, reci slobodno... E, a stvarno, da budem do kraja pošten, da se ne lažemo, pička već nije tako miroljubiva i ljekovita kao ovaj moj što tebi bode uši. Ona je znala, nema što, znala je mrčulja i da zavadi i da se zbog nje zarati, jeste, ako ćemo pravo. Zato je ja i ne pominjem, zato je ne uzimam u usta. Ali kurac...
TETKA: A pušti ga više, miči ga iz usta, na čelo ti nika'...
OSNIVAČ: (nestrpljivo, nervozno) O, ljudi moji... Da skratimo i da se polako razilazimo. Nema što ovako, nego: smatram da treba sad na brzinu da podijelimo pojedincima konkretna zaduženja, da ostavimo razuman rok, pa da se nakon toga nađemo i da završavamo ovo što smo danas počeli...
UDBAŠ: (smiren, opet u formi) Brzo – kuso... ne čini se, momci tako rabota. Mora se staloženo, strpljivo razgovarati, osmotriti ‚stvar' sa svake strane, hladne, bistre glave…
STUDENT: Glave nam bijahu, bogami, baš hladne dok vi ne dođoste. A ti bi sad da nas savjetuješ, da nas učiš, da nas usmjeriš... svašta, bogami. Dosta smo od tebe naučili, ne možeš ni da zamisliš koliko. Nećemo ti to nikad zaboravit', nego, znate li vi gospodo-drugovi, uopšte, koja je ovo stranka, koji su njeni pravci, koji su joj ciljevi...?
UDBAŠ: A'da, da osvoji vlast. Ka' i svakoj drugoj. Koji drugi!?
STUDENT: Ako se tome nadate, ako mislite da preko naše stranke uzjašete na konja vlasti, slobodno od sad sjašite odavde. Promašili ste adresu, nemojte da smetate, hajte polako... Lijepo vam je Osnivač rekao da odete u park ili u mjesnu kancelariju...
UDBAŠ: A tako, a? E nevaspitani bravuljani, balavci jedni, ćerate nas, sijede glave, odavde nas izbacujete ka' kufere... Nas, što bez nas ne znate leba jes', ne znate ulicom odit'... Pi! Ajmo ljudi, a vi kako radili, tako i napredovali dabogda... A ti, mali, (put Osnivača) pametnije bi ti bilo da se malo onoj porodici obrneš, no mi tu nešto toboš politiku bistriš. Nemo' se poslije čudit' što si bez posla, a ne s tom ludom glavom i jezičinom, slobodno. I otac ti je isto…
OSNIVAČ: (skače nervozno i ljuto) Nemoj mi oca pominjat', nije te stid. Nije ti dosta što ste mu život skratili, što ste ga u grob oćerali, nego još imaš obraza da ga u usta uzimaš…

(Udbaš, Golootočki i Aktivist ustaju i ljutito guraju klupe, bacaju kapute na ramena i pljujući po podu, odlaze. U učionici tajac, Osnivač pokunjen, spuštene glave, Student nervozan i smušen…)

 

II
 

PODJEBAVAČ: (nakon kraćeg muka, veselo) Ajde, moj vi usput. Bježi više, čovječe, presmrđeše. Oni da nekoga nešto uče… da uče kako ne valja činjet' - to jedino mogu
OSNIVAČ: (uzdahne) Uh, teško je ovo meni i preteško. Ja sve ovo srcem primam i ne mogu biti hladan, koliko se god trudim. Kreneš ti da pustiš njih, ali neće oni tebe. Ja sam mislio da će im onakvima teže bit da dođu među nas osvjedočene državne neprijatelje i strane plaćenike, (smije se) nego da preskoče prag kakve bogomolje. Bio sam siguran da smo za njih ono što je bijeli luk za vampire, ali – jeste li vidjeli – ništa ih ne može spriječiti da brane državu, ništa ih ne smije iznenaditi. (smije se) Spavaju otvorenih očiju, jer znaju da neprijatelj ne spava uopšte. Baš su mi prekjuče naši u stranci ukazivali na ovakve stvari. Svugdje se ovo dešava, gdje se god novoformirana opozicija pojavi. Okupe se začas svi nezadovoljnici i špijuni ovoga svijeta, htjeli bi svoje rabote da svršavaju. Neki bi da mute, da zabijaju klince, rasturaju skupove, da se svete, da izmiruju račune… pa su našli nas - baš smo mi neka snaga za njihove ratove. Program stranke, njen statut, ništa ih to ne zanima, samo je važno da su protiv onih na koje su kivni. A i po partijskoj dužnosti dođu, vidite i sami. Ubijeđeni su, većina njih, da sveti posao čine, bogougodan, a o ugađanju vladajućima – to se podrazumijeva.
STUDENT: Ovo su, svi kažu, porođajni bolovi...
PODJEBAVAČ: (uskače) ...a beba krenula naopačke, pa mo'š mislit...
OSNIVAČ: Ja sam, opet, veliki optimista. Ispašće to prelijepo dijete, vidjećete brzo, ako bog da. Da ne vjerujem u to, ne bih danas ni bio ovdje. Kao i svi vi. Samo treba da potekne potočić, pa prokrči korito, pa će da navali cijela rijeka, silovita bujica, da porazbija ove vjekovne fosile...
PODJEBAVAČ: I u pjesnike bi te primili, samo da se prijaviš..
OSNIVAČ: (smije se) A ponese me, što ću, emotivan sam, od krvi i mesa. Da samo čujete našeg predsjednika s koliko srca on govori o našoj, da tako kažem, misiji, koliko je on uvjeren u uspjeh...
OMLADINKA: A jesi li ti to upoznao i lidera? Mislim, ono, sjedio sa njim, razgovarao, rukovao se?
OSNIVAČ: Normalno, cijelo vrijeme sam bio s njim. Pristojan, uljudan čovjek, nevjerovatno energičan i strpljiv. Možete misliti što njemu preko leđa i glave prolazi, kad mi za ovo malo imadosmo što čut' i viđet'.
OMLADINKA: Ja ga moram upoznati kad bude došao. (stidljivo) Neću smjeti pred njim, ali vama mogu pročitati moju novu pjesmu što sam prije dva dana sastavila… O njemu je...
PODJEBAVAČ: I ti sastavljaš pjesmice?! Pa mi smo ti prava pjesnička stranka. Bravo, bravo… A pjesmu nam moraš odrecitovati sad na'vi čas. Mi smo partijski drugovi, među nama nema tajni.
OMLADINKA: Ne znam, nemojte mi se smijati (ustaje uvijajući se sramežljivo. Iz tašnice vadi neku ceduljicu, papirić) Ovako: Pjesma se zove: 'On”.
PODJEBAVAČ: Odlično! Meni je naslov odličan. Kratko-jasno. (namiguje)
OMLADINKA: Ovako ide: (blagi naklon i recituje kao na školskoj priredbi)

Ko proljeće kad se budi,
kao zora kad zarudi,
iz šarene cvijetne bašte,
pojavi se princ iz mašte.

PATRIOTA: (odobrovoljen) Dobro si ovo rekla: taman princ! Kraljević! Kralj! Pravi kralj!
OMLADINKA: (rumena u licu, nastavlja)

Uspravan i lijep ko slika
lik je našeg predsjednika,
meki glas i topla duša,
djevojačko srce kuša.
Kad sunčeve tople zrake
Kroz kosu mu puste trake...

PODJEBAVAČ: (skače na noge, pa posprdno) Ojha, poskoči đevojko, zlatna jabuko ...e sad ga usra, stvarno, razočara me - đe on i kosa, đa'ole tamo. Raskrstili su njih dvoje poodavno…
OMLADINKA: (uvrijeđeno) Pa to je samo pjesma, pjesnička sloboda…
OSNIVAČ: (mrmlja sebi u bradu i nervozno šeta učionicom) O što me nađe danas...
STUDENT: Ajmo, dame i gospodo, da se vratimo onome zbog čega smo se skupili. Neka nam Iskusni saopšti dokle je on stigao s pripremama.
ISKUSNI: (spreman k'o kokotić) Ja sam, gospodo, pažljivo i znalački analizirao situaciju, prostudirao svaku kuću i porodicu u ovoj mjesnoj zajednici i mogu vam reći da ovdje možemo računati na preko trideset ljudi. Nego, znamo, iskustvo nas je naučilo, da najmanje jedna trećina neće da se javno eksponira, jedna trećina je, obično, blokirana od porodica, tako da nam ostaje oko desetak ljudi, ali jakih. To za početak nije malo, to je lijepa baza, taj takozvani nukleus, a znajući kakav nam je program biće ih još mnogo više. Posebno ćemo ojačati sad kad nam dođu lideri stranke. Vole ljudi da ih vide, da sa njima progovore, rukuju se, upoznaju...
OMLADINKA: (presrećna) I ja to isto kažem…

(kratka pauza, tišina)

JEBENA STRANKA: (koristi priliku) A hoću li ja moj problem iznijeti na toj skupštini pred predsjednikom ili da vas sad, ovdje, ukratko, upoznam sa suštinom stvari...
PODJEBAVAČ: Najbolje je da to ostaviš za proslavu 29. Novembra, pa da bude svečano i otmeno...
JEBENA STRANKA: Molim te da se ti ostaviš tih neozbiljnosti i podbadanja, jer ja nisam lud pa da ne razumijem tvoja dobacivanja - ja sam ozbiljan čovjek. A svoj problem želim da objavim svima, ne zbog sebe – kasno je za mene više - nego za dobrobit svih. Da se nikada i nikome ne ponovi ovakva nepravda. Ja sam se pomirio s tim da me stalno odbijaju i odbacuju, iako su pravda i istina skroz na mojoj strani...
OSNIVAČ: (nestrpljivo) Sasvim je druga tema na dnevnom redu, nemamo sad vremena... svaka tebi čast. Neki drugi put...
JEBENA STRANKA: Svi tako kažu: neki drugi put! Kad je taj "drugi put"? Morate li i vi da me ućutkujete, jeste li i vi kao i svi drugi? Evo ja ću se ovoga časa učlaniti u stranku, ako je to uslov. Dajte mi pristupnicu da odmah potpišem, pa ću onda, valjda, moći slobodno kao u svojoj kući da govorim. Nemojte mi oduzimati riječ, majka mu stara. Ja sam mislio da imam posla sa demokratama koji bi da mijenjaju dosadašnju praksu, da vode ozdravljenju društva, da grade pravu pravnu državu, a kako ćete ispravljati stanje, ako ne želite ni da čujete o deformacijama u našem društvu. Izgleda da takvih ljudi, voljnih da se uhvate u koštac s pravim društvenim bolestima, pod ovom kapom nebeskom i nema... A moj proces...
TETKA: Kaži, đavo ga izio, reči nam taj tvoj problem. Neće nam bit ni bolje ni gore, ionako je sve ovo...
OMLADINKA: Stvarno, da vas čujemo.
OSNIVAČ: (sebi u bradu) U pičku materinu...
JEBENA STRANKA: (zvanično) Već devet godina moj slučaj povlači se po sudovima i do sad je presuđeno i odbijeno preko sto puta. Mislio sam da sam rekorder i taman sam se bio spremio da se javim za onu Ginisovu knjigu, rekoše mi da je jedan iz Rupišta ispred mene. Još je grđi...
PODJEBAVAČ: Skrati, noć nas uhvati...
JEBENA STRANKA: Ukratko: radi se o mojoj kući. Neizgrađenoj. Ne mogu da je gradim, iako imam urednu građevinsku dozvolu, iako imam pare. U stvari, para više i nemam jer ih je pojela inflacija, a prodao sam staru kuću i porodični maslinjak i sad sam bez igdje ičega.
STUDENT: (pomalo čak i zainteresovan) Pa što nisi gradio kad si imao i dozvolu i volju i pare?
JEBENA STRANKA: Eh, što nisam – što sam zakasnio, eto zato. Dok sam ja čekao opštinsko odobrenje, papire, planove, ateste, dozvole, sve po propisima, prvi komšija, moj najbliži rođak, već je na svom placu sagradio kuću.
PODJEBAVAČ: Neka je, pametan čovjek. Srećna mu bila...
JEBENA STRANKA: I ja sam tako rekao i od srca sam tako mislio, ali tada nisam znao da je on na mom placu iskopao septičku jamu za svoju kuću. Ekspresno, preko noći. Kad sam se ja osvijestio i vidio što je učinio, on je već, uz pomoć jedno trista turista, junački punio tu jamu...
OSNIVAČ: (od muke se smije) Danas nam ta vrsta govana nije na dnevnom redu, pa te molim da ostaviš ovu priču. Ima jedna partija – znaš i ti koja je – što se samo time bavi, što joj govna plivaju na sve strane, pa lijepo probaj kod njih. Oni su ti specijalisti za tu temu.
JEBENA STRANKA: Ajd' ti, znam ja gdje sam i kod koga došao. Znam ja gdje stanuju istinske demokrate i ko će imati razumijevanja za moj slučaj. (nastavlja) I kad sam vidio što mi je od placa učinio, da ga je pretvorio u smrdljivu rupu, on, taj moj rođak, samo sliježe ramenima i sve istim tragom, sliježući ramenima, ponavlja da sam ja potpuno u pravu, da je sve kako ja kažem, da je kriv i sve priznaje, ali je, kaže, morao. Imao je zemlje taman za kuću, pa je septičku prebacio na moj plac. To smo jedno naslijeđeno parče zemlje podijelili nas osmina rođaka i svima je ispalo taman za temelje.
ISKUSNI: (sluša s zanimanjem) I niste se mogli drugačije dogovoriti? Da prodate jedan drugome, da se razmijenite?
JEBENA STRANKA: Mogli smo, ali nismo. Svi su htjeli da grade baš tu, jer je to nekada bilo čuveno imanje, čuvene porodice. Moji su preci nekada bili plemići. Tradicija je važna, ne može se to pod noge.
PODJEBAVAČ: Pa ste vi na brzinu isparčali to plemstvo, podijelili tradiciju na osmine, taman kao to parče zemlje... Da vam je ta tradicija bila kao velika ka' more, kad se podijeli na osmoro – što ostade? (smije se, smiju se svi) I sad ste, znači, i dalje plemići, ali raskomadani na osam komada? Sad ste kao onaj Ričard bez zemlje puta osam...
JEBENA STRANKA: Šali se ti, šali, ma rod i soj ne muče, no buče, dušo moja. Svako drugi bi se dohvatio za vratove, poklali bi se, nagrdili, a mi smo, lijepi moj, kulturno i civilizovano otišli na sud. Da sve bude po zakonu, čisto i uredno. A ja, pošto sam vjerovao u državu i pravdu, u ljudske i božije zakone, nisam ni sanjao što me čeka. Ni pomislio nisam da me čeka prava Gol-go-ta! Nego, da vas time sad ne davim, da vam ne pokazujem svu ovu dokumentaciju..
TETKA: Nemoj, aman...
JEBENA STRANKA: Neću, ne boj se. Neću danas, ali jedan dan kad imadnemo više vremena, sve ću vam ja potanko... Kad sam, poslije tri godine dokazao kakva mi je nepravda i šteta nanijeta i kad sam napokon dobio presudu, nije se niotkud moglo prići mome placu. Jednostavno nije mogao da se primakne kamion što čisti septičke jame, jer su i sa ostale tri strane nikle kuće ostalih rođaka. Jedino da je to kako moglo da se izvede iz vazduha, kakvim helikopterom. Ja sam ti tako sa svih strana ispao ona baksuzna, jebena stranka. U međuvremenu podnio sam tužbe i protiv njih, protiv rođaka u okruženju, ali je jedan od njih bio dobar sa svastikom glavnog sudije, pa je to odlagano, odlagano...
OSNIVAČ: Odloži i ti ovu priču, časti ti. Što je ovo, ljudi, cirkus, ludnica? Ja sad idem – hoću, života mi - ja ovako ne mogu, pa da znam da se nikad više okupiti nećemo.
JEBENA STRANKA: Ne valja ti to, momak. Ti hoćeš da budeš političar – i neka ćeš, da se razumijemo, imaš, što bi se reklo, štofa, ali treba da imaš i strpljenja da saslušaš ljude, da vidiš što ih boli, što ih pritiska. Moraš se na to navikavati, ako se misliš politikom bavit'.
PODJEBAVAČ: O, batali više, ostadosmo ovdje još neđelju...
JEBENA STRANKA: (ravno, bez nervoze) Samo još ovo, kratko: izborio sam, ipak, jednog lijepog dana, na sudu, iz dvanaestog pokušaja, pristup placu. Dvojica rođaka-komšija su obavezana da mi naprave prolaz od jednog metra širine, da skrešu ćoškove svojih kuća, ali kad sam stupio na plac, to je bila obična močvara, kanalizacija, blato. I gdje ćeš tu temelje pobadati'?! To se, onda, čistilo i sušilo dvije pune godine, ali za to vrijeme su svi okolo podigli po tri sprata, pa nisam mogao da počnem gradnju u toj rupi, okružen soliterima sa sve četiri strane. A, ono, mogao sam, da im se prilijepim i da im sve prozore pozatvaram, ali ne bih mogao ni svoje da otvorim, pa što mi vrijedi? Inžinjer mi sad predlaže da počnem s kućom od četvrtog sprata, da je do tu popnem na stubove, ali je podloga za toliko opterećenje premeka zbog one septičke, pa ne znam...
STUDENT: I gdje vi sad živite? Sve ovo vrijeme sudovanja?
JEBENA STRANKA: Tu kod rođaka imam podstanarsku sobicu. Finu, čistu. Prozor gleda na moj plac. Nisam htio da se, ni duhom, ni tijelom, odaljavam od objekta mog životnog procesa.
STUDENT: (zapanjen) Tu kod rođaka od septičke jame?
JEBENA STRANKA: E, e, tu, što se čudiš? Nismo mi dozvolili da nam sudski proces zadre u privatne živote i naše rođačke odnose. Ne-ne. Familija je jedno, a posao drugo – to ne treba da se miješa... Govorio sam maloprije o rodu i soju, ako si me pažljivo slušao...
STUDENT: (zgrožen) Ako svi vi niste potpuno ludi, ubio me bog...

(Spolja dopiru nerazgovjetni glasovi, čuje se sve jače komešanje iz dvorišta škole, kao da neko viče, pjeva...)

OSNIVAČ: (ustaje živo, čak radosno, samo da se promijeni tema) Izgleda da su se okupili ovi po partijskom zadatku. (gleda kroz prozor) Jes', eno ih preko dvades' u čoporu. Predvode ih one naše ‚časne starine'... a što se drugo moglo i očekivati? Nisu uspjeli da nam miniraju skup svojim petljavinama, pa su sad prešli na druge, efikasnije metode. Budimo mirni, bez nervoze, ja vas molim. Ignorišimo ih kao da ne postoje, neka laju uprazno...
JEBENA STRANKA: Taman tako. Da ja završim moju priču. Još samo malo...
OSNIVAČ: Nimalo! Nemamo danas kad – vidiš li ti što se čini napolje…

HOR: (čuje se iz dvorišta - u sve šesnaest)
Ko to smije da nam dira
Bora, Bukvu i Šimšira...

OSNIVAČ: (nastavlja) …nemojte pokazivati da ih čujemo i da nam smetaju. Neka oni čine svoje, mi ćemo svoje. Nije ovo ništa novo. Nego, da mi nastavimo... gdje smo ono stali...?
JEBENA STRANKA: Kod mene..
OSNIVAČ: (odlučno) Ti si za danas završio. Nastavljamo sastanak.
STUDENT: (rezignirano) Bogami ne znam jesmo li uopšte i počinjali. Sve vidim, sve mi je jasno, i gdje smo, i ko smo, i što smo i među kime smo, a opet se svaki put iznova zaprepastim. Nikako da se pomirim i osvijestim. Vidio sam prije neki dan na jednome zidu u glavnom gradu ispisan strašan, prestrašan grafit: 'Otpor, stoko!' Nije se, možda, lijepo tako obratiti svojim sugrađanima, svome narodu, ali se, bogami, svaki dan sve više uvjeravam da taman tako treba. Ne maziti nikoga, nikome se ne ulagivati, no direktno u lice, magarcu – magarac, govedu – govedo, jasno, bez prenemaganja, jedinim jezikom koji se razumije. No, vidim da i to malo i premalo vrijedi kad onaj kome je to upućeno baš ništa pod milim bogom ne razumije. Sve je to džabe. Dža-be...
PODJEBAVAČ: Nije uopšte džabe: svjestan si da im ne možeš otvoriti oči, da ih ne možeš opametiti i prosvijetliti, ali im bar s merakom kažeš da su stoka. Olakša ti na duši. (smije se)
STUDENT: (nastavlja) Meni uopšte nije do smijeha, ja ne mogu ovo da svarim da me ubiješ - popizdiću načisto. Časti mi, stuži mi se, smuči na sve. Ovo je srednji vijek, čovječe, predistorija...
OSNIVAČ: Zato i činimo ovo što činimo. Što pokušavamo da činimo, zapravo. Da se iz tog srednjeg vijeka krenemo kobeljati, da se makar mrdne. Ja znam da ne možemo čekat' sad bog zna što, ja znam gdje je civilizovani svijet, a gdje smo mi, ali krenuti se mora. Najlakše je reći da je situacija beznadežna, da se nema što činjet i rep na krsta. Tako i rade skoro svi, vidimo oko sebe svaki dan, ali pokažimo eto da ima i neko ko neće da se miri sa tim. Mi nećemo, pa nek' košta, što košta.
PODJEBAVAČ: Kad pominješ koštanje: ja bi se pomirio, sad, ovaj čas, samo kad bi mi neko napismeno pokazao koliko nula vrijedi to mirenje, koliko bi težak bio taj ugovor. Tržišna ekonomija, kumara... i naša se stranka za to iz petnih žila zalaže... (smije se kurvanjski)
TETKA: (smijući se) Tebi bi svako platio da mu se makneš s vrata, a ne da te primiče.
PODJEBAVAČ: Pusti ti politiku, tetka, ja ti moram neđe potanko ispričat što mi se preksinoć desilo. Nećeš vjerovat - ma niko ne bi povjerovao - a priča je mmm (oblizuje se) rođena za tebe, časti mi...
TETKA: (primiče mu se uzbuđena) Ajd' bez mene ostao, ako mi...

(Odjednom pršti staklo, kamen ulijeće kroz zatvoreni prozor, ispred vrata galama)

PATRIOTA: E sad su jebali ježa golom guzicom, ja im garantujem. Ubiću skotove, krv će da pa'ne... (lupa šakom o sto)
STUDENT: Polako, smiri se, bez nervoze, nećemo sukobe. Da vidimo što hoće…
TETKA: Pustite mene, ja sam za njih pencilin. Neću da mi vas diraju, a put mene neka krenu, kukala im majka, požaliće e su se rodili...
OSNIVAČ: (kreće prema vratima) Ja ću razgovarati, budite spokojni, ne nasjedajmo provokacijama, to baš i hoće… (otvara vrata, a pred njima gomila na čelu sa Udbašom) Opet ti, opet na čelu, vazda kolovođa, ljudi moji, kako se ne umoriš već jednom, čovječe, kako ti ne dosadi? (prezrivo, osorno) Što je sad? Što je bilo, što hoćete, o čemu se radi...?
UDBAŠ: (staloženo, svečano) Mi smo došli da vam u ime svih naših mještana i mještanki saopštimo da ovdje, u našoj sredini, niste poželjni i da svoje nečasne i podrivačke rabote, ako već morate, ako vam je tako naređeno, obavljate neđe drugo. Ako vas i tamo pušte.
OSNIVAČ: Niko nama ništa nije naredio - ne računaj sve po sebi - a da moramo – moramo! Moramo razbijati betonirane glave, sviđalo se to vama ili ne. A ovaj naš skup je uredno najavljen i prijavljen, pa ne znam što hoćete. Političko okupljanje nije protivno zakonu...
UDBAŠ: Ali jeste protivno svim našim lojalnim i poštenim građanima i mi vas ljucki i demokracki molimo da se povučete, da ne zagađujete ovu časnu sredinu, što nikada nije lajala protiv vlasti.

HOR: (iz sveg mozga)
Onome što izda narod
Ime mu je vazda izrod…

PATRIOTA: Ja ću vi kazat' ko izdaje narod, fukare jedne... (drže ga dvojica)
HIGIJENIČARKA: (probija se kroz rulju i trijumfalno) Ajde partijci razlaz, gotovo je sa sastančenjem. Sad mi je direktor javio da vas izbačim, jer ministarstvo ne da dozvolu da u školi političarite i trujete đecu... Nemate ništa napismeno, ajte polako, ajte lijepo, mirno... da ne uzmem metlu... (smijulji se i poglediva u rulju)
TETKA: A uzmi je, uzma te uzela ka' što je, ma će ti se ogadit' ako te ja do'vatim, pa ti je preko leđa...
HIGIJENIČARKA: (istupa dva koraka, pa trijumfalno, kao kopljem, udara drškom metle o pod) Ovdje se ja pitam, ovo je moja kuća. Ja ovdje znojem zarađujem svoj hleb i ne dozvoljavam da mi ga iko pljuje, niti da mi prijeti (ponosno) Ja sam ovdje svoja na svome...
PODJEBAVAČ: Bolje bi ti bilo da budeš malo moja na mome...
HIGIJENIČARKA: A pričaj ti samo, trtljaj po vazdan, ma vjerujem da ti još samo jezik dobro radi... (smijulji se podrugljivo)
PODJEBAVAČ: I on! (značajno podiže prst) I on radi kao sat, ka' i sve ostalo. To je maestralni sitni vez – umjetnost! Čista umjetnost - samo ko je probao...
TETKA: A što i ti imaš želudac, što ti sve mo'š da progutaš i smelješ, da se čovjeku stuži.
ISKUSNI: (Udbašu) Pa ovi vladajući se svaki treći dan ovdje sastaju. Evo baš u ovoj učionici, to bar nije tajna. Svi to znate, vi dolazite...
UDBAŠ: Oni mogu, njih narod voli… oni su zalaganjem za svoj narod, za njegovu slobodu i blagostanje to zaslužili…
OMLADINKA: Pa voljeće ljudi i nas, samo dok nas upoznaju.
HIGIJENIČARKA: E kad vas zavole, onda dođite… (horski smijeh)

HOR: (gromoglasno)
Ko državu svoju izda
Ime mu je vazda pizda…
Ko sokole naše blati
S nama posla će imati…

(Higijeničarka se, presrećna, piša od smijeha)

TETKA: E, na tanke ste grane pali kad vam je čistačica glavna.
HIGIJENIČARKA: Nisam ja čistačica, oprosti ti gospođo, no hi-gi-je-ni-čar-ka. Nemoj da ti sad pokazujem rješenje...
TETKA: Ako ti ja pokažem moje rješenje, riješićeš ga za vazda, metlo jedna razvaljena...
OSNIVAČ: U redu je, u redu, dobro, prekini tu priču... (smiruje Tetku) Mi idemo, nećemo nerede, nećemo nikakve sukobe, sve je u redu… (provlači se pažljivo kroz masu, a svi ostali za njim…)
STUDENT: (s gađenjem) Ovoga gadluka, majko mila...

HOR: (za njima, raspjevano, razdragano…)
Ćeraćemo iz torine
Izdajničke sve družine
Ubačene bande, klike
I sve strane plaćenike...

(galama, smijeh, vika, pa razdragani usamljeni glas, arlauk iz malog mozga)

Ubićemo svakog skota
Ko je protiv Ka Pe Jota…

UDBAŠ: (razaznaje se njegov glas) A nije kapejot više, ćuku jedan. Nauči magare već jednom, odavno nam se partija ne zove tako...
GLAS IZ MASE: A je li, časti ti'? E nisam to znava'...

III
 

(Udbaš i Aktivista šetaju trijumfalnoi po učionici, ruke otpozadi, značajno zamišljeni. Higijeničarka kleči i rukama kupi slomljena stakla ispod prozora)

HIGIJENIČARKA: Nisu morale ove naše magarčine da lome stakla. Nismo to nikako smjeli da dozvolimo: mi bar moramo onoj bulumenti izdajničkoj da pokažemo kako se čuva društvena imovina. Ovako se i za nas može reći da smo protiv države i naroda, da nismo mnogo bolji od njih.
UDBAŠ: Znam, sve je to kako kažeš, ali kome da rečeš?! Hajvanima sa po mozga? Dva dana smo o tome raspravljali i dogovarali se i mislio sam da je sve uigrano i organizovano kako dolikuje, ali vazda se nađe neka budala. Nego, vidi, u ovakvim istorijskim momentima, takve su stvari neizbježne - teško je sve to držati pod punom kontrolom. No, meni je najvažnije da se izbjeglo nasilje, da je sve ispalo demokracki i legalno. Jer, stvarno, ima li išta legalnije i demokrackije od slobodno iskazane narodne volje? Od ovog našeg današnjeg spontanog izliva nezadovoljstva zbog pokušaja da se i u našu sredinu instaliraju tuđi agenti? Nema vala, da jebe oca, pa nek' kaže ko što hoće.
HIGIJENIČARKA: Kako su podvili rep, a? Ka' kučići… (smije se zadovoljno) Viđeli su da smo odlučni, da sa nama nema vrdanja i nisu imali kud. A da su samo osjetili da su ovoliko jači – ne daj bože - svašta bi bilo! To ne preza ni od čega...
AKTIVISTA: Nisu oni najkrivlji, ne, no ovi naši na vlast što su popustljivi i što se to uopšte dozvoljava. Pa zašto postoje zakoni, majka mu stara, zašto su ih ispisali onoliko, nebilo ih, ako se ne koriste.
UDBAŠ: (tišim glasom, povjerljivo) Mora se tako u ovom trenutku. Znate i sami, da vam sad ne obrazlažem: okruženje, opšta situacija u svijetu, međunarodne organizacije i tandara-mandara, morali su naši da malo popuste, ali neće ovo dugo. Znaju ovi što čine, ništa se ne brinite.
AKTIVISTA: Dobro, viđećemo, ali brine mene pomalo ona tvoja današnja priča, znaš. Što imaš ti to o meni da kažeš, a?
UDBAŠ: O ludog li čovjeka, ljudi moji… pusti jadan, što će ti to? (Pokazuje očima na Higijeničarku koja se, od želje da čuje o čemu se priča, neprestano primiče) Prestani više, jebem li mu sveca - zar ne vidiš da sad imamo preča posla? Pusti, što si zapeo k'o sivonja: što imaš, što imaš, što imaš… (imitira ga podrugljivo)
AKTIVISTA: Jes', ja zapeo, a ti svaku priliku iskoristiš da me džarneš ponekom strelicom. Onako ka' da nećeš...
UDBAŠ: Ja te strelicom samo kad prećeraš. Kad baš povučeš đavola za rep. Samo onda...
AKTIVISTA: (uporno) Dobro, i 'onda'... što mi to 'samo onda' imaš reć'? Što ti to znaš o meni, a što ni ja sam ne znam...
UDBAŠ: (nevješto) Ne znam ništa, samo je možda moja memorija malo svježija od tvoje, možda ja malo bolje pamtim, iako si mlađi...
HIGIJENIČARKA: (ne može da izdrži) Nikad ne bih rekla da je mlađi od tebe. Držiš se ti k'o momak, bogami…
UDBAŠ: Ja 'k'o momak', a ovaj k'o pijan plote... Uhvatio se za tu rabotu, pa ne pušta... (pokušava da okrene na šalu)
AKTIVISTA: (čim se Higijeničarka malo udaljila) I? Đe smo ono stali? Da čujem, (podiže ton) hajde da te sad, ovaj čas, čujem. Nastavi đe smo stali?
UDBAŠ: (put Higijeničarke) Vidi ima li još slomljenih stakala napolje, da se djeca sjutra ne nagrde. (Higijeničarka nevoljno izlazi, a Udbaš iznenada) Stali smo kod onog samodoprinosa!
AKTIVISTA: Samodoprinosa?
UDBAŠ: E!
AKTIVISTA: Što samodoprinosa? Kakvog samodoprinosa? Bilo ih je stotinu, a svaki je preko mene proša'... (kao prisjeća se)
UDBAŠ: (ironično) Jes' vala, gazili su te ko valjak, svaki preko tebe, ali ti potrefio žilav, otporan…
AKTIVISTA: Lijepo te pitam: koji, kakav samodoprinos?
UDBAŠ: (uživa) E kako se sretno gradila domovina doprinosom cijeloga naroda. One sloge, solidarnosti, ljudskosti... eee… nikad više...
AKTIVISTA: Koji samodorinos? Koji? Pričaj! Stotinu ih je bilo…
UDBAŠ: Za našu priču je jedan sasvim dovoljan. Onaj! I on nam noćas ništa nije trebao, ali je tebe baš zasvrbjelo...
AKTIVISTA: (prisejća se) 'Onaj, ovaj...' - sad ja treba da gatam što ti misliš... Da se ka' đeca igramo kviza. Nemoj me nervirat, nemam ti ja živaca za te tvoje zajebancije...
UDBAŠ: (strogo) Znaš o čemu pričam i prestani sa izmotavanjem. Znaš!
AKTIVISTA: (sjetio se) Aaa, gdje ti pucaš – znam! Znam, ali… ne, nisam ti ja tu ništa petljao, ne, ne, to smo još onda razrješili. Ta je stvar davno adaktirana, ja sam tu čist k'o suza. Drugi su se tu omrsili, ja…
UDBAŠ: (još strožije) I ti! Nisi najviše, ali jesi dobar komad. Nemoj da ti sad sve potaman nabrojim, da ti paru u paru izbrojim.
AKTIVISTA: A gdje ti to sve držiš? Imaš li kakav dosije, časti ti?
UDBAŠ: Imam. Ovdje. (prstom se po glavi)
AKTIVISTA: I što ima u toj tvojoj glavi, tom dosijeu? Ima li još čega u tom badanju, jer ovaj samodoprinos ti je prilično tanak. Nije ti ovo puška koja mene ubija, ne, to su ti priče za malu đecu. Imaš li ti kakav ubojitiji metak?
UDBAŠ: Imam. Zemljotres! Ubojit, zaista.
AKTIVISTA: (zaprepašten) Zemljotres? Kakav te sad crni zemljotres spopao?
UDBAŠ: Veliki. Sedam stepeni Rihterove, devet i po Merkalijeve skale. Taj zemljotres. Aprilski...
AKTIVISTA: Ti si poludio, tako mi svega...
UDBAŠ: Nisam, samo me taj potres svaki put kad se sjetim, dobro drmne. K'o struja... a i tebe, vidim. I tebe drma.
AKTIVISTA: (pomalo drhtavim glasom) I što ima zemljotres veze sa mnom, što ima sa mnom tvoja glava-dosije, Merkalijeva skala, epicentar…?
UDBAŠ: (lagano, s užitkom) Odlično: epicentar. Taman je Veliki zemljotres epicentar ove naše priče, što je čačkaš, čačkaš - evo toliko doba… Slušaj sad, sam si tražio...
AKTIVISTA: (nervozno) Ne znam što ja imam tu da 'slušam', ne znam što to petljaš, tako mi boga...
UDBAŠ: Mnogo si mi neznaven i zaboravan, a nisi, bogami, bio takav kad si u sve turao nos i u svakoj čorbi bio začin. Onda si znao i kad što stiže, i gdje stiže, i čega će bit, i… gdje da se istovari. To si najbolje znao. Kako bijaše onaj vic te godine: zemljotres je nekome dobrotres.
AKTIVISTA: (uzvrpoljen, ne zna što bi) I što… što ti hoćeš? Što hoćeš od mene?
UDBAŠ: Od tebe – ništa! Samo da ti kažem, kad me lijepo pitaš. Sve se, prijatelju moj, zna, sve se još onda znalo – ja sam, zapravo, sve znao – kako se krčmila i raznosila ona pomoć s kamiona. Ko, što, gdje, kad, kako, koliko… sve sam znao, sve sam registrovao… Ti si bio glavni!
AKTIVISTA: (svezanog grla) Što... ja... ajde čovječe, ne pričaj...
UDBAŠ: Ti. Kuća na selu je bila magazin, a kad se sve rasturilo, raznijelo, odnosno rasprodalo, s tim parama si tu ozidao novu kuću. Je li tako?
AKTIVISTA: Nije tačno! Podigao sam kredit za tri žute...
UDBAŠ: Kreditom si sagradio ovu sadašnju kuću, ovu što sad živiš u njoj, a onu si ogradio kamionima i šleperima, solidarnošću svih naših republika, svih naroda i narodnosti… od Triglava do Đevđelije... Kako bješe ona pjesma: 'Jugoslavijo, Jugoslavijo…' (pjeva, uživa) kako je to Brena pjevala... suze da ti pođu...
AKTIVISTA: A što mi ispriča, čovječe božiji… što ti sve nadrobi… A što me ne prijavi kad si sve ovo, toboš, znao?
UDBAŠ: (samouvjereno) Nije 'toboš', no je taman tako bilo – sve od riječi do riječi. I ti to, kao i ja, znaš i prekini više tu budalastu maskaradu.
AKTIVISTA: Što me nisi prijavio?
UDBAŠ: Zato što sam imao, a imam i danas, dva prsta obraza. Eto zato. Dobro se dobrim vraća i ja sam se vazda u životu držao toga. Obraz prije i iznad svega. Ti si jednom prema meni ispa' čovjek, ljudina, i ja to nikad nisam zaboravio.
AKTIVISTA: Ono?
UDBAŠ: Jeste, 'ono'. Veliko k'o ono brdo. I još veće – bar za mene. Nisi razglasio ono što si vidio i čuo i ja ti to nikada nisam zaboravio..
AKTIVISTA: (velikodušno) A ne bih ja nikad nikome zlo učinio, a kamoli tebi, svom prijatelju. Mi se od djetinjstva znamo i družimo, je l' tako? Odrasli smo zajedno, radili, sarađivali… (zanijet sopstvenom dobrotom) Ja sam sve to u sebe duboko zakopao i nikome do crnoj zemlji...
UDBAŠ: Znam i cijenim to. Zato smo ljudi da činimo jedni drugima, da se čuvamo, pomažemo i pazimo. Tako je to kod nas od pamtivjeka. To je ono što se zove čojstvo, prijatelju moj. Mi smo ti još s majčinim mlijekom time zadojeni, tom ljubavlju za svoje bližnje, tom duševnošću... toga nigdje nema kao kod nas... svega mi. Griješili smo ponekad, svi, to je neminovno. (mudruje) To su te takozvane greške mladosti: čovjek je mlad, neiskusan, teška su bila ta vremena - što reče ti lijepo večeras onoj mlađariji. Da ja - ti si taman ovako rekao – da nisam ja njega, on bi mene. To je tako bilo. Ali, opet me žulja, jer nisam bez duše, jer volim ljude, drugove. Peče me, boli, iako sam svjestan da nisam kriv. Da nisam ja, onda bi sigurno otrčao on, tako da...
HIGIJENIČARKA: (ulazi) Uuu, koja su stakla bila. Dobro da izađoh – đeca bi se ujutro iskasapila...
AKTIVISTA: (malo razgaljen) Sad smo, ja mislim, za večeras sve završili. Sredili, pospremili, (put Udbaša) raščistili. Mogli bi sad polako.
UDBAŠ: Dobro veliš – bilo je prilično naporno. Nismo mi baš u cvijetu mladosti, nije sve ovo lako…

(Vrata učionice se otvaraju lagano, uz škripu, i u njihovom okviru pojavljuju se leđa povisokog muškarca. Vidi se da rukama unutra povlači još jednu osobu. Već se jasno razaznaje Podjebavač. Prisutni u učionici: Udbaš, Aktivista i Higijeničarka iznenađeni nijemo posmatraju)

PODJEBAVAČ: (misleći da u učionici nema nikoga) Hajde, dođi, što ti je? Što se bojiš jadna, samo da malo porazgovaramo nasamo. Uđi. Ti znaš što ja davno osjećam prema tebi...
OMLADINKA: (prepoznaje se njen glas) Ne znam ja ništa. Što ti to osjećaš prema meni, a, baš bih voljela da čujem, baš me interesuje...
PODJEBAVAČ: Kako me to možeš uopšte pitat?

(Udbaš, Aktivista i Higijeničarka  pritajeno ćute i vrlo zainteresovano gledaju i slušaju pridošlice)

OMLADINKA: A što te ne bih pitala? Ka' da ti svakoj ne pričaš isto, ka' da te ja ne poznajem..
PODJEBAVAČ: (već leđima skroz u učionici) Ne poznaješ me, čim tako pričaš. Evo ovako je najbolje da ti odgovorim. Da me odma' razumiješ… (grli Omladinku i privlači je sebi)
OMLADINKA: (preko njegovog ramena gleda u prisutne i skamenjena mrmlja i izvlači se iz zagrljaja)
PODJEBAVAČ: Evo ovo osjećam... (još je strasnije ljubi u vrat)
OMLADINKA: Pusti me, budalo (šapće mu) vidi ove…
PODJEBAVAČ: (okreće se, gleda u društvo koje ne diše i nakratko je zbunjen, zatečen) O, gospodo-drugovi pobjednici, koja čast... (već je u svom elementu)
AKTIVISTA: Pi, samo znate da se žvalite po vazdan, a vi bi neku politiku da bistrite... pi, ovakva mladež...
PODJEBAVAČ: Gospodo-drugovi, jeste li se to već razbaškarili po oslobođenoj teritoriji, a? (posmatra ih ispod oka) I već ste počeli da se komatite i hvatate za grla oko medalja i činova? Nešto ste mi mnogo rumeni… ccc… teško meni s vama i s vašim 'zaslugama'…
UDBAŠ: Zarumenio nam se obraz od sramote gledajući vas takve. Stisli se i svezali ko kučkovi. Sramota!
OMLADINKA (crvena u licu) Ja sam zaboravila da uzmem zapisnik, pa smo se zato vratili...
HIGIJENIČARKA: Jes', more, znamo sve znamo, došli ste sad da sredite do kraja taj vaš zapisnik, da mu udarite pečat... (svi se, sem Omladinke, smiju)
PODJEBAVAČ: Ajde, ajde ti s 'udaranjem' – tu ti pamet stoji. (kao ozbiljan) Misliš da nam je svima samo ta briga...
HIGIJENIČARKA: Meni ti, bogomi, poslije cijelog dana udaranja s ovom metlom i ne naumpada na te rabote. A imamo i važnija posla ovih dana...
PODJEBAVAČ: Tu si u pravu – priznajem. Morate da spašavate državu, a ima li išta veće od toga... nema, zaista.
UDBAŠ: Ti se vazda posprduješ, ubacuješ, podbadaš, a časti mi, opet, najbolji si u onoj...
PODJEBAVAČ: Bandi?
UDBAŠ: Družini! Niste vi banda, niti ste vi naši neprijatelji – vi ste naša đeca. Samo ste malo...
PODJEBAVAČ: Glupi i zavedeni?
UDBAŠ: (nevješto glumi ljutnju) Eh, i ti... ne može čovjek s tobom dvije poštene da sveže. Ne valja ti to.
PODJEBAVAČ: Ne valja mi ovo, ne valja mi ono, a veliš da sam najbolji... Kakvi li su onda oni drugi?
UDBAŠ: Dobri! Dobra su to đeca, samo...
OMLADINKA: Zavedena.
HIGIJENIČARKA: Opa, ti umiješ i da pričaš...
OMLADINKA: Umijem i te kako, nego mi vaspitanje ne dozvoljava da se spuštam na svačiji nivo. Umijem ja mnogo toga..
HIGIJENIČARKA: A to ti vjerujem: sad si nam maloprije pokazala malo tvoga 'znanja'... (smije se bezobrazno)
UDBAŠ: Neka, neka, dosta je bilo... (pokazuje Higijeničarki da prestane i da izađe iz učionice. Ona nevoljno izlazi)
HIGIJENIČARKA: (s vrata) Sad bi stvarno valjalo da se brzo raziđemo, da pogasim ova svijetla i zaključam. Nikad ovoliko nisam ostala..
UDBAŠ: Evo, evo, sad ćemo i ja sam baš umoran.
PODJEBAVAČ: Umorni ste, vjerujem, al' vam se, brate, isplatilo. Danas ste sebi pola spomenika sagradili, još samo ono drugo pola...
UDBAŠ: Griješiš, momak, opasno griješiš. Nismo ti mi ni za medalje, ni za spomenike, ni za činove. Stari smo mi ljudi za to. Ovome ovdje (pokazuje na Aktivistu) i meni ona penzija, jadna i čemerna, neće falit, a ni onoj jaduši napolje metla ne gine, nego mi obavljamo svoju građansku dužnost. Građansku dužnost, ako znaš što je to! Ništa drugo. Čovjek mora biti u službi svojoj domovini!
PODJEBAVAČ: I ja služim mojoj domovini, ali ne i svakoj vlasti.
UDBAŠ: Nemoj više oko toga, svega ti. To sve znam, čuo sam od vas sto puta i ne mogu opet. Možemo li, majka mu stara, ljepše da razgovaramo? Svojski, prijateljski, komšijski, bratski? E...
PODJEBAVAČ: Ne da možemo, nego moramo. Mi se ne smijemo dovijeka svađati i krviti...
AKTIVISTA: (Udbašu) Koliko puta sam ti rekao da je ovo pametan momak?
UDBAŠ: Znam, nemoj meni... ko da ja ne znam. Upravo ovakvi mladi ljudi trebaju našoj zajednici: pametni, otresiti, hrabri...
PODJEBAVAČ: Tu sam, imate me...
UDBAŠ: Znao sam. Ne možeš ti iz onakve kuće da ispa'neš loš. Nikako. Ja sam ti i đeda, i prađeda znao, ljudine, a otac već – on ti druga nema. To svi znamo, to...
PODJEBAVAČ: Baš mi je otac neki dan govorio sve o vama, o vašoj generaciji. Nadugačko, naširoko...
AKTIVISTA: A da, mi se znamo evo sigurno pedeset godina. Mnogo smo 'leba zajedno pojeli. Krvavog...
PODJEBAVAČ: Jeste, sve mi je to kazao, svega se sjeća, sve pamti – ka' da mu je dvades'. O vama dvojici je najviše pričao.
UDBAŠ: I mi njega bogami svaki dan pomenemo. Dan ne može da prođe, a da ga ne pomenemo. Samo se malo u zadnje vrijeme povuk'o, osamio, nema ga na šah... Godine, godine, pritisle...
PODJEBAVAČ: A pao je, pao zadnjih mjeseci, nije najbolje. Nego, što počeh, pričamo ti mi, otac i ja, o svemu otvoreno, često. I zna on, čuo je od drugih, a i ja ne krijem, zna da sam sa onom... družinom. Slušao me pažljivo neki dan, ponešto propitivao i najozbiljnije mi kazao – nikad tako ozbiljan nije bio - da će me se isti čas, mene, sina jedinca, odreći za vazda, za sva vremena, ako..
UDBAŠ: (upada) Ma, hajde, što pričaš...? Neka, neka, pričaću ja s njim. Ti si momak, momčina, treba da se ponosi..
PODJEBAVAČ: (nastavlja) Jes', časti mi, kaže da će me se za vazda odreć, ako me vidi sa vama. Ako se uhvatim u vaše kolo. Posebno sa vama dvojicom.
UDBAŠ i AKTIVISTA: (nijemi, zgranuti, zbunjeni) Što?! Što reče, jadan ne bio? Aoo... Što bi ovo? A što pričaš, prdavac mali? Fukaro jedna bezobrazna... O što nam balavac učinje, uuu... sto voda ovo oprat neće...

(Podjebavač se udaljio se od njih, zauzeo, za svaki slučaj, odbrambeni stav, i smijući se nešto šapuće zadovoljnoj Omladinki. Smijulje se i ispod oka posmatraju izgubljene, izbezumljene starce)

HIGIJENIČARKA: (iznenada, dere se iz dvorišta) Kuku! Kuku! Što su učinjeli, ruke im se osušile dabogda...
UDBAŠ: (prenut) Što je, što je bilo?
HIGIJENIČARKA: (na vratima) Kako što je bilo, nebilo nas. Pored nas živih i budnih ovakvu bruku da nam naprave. A išarali su nam zidove, nagrdili su fasadu, ruke im otpale. Sve su ispisali… masnom farbom... kuku..
UDBAŠ: Ko, jadna, pričaj?
HIGIJENIČARKA: Ko? Ko? Ko da ne znaš ko? Oni!
AKTIVISTA: A što piše? Što su našarali?
HIGIJENIČARKA: (izlazi napolje i dere se iz dvorišta) Ooo-tpoor stooko... Otpor stoko! Jes', evo na tri mjesta isto: Otpor stoko!
PODJEBAVAČ: (usteže se da ne prasne u smijeh) Kakav bezobrazluk, stvarno... nema vlasti, ne...
UDBAŠ: (bijesni) Jesam li vam reka', sunce li vam jebem, da oni nikad ne spavaju?! Jesam li vam sto put govorio s kakvim podmuklovima imamo posla? Vidite li što su u stanju, a? Uništavaju društvena dobra, prljaju po narodnoj fasadi, vrijeđaju radni narod, komšije, svoje roditelje… (put Omladinke i Podjebavača) Ove provokatore su poslali da nas zamlaćuju... Nesoji, ništarobe...
HIGIJENIČARKA: (iz dvorišta) Aooo... i plakate su nam iscijepali. Naše, sve…
UDBAŠ: Legalne plakate cijepaju?! O, jebem li vam sunce, koje koze mi čuvamo? (put Aktiviste nervozno) Ti zapeo s budalaštinama od prije sto godina, matufe smeteni, a danas se kroji istorija. Prava istorija! Ajde brzo, treba hitno da se okupimo... zakazujem vanredni sastanak, hajde, zovite... (maše rukama kao saobraćajac i odlazeći pjeni put mladog para) Pi! Bando banditska!

(Udbaš i Aktivista istrčavaju, saplićući se, iz učionice u kojoj ostaju Podjebavač i Omladinka)

PODJEBAVAČ: (primiče se Omladinki, stavlja joj ruku oko pasa) Nema ti od politike 'leba, jesi li vidjela? Same glu-po-sti. Od ljubavi se živi, dušo moja (pjeva) Da nije ljubavi, da nije ljubavi… (ljubi je)
OMLADINKA: (između dva poljupca) Da se ne vrate, da nas zateknu..?
PODJEBAVAČ: Neće, ne boj se, premjestio se front napolje. Ovdje su već pobjedili, ovo je rješeno…
(Bacaju se jedno na drugo žestoko, krvnički)

KRAJ