Bez maske

Humor

Posljednjih godina, kada se odigravao krvavi, lakomisleni i frivolni ples u našoj balkanskoj pomrčini, pojavila se plejada aforističara, britkih i nepomirljivih kritičara haotične stvarnosti. Oni nijesu pristali na neslobodnu i strogo kontrolisanu javnost. Takva javnost onemogućavala ih je da izvrše demistifikaciju anahronične i primitivne svijesti. Uvjereni da istina može pomoći da se počne tražiti izlaz iz zastrašujućeg lavirinta u kome smo se našli, naši aforističari su osvjetljavali ideološki, mentalni i moralni nered društva u posrnuću. I više od toga, uvjerljivo su pokazivali da naši golemi strahovi nijesu bolesna fantazija, nego vjerodostojno osjećanje opasne i degradirane stvarnosti. Bio je to permanentni pokret kritičke gerile, koja se nije mirila sa gluvonijemom ravnodušnošću podanika. Zato i pretjerujemo kad tvrdimo da se ovjde već duže vremena nije dogodilo ništa što ima smisla. Rezignacija očigledno ima tajne veze s duhom negacije i krutošću u mišljenju. Kritičar, naklonjen ironiji, s lakoćom bi mogao pokazati da satirični aforizam predstavlja najbolje što nam se zbilo u vrijeme našeg gubitništva.

Aforističari su, u stvari, potvrdili uvjerenje da zbilja okrenuta naopačke podstiče bujanje satirične imaginacije. Naš udes bilo je teško pratiti bljeskom ironije, kalamburom humora i prostodušnim smijehom najviše stoga što se stvarnost našla u blizini tragičnog i ružnog, pa je bilo suženo polje ironijskog kazivanja. Naši aforističari pronašli su načine da stignu do političke zajednice, do države, koja je ostala bez demokratskog društva. Tako su, kao nekada Vladimir Bulatović Vib i Dušan Radović, postali graditelji slobodnog mišljenja i slobodne javnosti. Zajednička im je opskurna tema - politika. To je politika koja je ostala bez racionalnog utemeljenja i osnova vrline. Ona je opskurna igra moći i nadmoći. Zbog toga je veoma daleko od čovjekove autonomije i slobodnog društva. U stvari, ovde je došlo do potpunog razaranja političke sfere. U njoj su stoga osporene mogućnosti uspostavljanja autonomije pojedinca i njegove slobode. Neograničena represija i izlivi mržnje nespojivi sa slobodom i sa razumom, koji su, valjda, nezaobilazne pretpostavke za ostvarivanje moderne i demokratske politike. Od svega toga ovdje nema ništa. To je razlog što naši aforističari pokušavaju da odbrane čovjeka od takve politike. Njihove lucidne "replike" poklič su osporavanja ludosti vladajuće oligarhije. Buntovni aforističari prkose vlasti koja je poništila i slobodu i istinu i zakon. Njihove riječi zvone kao budilnici koji remete dugu i neprirodnu pospanost ravnodušnih i moralno neosjetljivih podanika. Aforizam je, u nas, već dugo buntovna i neukrotiva kritička riječ.

Po duhovitosti, oštroumlju i otvorenosti i ovdje su isprednjačili predstavnici Beogradskog aforističarskog kruga. Uz individualne razlike, ovoj grupi umjetnika zajednička je žestoka kritika političke destruktivnosti i visoka određenost kritičkog stava. U njoj dominira satirični aforizam. Njihova pobunjenička energija iskazuje se kao anti-represivan čin satiričnog mišljenja. Oni su pokazali da se u sažetom i inverzivnom mišljenju, u misaonom obrtu, u dramatičnoj neočekivanosti, koja ruši sterilnost stereotipa, može dijagnostikovati poremećeni i degradirani svijet političke zajednice. Kao antiteza "epičnosti", njihov je aforizam čedo sažetosti. To je apsolutna sažetost, koja misao svodi na suštinu kritičke i satiričke poente. 

Ako Aleksandar Baljak slovi kao najmarkantnija stvaralačka ličnost Beogradskog aforističarskog kruga, onda Momčilo Mihajlović najdoslednije oživotvoruje njegovu definiciju, po kojoj je aforizam monumentalna minijatura. U zbirci aforizama Lapsusi sa predumišljajem, koja se pojavila 1996. godine, Momčilo Mihajlović se predstavio kao osobena stvaralačka ličnost. Kad se čitaju njegovi satirični aforizmi stiče se utisak da ih je ispisao zrio umjetnik i čovjek s velikim iskustvom o političkoj zajednici. Satiričkom obdarenošću i specifičnom duhovitošću, ovaj naš umjetnik uspostavlja gotovo uznemirujuću refleksiju. Očigledno je da je on, najprije, napravio jasnu razliku između dobra i zla, između pravednog i nepravednog, između slobode i diktature, između vrijednog i nevrijednog života. U traganju za istinom, satiričar ponajviše kazuje baš to što se u rigidnoj političkoj zajednici sklanja od slobodnog i kritičkog javnog mnjenja, što se uveliko prećutkuje. Zato nije ni neobično što će se oštrice njegove satirične inventivnosti naći u polju kritičke nepomirljivosti, koju prati gotovo ubitačna doza hiperbolizacije i ironijske smjelosti.

U aforizmu Momčila Mihajlovića zgušnjavaju se ideje o pomračenoj političkoj zajednici i izgubljenom društvenom identitetu. Tu se preplijeću nevolje političkog pragmatizma i kalamburi svjetske istorijske pozornice. Umjetnik oštricu svoje opservacije najprije ironijski usmjerava ka razlozima ideološkog i aksiološkog sunovrata našeg političkog poretka: Ovo nije fašizam, ni nacizam, ni staljinizam. Mi smo od svakog sistema uzeli ono najbolje. To bi trebalo da znači da je ovdje prisutan i fašizam i nacizam i staljinizam. Sve je to našlo svoje sigurno udomljenje. A kakva je sudbina ove ideološke anahronije, autor bliže određuje: Fašizam ovde neće proći. Ostaće! Raspeće nacionalnog i državnog identiteta, Mihajlović poentira na sledeći način: Šta vredi što se komunizam srušio kad smo mi ostali pod njegovim ruševinama! Da bi još bliže odredio naše mutne porive i ambivalentnost naših nejasnih i neodređenih htijenja, aforističar je zabilježio: Nismo mogli da se odlučimo između istočne i zapadne civilizacije pa smo izabrali kompromis. Da budemo necivilizovani. Kad je to tako, naročito sa epohalnog i civilizacijskog stanovišta, onda je razumljiva ocjena našeg satiričara: Između nas i Evrope više ne stoji provalija, sad smo već unutra. A onda je uslijedilo nekoliko gotovo empirijski prepoznatljivih odrednica stanja u državi: Režim se uspešno bori protiv kriminala. Lopovi nemaju šta da ukradu jer su komunisti sav novac izneli iz zemlje! Satiričnom inventivnošću i parodijskom dosjetkom, Mihajlović je u jednom jedinom aforizmu zabilježio tragediju parlamentarne vladavine: Nije tačno da skupština liči na cirkus. Cirkus čine vrhunski artisti i pametne životinje. Bilo kakvo objašnjenje ovog aforizma moglo bi da povrijedi inteligenciju čitaoca. To bi se moglo reći i za ovu sažetu formulaciju: Opsovao bih državu, ali se bojim da će Predsednik to shvatiti previše lično. Potom slijedi više varijacija na istu temu, koje su nastale na temelju svakodnevne političko - državne faktografije: Vođa se za sve pita ali ni za šta ne odgovara. Da ne bi ova reska ocjena bila doživljena kao bezlična karakterizacija, autor je "dopinguje" novim podrugljivim opaskama: Vođa redovno krši Ustav kako bi pokazao narodu da kod nas više nema tabua. Opštost meditacije i opštost sudova prati i neposrednija individualizovana predstava o vođi: Predsednik je ukinuo vladavinu prava jer je dvovlašće štetno za državu. U tom je duhu i aforizam: Vlast se deli na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Predsednik ima takav dnevni raspored. U gotovo drugačijem stilu, kroz ironijsku transpoziciju, autor se do kraja određuje: Utvrđeno je da se takav čovek rađa ne jednom u sto, već jednom u hiljadu godina, što je mnogo bolja vest. A mnogo dobrih vijesti i nema u anomičnoj zajednici.

Prethodna "tema" prisutna je i u autorovoj novoj knjizi, koja je trenutno u štampi. Tamo čitamo i aforizme koji su se mogli uobličiti na osnovu opštih mjesta opozicionog osporavanja prvog našeg političara i državnika: Predsednik razume samo govor sile jer se tim jezikom i sam najbolje služi. Ali tu su i Mihajlovićeve satirične žaoke i ironična dosjetljivost: Prilikom posete inostranstvu naš predsednik je oduševljeno dočekan. Svi su se radovali što je on naš predsednik. Da bi i čitaoca uveo u moralno samodređenje i da bi izazvao njegova osjećanja, autor će oblikovati i ovakav aforizam: Pokazao je da ima veliko srce. Ali to je samo vrh ledenog brega. Pristrasnost aforističara prirodno je stanje njegovog satiričnog duha. On, štaviše i ne simulira bilo kakvu objektivnost, ali nastoji da demistifikuje "građu" koju vrijedi demistifikovati. Tako bi trebalo razumjeti i ovaj aforizam: Sreća je da se on pojavio. Inače bismo vekovima bili u zabludi da nas svet voli. Teško je i pratiti i komentarisati duhovitost ovog inventivnog satiričara.

Poruga na račun kolektivnog mentaliteta zauzela je dobar dio knjige Lapsusi sa predumišljajem. Tu su prisutne i uopštene opservacije, koje se odnose na mitomansku prošlost, ali i one koje se tiču nedavne i aktuelne istorije. Aforističar ovako oblikuje kolektivni poremećaj u percepciji stvarnosti: Čim brod potone, mi ga proglašavamo za podmornicu. Nesposobnost suočavanja sa sopstvenim krivicama često se završava u besmislenim obražloženjima, u samoprevari, koja ide do apsurdizma: Ni Crnogorci ne mogu sa nama, što je dokaz da su Slovenci razorili Jugoslaviju. Način na koji je autor duhovit počesto je surov, pa je i nespojiv sa komičnim. Njegove refleksije pojavljuju se u više verbalnih nedvosmislenosti. Na jednom mjestu u knjizi Lapsusi sa predumišljajem, on ispisuje ovakav aforizam: Vodili su računa o tome da je Balkan bure baruta. Radili su nožem. Na drugom mjestu, u istom djelu, u istom duhu, nalazimo ovakvu opasku: Još uvek su to multietničke države. Nije izvršena razmena poginulih. Tu je opora autorefleksija, koja seže do arhetipskog i metafizičkog: U prethodnom životu bio sam Srbin, pa sam zato kažnjen da to budem ponovo. Iz čitavog autorovog satiričnog rasuđivanja postaje jasno da je izobličenu i umorenu stvarnost bilo teško pratiti nesputanim i radosnim humorom. To je izgleda bio krunski razlog što je i kod ovoga autora bilo suženo polje ironijskog razobličavanja i komičnih stilizacija.

U novom rukopisu, Mihajlović se služi i sarkazmom i ironijom i karikaturom. Sve se to našlo u ovom njegovom djelu valjda i zbog toga da bi njegov autor aktivnije komunicirao sa zastrašujućom zbiljom. Njegova ironijska konfrontacija sa svijetom zla i destrukcije nikada ne ispušta iz vida naš istorijski udes: Amerika je svetski policajac, ali nama Sbima ništa ne može. Mi smo već na robiji. Slična satirična imaginacija najvjerovatnije je kumovala ovakvom sažetom mišljenju: Evropa je teško bolesna. Mi smo joj rak-rana. U širokom motivskom rasponu Mihajlovićevih aforizama dominira politički demonizam i bezumlje zla: Vreme je da se posle silnih političkih prepucavanja vratimo normalnom životu. Ratovanju. Antropološke nedoumice autor situira kroz aktuelnu sadašnjost: To što smo ponosan narod - to je posledica. Ne zna se šta je uzrok. Kritičko razmišljanje i nema ambiciju da odgovori na sva pitanja koja iz njega proističu. Važno je da su se u njemu našli aktivni podsticaji za alternativnu kritičku refleksiju.

U stvaralaštvu ovog našeg aforističara prisutan je krajnje osoben humor. U stvari, taj se humor i ne pojavljuje nasuprot ozbiljnosti tragične situacije nego kao njena dopuna. On se obznanjuje kao antidogmatizam. A dogmatizam je ništitelj humora i uvertira tragedije. Humor pročišćava zagađenu stvarnost. Nije Bahtin slučajno rekao da smijeh ne dopušta ozbiljnosti da se okameni. Humor koji seže do ironijskog razobličavanja, kao što je slučaj s Mihajlovićevim aforizmom, izraz je darovitosti i vedrine duha. U njegovom djelu - humor je srce kreativne slobode. A njegovo stvaralaštvo potvrđuje uvjerenje da vremena krize podstiču bujanje satirične imaginacije i duh kritičke pobune.

Ratko Božović

Aforizmi u izboru Ratka Božovića

nazad