Bez maske

Maske

U vrijeme ideološkog monizma, naši satiričari, često su stvarali i aforizam. Po pravilu, njihove su kreativne preokupacije bile i šire od umjetnosti aforizma, a to, opet, ne znači da je ova mini književna forma za njih bila marginalna. Naprotiv. U čitavom njihovom stvaralačkom pregnuću živo je pulsirao subverzivni duh aforizma, a često je i dominirao aforizam u kristalnom obliku. To je važilo i za Vladimira Bulatovića Viba i za Dušana Radovića i za Branu Crnčevića i za Matiju Bećkovića i za Milovana Vitezovića. Još krajem šezdesetih godina, po žestini nepristajanja na duhovnu, političku i moralnu degradaciju političke zajednice isticao se i danas neumorni Rastko Zakić, koji je, do današnjeg dana, ostao vjeran umjetnosti aforizma. Osamdesetih godina, Aleksandar Baljak se oglašava isključivo aforizmom. Njegovi aforizmi od toga vremena do danas predstavljaju snažan kritički udar na strogo kontrolisanu, zatvorenu i dogmatsku javnost. Posljednjih godina, kada je kriza nemilosrdno uzimala danak državi u krizi bez premca, pojavila se plejada aforističara, britkih i nepomirljivih kritičara haotične stvarnosti i satanske strane ljudske prirode. Oni nijesu pristajali na državu bez identiteta niti na neslobodnu javnost, pa su, zato, zajedno sa svojim prethodnicima, postajali graditelji slobodne javnosti i slobodnog mišljenja. Naši aforističari bili su opsjednuti političkim ludorijama i brutalizacijom političkog života. Njihove žestoke "replike" nemilosrdno su pogađale politički stereotip. On se bio uveliko ustalio. U oštrini kritike vladajućeg režima isprednjačili su pripadnici Beogradskog aforističarskog kruga. Raša Papeš - čija je knjiga Maske likuju, objavljena 1997. godine - spada u najlucidnije stvaraoce ove grupe umjetnika. 

Svoj mislilački nespokoj Papeš je iskazao u refleksijama o našoj državi kao mjestu negativne utopije. Ta utopija već se dogodila. Dogodilo se to što je Orvel predviđao da će se dogoditi: "Ako hoćeš sliku o budućnosti, zamisli jednu čizmu kako gazi ljudsko lice - večno." To je slika i naše države - u kojoj se sve našlo na strmoj ravni propadanja. Registar tog propadanja nadrealan je. Slika stvarnosti osjenčena je sivom i crnom bojom. I beskrajnim falsifikatima. Na njoj su ucrtani znakovi umiranja istine i usahnuća čovjekove slobode. Autor kultne knjige Ribari ljudskih duša, Đuro Šušnjić, lucidno je u spisu Orvelijana prikazao nevolje u definisanju stvarnosti: "Razumevanje stvarnosti potiskuje se u korist vladanja stvarnošću: ljubav prema istini ustupa mesto volji za moći! Mas-mediji svakodnevno objavljuju interese vladajuće grupe kao jedinu istinu društva. Više nije važno kakva je stvarnost, ni da li ona postoji u obliku sna ili jave, jedino je važno da njome može da se vlada po svojoj volji i bez pomoći istine. To je danas jasna i prosta politička istina, ako u političkom životu uopšte ima istine. Onaj ko drži moć i vlast, ko kontroliše sredstva masovnog opštenja, ko ima povlašćen pristup podacima, i ko poznaje tehnike ubeđivanja, taj može da ubedi bilo koga da misli i uradi bilo šta." Naš aforističar je na tragu iste ideje samo što je on oblikuje u duhu svog specifienog tipa stvaralaštva i svoje osobene vizije svijeta: I bi potop, ali to se vešto krilo da ne bi procurilo u javnost. U vrijeme kad je ta vijest postala svudprisutno saznanje, aforističar je odreagovao na ovaj način: Zar baš sada da nam se dogodi kraj dvadesetog veka kad se nalazimo na samom početku! Kad nam je sve krenulo đavoljim putem i kad je zlo dobilo primat nad dobrom - sve se kretalo kao ubrzanje istorije, koja se više ne može ni pojmiti ni slijediti. Sam početak sunovratnog istorijskog zbivanja bio je apsurdan: Očekujemo da za našu borbu protiv svih svet pokaže malo više razumevanja. To bi trebalo da bude nastavak predhodnih skoro šest decenija uništavanja državnog identiteta i nacionalne samosvojnosti. Za bilo kakvo razumijevanje velikog svijeta za svijet koji pluta po balkanskoj baruštini uveliko je kasno. Kasno je pored ostalog i zbog argumentacije na kojoj Žan Bodrijar insistira: "Maskirana društva (komunistička društva) su demaskirana. Kakvo je njihovo lice? Što se nas tiče, mi smo odavno demaskirani i više nemamo ni obrazine ni obraza. Mi smo takođe i bez pamćenja. Došli smo dotle da tražimo u vodi pamćenje bez tragova, to jest da se nadamo da je još nešto ostalo čak i kad su molekularni tragovi iščezli." Sve je to još dramatičnije kada se zbiva u "zadihanom" vremenu koje se nije oslobodilo opsjenjivačkih mitomanija, golemih izmišljotina i poluzaborava ili zaborava prošlosti.

Neumne ambicije, male umne snage i bezobzirnost vladajućih moćnika, uveli su zajednicu u pogibeljnu zbilju, u istorijski sunovrat. Zato je Papeš, na početku svoje knjige, zapisao: Biće saslušana crna kutija. Neka se čuje glas naroda. U stvari, u njegovoj knjizi Maske likuju, obznanjuje se sadržaj naše "crne kutije". A tamo je zabilježena naša nedavna usudna prošlost ali i naša karakterologija. Aforističar se nije nikom ulagivao niti prilagođavao. Bio je vjeran svom mišljenju i svojoj viziji svijeta. U njegovom djelu ruši se mit o nebeskom narodu i njegova simulantna politička maskarada. Da bi sve bilo do kraja otvoreno nije bila dovoljna samo dijagnoza nego i ironizacija ideološke i etničke zaluđenosti. A satiričar se našao u čudu kad mu je postalo jasno da sve što se dešavalo u stvarnosti, u kojoj je sve što je apsurdnije i iracionalnije, u stvari, bilo istinitije. Tako čitamo: Jugoslavija je morala da se raspadne da bi Srbi mogli da je sačuvaju. A pošto narod, ipak, nije obogočovječena apstrakcija, on se preporučio svojim "vrlinama": Ovaj narod je odabran da trpi. Nije svako dorastao tako ozbiljnom zadatku. Naš svijet je svoj mazohizam, svoje mentalne i mentalitetske izopačenosti, doživio kao vrlinu, kao nesebičnost: Nigde nas nema. To nijedan narod ne bi izdržao. Papeš, zbog toga, pokušava da stigne do kolektivnog "mi" i nastoji da ruši iluzije bolesnog uma: Ne bi nas otadžbina ni zvala da nismo zreli za ludnicu. Možda je ovaj aforizam i najuvjerljiviji iskaz o posrnulom kolektivitetu. To je refleksija o sunovratu zajednice do patološkog obzorja, do socijalnog i političkog ekstremizma, do mentalne prostitucije, koja pripada mutnoj psihopatologiji. Samodopadljiva vladavina prvog lica množine postaje gotovo kolektivni fetiš, kuća "spasa" - uvod u nekritičko mišljenje. Iza "magnetičnog" mi skriva se mentalitet podaništva i autoritarne frustracije. To obezličavanje, čovjeka u politici ostavlja bez sopstvenog lica i bez vlastite ličnosti. Sve se okrenulo naopačke. U našim bajkama svaki kraj je moguć jer je crvenkapa gladna kao i vuk. A kad je rat, kao brodolom, došao umjesto politike, njegovi učinci, monstruozni, nijesu stizali ni do moralnih obzira ni do kritičkih opservacija. Umjetnici Beogradskog aforističarskog kruga, u tom pogledu, bili su markantan izuzetak u odnosu na gotovo sve stvaraoce kobajabi patriote. U tom odnosu iskazivala se čvrstina njihovog karaktera i snaga kritičkog erosa. Jedan od najžešćih kritičara ratnog zločinstva svakako je Raša Papeš. On zločince ne osporava ni kao moralizator ni kao sudija. Aforističar ih smatra žrtvama smrtonosne političke igre. Zato ih i prepoznaje kao igračke zlog vremena. A tamo gdje se ne igra svoja igra, igrač se udaljava od sebe sama. On tada gubi individualitet i personalitet. Njegovo lice, s grčevitom i obezličenom grimasom, postalo je najgrotesknija maska.

Ne zaboravlja satiričar ni tamne sjenke čovjekove prirode i njegove neiscrpne destruktivnosti. Papeš nije samo ironičan nego i sarkastičan. Prekomjernost zla i destruktivnost učinaka politike, navodili su aforističara da se ne zadržava ni na aluzijama i ni na alegorijama već da svoju jetku ironičnu misao i satiričnu direktnost oblikuje kao invektivu. Kod njega nema blage ironije. Kako bi i bilo kad je u pitanju ironija pobune! Duh sarkazma dio je satirične ubojitosti i poruge ali i značenjske polivalentnosti: Oni koji nisu spremni na žrtve, izgubiće glavu uludo. Tu su i nemilosrdni podstrekači ratnih čuda i ratotvornih bestijalnosti - patrioti: Patriotske snage trijumfuju gde stignu. Tu će se kasnije formirati otadžbina. Razobličavanje bezumlja kod ovog autora nije nikad samo politički problem već uvijek i etičko pitanje. A cinizam bezobzirnih posljedica fantomske politike otkriva zaludnost i surovost ratotvoračkih tragova: Identifikacija žrtava nije neophodna. To bi moga biti svako od nas. Ratna stvarnost, koju su proizveli mozgovi koji ne misle, pružala je snažne podsticaje za surovosti ismijavanja i crnohumorni iskaz: Vratiće im njihove izvađene oči. Neka i sami vide da mi nismo takvi kakvim nas prikazuju. Aforističar je progovorio kroz dželatovu mračnu i okrutnu pomjerenost, kroz njegovu psihologiju zločina: Koliko sam civilnog stanovništva uštedeo, a to mi je sada mrtav kapital. Rat koji je poremetio životne tokove i smisao opstanka pomračio je i stanje poslije rata - vrijeme kobajagi mira. Rat je okončan sklapanjem bratoubilačkog mira. Realnost trpljenja i ubogost egzistencije prelaze granice podnošljivosti. Identifikacijom preživelih nepobitno je utvrđeno da oni nemaju nijedan razlog za život. A ponavljanje zločinstva, kao varvarskog nasilja, temelji se na nevolji ponavljanja istog kao istorijskog usuda: Oni koji nisu okrvavili ruke mogu slobodno da se vrate. Biće im pružena još jedna šansa. Nije u pitanju autorov antropološki pesimizam nego realističko prepoznavanje nepodnošljivih sila razaranja u našem zastarjelom društvu, koje opstaje u dinamičnom i bestijalnom nasilju.

U "crnoj kutiji" našlo se kazivanje o princu tame, o vođi "zavođi" i "zavađi". Prethodna priča, bez njega, bila bi nepotpuna, utoliko prije što je njegov udio u sveopštoj destruktivnosti zaista impozantan. Zato Papeš piše: Vođa bi morao da razmisli kako sebi da stane na put ako hoće negde da nas izvede. Aforističar se podsmijeva osionom i autoritarnom gospodaru ljudskih života: Vođa je veliki demokrata. Neverovatno je šta on sve sebi dozvoljava. Autor se zbog toga i boji da će političar, koji je drastično zloupotrijebio i pravo i vlast, postati dio opterećujuće budućnosti: Plaši me i pomisao da bi on mogao da odjaše u legendu. To bi i konja ubilo. Da ne bismo našeg čitaoca navodili na mračne misli i bespomoćnost osjećanja prekidamo priču o usrećitelju nebeskog naroda. Ali ne možemo da ne podsjetimo na još jednu refleksiju našeg satiričara, koja se odnosi na narod, koji nije mogao da se pridruži sistemu vrijednosti savremenog svijeta: Nebeski narod je na dnu. Dokazuje svetu da mu je zemlja iznad svega. Opterećenja tradicionalističkim mitom patrijarhalno - plemenske zajednice kao da su se uklapala u obmanjivačku "viziju" totalitarnog društva.

U djelu Raše Papeša određena je tačka sa koje autor posmatra naše zastarjelo društvo. Trebalo bi, zato, zastati pred njegovim aforizmom: Ili će nas biti ili ćemo biti takvi kakvi jesmo! Braneći ne samo slobodu življenja nego i slobodu stvaranja, Papeš je svojim viđenjem represije neprestano aktuelan, a naročito ovih sumornih dana kad je diktatura silovito zakucala na naša vrata: Cenzoru koji čita misli nije potrebna knjiga pisca. Dovoljna mu je glava! Užasnut vremenom u kome vlada sunovrat vrijednosti, obezličenost postojanja i čovjek bez svojstava, aforističar ne pristaje na takvo vrijeme: Neću da budem glasnik novog vremena! Nisam ja mutav! Raša Papeš je skidao maske s lica podstrekača okrutnosti ljudskog i političkog razvrata. Ne znam da li se aforističar svojim lucidnim refleksijama iznenadio, ali je sigurno da će iznenaditi svoje čitaoce i da će ih izvesti iz umrtvljujuće ravnodušnosti. A to što u njegovom aforizmu nema umirujuće misli i utjehe - sigurno ga ne bi trebalo kriviti. Mnogo je važnije što je Raša Papeš, kao rijetko ko u našoj satiričnoj misli, izvrgao ruglu i podsmijehu - duhovito i pronicljivo - glupost i hipokriziju svijeta koji je obolio od oholosti i zaborava.

Ratko Božović

Aforizmi u izboru Ratka Božovića

nazad