Hotel "Bosniaca"

drama

1. Osoblje hotela uz jutarnju kafu

(sala provincijskog hotela; upaljen radio, dok idu vijesti, konobar je za šankom, a iza otvorenih vrata kuhinje svako malo prođe kuharica koja tačno po okončanju vijesti izađe s kafom i ugasi radio...)

Radio HAD: Dobro došli na talase radija "HAD". I ove godine, u periodu od 19. – 22. ovog mjeseca, u našem gradu će se održati tradicionalni pjesnički susreti povodom obilježavanja godišnjice rođenja našeg najvećeg pjesnika Raka Gujevića. Organizatori najavljuju dolazak velikog broja pjesnika koji će po samom dolasku posjetiti rodnu kuću Raka Gujevića pretvorenu u memorijalni muzej i položiti vijence na novopodignutu pjesnikovu bistu, rad akademskog kipara Spomenka Vajarevića, uz prigodno čitanje pjesnikove poezije. U nastavku se najavljuju brojni programi, a nastup horova sve tri konfesije, izložbe slika, okrugli stolovi na temu pjesnikovog djela i promocije pjesničkih zbirki gostujućih pjesnika su samo neki od njih. Građani se apeliraju da svojim prisustvom u što većem broju uveličaju ovaj događaj i provedu dane manifestacije u ugodnom druženju s pjesnicima. A do tad Vam kustos memorijalnog muzeja rodne kuće Raka Gujevića s ponosom poručuje da se u kući sad nalazi i originalna kopija kolijevke u kojoj je prije stotri godine u našem gradu,  ispod našeg i vašeg zajedničkog neba, ljuljan Rak Gujević, kao i da će za vrijeme trajanja manifestacije posjet muzeju biti besplatan. Ostanite uz talase radio HAD-a...
Kuharica (spušta šoljice uz tresak): Gotova kafa!
Konobar: Evo me! (ostavlja šank) Ej, haj, evo gotova!
Kuharica: Našli mi tortilje za doručak naručivat, ccc!
Konobar: Ko? Oni golupčići?
Kuharica: Nek idu u Francusku, pa naručuju tortilje. Sad ja trebam znat napravit šta god kome padne na pamet!
Konobar: Dobra ona mala! Uf! A ne dam ja tebe... Jest vala, što pitu nisu naručili. Kad ćeš ti svom Boletu burek složit?
Kuharica: Nek gospodin direktor zaposli njemačkog kuhara, pa nek im on pravi tortilje. Meni stali izvoljevat, te lazanje, te sarme, te nepalske specijalitete. Šta ja sad trebam znat sva nacionalna jela!?
Konobar: Ne znaju šta valja. Niš nije bolje od ćevapa i lonca. Ej, buraz! Haj, ba, gotova je!
Portir (dolazi gunđajući): A opet me uščaklo u leđima, pas mu mater! (sjeda)
Kuharica: De, Sejo, probaj kolač. Zilha! Trebal tebi posebnu pozivnicu slat! A ja što me ta žena nervira!
Konobar: U što su ti dobri ovi kolaćići. Mnjam! Ša je, ba, Sejo, opet se geleri pomiću, aa?
Portir: Ne mogu sad, fala. Ma, jebo im ja mater. Svaku promjenu vremena osjetim.
Kuharica: Zilha!
Konobar: De, ba, ša te briga. Ako oće oće, ako neće, po volji joj. Više će ostat nama, jelde Sejo?
Portir: Samo čekam ka' će mi doć do moždine. I onda nek me smoždi sad kad nije kad je trebo.
Kuharica: C.c.c, Sejo, i ti svakakve gluposti pričaš, ne izazivaj sudbinu, jadan ne bio. Kad te sadaka sačuvala...
Portir: Ma za šta me i sačuvala, za kurac lijepi! Da za 400 KM mjesečno čuvam njihove guzice.
Konobar: Evo njega opet... A eno meni onog komunjare... Sejo nemoj da bi pohaliso sve kolaće dok se ne vratim, ruke ću ti odfikarit kad geleri nisu! E đes ti, bona, Zilha!

(konobar ustaje da usluži postarijeg gospodina, a stolu prilazi mršava žena srednjih godina)

Čistačica (tiho): Dobro jutro. (odgovaraju joj)
Kuharica: A tebe se mora molit da dođeš, jel Zilha! De, uzmi kolač.
Čistačica (nešto promuca): Ma ne. Nisam bila završila ve-ce... i kreveti gore i... Ne mogu, hvala!
Kuharica (zvecka dok sipa, a onda tresak): Evo ti hladna, sad!
Čistačica: Svejedno je meni, odo ja...
Kuharica: Ode ona opet tamo, c,c,c, u kuhinju, ta ti samo svoju guzicu čuva.
Portir: A vid onog antifašiste, majko draga!
Kuharica: I neće ni kolač. Šta joj to ne valjaju moji kolači? A to je ona pravila bolje tamo u onoj selendri iz istočne Bosne odakle je sljegla. Ko što mi je za sarmu rekla da ne valja...
Portir: Kolko mu je kuka, a još nije mrdekno.
Kuharica: Znam ja da ona misli da bolje kuha od mene. A bježi u kuhinju da se gazdi ne zamjeri. Pih! Nije ni čudo što su joj četinici sve pobili kad je naka... ne valja nikako.
Portir: A naživio se on za Tite, kolko tolko. Nije on svoju guzicu po rovovima sjebavo ko Sejo da bi ova kapitalistička gamad sad ovdje mogla zgrtat pare...
Kuharica: A sjećaš li se ti, bolan Sejo, jel ona ikad s nama kafu popila. Šta je ona sebi umislila... Čistačica jedna, obična!
Portir: Dobro je onda bilo, boračke penzije, a šta je Sejo dobio, kurac!
Konobar: A da se ne izvuko opet bi mi poćeo partizanske, daj kolać. Jel to Zilha opet u kuhinji?
Kuharica: Ja šta je. Ta ti samo sebe gleda...
Konobar: Oće ćaj od mente, a nema pa sam napravio voćni, neće grob ni skontat.
Portir: Pizda im materna dijasporska i kapitalistička! Znalo je pobjeć kad je trebalo!
Kuharica: A daj ba, reci da kupe, nemoj ko prošli put. Jesil šank očistio?
Konobar: Ma koji ću ga ja kurac ćistit, nisam ćistaćica nego konobar! Ej, Zilha, haj oćisti šank!
Portir: Tvoj je šank. Takva su pravila. Ja metem tamo ispred ulaza.
Kuharica: A ona bi ga glancala dok joj dlanovi ne prokrvare. Ko što šolje čisti.
Portir: Da im govnima šolje ne zamirišu...
Konobar: Ša je tebi bona!? Da za 400 marona još i ćistim, oš krvnih zrnaca!?
Kuharica: A tek kad pomislim, šta mene danas čeka... Možda tebi danas šta i kane, aa?
Konobar: Kanuće mi kurac! Od tih umjetnika, pisaca, kuraca-palaca nema šta kanut. Nemaju ti oni, ba, kinte u đepu za sebe, a kamoli za bakšiš. Sve fukara do fukare!
Kuharica: Doduše. Prošle godine nisu ni platili.
Portir: Ha ha. Ne brinem se ja za gazdu. Nije njemu zafalilo, jebo mu ja mater! Kakav mu je otac kokuz bio, a on... Imo je besplatnu reklamu.
Kuharica: Ako počnu izvoljevat ko prošli put i... a ako mi ne naplate prekovremeno ko prošli put, neće Luca ni jaja skuhat!
Konobar: I to treba i duplo, a ne samo prekovremeno! Da im nije tih sponzora pa mogu besplatno doć žderat Lucinu kuhinju ne bi takve specijalitete nikad okusli.
Kuharica: A čuj ti njega, što mi se uvlači, daće tebi Luca tortilje.
Portir: A Seji šta ostane.
Kuharica: De, ba, Sejo, pa ja ću nama odvojit najbolje komade ko i do sad.
Portir: Ne treba meni ništa, hvala. Neće Sejo ničiju milostinju. Samo ono što su mu dužni!
Konobar: A dobićeš to, al kad na vrbi zasvrbi! Imal koja tortilja, ha?
Kuharica: Jebla te tortilja!
Konobar: Daj, ba, nešto, gladan sam! Nego, buraz, oćemol ić gledat kulturu, hehe, da se kulturno uzdignemo malo, hehe.
Portir: Jebalo te kulturno uzdizanje! Da Seje nije bilo uzdigli bi se oni al pod zemlju.
Konobar: Haj, ba možda se ogrebemo za cugu i švedski sto. Bilo je prošle godine... I ovo bi trebalo naplaćivat duplo! Šta kažete da glasamo i...
Kuharica: Eno šefice, razlaz! (ustaju svi i odlaze na svoja mjesta, Sejo pred vrata, Luca u kuhinju, Bole iza šanka)
Upravnica: Dobro jutro! A opet ste pili kafu u holu s gostima?
Konobar: Ma jok, sjeo nako malo da odmorim. Nema još nikog.
Upravnica: Kako nema, stari gospodin je prisutan.
Konobar: Ko? A mislite na partizana? Taj s onim galonima ne vidi ni šta pije, a kamoli mene vamo, hehe...
Upravnica: Slušaj, koliko sam ti puta rekla da ne govoriš tako o gostima i da se ponašaš pristojno. Ovo je ugledan hotel, a ne mjesto na koja ti izlaziš. Ako nećeš pokazati osnovne manire, onda ti stvarno nije mjesto ovdje. Jesi li očistio šank?
Konobar: Znam, znam, gopođo. Evo, saću...
Upravnica: Ti znaš kako si dobio ovo mjesto. Zbog toga što me tvoja mama molila, jer te niko nije htio zaposliti kad si izašao iz popravnog doma! Da ti nije mame, vjeruj, davno bi dobio otkaz. (tiho) Jesi li vratio pare u kasu?
Konobar: Kakve pare?
Upravnica: One koje si uzeo jučer. Fali 100 KM.
Konobar: Aaa to, kako znate, nisam to uzeo, samo pozajmio...
Upravnica: Mali, ako hoćeš biti lopov, onda se potrudi da budeš pametan. Vidiš da to tamo otkucava šta god se naplati? Kad hoćeš krasti, onda to ne koristiš, OK.?
Konobar: Hehe, Dobri ste! A mene, debila (puče se po čelu) Al znam ja to, nego sam reko da je pozajamica, zato nisam ni krio!
Upravnica: Hmm, a znam ja sve šta vi radite, ne bi ti uspjelo ni da si sakrio. A sad idi po ostale.
Konobar: (zove ih s istog mjesta: Luco, Sejo, Zilha!!! Dolaze uz negodovanje)
Upravnica: Kao što znate, danas poslijepodne nam dolaze gosti. Potvrđeno je pedesetak rezervacija. Zamolila bih vas da vaše ponašanje bude u skladu s rejtingom ovog hotela koji će uskoro imati četiri zvjezdice. Jasno?
Svi (nevoljko): Jasno.
Upravnica: To znači da ne smijete napuštati radno mjesto za vrijeme radnog vremena, piti kafu i jesti u restoranu s gostima, ne smijete glasno komentarisati goste u njihovom prisustvu i obraćati im se prije nego što vas nešto upitaju. Jasno? A sad napravite spisak svega što mislite da bi moglo zafaliti da pošaljem malog da kupi. I da, da ne zaboravim. Sejo i Bole, vi budite u 13 h na dočeku ispred pjesnikove kuće.
Sejo: Molim?
Bole: Đe?
Upravnica: Direktor želi da budete na usluzi gostima i povedete ih do hotela. OK.? Biću u svojoj kancelariji, ako me zatrebate! I zavidim vam, jer bih bila presretna da ne moram raditi i da mogu prisustovati događaju otvaranja... Doviđenja! (ode)
Konobar: A jebo joj ja mater, kučka jedna. Zapamtiće ona ovo. Čuj da vratim pare. To je zasluženo. Uzimam ono što su mi dužni.
Portir (kroz zube): Ja da budem na usluzi toj umjetničkoj niškoristi...
Konobar: A haj vala malo da izađemo. Odo nazvat malu da me ćeka. Valjda će ovo bit plaćeno. Neću ja đaba tamo stajat. (telefonira) Ej, mala...
Portir: Ko sluga.
Konobar: Haj budi tamo ispred pjesnikove kuće u jedan... šta... aaa, čekaj malo... Ej, Sejo, a đe to?
Portir: Šta?
Konobar: Pa ta kuća...
Portir: Tamo đe Zukina kafana.
Konobar: Pa što tako ne kaže... ccc. Ej mala, tamo kod Zukine kafane. Aha, jest. Slušaj, šta ba moraš u školu, nacrtaj se tamo kad sam reko da ti ne bi šljagu opalio, kad te vidim, jes čula!
 

2. Multikulturalnost na djelu

(unutrašnjost autobusa; kulturnjaci dolaze... 'trendi' obučen muškarac sa 'fensišmensi' napadnim naočalama prilazi skromno obučenoj punačkoj gospođi, srednjih godina koja sjedi sama)

Novinar: Nadam se da nemate ništa protiv da sjednem do vas?
Spisateljica u egzilu (nevoljko): Ako baš morate...
Novinar: Zahvaljujem! Adis Šupković, poštovanje!
Spisateljica u egzilu: Drago mi je, ja sam...
Novinar: Ma ne budite smiješni! Naravno da znam ko ste. Do vas sjedi vaš vjerni čitalac i kad sam vas ugledao ovdje, trebalo mi je neko vrijeme da povjerujem da ste to zaista vi. Ne sjećam se da sam ugledao vaše ime među imenima gostujućih pjesnika...
Spisateljica u egzilu: A moj ste čitalac, kažete... Kako ugodno iznenađenje. Nije baš da ih imam mnogo ovdje...
Novinar: Varate se! Vjerujte da ste u domovini veoma poznati!
Spisateljica u egzilu: Ne sumnjam da sam poznata, ali kako? Kao izdajica, ili...
Novinar: Hehe. Vaše prisustvo u ovom autobusu govori suprotno. A takav propust organizatora. Da ne navede vaše ime!? To je nečuveno!
Spisateljica u egzilu: Ne, nije! Smirite se! Naravno da nisam pozvana. A i da jesam, zar ne mislite da bih prije odbila?
Novinar: A, tako... Ako smijem pitati, otkud onda ovdje?
Spisateljica u egzilu: A otkud ovdje moj čitalac? Ha ha, to vam je smiješna igra sudbine. Ili ipak samo paradoksalna koincidencija.
Novinar: Ali kako... pa znam da sve ove godine niste nikako bili u domovini! Odbijali ste sve pozive, sve intervju i sad odjednom...
Spisateljica u egzilu: Pssst! Stišajte se, molim vas. Niko me nije prepoznao osim vas i htjela bih da tako i ostane.
Novinar: Aha! Dobro. Nećete da vas se prepozna. Neću reći, ali samo pod jednim uslovom...
Spisateljica u egzilu: Uslovom!?
Novinar: Da, uslov je da vašem vjernom čitatelju učinite čast razgovorom.
Spisateljica u egzilu: Hahha. A to. Dobro. Već sam se zabrinula da ste neki novinar. A neobavezan razgovor bi i meni pričinio zadovoljstvo.
Novinar: Neee, kakav novinar. Dakle, sad mi recite – otkud vi ovdje?
Spisateljica u egzilu: Rekoh vam već, greškom.
Novinar: Da?
Spisateljica u egzilu: Znate kako su sve ulice otkako sam otišla promijenile imena. Tako sam jutros rekla taksisti stari naziv. Ispostavilo se da takva ulica još postoji, ali nije ona koja je prije bila već jedna mala na periferiji grada.
Novinar: Hahahha. Dakle, vi ste pogriješili ulicu!
Spisateljica u egzilu: Da, a dok sam to shvatila, i dok sam konačno došla u pravu, obavila što sam trebala i došla na stanicu, moj autobus je već otišao.
Novinar: A htjeli ste negdje ići? Gdje?
Spisateljica u egzilu: To nije ni bitno sad, je li? I tako me, očajnu na stanici, nakon što sam saznala da sljedeći autobus polazi tek za tri sata, ugledao vozač ovog autobusa. I sažalio se. Rekao je da u njegovom autobusu ima slobodnog mjesta i da će me, kako mu je usput, povesti.
Novinar: Hahhaah. Zaista nevjerovatna priča!
Spisateljica u egzilu: Da. Ipak ne bih ni ušla da sam znala da se radi o pjesničkoj ekskurziji. Otkako sam saznala, strepim da me neko ne prepozna. I taman sam se smirila, shvativši da me niko ne zna, kad odjednom vi...
Novinar: Što se mene tiče, možete biti mirni! Po cijenu života neću reći ni riječ!
Spisateljica u egzilu: Hvala još jednom. Ipak mi je malo drago, moram priznati, što me neko i prepoznao. Poželjela sam se porazgovarati s nekim srodnim...
Novinar: I kako vam se čini domovina?
Spisateljica u egzilu: Ah... Vidite kako promiču fragmenti krajolika kroz prozor? Brzo i nestvarno. Kao prepoznatljiv djelić na osnovu kojeg je nemoguće prepoznati cijelu sliku. Tako i kod mene. Detalji slike su mi poznati, iako je smještena u posve novi okvir. Ali se i ti detalji polako magle i premještaju, kao ulica, dok ne postanu neprepoznatljivi ili se potpuno izgube.
Novinar: Ne sviđa vam se slika?
Spisateljica u egzilu: Niti mi se sviđa, niti je prepoznajem.
Novinar: Da, vaša nostalgija za prošlim sistemom...
Spisateljica u egzilu: Ne! Niste u pravu. Ne radi se o nostalgiji. Ja naprosto žalim za takvim drastičnim prekidom sa svim što je prije bilo i prisilnim zaboravom istog. A to je neprirodno. To je nasilna konstrukcija koja će kad tad pokazati svoju tamnu stranu.
Novinar: Po vama je prije bilo bolje?
Spisateljica u egzilu: Mislim da sam nebrojeno mnogo puta u svojoj prozi i esejima rekla šta mislim. Ako ste moj čitalac znali bi. To vam je psihološki dokazano. Ne mogu se na silu izbrisati dijelovi naših života i podvrgnuti opskurnoj nacionalističkoj rekonstrukciji. Kad tad će se javiti simptomi, a kako vidim, već su počeli.
Novinar: Kakvi? Ne mislite valjda da će se stvari opet vratiti na staro?
Spisateljica u egzilu: Ne mislim da je to moguće, niti bi bilo zdravo. Vratiću se na prethodnu psihološku analogiju. Svako iskustvo se treba razraditi i inkorporirati u cjelinu doživljaja. Eto, sastav ovog autobusa i struktura ove manifestacije čiji sam program maloprije pročitala, govore o tome.
Novinar: Pojasnite...
Spisateljica u egzilu: Dajte, molim vas, valjda je jasno. Rat Gujević je savršena marioneta nacionalističke ideologije. Njegova poezija kojoj nikad prije nije poklanjana pažnja je sad izvađena iz naftalina i on je proglašen najvećim nacionalnim pjesnikom i stavljen na novčanicu.
Novinar: Ne mislite da je to bilo zbog restriktivnog prethodnog sistema koji nije dopuštao takav glas?
Spisateljica u egzilu: Ne, naravno da nije. Nije to bilo zato što je pisao religijske i patriotske pjesme. Bilo je to stoga što je to literarni škart. Nema nikakve vrijednosti. I vidite vi, molim vas, ko čini putnike ovog autobusa. Horovi i kulturna društva sve tri etničke skupine koji su jasno odijeljeni. Kako? Komuniciraju li oni međusobno? Samo multietničkim i multikulturalnim floskulama. Nevidljivi zid između njihovih sjedišta u ovom autobuse je nepremostiv.
Novinar: Ali, zar to nije dokaz multikulturalnosti? Različitost je dozvoljena? Niko se ne izdvaja.
Spisateljica u egzilu: Ali se niko ni ne spaja. Nemojte me nasmijavati, molim vas! Još su samo vjerski oci trebali prisustovati događaju da još više podcrtaju značaj priredbe i udare joj multinacionalni pečat! Kakve veze oni uopće imaju sa književnošću pa i samim Ratom Gujevićem!
Novinar: I hoće. Sigurno vam je promaklo u programu. Predviđen je dolazak i reisa Kezića i kardinala Pljuvića. S nama u autobusu su pored glumačkih trupa, pjesnika i horova i dijelovi njihovog osoblja...
Spisateljica u egzilu: Hahhahah. Eto, vidite. To je upravo ono što sam rekla.
Novinar: I nije Rat pisao samo, kako kažete, patriotske pjesme. Pisao je on i o ženama... I to divne pjesme, uzvisio je ženu i...
Spisateljica u egzilu: Hahhaha. Da, ženu koja je metafora majke domovine. Iliti pak djevica. Pored tog tipa ima veliki broj kurvica i 'pokvarenih' žena.
Novinar: Kakve simptome ste spominjali?
Spisateljica u egzilu: Vaša pitanja me iznenađuju. Ako ste moj čitalac trebali bi znati, kao što bi se svakom ko razmišlja svojom glavom, samo reklo. Simptome krize. Simptome zla koje se desilo i koje ne smije biti zaboravljeno prije nego što se razradi i unesrećeni dobiju kakvu takvu satisfakciju. Posljedica svih žrtava i njihovog uzaludnog stradanja. Simptomi se javljaju u sistemu pervertiranih vrijednosti, izopačenim medijima na čijim se naslovnim stranicama kao uzori javljaju kriminalci, vjerske vođe, estradne zvijezde i sumnjivi intelektualci i to svi u svim. Nemate ozbiljnog i žutog lista. Izgubila se razlika. S druge strane imate sve te obespravljene, siromašne bivše vojnike, svu tu mladost odraslu u takvoj sredini i turbo folku. A zašto? Dajte mi vi, molim vas, recite zašto? Da bi bio upriličen jedan ovakav multietnički i multikulturalni posjet mjestašcu u kojem se rodio Gujević? Da li ta užasna zloupotreba pa i samog Gujevića znači ikome išta osim direktnim akterima koji od tog imaju koristi? Baš me zanima koliko će posjetitelja program imati. Sve vam je to, dragi moj, jedna velika tempirana bomba. I kad tad će bolesno stanje koje do sad govori u simptomima, eskalirati... I otiće sve u vražju mater, jer nigdje drugo ni ne može...
Novinar: A sad me izvinite. Vidim ovdje još neke poznate ljude s kojim bih volio porazgovarati. Bilo mi je drago.
Spisateljica u egzilu (kiselo): Također... Ionako uskoro izlazim.
 

Interludij

(dok se scena namješta za sljedeći čin, čuju se vijesti)

Radio HAD: Poštovani slušaoci, dobro jutro! Kako saznajemo iz današnjeg broja Zavisnih novina, među prisutnim pjesnicima u našem gradu je i naša najpoznatija spisateljica u egzilu koja je tim povodom dala ekskluzivan intervju novinaru spomenutog lista, Adisu Šupkoviću. Slavna spisateljica je nakon mnogo godina po prvi put u domovini u koju je došla samo da bi odala počast našem najvećem pjesniku Ratu Gujeviću. Spomenuti intervju u Zavisnim novinama je inače prvi i jedini koji je spisateljica dala našim medijima i zato vam poručujemo: Požurite do najbližeg kioska i kupite Zavisne novine, naš najbolji i najtiražniji dnevni list!

3. Manifestacija ispred pjesnikove rodne kuće

(pored pjesnika, desetak posjetilaca, uglavnom penzionera i prosjaka; Dolazi Sejo i osvrće se oko sebe...)

Bole: Ej, Sejo, evo me vamo!
Sejo: Aa, još traje, mislio sam da je gotovo...
Bole: Ma sad onaj Hajrin baksuz trunio sat i više...
Sejo: A on ti je sad tu kustos.
Bole: A ja čovjeka, Bože sačuvaj. A đes ti do sad?
Sejo: Čuj, đe sam. Nisam ni sad došo njih slušat, nego kreno do Zuke...
Bole: Hahahha, dobar si. Eto i mene.
Sejo: A vidiš ti tog cvijeća što su mu nabacali! (staje ispred pjesnikove biste)
Bole: Jel to taj Rat?
Sejo: Ja šta je, to je njegova prćija... Napravli mu. Bolje da su pare dali u fond za boračke penzije...
Bole: Nisam nikad ćuo za njega.
Sejo: Nisam ni ja, a cjeli sam život proveo ovdje. Nije ga prije niko ni spominjo.
Bole: Nije piso o Titi, garant. Ćuo sam kad su ćitali, spominju nekog Boga, anđele, nezavisnost, djevice. A evo ovog opet, on je glavni!

(reflektor se usmjerava na govornika koji stoji na improvizovanoj govornici)

Mirko: ...da vam svima poželim dobrodošlicu i iskažem zadovoljstvo što smo se okupili na ovaj dan ispred rodne kuće našeg najvećeg pjesnika. Pjesnika koji nije samo pisao najljepše pjesme, nego je u detalje pjesnički oslikao pejzaž drage nam domovine, svjedočeći pjesničkim jezikom o svim dijametralnim suprotnostima koje je čine. Pjesnika koji nam je ponudio identifikaciju i koji je...
Sejo: Ne mogu ja slušat ovo trabunjanje. Hajmo mi kod Zuke u kafanu.
Bole: Haj, vala. I jesam bio od poćetka. Naslušo sam se. Ako mi ne plate prekovremeno, sav ću im inventar polupat. Mala mi bila. Ej, znaš šta mi kaže (utiša se)
Mirko: ... naročito u poemi koju bih nazvao njegovim magnum opusom, ali ne samo njegovim, nego najvećim djelom koje je ikad nastalo u našoj književnosti, naslovljenom "Od Kulina bana pa do naših jada", koje sam imao beskrajno zadovoljstvo da pretočim u dramski tekst i skromnom redateljskom palicom, smjestivši ga u kontekst nedavnih dešavanja, pokušam pokazati najdublju i najbolju istinu vezanu za nas i sve što nas okružuje. Naše nebo, naš identitet, naš osjećaj života. Rat je kao jedan od istinskih pjesnika, pravih proroka još prije osamdeset devet godina naslutio stvari koje su se dogodile tek meni i vama, te našim suvremenicima, kao i one koje tek slijede. Mogli bismo reći da se njegovo djelo može čitati kao Nostrodamusovo proročanstvo, ali literarno beskrajno puno vrijednije od njega i... (utiša se)

(Sejo i Bole pokušavaju ući na stražnji ulaz u pjesnikovoj kući)

Bole: Šta je ba ovo, ne radi!?
Sejo: Kako, de se makni...
Bole: Ma, zakljućano, evo nešto...
Sejo: Šta?
Bole: Piše da je zatvoreno!? (pauza) Šta bi Zuki da zatvori kafanu?
Sejo: To je zbog njega!
Mirko: ...I zbog toga vas sve pozivam da prisustvujete izvedbi moje predstave "Od Kulina bana pa do naših jada" s početkom u 18 h u hotelu "Bosniaca" i date svoj sud o tome koliko sam uspješno uspio pokazati pjesnikovu veliku viziju.
Bole: Koga, ovog što ćita?
Sejo: I njega, al i kustosa, majku mu jebem! Fato je po čaršiji ljude da potpisuju peticiju za zatvaranje Zukinje kafane. Ko ne može bit kafana u muzeju.
Bole: A jebo ga muzej! Pa đe će sad Zuko? Imo je najbolje poker-aparate...
Sejo: Zuko je zajedno sa mnom bubrege ostavio u rovu dok se ova gamad grijala po podrumima.
Bole: Ne seri! Zar ih nije prodo i od love otvorio kafanu? Nego sam nešto konto da uletim u taj biznis s organima. To ima budućnost... (čuje se pljesak i uzvik: Živio Rat!)
Sejo: Jebo vas Rat!

4. Hotel Bosniaca

(Ona i On u hotelskoj sobi; u pozadini se čuje kako svira Hotel California, onaj instrumentalni intro; pri izvođenju paziti da se uskladi dio pjesme koji ide sa dijalogom)

ONA: A da malo izađemo, aaa?
ON: Daj se vrati u krevet!
ONA: Već je pola 6. Gladna sam...
ON: I ja sam tebe!
ONA: Hihi, pa zar me se nisi već najeo?
ON: Nisam. Dođi ovamo...
ONA: Hihi, ne, odoh jest...
ON: Pa naručiću nam u sobu. Šta ćeš? Hoćeš mljeckave tortilje ili gumene šnicle?
ONA: Hahaha. Joj, stvarno su bljak! Haaajdee, ustaaaj! Idemo malo na zrak! (čuje se žamor)
ON: Daj, nemoj molim te... Eno neka gužva...
ONA: Aha, hoću i to da vidim. Biće neka predstava koju je režiro onaj trknuti Mirko!
ON: I zato bi ti izašla iz sobe!? Ccc. O čemu?
ONA: Pa o ovom pjesniku. Jesil ti uopće registriro da su sad ovdje nekakvi pjesnički susreti?
ON: Nisam. Ti mi zauzimaš sav mentalni prostor! Hehe! Evo ti pjesma slušaj (pjevuši uz dio koji upravo ide):

Welcome to the Hotel California
Such a lovely place
Such a lovely face
They're livin' it up at the Hotel California

ONA: Ma nije, nego samo malo da izađem. A šta si mi pustio tu crnjačku pjesmu sad?
ON: Nije crnjačka. Znaš da je ovo jedna od najsimboličnijih, najnejasnijih i najviše tumačenih pjesama rock historije. To ti je poezija, a ne taj Gujević koji pjeva o domovini, junacima, jedrim curama i… whatever! Što bi mene uopće bolio kurac za tim?
ONA: Ne zanimaju te jedre cure? Hahha. Nek si ti tu zapamtio od svih iz čitanke! A da, mogu mislit koliko je bazičnih istina u ‘simbolizmu’ teksta Hotel Californa kodiro njegov LSD-ijem nafilovan mozak!
ON: A to kažu oni što je ne kontaju.
ONA: Jel ti to hoćeš reć da ne kontam!? Ili da ti znaš pravo značenje?
ON: Aha (smije se)
ONA: Ma šta se tu ima kontat il ne kontat. Ko oni nabrijani što tumače Dylanovu tarantulu koja je jedan obični besmisleni trip. Ima skrivenog značenja i u brojalici en ten tini kad uđeš u nju!
ON: Hmhm pa ima, to je masonska šifra…
ONA: Hahah, joj ti i tvoje glupe teorije zavjere!
ON: Nisu. Ko tinejdžer sam konto da je satanska crkva zbog ovog dijela koji sad ide:

And in the master's chambers,
They gathered for the feast
They stab it with their steely knives,
But they just can't kill the beast

ONA: Hahaha. Ma da, a ono na početku što kaže (pjevuši):

On a dark desert highway, cool wind in my hair
Warm smell of colitas, rising up through the air
Up ahead in the distance, I saw a shimmering light,

znači da je Hotel California NLO koji se spustio u pustinju i hipnotiziro ga i domamio kako bi ga kidnapovo, a dio: they stab it with their knives predstavlja eksperimente koje su izvanzemaljci činili na njemu!
ON: Haha, ne moraš bit sarkastična. OK, eto vjerovatnija je ona teorija da se radi o drogi i o iskvarenom životu high class u LA sedamdestih. Beze!
ONA: Ne znam. Meni se to ne sviđa. Previše je transparentno, jer kaže: Her mind is Tiffany-twisted, she got the Mercedes Benz, i onda to ni nije neka metafora i onda i ne bi bilo potrebe za toliko tumačenja jer bi se odmah znalo šta je.
ON: Il zatvor il ludnica..
ONA: He he, ok hajd se odluči sad šta je: zatvor, ludnica, satanska crkva il komuna.
ON: OK. Nije ni jedno, I nije ništa, zato što se to još nije ni dogodilo? Takav hotel još nije napravljen!
ONA: Hmm.
ON: Znaš šta, sad sam i ja stvarno izgladnio. Ti si kriva. Hajmo, oblači se! Odo se tušnut na brzinu (pjevuši zadnji refren dok se ne čuje zatvaranje vrata): Last thing I remember, I was Running for the door, a ostatak se čuje kako ide pjesma:

I had to find the passage back
To the place I was before
'Relax,' said the night man,
We are programmed to receive.
You can checkout any time you like,
but you can never leave!

ONA (nakon pauze, prestrašeno): Pa, da. Nije još, to je… Znam! (ide refren)

Welcome to the Hotel California
Such a lovely place
Such a lovely face

ON (dovikuje iza vrata, čuje se voda): Ne čujem, kad izađem da si obučena!
ONA (tiho): Hotel California – Hotel Bosniaca!

Plenty of room at the Hotel California
Any time of year, you can find it here

ONA: Znam, znam šta znači! Ej, meni se ne izlazi na tu predstavu!
ON (dovikuje): Molim!? Eee, sad ćeš izać, htjela ne htjela, kad si me nadigla!
ONA (za sebe, pjesma je prestala, ništa se ne čuje): welcome to the hotel Bosniaca, such a lovely place, but you can never leave, said the night man, said the night man…

5. "Od Kulina Bana pa do naših jada"

Režija: Mirko Željić, prema tekstu Rata Gujevića

(u holu hotela je namještena improvizovana pozornica; auditorij čine svi spomenuti akteri; u toku trajanja predstave, Bole koristi gužvu, ali o tome nešto kasnije... početak predstave se najavljuje zvukom bubnja koji prati glasnika)

Glasnik: Cijenjeni Bogumrski, skupili ste se ovdje u areni zračne luke Bilino polje u Ohaju, da u tolikom broju prisustvujete zaista pravom spektaklu! O ishodu koji još ne znamo ovisi sudbina cijelog jednog Bogumrskog naroda – dakle, vas! Postavlja se pitanje da li će Bogumrski ban sklopiti savez s neprijateljem i vi prestati biti Bogumrski, ali sačuvati svoje bogumrske živote, ili će Bogumrski ostati i dalje Bogumrski, ali spasiti svoje bogumrske živote! Aktere ovog zaista spektakularnog i po značaju do sad neviđenog događaja ću predstaviti redom! Dakle, krenimo od prvog! (bubanj)
Knez Vukan u ulozi Slobodana Miloševića! (aplauz)
(bubanj)
Kralj Emerik u ulozi Franje Tuđmana! (aplauz)
(bubanj)
Papa Inocent III u ulozi Euroatlantskih integracija! (aplauz)
(bubanj)
Arhiđakon Marin u ulozi generala Wesleya! (aplauz)
(bubanj)
Kulin ban u ulozi Alije Izetbegovića! (aplauz)
(bubanj)
I neponovljivi, nenadmašni....
(bubanj)
Ivan de Karamanis u ulozi Richarda Hollbrokea!!! (aplauz i zviždanje)
Krenimo dalje! I da, da ne zaboravim! (bubanj) Prestani sad! Oni su samo statisti.. Dakle:
Bogumrski vojnik 1. u ulozi vojnika Armije BiH 1., Bogumrski vojnik 2. u ulozi vojnika Armije BiH 2., Bogumrski vojnik 3. u ulozi vojnika Armije BiH 3., Mrskibogu, pardon, Bogumrski vojnik 4. u ulozi...
Publika (zviždi): Hajde počni više!! (gađaju ga nečim)
Glasnik: Evo, evo sa'ću! Blabla! Bogumrski vojnik 1869865955. u ulozi vojnika Armije BiH 409650876. itd. (bubanj) Evo ih!

Knez Vukan: Bosna je oduvek bila srpska! Ona mora biti moja!
Kralj Emerik: Ne, Bosna pripada meni!
Kulin ban: Nije istina! Bogurmrski postoje oduvijek!
Knez Vukan: Moja!
Kralj Emerik: Moja!
Kulin ban: Ovaj, ne, nego moja, tj. Bogurmrska!
Ivan de Karamanis: Peace, children! Hoćete da vas istučem il' da zovnem arhiđakona Wesleya?
Vukan i Emerik: On je prvi!
Ivan de Karamanis: Je l' istina što kažu, Kulin jade?
Kulin ban: Nije, tako mi Allaha! Oni su prvi! Prvo Vukan, pa Emerik. Ja sam se na miru igr'o kad su počeli izazivat i rušit moje pijune!
Knez Vukan: Oni su moji, on ih je uzeo!
Kralj Emerik: Nisu nego moji!
Ivan de Karamanis: Začepite svi! Kao predstavnik zapadne demokratije i pape Inocenta III ja odlučujem šta je čije! Jasno!
Svi (nevoljko): Jest...
Ivan de Karamanis: Nijedan ne može dobit sve, nego ćemo podijelit sve trojici. To vam je u skladu sa zapadnom tolerancijom i slobodnim vlasništvom. OK.?
Svi: (bune se)
Ivan de Karamanis: Arhiđakon Wesley!
Svi: Dobro, nećemo više! Ne zovi ga!
Ivan de Karamanis: Sad po redu. Neka mi svaki od vas kaže šta želi. Ali imajte na umu da ne može jednom sve! Mirno ćemo se dogovorit.
Svi: Ja ću (žamor u kojem se razaznaje: Drina, Bosna, Sava itd)
Ivan de Karamanis: Silent! First, Vukan!
Kralj Emerik: A što on prvi?
Ivan de Karamanis: Zato što sam ja tako reko? OK.?
Knez Vukan (zadovoljno smijuljenje): Hoću Istok i Sjever!
Kralj Emerik: Ja hoću Zapad i Jug!
Ivan de Karamanis: Eto vidite kako se fino možete dogovoriti... Sad potpišite i...
Kulin ban: A ja???
Ivan de Karamais: A da, imaš i ti. Hmm, ako su oni uzeli istok, zapad, sjever, jug...
Kulin ban: Meni ostane sredina!
Ivan de Karamanis: Exactly! Good Kulin ban! Very good!
Kulin ban: Fala!
Ivan de Karamanis: Bravo djeco! Tako se to radi. Ponosim se sve trojicom! Sad to lijepo napismeno. Nek se zove Povelja Dejtonskog spo...
Bogumrski vojnik 1: Ne pristajem na to!
Bogumrski vojnik 2: Ni ja!

(javljaju se ostali)

Ivan de Karamanis: Excuse me! Ma ko ste sad vi? Ko je vas šta pito?
Bogumrski vojnik 1: To je i naša zemlja! Mi je branimo i ne damo!
Knez Vukan: Sad ću da vas bijem!
Kralj Emerik: Čekaj i mene!
Kulin ban: Stanite, tako vam svega! Dosta je bilo! Znate, rat se mora izbjeći po svaku cijenu...
Ivan de Karamanis: Boring... Ovo postaje dosadno. Sjetite se zašto ste ovdje.
Kulin ban: Sad ću ja potpisat i mirna Bosna!
Sejo: Neeee! Prestanite svi! Jebem vam mater svima! (opali nekoliko metaka iz pištolja, kratka tišina pa sveopći vrisak, scena se zamrači)
 

Interludij

DJEVOJAČKI HOR:

(recimo da otpjevaju najmanje dva ženska glasa u ritmu melodije po izboru)

Prije osamstotina ljeta¹ ...
Na početku grijeha, Osvanuo mračan dan.
Loše jutro Kulin Bane... viče narod na sve strane:
Loše jutro, Gori dan... odgovara Kulin Ban.
Kao da je Sudnji dan.
Reci nama Kulin Bane... kakve Bosna čeka dane.
Zamisli se Kulin ban... kao da je Sudnji dan.
Kada dođu teški dani – nikom teže biti neće,
A kad dođu dani sreće – nikog više biti neće,
Reče mudri Kulin ban... kao da je Sudnji dan.

______________
1 Prilagođena narodna pjesma o Kulinu banu

Epilog

(čuje se radio dok scenski radnici sklanjaju scenske rekvizite iz hotelskog hola, preostale poslije sinoćnje predstave; mjesto izgleda u pravom smislu riječi kao mjesto zločina)

Radio HAD: Postovani slušatelji, dobro jutro. Iz bolnice nam javljaju da je mladić koji je gostovao u hotelu i koji je sinoć zadobio teške povrede u incidentu koji je izbio za trajanja predstave "Od Kulina bana pa do naših jada", rađene po djelu našeg Raka Gujevića, tragično preminuo. Od sedam lica, koja su zadobila teške tjelesne povrede, među kojim je i djevojka ubijenog mladića, troje je u životnoj opasnosti, dok su preostali smješteni na odjelu intenzivne njege. Kao počinilac ovog groznog zločina, identifikovan je K.S., portir hotela, kojem je prije nekoliko godina dijagnosticiran PTSP i koji je odmah po izvršenju kriminalnog djela, uhvaćen i zatvoren u prostorije MUP-a. Ovim putem izražavamo čestitke specijalnim organima javnog reda i mira zbog blagovremenog djelovanja i uspješno izvedene akcije. Nažalost, maloljetni H.B., hotelski konobar koji je iskoristivši sveopći metež nakon tragičnog događaja, opljačkao većinu dragocjenosti pohranjenih u hotelu, još nije uhvaćen i za njim je raspisana potjernica. Prije nekoliko trenutaka nas je kontaktirao g-din Mirko Željić, režiser predstave, izrazivši svoju zgroženost događajem i neutješnu žalost za preminulim mladićem. Apelirao je na vlasti da se počinitelja užasnog zločina i narušivatelja mira, kazni najtežom mogućom kaznom i obećao da će učiniti sve u svojoj moći da se takvo nešto više ne ponovi, te izrazio žaljenje zbog sjene koju je događaj bacio na ovogodišnje susrete. Poručio je da će na sahrani ubijenog mladića njegova glumačka trupa izvesti do kraja predstavu za čijeg je trajanja mladić ubijen i tako mu, posthumno, ispuniti želju i uzvratiti što je za života ljubio ljepotu pjesničke riječi velikana Rata Gujevića. Redakcija našeg programa mu se pridružuje u žaljenju i sljedećom će numerom - Enjoy Life, Enjoy Bosnia, simbolično, umjesto minute šutnje, iskazati žalost za poginulim mladićem, a u nastavku programa nastavljamo sa muzičkim željama.

(scena se zamrači i taktovi Enjoy Life, Enjoy Bosnia, prati gledatelje dok ustaju i odlaze)

KRAJ