Bez maske

Ironija

Već od svoje prve knjige aforizama Okupirani sobom, 1990, postalo je jasno da ima smisla što se Milivoje Radovanović latio pera i što se opredijelio za djelotvorni satirični iskaz. Originalan stvaralac i pronicljiv opservator o svemu što ga okružuje, nalazi tragove vrtložnih dogođaja, a čitaocu pruža mogućnost da se domogne ogledala u kome će se sve što vredi zapaziti, pojaviti u izoštrenim konturama, u uvjerljivom obličju. Takav umjetnik će i u često prisutnom maniru mlaćenju prazne slame pronaći razloge za svoju kritičku "provokaciju", za ironičnu dosjetku. Produbljena pažnja ne ide samo sa vlastitim mišljenjem nego i sa strategijom koja dopušta da se iz mnoštva informacija i raznolikih saznanja stigne do promišljenog izbora i do alternativnog stanovišta. Kad se odabere ironija kao način razobličavanja očigledne stvarnosti ubrzo se pokazuje da svi oblici očiglednosti imaju i svoje sjenke i svoju zagonetnost. Ironija postaje način rušenja sklerotičnog mentalnog stereotipa i uvriježene skale vrijednosti. Bliža promišljenom sarkazmu nego podsmješljivoj duhovitosti, ironija postaje temeljna odrednica satiričnog načina reagovanja Milivoja Radovanovića.

U nastojanju da se odredimo prema Radovanovićevom satiričnom modelu biće neophodno bliže istražiti mehanizme njegovog ironijskog postupka, njegov ironični free style. Još kod Kvintilijana nalazimo kazivanje: "Ironija je - figura u kojoj se riječima daje suprotan smisao od onoga koji one imaju". U stvari, Kvintilijan ironiju shvata kao alegoriju kod koje je smisao suprotan od onoga što je izraženo riječima. U odnosu na uspostavljeni sistem značenja, ironija se pojavljuje kao antisistem. Kad se pojavila Radovanovićeva knjiga Triymfalna kapititulacija, 1995, Aleksandar Baljak je zapisao: "On jedno govori a drugo misli. Prekore upućuje putem pohvala, pohvale putem prekorevanja. Molbe izriče zapovednim tonom, naređenja poniznim. Ne pominjući izričito predmet svoje satire, Radovanović odabranu metu preciznije pogađa. Prvim delom aforizma štošta nagovesti, a oda sve to, za trenutak neslućeno, rasprši i kaže suprotno od onoga što se želi čuti. I gle čuda: svesno izneveravajući očekivanja čitalaca, autor zadobija njihovu naklonost". To je bio način utemeljenja njegove stvaralačke uvjerljivosti. U pogovoru za ovu knjigu, Vitomir Teofilović je napisao: "Poput istočnjačkih majstora borilačkih veština, koji koriste energiju protivnika, Radovanović raskrinkava političko bezumlje "puštajući" ga da samo govori. Zato njegovi aforizmi, po pravilu, imaju dvodelnu strukturu. Prvi deo je naoko činjenieni iskaz, a drugi deo, iako samo implikacija prvog, pokazuje da je istina laž i da ono što je bilo nije bilo kako je navodno bilo ako je uopšte i bilo". Tako je naš aforističar uspostavljao jednu specifičnu antitezu ili prividnu antitezu između prividnog svijeta i njegovih "derivata". To nije bila antiteza prividnog svijeta i istinskog svijeta, kao antiteza: "svet" i "ništa", kako o tome razmišlja Niče u svojoj knjizi Volja za moć. Svijet privida nije opstajao u raskoraku sa svojim ništavilom već u punoj saglasnosti. Tako je i došlo do preplijetanja privida i ništavila. Njihova međuzavisnost istovremeno je istorizovana i interiorizovana. Bio je to predtekst za autorove ironične igrokaze.

Kad se rat i nasilje uspostavljaju kao vrijednosti, kad se održavaju "strukture" zastarjelog društva i militaristička gluparenja, onda je takvo društvo nespojivo sa modernom državom i modernim individualizmom. To je ona situacija o kojoj razmišlja Žil Lipovecki u svojim ogledima o savremenom individualizmu. On dolazi do zaključka da "neraskidiva veza spaja rat kao više ponašanje i tradicionalni model društva. Društva iz vremena pre pojave individualizma mogla su da se reprodukuju samo kroz pripisivanje vrhovnog statusa ratu". U našoj nesrećnoj zajednici, nedavno okončani rat van Srbije, zbivao se kao arhaičan čin destrukcije i samodestrukcije. Srpska "strana" ušla je u krvavi rasplet jugo - drame bez i jednog prijatelja, bez strategije u rješavanju nacionalno-državnog "projekta", bez ikakve istorijski temeljne ideje. A kad se nemaju prijatelji u ratu - teško ih je steći i za mir, naročito u sjenci rata. Kad je rat apsurdan ne može ni mir biti drugačiji. Kaže se rđav uzrok - proizveo je još gore posljedice. A ratno vrzino kolo odigravalo se sa izrazitim nedostatkom istorijskog realizma i političke razložnosti. To je za autora knjige Triyumfalna kapitulacija, nažalost, postao izazovan povod za odvažne ironijske meditacije i za demonstraciju satiričnog diskursa. O bezumlju izvođača ratnih radova, o rušiteljima pravde i ljudskosti rekao je Radovanović toliko koliko je neophodno da se razobliči suština radikalne zablude i do kraja sporni motivi s kojim se i krenulo u ratnu tragediju. Makar svi izginuli, mi ovaj rat ne smemo da izgubimo. A poprište ratnih grozota, u svom ironijskom poigravanju, aforističar ovako percipira: Bežeći pred našim braniocima, neprijatelj je ostavljao čak i svoja ognjišta. Sve refleksije na ove mučne teme mnogo više pripadaju "duhu" represije nego svijetu humora. Radovanović, ipak, ne odustaje od ironijskog, crnohumornog poigravanja: Izvršili smo etničko čišćenje i tako onemogućili neprijatelja da nad nama sprovodi genocid. Na kraju, da bi se umaklo stravičnoj frustraciji i nemjerljivom poniženju zbog drastičnog poraza opstaje se u području samoobmanjivanja. Oni su prvi popustili. Ponudili su prihvatljiv ultimatum. Protagonistima ratne politike, koja je napuštena tek onda kad je doživjela potpuni krah, ostala je naknadna pamet. To je naša vajkadašnja boljka. Opet je prisutna "spasonosna" racionalizacija. ISPOSTAVILO SE DA SMO UZALUD GINULI, ALI VREDELO JE POKUŠATI. U tom duhu je i aforizam koga nije potrebno komentarisati: Ukoliko se zajednički život ne obnovi, građanski rat neće imati nikakvog smisla. Zločinstva i etnička čišćenja potiskuje saznanje da smo sebi ispali najžešći neprijatelji. Poraz nam ne pada teško jer rat je bio prljav. Tako je jedna priča neslavno završena, ali bez sigurnosti da se slična ne ponovi. Nepogrešivi vođa neprestano sledi "zajednieku volju" i svoje "pravedne" ratove.

Pošto je tako važno mjesto vođe u našoj aktuelnoj istoriji, Milivoje Radovanović mu pridaje veliki značaj i u knjizi Triyumfalna kapitulacija. Znamo, kada je riječ o nama, da nas je autokratska volja koštala skupo i da ona nije samo posljedica iracionalne motivacije "masa" već i skrivenih dubina individualnih ljudskih slabosti i zabluda. Autokratska svijest i totalitarna vladavina, uspostavljene van slobodnog društva, slobodne javnosti i slobodne ličnosti, nastoje da sebi obezbijede poziciju presuditelja. O ulozi naroda u našoj sunovratnoj ratnoj drami vrijedjelo bi posebno govoriti, ali za ovu priliku da ukažemo na jedno važno mjesto našeg aforističara: Narod je nepogrešiv, samo ga treba pravilno usmeriti. Demokratski većinski princip potpuno je obesmišljen: Intelektualci treba da priđu većini, jer više ljudi više zna. Tako, eto, kvantitet prelazi u kvalitet. Narod zadovoljno ćuti, jer na drugi način ne sme da izražava osećanja. Zaista, danas više nego aktuelno zapažanje jer postoje vidljivi razlozi za strah. To valjda ima direktnu vezu sa strahovladom. Autokratska samovolja i politički ekstremizam vode u teror. Represija nad bespomoćnim građanima poprima svojstva orgije sadizma. Bezakonje proizvodi strah, parališe volju i poništava ljudska prava građana: Bandu treba odmah rasterati. Dok su još demonstracije mirne. Nekada hvaljeno i slavljeno događanje naroda učitava se na nov način. Ponovno događanje naroda ne bi bilo u interesu svih građana. Zašto je to tako, odgovor je dao aforističar: Sada smo mi na vlasti i to morate jednom zauvek da shvatite. Ko to nije shvatio nije razumio suštinu političkog događaja i nedodirljivost aktera u makijavelističkoj politici. Autorova interpretacija ovdašnjeg stanja u državi pokazuje da vlast - da bi se održala u sedlu - ne pita koliko to košta i koga će to da košta.

Destrukciju i autodestrukciju vođe sigurno podupire i istorijski i politički i sociokulturni kontekst. I vrijeme, u kome se ponavlja istorija kao usud. BILI SMO U ZABLUDI, OPET IMAMO VOĐU KAKVOG MAJKA VIŠE NE RAĐA. A kad već nije došlo do strukturalnih promjena društvenog i političkog sistema, onda je i razumljivo što je opstao i stari simptom vlastodržavlja. Njega nema ko da zameni. On je poslednji boljševik. Odavno se ovladalo metodama kako se vrši ispiranje mozgova podanika i kako se lukavstvom indoktrinacije stiže do podaništva. Podanički mentalitet i rajinska psihologija uspostavljaju politički trivijalizam kao kontinuitet neostvarenog demokratskog identiteta. Euforična identifikacija s vođinim iracionalizmom koreni se u psihologiji slabe individualizacije i unifikaciji obezličenih masa. Ako budemo složni, svi ćemo za jednoga da izginemo. Nije napušten ni stari ni novi tribalizam ni nacionalistički totalitarizam, pa je otuda i razumljivo što smo daleko i od vladavine prava i od modernih demokratskih institucija. Na takvo stanje političke stvarnosti i autokratske vladavine, Milivoje Radovanović ovako reaguje: Narodna skupština ima veliku vlast. Što ona odluči, samo jedan čovek može da poništi. O poništavanju odluka može se govoriti samo u hipotetičkom smislu jer odluke koje se donose u parlamentu dolaze iz vođine glave jer on o svemu odlučuje. Vođa se nalazi na takvom mestu da protiv svoje veličine ne može ništa da učini. Ostaje mu, zato, kao najizrazitije svojstvo samovolja. I šta se pokazalo? Svojom đavolskom energijom, samovolja može voditi jedino u budućnost poraza. Satiričar je vođu cinički "osudio" na neprestanu vladavinu: On će biti doživotni predsednik republike. Konja koji dobija ne treba menjati. Kad je to tako - nikako, svakako u sferi realnosti, humorističku maštovitost prati i "tužni optimizam" i "veseli pesimizam", kako bi rekao Rober Eskarpi. Čini se, ipak, da je najprisutnija parodijska posprdnost i apsurd. To je vidljivo na više mjesta u Radovanovićevoj knjizi, a naročito u aforizmu u kome se govori o tome kako vođa pacifikuje odnose među generacijama: Ne postoji sukob generacija. Otac nacije je istovremeno i najveći sin naroda. Kritička sloboda satiričara uspostavlja nekonformistički govor i komični odgovor. I ovdje se pokazuje da umjetnost komičnog nije inferiorna, kako su izvjesni teoretičari smijeha uporno tvrdili. O tome se kompetentna riječ ne očekuje samo od estetičara, koji posebno proučavaju estetiku komičnog nego i od naučnika koji se bave dubinskom psihologijom. Sumorni tonovi preovlađuju u aforističkoj zbirci Trijymfalna kapitulacija. Zato i nije neobično što se ovo djelo završava aforizmom: Još nije vreme da počnemo sve iz početka! A kad utihnu sile destrukcije i nasilja, ostaje da se naprave prvi koraci ka otvorenom i civilnom društvu. Sve ispočetka. To je naša sudbina.

Knjigu Zlo i naopako, 1998. godine, Milivoje Radovanović je posvetio "moćnom primitivizmu" i provincijskom kabadahiji, predsjedniku opštine. On je sve/ a nije samo ono/ što jeste. Kad je to tako, a tako jeste, onda je teško i govoriti o mentalnim i moralnim svojstvima takvog čudovišta. Ko su oni što to ne primjećuju? Radomir Konsatinović bi ih svrstao u čudovišta. "Stvar je u tome što je takav gosa postao narodni idol. Vlast ne samo kvari čoveka, ona ga poništava. Ali, kad se ovakvom moralnom lešu pridruži podanički mentalitet koji Radovanović ubedljivo daje na primeru jednog srpskog gradića, onda ne treba da se čudimo što je ova knjiga i više od satire - umetnički dokument našeg državnog, društvenog i opštenarodnog propadanja", piše Vladimir Jagličić. Ponovo su se aforizmi srećno uklopili u prošireni narativni iskaz, u oblikovanje jedne paradigmatične teme. Da bi obezbijedio alibi, na samom početku ove knjige, autor je zabilježio: Ne odnosi se na Njega/ A svaka sličnost sa Njim/ Nije slučajna. A nije nimalo slučajno ni to što se na njenom kraju nalazi i ovaj zapis: Onaj koji je ovo napisao/ Nije vam sve rekao/ Jer da jeste/ Ne biste mu verovali. Da ne bismo vjerovali grdno se vara naš aforističar.

Ovdje se odavno neprestano događaju čuda naopakog i neprihvatljivog obezvrijeđivanja života. To nam je Radovanović uvjerljivo pokazao u novoj zbirci aforizama pod naslovom U ime naroda, 1999. godine. Kad stvaralačka ličnost, advokat i umjetnik, ovako naslovi svoje djelo u tome ne bi trebalo vidjeti bilo kakvu slučajnost ili proizvoljnost. Iz proživljenog i gorkog taloga iskustva, u kome je nadmoćnost zla nad dobrom više nego očigledna, aforističar razotkriva da se u političkoj zajednici uspostavlja "zakon" odmazde kobajagi u ime naroda. Budući da je pronikao u duh obmanjivačke i smrtonosne politike, Milivoje Radovanović je jasno oblikovao svoje alternativno i kritičko stanovište: Volja naroda može se promeniti samo presudom u ime naroda. Kad je sebi razjasnio šta nam se događa i kad se domogao čvste tačke oslonca, autor je uvjerljivo pokazao da je ovdje najviše prisutno ono što je najmanje očekivano i da je moguće ono što je najmanje moguće u civilizovanom svijetu. Ono što je sa stanovišta ovdašnje prizemne i pragmatske politike cjelishodno, najčešće nije ni racionalno, ni logično, ni moralno. Tamo gdje preovlađuju nastojanja za represivnom dominacijom beskrupolozne vlasti i gdje vlada pustoš žestoke diktature nije mogućno ni govoriti o demokratiji, a kamoli uspostavljati je. Nikome nije sada do demokratije, osim narodnim neprijateljima. I same neadekvatne aspiracije u posedovanju vlasti mogu postati remetilački faktor u ostvarivanju demokratskog društva: Demokratije nema zato što svi hoće vlast. Kad nema političke razložnosti i normalnog opstajanja u vlasti, a naročito kad se u ljudi od vlasti probudi najgora i najtamnija strana njihove ličnosti, kad ih obuzme autokratska strast, već su na djelu ozbiljne opasnosti za uspostavljanje demokratije i demokratske procedure. Prividi simulacije ne mogu prikriti suštinsko obezvrijeđivanje demokratije: Da bi vođina reč bila zakon mora da prođe kroz sve demokratske institucije. Kad je sve podređeno vođi i njegovim ničim ograničenim moćima s valjanim razlozima slijedi već dosadna priča o politici kao sudbini: Narod koji ima ovakvog vođu može slobodno da se prepusti sudbini. Tada već imamo situaciju o kojoj govori Margaret Jursenar kad kaže da su ludaci oni koji sve drugo podređuju sebi. Zato se ovdje čine mogućim sva rješenja prije nego demokratska. Demokratija je u dubokoj "latenciji".

U ozbiljnom dijagnosticiranju našeg košmarnog i patološkog društva, s obzirom da u njemu već duže vremena vlada ekstremno ponašanje - haos i nasilje, satiričar ide do kraja. On razotkriva i psihologiju i patologiju narodnih "usrećitelja". Pobedonosno smo prešli put od pravednog rata do mira koji nema alternativu. Odgovor na folklorno - mitomansku ikonografiju, koja je nastajala na temelju zastarjelog društva i njegovih zabluda, aforističar obznanjuje u jednostavnom ironičnom iskazu: Nebeski narod se iz taktičkih razloga spustio na zemlju. Ali i tada se narod nije oslobodio mentaliteta samodovoljnosti. Tu se i ubjeđenje uspostavlja kao "nekritičnost" i kao "nedodirljivost". Aforističar će u više svojih refleksija pokazati duh autizma i zatvorenosti: Da nije nas, ko bi se suprotstavio celom svetu. Nije izostalo ni osjećanje grandomanije. To osjećanje je vodilo do apsurdnog mišljenja: Za spas čovečanstva, ratovali smo protiv celog sveta. Kad smo tako žalosno daleko od moderne političke zajednice, u čijim bi temeljima bila slobodna i kritička javnost, s lakoćom i dolazi do krivotvorenja slike stvarnosti. Zato je i mogućno da predstava o stvarnosti i sama stvarnost budu u potpunom nesaglasju, u drastičnom razilaženju. To će aforističar uvjerljivo pokazati na primjeru kosovske tragedije: Kosovo je unutrašnja stvar Srbije. Međunarodne snage su ovde samo fizički prisutne. Aktivno zaslijepljivanje masa proizvelo je mistifikacije, koje su poništavale mišljenje, razloge i razložnost. Nesvjesno, izgleda, postoji odbrambeni mehanizam, koji se može označiti kao: ne željeti znati. To je već nesklonost istini: Mogli smo još da izdržimo bombardovanje. Pesma bi nas održala. Na tumačenje po kome je kapitulacija, zamislite, predstavljena kao pobjeda, kao i do sada, kao i uvijek, satiričar je ovako odreagovao: Da smo se borili do kraja, možda ne bismo pobedili. U "pobjedničkom" rezonovanju trebalo bi prepoznati ne malo, nego mnogo nesporazuma sa sobom i sa svijetom.

U stvaralaštvu Milivoja Radovanovića teško je razdvojiti žigosanje od ismijevanja. Uz ismijevanje ide karikaturalna stvarnost, a uz žigosanje mentalna i moralna zapuštenost. Aforističar nemilosrdno skida maske sa svih obrazina, sa svih mračnih spodoba. On se osobađa i dekora i kulisa pomračenih balkanskih prizora. Njegova kritička misao, koja se odenula u obličje ironije, nema nihilističko usmjerenje, niti negatorski karakter. Ona razotkriva evidentno etičko i političko propadanje našeg društva. A naša država djeluje kao vozilo koje može svakog trenutka da stane. Oštroumni umjetnik takav prizor nije mogao da ne vidi a još manje da previdi u satiričnoj obradi. Njegove refleksije svjedoče i o dubini posmatranja naše haotične stvarnosti ali i misaonom preispitivanju vlastite vizije svijeta.

Ratko Božović

Aforizmi u izboru Ratka Božovića

nazad