Bez maske

Dosjetka

Miodrag Milojević (Iva Mažuranić) spada u najosobenije umjetnike Beogradskog aforističarskog kruga. Još kada se 1990. godine pojavila njegova prva knjiga Revolucija koja peče, Aleksandar Baljak je, bez dvoumljenja, zapisao da on spada u red naših najoriginalnijih aforističara. On ga je prepoznao kao autentičnog talenta u novijoj srpskoj satiri. I zaista, Mažuranić je uvjerljivo označio svoje stvaralačko i kritičko Ja. On pouzdano i lucidno otkriva košmarni svijet koji ga okružuje i sebe sama kao njegova posmatrača. Svijest o tom svijetu i njegova samosvijest, talenat i priroda individualne složenosti odredili su prirodu njegovog nekonvencionalnog aforizma. Već u prvoj knjizi, bilo je to sigurno započinjanje promišljanja naše društvene i političke zbilje, kao granične situacije, kao susret sa ništavilom. Revolucija nije uspostavila ljudsku slobodu, nije usmjerila društvo prema demokratiji. Čovjekovo postojanje - kao život u neslobodi - suočilo se sa novim opasnostima i novom ugroženošću. Iskustvo o političkoj zajednici već se uobličavalo, ali ga je trebalo adekvatno "pročitati". Mažuranić je prihvatio takav izazov, ali nije htio da se pretvori u ogledalo u kome će se zrcaliti realnost kao spoljašnji događaj. Stvarnost ideološkog svijeta, on doživljava kao svijet koji se dogodio ali i kao svijet koji bi trebalo dovesti do "čiste svijesti" i horizonta misli. Takvo nastojanje već se pretvara u ambiciozan pothvat. Njegova kontemplacija temelji se na rekreiranju kritičkog stava i uspostavljanju kritičke misli.

Šta je aforisitičar, kao glasnogovornik svojih slobodnih uvjerenja, zapisivao, kako je tumačio posrnulu stvarnost? Čini se da je njegova polazna tačka smjerala da udari na jezički i mentalni stereotip ideološkog društva. Način na koji se stvarnost označavala četrdeset - pedeset godina smišljan je kao negacija građanskog društva i njegovih kriterija vrijednosti. Tražio se novi svijet i nova ideologija. A onda se umjesto svega toga pojavila drastična praznina i izgubljena vjera. I dok se bespovratno rušio ovaj ideološki svijet - opstajao je jezički, mentalni i ideološki stereotip. Taj stereotip se održavao kao isprazna forma, kao umirući eho simulirajućeg postojanja, kao ideološka laž. Istrošeni stereotip, koji je djelovao karikaturalno, poslužio je kao kritičko polazište našem aforističaru. Kad se dovršavao jednosmjerni ideološki poredak, kao komunistička bajka i kao krajnost destruktivnog ideološkog procesa, dogodio se rascijep i u životnim tokovima i u označavanju stvarnosti. Mažuranić, kao satiričar, upada u već uspostavljeni sistem mišljenja i njegovo ovješatlo označavanje - da bi svojim inventivnim poentama nametnuo i novi način razmišljanja o realitetu, da bi obznanio nove forme kazivanja i, što je najvažnije, otvorio nove smjerove značenja. Njegov stav je oblik visprene kritike i forma otpora naopako imenovanoj stvarnosti, koja je i bila tako označena jer je robovala zastarjelim modelima ideologije, kao temelj bespolne i ekstremističke političke zajednice.

Umjetnik se odredio: domišljati ironični iskaz kao vid diskontinuiteta i most do mogućeg prevrednovanja. U nepristajanju na uniformizaciju ideološkog mišljenja, aforističar se opredijelio za formu nipodaštavanja nemogućeg ideološkog diskursa. Da bi izvrgao ruglu ideološku laž, on se opredeljuje za ironično poništavanje ideoloških i mentalnih kanona. Ironija razara i laži i iluzije. On se i ne trudi da interveniše u formu stereotipa, jer ga inventivnom dosjetkom ukida. Na već postojećoj građi iskušava svoju ironičnu dosjetljivost. Nema tu ni poređenja sa prethodnim načinom mišljenja jer se vrši njegova negacija. U pitanju je dinamičnost antipoda i uspostavljenje antiteze u umjetnikovoj poenti, u njegovoj kritičkoj inverziji. Tako je i došlo do prekoračenja ideološkog stereotipa laži i njegovog kritičkog poricanja i prevrednovanja. Stavljen pod lupu Vladimira Jankeleviča i njegovog učenja o ironiji, naš aforističar bi se pokazao kao paradigmatičan za podsmijeh koji se šegači sa opasnošću i okrutnošću. Iva Mažuranić je razigravao kritičku svijest koja poriče do huljenja. Vjerovatno mu je bliska Jankelevičeva misao: "Ironisati znači opredeliti se za pravednost." U svom satiričnom graditeljstvu, satiričar, kao što smo vidjeli, počinje svoje aforističko tkanje od stereotipa, da bi ga poništio taman toliko koliko je uspio da odgonetne mučne tokove stvarnosti društva u tranziciji. Tu se uspostavlja i protejski duh nepristajanja ali bez ikakve didaktike i proročkog simuliranja o početku moguće budućnosti.

Iva Mažuranić superiorno doigrava naš istorijski kolaps. Njegov odgovor prati vještina stilizacije i žustra ironična žaoka. To je i njegov koherentan stil i estetika. Oni su bili vidljivi i u njegovoj prvoj zbirci aforizama Revolucija koja peče. Uz malo istorije, u njoj je prisutna i pouzdana dijagnoza sistema koji propada, a i razlozi njegovog urušavanja: Četrdeset godina smo imali stabilne prilike u zemlji. Niko nije smeo da pisne. Ovoj refleksiji pridružuje se i opaska koja je opštevažeća za sve totalitarne utopije: Sibir je samo vrh ledenog brega. Nije izostala ni ocjena mentalne "strukture" autokratske vlasti: Avangarda je rođena u znaku ovna predvodnika. Degradacija moralnih principa lapidarno je uobličena aforizmom: Jedan od stubova našeg društva je i stub srama. Tamo čitamo kako je postradala čovjekova sloboda: Partija me oberučke uhvatila. Uz sliku istorijskog konteksta represivne stvarnosti idu antropološki i psihoanalitički relevantne autorove opservacije, koje su počesto biseri sažetog kazivanja: Čovek je ptica slomljenih krila. Pravo je majstorstvo kako je uz pomoć naslova knjige Branimira Šćepanovića definisao, svakako ironično, patriotsko osjećanje: Patriotizam: usta puna zemlje. Jezički stereotip postaje nebuloza kad ga prati satirična poenta: Imao je veliko srce od kamena. Autor nije zanemario ni inteligenciju. Evo šta piše: INTELIGENCIJA JE POŠTENA. SVE JE PRIZNALA. Tu su i poltroni i podrepaši: Pisao je udvoričku poeziju iz daleka. Nisu ga puštali na dvor. Autorovo kazivanje završava se padom komunizma, mada je taj pad relativan pojam, naročito kod nas: Petokraka je zvezda padalica. Poslednji aforizam u knjizi Revolucija koja peče glasi: Laku noć, deco komunizma! Pokazalo se, međutim, da je ovaj rastanak bio preuranjen i nerealan, iako se može reći da je bio istorijska neophodnost.

To putovanje u noć, nažalost, nikako da se dovrši, nikako da svane. Na to upućuje i zbirka aforizama U ratnom okruženju, koju je Iva Mažuranić objavio 1995. godine. Tu je gotovo u kontinuitetu ispričana naša ratna priča. Autor u svojim aforizmima kazuje da su za ratna varvarstva, ratna ludila i ratne tragedije bili nezaobilazni ostrašćeni rodoljupci i maloumni beščasnici. Šovinističke hipnoze i iracionalni fanatizam bili su srž ratničkog folklora. Autor nije mogao da ratoljupce, kao opskurne mizantrope i ništitelje slobode, ne proprati podsmijehom. Našli su se ovdje i oštrovide opaske o brutalizaciji istorije - one su više bile cinične nego podsmješljive. Ovde je demitizovan mit o ratničkoj zajednici. Čitavi tematski blokovi predstavljaju apsurdizam: Hodža nas je gledao s visine. To se više nije moglo trpeti. Ironijska iskričavost vrši depoetizaciju folklornog iskustva: Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, s čakijom u ruci, stajaše Emina. Užasna slika užasavajućeg rata. Ratnički neoprimitivizam i ostrašćeno rodoljublje uverili su nas u đavolsku nekritičnost: Ubica se vraća na mesto zločina. Da primi orden za hrabrost. Kad je u pitanju ratna tema, izgleda, nema vrijednosne neutralnosti. Grčevito nastojanje da se uspostavi izgubljeni identitet navodi aforističara da kaže: Imali smo slavnu istoriju. Ne ponovila se. Autoru ovog ironičnog iskaza nije ostalo ništa drugo nego da se osloni na svoja vjerovanja i osjećanja. Teško je povjerovati da je "izrugivanje" dovoljno da se bilo šta promijeni u lavrintima sablaznog svijeta, ali bi bilo potpuno besmisleno smatrati da je ovakav način uticaja nedjelotvoran. Prećutkivanje je, bez sumnje, najgori mogući izbor.

U knjizi aforizama Teslino tajno oružje, koja je objavljena 1997. godine, Iva Mažuranić nastavlja svoj ironični diskurs. To čini i kad opservira prošlost i kada analizira sadašnjost. I kad ne pokušava da se odredi prema otrcanim idejama, koje je stvarnost uveliko oporekla, on nastoji da osvijetli mrak koji je prekrio životnu svakodnevicu. Najprije razobličava neiscrpno nasleđe iluzija: Ratnički narod se pet vekova nije usuđivao da zarati sa Turcima. Da ne pozleđuje kosovske rane. Dvosmislenost ironične reakcije, koju potkrepljuje žestoka žaoka, dolazi da rasprši mitomanska gluparenja: Petovekovno ropstvo nas uči da ne smemo pokleknuti. Aforističar nastoji da ukaže na nečistu savjest sumanutih protagonista najapsurdnijeg i najsramnijeg rata - Bratoubilački rat: još jedna pobeda domaće pameti! A današnjicu u državi koja je ozbiljno ugrozila svoj identitet i našla se na istorijskoj stranputici, autor ovako odslikava: Srbija je velika tajna. Ne zna se ni ko pije ni ko plaća. Karakter i prirodu države, u kojoj su ugrožene slobode i ljudska prava, bliže se određuje na ovaj način: Imamo idealan ambijent za učvršćivanje demokratije: snažan policijski aparat. Ne treba aforističaru zamjerati što je bio primoran da se posluži i karikaturom i sarkazmom: Dozvolićemo demokratiji da se razvija. Ali bez opozicije. Nijesu manje apsurdne ni okolnosti u kojima se simuliraju ekonomske promjene: Stekli su se uslovi za privatizaciju. Mrak je. A kako vlast "poštuje" volju naroda, ilustruje i aforizam: Naš predsednik se odlučio, da posle tri meseca, prizna izborne rezultate! Nije reagovao kukavički i priznao ih odmah! Satiričarevom izrugivanju nije mogla umaći ni institucija koja bi trebalo da oličava vrijednosti pravne države i smisao pravde: Sudovi kao nezavisni, samostalni i vanstranački organi, punom parom rade na poništavanju izbornih rezultata. Očigledno nastao u vrijeme građaskih protesta zbog izborne krađe, ovaj aforizam se, zbog grubog kršenja zakona, ruga navodno ustavnoj nezavisnosti i samostalnosti sudova. Autorova nadmoćna sklonost ironisanju, posebno istaknuta u knjizi Teslino tajno oružje, razotkriva, bez okolišenja, destruktivnost političkog zla i obmanjivačku svijest političke manipulacije. Zato je od Mažuranića bilo i neumjesno očekivati tananu ironiju umjesto strastvene hiperbole.

U zbirci aforizama Kod tri pištolja, koja je objavljena 1998. godine, Iva Mažuranić prati, gotovo kao hroničar, našu nadrealnu svakodnevicu i uspostavlja prema njoj ironijski odnos. Izvanredan opservator apsurdizama u političkoj zajednici, autor nastoji da svojim kritičkim i satiričnim viđenjem stvarnosti oblikuje ljestvicu vrijednosti koja korespondira sa otvorenim i civilnim društvom. Alternativno mišljene našeg aforističara obznanjuje se kao snažna i koherentna antiteza vladajućem režimskom rezonovanju. I kad se bavi malim stvarima i u javnosti zanemarenim okolnostima, on ih duhovito apostrofira i oblikuje kao paradigmatične vrijednosti. Na kraju ove dinamične i duhovite knjige nalazimo aforizam: Vidi se da je pisac ovog romana čitao i dnevnu štampu. Prepisivao je iz novina. Očigledno da je čitao štampu i naš humorističar i da nije mogao da ne reaguje i da se kritički ne odredi. U svakoj njegovoj šali ima ne malo realne percepcije mentalnih i psiholoških stanja: Najveći kompliment mojoj knjizi je da su se neki ljudi u njoj prepoznali i da mi se javljaju na ulici. Možda je, ipak, više onih koji su shvatili šta je pisac htio da kaže, koji su ga "pročitali": Najbolji primer bednim kritizerima-pesimistima su radnici koji gladuju a puni su optimizma. Vjerovatno će ga najmanje prihvatiti ogrezli u obmanama vlastodržci i naša autistička pamet: Sebe vidimo kao deo Evrope i sveta a kako nas drugi vide to je manje bitno. Autor zna da ne vrijedi podučavati bolesni svijet, koji u nesreći vide sreću i u propasti spas. Ali to ne znači da ga ne treba obznaniti. I to na ironičan način.

Iva Mažuranić, u stvari, parodira našu apsurdnu realnost. Njegove poente su neumoljive satirične replike. One su tako lucidne da na njih nema replike. U njima je sadržan aktivan diskontinuitet. I kad ide do grubog sarkazma za to ima opravdanja. Zato je i razumljiva njegova oprečnost, naročito ako je duhovita i inventivna. U njegovom djelu, inače, dominira čarolija dosjetke. Melanholija je potisnula radosti humora i raskalašnost smijehotvorstva. Najizrazitije sredstvo Mažuranićevog aforističarskog umijeća je ironija. Za nju je imao i visprenosti i razložnosti. Iz njega je progovorio mudrac koji sumnja u sve, pa i u sopstvene izume. On se ne smije gromoglasno. Ipak, on se gorko smiješi jer mu je bliži podsmijeh nego ismijevanje.

Ratko Božović

Aforizmi u izboru Ratka Božovića

nazad