Bez maske

Igrokazi

Zoran T. Popović jasnu misao pretvara u uvjerljiv satirični iskaz, u snažnu ironičnu meditaciju. Svojom prvom knjigom aforizama Organizovano rasulo, koja se pojavila 1994. godine, predstavio se kao zrio stvaralac. Za njega je još tada Aleksandar Baljak rekao da je "vrsni satiričar". Kao jedan od najproduktivnijih pripadnika Beogradskog aforističarskog kruga "nizom literarnih bisera već je obezbedio sebi značajno mesto u savremenoj srpskoj satiri". Pored toga, Baljak je skrenuo pažnju na sveobuhvatnost njegovih tematskih preokupacija: "Nema društvenog pitanja našeg vremena i prostora kojim se Popović nije pozabavio. Njegovi aforizmi prizivaju u sećanje ne samo one ličnosti s kojima smo dugo bili primorani da živimo nego i one bez kojih nam, nažalost, ni danas nema života". Kriza kao "rđava beskonačnost" dobila je nepogrešivu ocjenu: Niko ne vidi izlaz iz krize. Naš lavirint besprekorno funkcioniše. Njegova ironična kontemplacija traga ne samo po grotesknoj stvarnosti vremena sadašnjeg nego i po daljinama ropske prošlosti: Nismo mi slučajno bili pet vekova pod Turcima. Mi imamo smisla za ropstvo. Istorijsko iskustvo i antropološke opservacije ukrštaju se sa satiričnim mišljenjem i značenjskim iskazom: Sami smo sebe porazili. Tradicija je i ovog puta bila na našoj strani. Očigledno je da se autor ne vezuje samo za arhaična iskustva već i za komunističku i postkomunističku mitologizaciju političkog života, za kolektivno donkihotstvo: Nema ti, druže, ničeg boljeg od lepo vaspitanog naroda. Možeš svuda da ga vodiš sa sobom. Tako se i dogodilo da se frustracija potisnutih energija masa pretvarala u militantnu snagu, u ksenofobičnu i šovinističku agresivnost. Zato je mazohizmu podanika bilo lako pridodati i sadizam, kako bi se, u svojoj cjelovitosti, uobličili u militantnu stvarnost. Mi smo morali da počnemo novi bratoubilački rat. Od stare slave se ne živi. Parodičnim sučeljavanjima sa prozaičnom, banalnom, ali i tragičnom zbiljom gotovo da nema kraja: Učinili smo veliki korak napred. Sada smo na putu sa kojeg nema povratka. Da bi paradoks bio potpun, da bi se groteskna značenja prepoznala u sirovoj stvarnosti, satiričar ironijskim iskazom uobličava ironičnu zbilju: Mangupima iz naših redova niko ništa ne može. Oni uživaju punu podšku naroda. I kad se pažljivije osmotri autorov organon, koji mu pomaže da odgonetne haotičnu stvarnost, onda se vidi da je on zahvatao i empirijske nivoe i nivoe mišljenja, ideja i vjerovanja. Bio je usredsređen i na pojedinca i na kolektivitet.

U Popovićevoj zbirci aforizama Organizovano rasulo nalazimo ovakvo kazivanje: Imamo mi smisao za humor. Štaviše, ceo sistem je tome prilagođen. Šta znači ova opaska kad znamo da ovdje preovlađuje "smrtna" ozbiljnost i surovost naših mentaliteta? Kako je moguće udomiti humor kad se on temelji na toleranciji i punoći intersubjektivnosti, a u našoj zajednici dominira intolerancija i konfliktnost? Šta je sa humorističkim kodom u anomičnom društvu i ne-zbilji političke zajednice? Prije više od desetak godina rečeno je da je naša politika "bal pod maskama". Ako je to još taj "bal", to je, onda, bal strave i užasa. Po prirodi stvari, on je daleko od humora. Ogoljenost političkog nasilja i neoduhovljenost politike degradiraju humoristički kod, izobličuju kulturološke pretpostavke za istinsku plemenitost i neponovljivu lucidnost humora. Sa stanovišta komične perspektive, naša politika izaziva naj ćešće "smrtnu dosadu" i daleko je od stecišta duhovnog života. Ovdje je već odavno teško glumiti ozbiljnost u politici, ali još teže umaći neozbiljnoj stvarnosti. Kad nema ozbiljnosti kao autentičnog zbivanja i kad se uspostavlja lažna ozbiljnost, onda ona uništava kristalisanje humora kao antiteze. Uštogljena ozbiljnost nepogrešivo se uklapa u represivne i dogmatske režime. Politička ikonografija blokira humornu spontanost i dražesnu neočekivanost. A ta ikonografija bila je prisutna i u hrišćanstvu, a sveprisutna u boljševičkoj vladavini. Tamo je humor bio isključen, jer je bio smrtni grijeh. Komnistička ideologija je stvarala pretpostavke za krutost koja je bila suštinski suprostavljena i humoru i smijehu. Od vremena partijskog jednoglasja i privida beskonfliktnosti, pa sve do naših dana, kada je došlo do neuvjerljive simulacije pluralističke demokratije, humor, kao kritička reakcija na vladajući nemoral, u ozbiljnoj je defanzivi. Nedostaje nam humora koji šiba "moral", kako je o tome razmišljao Bergson. A tamo gde nema "tople struje" i tolerancije - tu nema ni humora. Od ovog "pravila" izuzetak čine naši aforističari, naročito poslednjih godina. Čini se da su i oni dospjeli u komplikovanu i paradoksalnu situaciju stvarajući humor o društvu koje se uspostavljalo kao vic - stvarnost, kao humorno zbivanje niskog nivoa. Aforističar traga za onim što jeste, a ne za društvom kako se ono predstavlja ili kako opstaje u svojim prividima. A kad aforističar izbliza izvrši demistifikaciju nebuloznih privida, kako to čini Zoran T. Popović, to je način da se stigne do "ironije obrnutog smisla", do parodije parodije, kako se to obično kaže. 

Izobličena i ružna stvarnost remeti normalne tokove života. Život u strahu i poniženju pritiska i našeg aforističara. Njegov pokušaj da na takvu stvarnost odgovori humorom skopčan je sa velikim nedoumicama. O tome Vladimir Prop u svojoj čuvenoj studiji Problemi komike i smeha piše ovako: "Od Aristotela pa do naših dana estetičari ponavljaju da ružno može biti komično, ali ne daju objašnjenje ove pojave i ne definišu koja ružnoća biva smešna, a koja to nije. Ružno je suprotno lepom. Ništa što je lepo ne može biti smešno; smešno može biti odstupanje od lepog. Čovek ima neku vrstu instinkta za dolično, za ono što on smatra normom". Ovo razjašnjene o humoru bilo je neophodno i zbog prirode humora kome se priklonio Popović, naročito u najnovijoj knjizi, koju je naslovio Periodični obračun. U neočekivanim svojstvima njegovog humora skriva se autorova tvoračka individualnost i osoben doživljaj stvarnosti, realnosti koja je u vlasti totalitarizma. Posebno mjesto zauzeo je vođa - najistaknutija ličnost jugoslovenske postkomunističke drame. Njegova vladavina sva je u paradoksima ponajpre stoga što se njegova politička nadmoć temelji na njegovim izrazitim državničkim porazima i peripetijama političkog gubitništva. Naš vođa po svaku cenu hoće da zavede demokratiju, pa zbog toga hoće da se služi diktaturom. Izašao iz tajne države, vođa se navikao na pomrčinu apsolutne vladavine i zaglupljivanje podanika. Kao niko ovladao je tehnologijom uspijeća i opstanka na vlasti. Oslobođen bilo kakve odgovornosti, voli da se pita i da presuđuje. Vlast održava i silom represije i lukavstvom demagogije. Kao graditelj militantne i autističke politike, lišen je moći predviđanja i proročke imaginacije. Ali se dobro snalazi u razrivenom i razravnoteženom društvenom životu koji se neprestano kruni. Pošto mu je ovdje sve dozvoljeno, izgleda da mu najteže pada miješanje svjetskih moćnika u njegovu bezgraničnu vladavinu. Naš vođa je izrastao u toliko veliku ličnost da je postao opterećenje za čitav svet. Njegove mesijanske ambicije i političke težnje propadale su zbog poslovičnog kašnjenja i autističke politike. Autokratski stil njegove vladavine u stalnom je nastojanju da ostane u sedlu svog političkog pegaza. U tome je uspijevao zahvaljujući vještini rušenja svojih političkih neistomišljenika i jednomišljeništvu fanatizovanih sljedbenika. To što je vođa slep, njegov je problem. Naše je da ga sledimo. A kad je u pitanju razumijevanje kompleksnog odnosa vođe i vođenih, ishodišta su poražavajuća. Ni vođa ne zna kuda nas vodi, tako da će iznenađenje biti potpuno. Do kraja je neobična i dramatična sudbina čovjeka koji slovi kao nezamjenjiva politička figura, a, evo, već je proteklo deset sumornih godina koje su uludo proćerdano vrijeme na njegovom političkom ruletu. Sve zablude do zablude! Poraz do poraza! Nisu se stekli svi uslovi da vođa podnese ostavku. Ima još živih Srba. To je samo dio priče o vođi i njegovim podanicima.

U identifikovanju neslobodnog društva autor je posebnu pažnju posvetio nasilju čuvara poretka, policiji i njenoj represiji. Policija ima status nedodirljivosti. Ona je gotovo tabu - tema. Zašto je to tako? Odgovor se može naći u prirodi vladajućeg režima. Brutalnost i surovost policije nad bespomoćnim građaninom često je poprimala obličje orgija sadizma. Bilo je to bezakonje koje proizvodi strah građana, parališe volju i poništava ljudska prava. A kad se policija poveže sa kriminalcima i kriminalom sugeriše se apsurdna slika našeg haotičnog i opasnog vremena. Kriminalci se mirno šetaju ulicama jer naša policija svim građanima garantuje punu bezbednost. Farsičnosti svakodnevnice doprinosi i to što su se različiti i važni oblici života, u normalnim okolnostima veoma udaljeni, našli u velikoj blizini, a ponekad i u međuzavisnosti, što doprinosi uvećavanu haosa i nasilja. Policajci su uvek za petama kriminalcima. Oni su im poslovna pratnja. Ovo podsjećanje na stanje neredovno u državi i na sveopštu zbrku, u stvari, pokazuje da se ovjde politika kao organizovanje političke sfere života i umjetnost ostvarivanja mogućeg ispoljila kao poricanje racionalne i smislene politike. Štaviše, politički poredak je prisutan kao nemoguća i tragikomična konkretna politika. Aforističaru se zato neprestano nameću i parodija i ironija, pa čak i njihove stilizacije. Građani su potpuno bezbedni. Kriminalce na vlasti čuva policija. Satiričar namjerno isključuje višesmislenost i polivalentnost u oblikovanju protivurečja represivnog društvenog poretka jer ne želi da ih učini podložnim različitim tumačenjima. Policija ne hapsi nevine bez razloga. To je opomena okorelim kriminalcima da bi i oni mogli tako da prođu. U državi, u kojoj je došlo do degradiranja etike svih profesija, pa i policijske etike, pendrek je postao sredstvo za smirenje, kako reče aforističar. Autokratska samovolja i politički ekstremizam vode u teror. Stoga satiričar nije zaboravio da kaže: Menjajući lični opis građana, policija formira javno mnenje. Kad smo već kod javnog mnjena da kažemo šta naš satiričar kaže o medijima za masovnu komunikaciju, posebno državnim, koji su zapali u paradoksalnu situaciju već i zbog toga što umjesto da ostvaruju komunikaciju sa svijetom, oni su se zašančili u svoje nacionalne države, pa tako svojom partikularnom hegemonijom iznevjeravaju svoje civlizacijske i kulturne funkcije. Tako se dogodilo da su se sredstva informisanja, zatvorena u granice političke zajednice, često pretvarala u sredstvo za prekid informisanja. Riječ je o strogo kontrolisanim medijima. Uz pomoć takvih medija, autokratska vlast lakše oživotvoruje svoje naume. Cela Srbija je uz Tv prijemnike. Vlast nas aparatima održava u životu.

Nekontrolisana vlast blokirala je energiju i slobodnih medija i kritičkog javnog mnjenja i demokratske političke kulture. Svakako nema slobodnog društva bez slobode medija. A sadašnje stanje totalne kontrole u udvoričkim medijima odslikava stanje u društvu. U njima je drastično prisutan "višak posredovanja" kao nadzor i prijetnja. Takvo posredovanje ustaljuje se na štetu neposrednosti i spontanosti. O tome je je razmišljao Hans Georg Gadamer, koji je nasledio katedru Karla Jaspersa. On je tvrdio da se masovni mediji, neophodni za demokratski život, kao snažna sredstva uticaja, ne smiju ostaviti bez kontrole odnosno nikad se ne bi smjela staviti u ruke jednog čovjeka, kao što se dešava u totalitarnim sistemima. I dok su jedni zavisni od medijskog džina, koji je, eto, zavisan od političke oligarhije, slobodnom građaninu je ostalo da se odredi prema zarobljenim medijma: Državnu televiziju samo plaćam, ali je ne gledam. To je sreća u nesreći. U nemodernom i zastarjelom društvu, koje se u svojoj samodovoljnosti našlo u slijepoj ulici savremenog svijeta, i mediji su izgubili svoj civilizacijski smisao. Jedini nezavisni medij u Srbiji je Radio Mileva! Ostale teme o retrogradnim procesima društvenog života, kojima se bavio ovaj naš umjetnik, grupisane su tako da mnoštvom svojih satiričnih varijacija i različitih perspektiva pojačavaju snagu meditacije i nameću aktivnu recepciju.

Aforističar je bio potpuno u pravu kad je aforizam definisao kao orgazam duha. To se odnosi i na njegovu knjigu aforizama za djecu Kad porastem biću veliki, koja je objavljena 1997. godine. Polivalentno saživljavanje sa dječjim svijetom stavljaju ovog autora na stazu naše bogate literature za junoše. I u tom pogledu s njim treba ozbiljno računati. A obaveza je talenta da ne iznevjeri svoje kreativne mogućnosti.

Ratko Božović

Aforizmi u izboru Ratka Božovića

nazad