Bez maske

Paradoks

Markantno ime Beogradskog aforističarskog kruga, Milan Beštić, kao da se od svoje pojave u književnoj javnosti pridržavao savjeta, koji je, još sedamdesetih godina, uputio mladim piscima Danilo Kiš. Njegovim sugestijama da svoj govor ne zagade jezikom ideologije i da se čuvaju onih koji "nude konačna rešenja" priklonio se izgleda i naš aforističar. Već u prvoj knjizi Cvrčak svira himnu, koju je objavio 1990. godine, Beštić ispoljava sposobnost da se dosjetkom usprotivi ideološkom stereotipu i da odgonetne utvare haotične stvarnosti. Tada uveliko oblikuje svoj "imidž" umjetnika, koji je gotovo opsjednut aforizmom kao kratkom književnom formom. On je njom nadmoćno ovladao. I ostao joj vjeran. Njegov književni prvjenac ovako je propratio Aleksandar Baljak: "Milan Beštić, uprkos našoj epskoj tradiciji, suvereno vlada kratkom formom. Na hiljadu i jedan način ume da ispriča rečenicu. Kad čitalac, ma i na trenutak, pomisli da je prozreo njegov metod građenja humornih efekata, on ga novim obrtima iznova uveseljava. Beštić često menja ugao posmatranja, a kada je to nužno, razume se, menja i mesto boravka. Svojim romanima u par reči, kratkim pričama bez naslova, mini-dramama, minijaturnim poetskim pamfletima, dramatizovanim mislima, jednostavnim a višeznačnim, sažetim a sveobuhvatnim, Beštić se nametnuo kao izraziti predstavnik već u svetu čuvenog Beogradskog aforističarskog kruga". I Milovan Vitezović je zapazio da je Beštić superiorno ovladao umijećem tvorenja aforizma i vještinom upotrebe "stvarnosnog paradoksa". Zanimljiva su i druga Vitezovićeva zapažanja o našem aforističaru: "Poneki aforizmi imaju dozivnu intonaciju. Ispisani su kao vapaji poziva narodu i društvu da se dozovu sebi i svojoj pameti. Pamet smo prosuli u svet, a mi smo u zemlji ludosti gde nas glas razuma još uvek čudi. Međutim valja priznati da je decenijama retki glas razuma bio glas satiričara. Aforizmi su se kao igle ubadali u uši za demokratiju nagluvog društva. I za ovo vraćanje razumu, bez obzira koliko je, među prvima čast pripala satiričarima - aforističarima. Tu čast deli i Milan Beštić". U središtu njegove stvaralačke preokupacije, kao i kod drugih pripadnika Beogradskog aforističarskog kruga, situiran je politički aforizam. Taj aforizam, individualizovan i proživljen, oslobođen je i tradicionalističkog i moralizatorskog htijenja. On je poprimio svojstva i modernog mišljenja i modernog iskaza. U taj iskaz "ukomponovana" je ironijska iskričavost i diskretni šarm humora.

U zbirci aforizama Cvrčak svira himnu, Beštić opservira konture i krhotine starog ideološkog svijeta. Taj svijet je već od osamdesetih godina upadljivo gubio ne samo primat nego i tlo pod nogama. Poluvjekovni jednopartijski poredak dovršavao se sa silama destrukcije i razuzdanosti. Aforističar je zapisao: JAUK KOMUNIZMA KRUŽI EVROPOM! A to šta će se sa komunizmom dogoditi, satiričar je, izgleda, anticipirao aforizmom, koji se nalazi na prvom mjestu u njegovoj knjizi: PLAN PORINUĆA JE PREMAŠEN. BROD JE POTONUO. On i ne želi da se previše bavi propalim "projektima", ali nastoji da se odredi prema veoma neoređenom i dramatičnom međuvremenu, prema periodu koji je uslijedio od vremena prošlog do vremena sadašnjeg. I ovdašnjeg. To je vrijeme velikih očekivanja, ali i velikih zabluda i iracionalnih raskola. Temelji stare države ljuljali su se, a zajedničko zdanje pokazlo se, namah, sklono padu. Put kojim smo gotovo pola vijeka išli bio je pogrešnog pravca i nesrećna smjera. Stvarnost je pokazala da taj put ne valja, da ništa ne vrijedi. Ako je to bilo očigledno, nije bilo jasno kojim putem krenuti. Zato se aforističar, u stvari, neprekidno pita o sudbini društva, koje se našlo na stazi na kojoj duvaju snažni i vrtložni balkanski vjetrovi. Njegove refleksije indikativne su za nepovoljne istorijske ishode: U AMERICI JE RATOVAO SEVER PROTIV JUGA, A NAŠI KRAJEVI SE PROTEŽU NA SVE ČETIRI STRANE SVETA. A kad je satitičar sebi postavio pitanje: gdje smo sada, on nije morao da se bavi utvarama prošlosti niti virtuelnom stvarnošću, jer se slika realiteta gotovo sama od sebe nametnula. Za našu zajednicu rečeno je da je "bure baruta" na Balkanu, što znači da je u epicentru nasilja, ili da će postati izvor i utoka nasilja. Zato se kao istorijski stereotip nametnula opservacija: Na brdovitom Balkanu sve ponor do ponora. A odmah poslije ove "dijagnoze", slijedi i do kraja geopolitički relevantna opaska: Onima koji prekrajaju istoriju, cilj je prekrajanje geografije. A pošto nijesmo bili raskrstili s golemim iluzijama o našem "posebnom" mjestu u savremenoj istoriji i modernoj savremenosti, dosjetili smo se novih mogućnosti, ovoga puta izrazito destruktivnih: U rušenju stare Jugoslavije preduhitrili su nas Nemci. Od tada se uzdamo u sopstvene snage. Život naš silovan je krutošću političke banalnosti i pomamama nacional-šovinističkog ludila. Politička stvarnost pojavljuje se kao pakleni krug, kao granično područje, kao zona van umnosti i morala. U toj stvarnosti, zbiva se politički život bez identiteta, bez demokratskih temelja i bez političke kulture. Zato je aforističar zapisao: Naš Hajd park: Ko se narodu popne na glavu, može da priča šta hoće. Našu sklonost da duvamo u jedra iskona, da plovimo mistifikovanim daljinama prošlosti i okrenemo leđa savremenosti, aforističar je vidio kao opredeljenje za svijet privida i svijet mrtvih. Još u dvanaestom veku ovde se jelo kašikom i viljuškom, a i danas bi da ima šta. Ne bez antropološkog pesimizma, s namjerom da prevrednuje opše mjesto o ovdašnjem mentalitetu, Beštić zapaža: Komšija želi da mu crkne sused. Manje-više, sve je gore nego što je bilo. Ali nema više ni iluzija da je čovjek bolji nego što jeste.

Liniju demistifikacije i duhovnog otrežnjenja, Milan Beštić slijedi i u knjizi Cvrčak je pojeo mrava, koja je objavljena 1996. godine. Tematski okvir je ovdje znatno proširen, a stilsko-jezičke karakteristike su sa uočljivim rafinmanom. Izrazit tvorački uspon našeg aforističara zapazio je i Vitomir Teofilović: "Slično tematskoj raznolikosti, i Beštićeva poetika je beskrajno razuđena i bogata. U svom aforističkom umeću on primenjuje sijaset stilskih postupaka i čitav registar figura. Mada bi primena tako raznovrsnih izražajnih sredstava mogla da predstavlja pravi vatromet značenjskih i zvučnih efekata, kod Beštića je na delu obratan poetički obrazac, nastojanje da se poruka iskaže što diskretnije, iznutra". Njegove asocijacije na uvriježeno mišljenje, na već uspostavljeni lijeni stereotip, poentirane su humornim ishodištem i lucidnim obrtom. Himna nebeskog naroda: Tamo visoko... Tu je i ironijski diskurs, kojim se nagoviještavaju opasnosti od bukvalnog povratka na herojsko iskustvo iz prošlosti. Obilić je znao kako se pregovara: od učkura do grla bijela! U Beštićevom aforizmu prepoznajemo nesklonost prema prekomjernoj uporebi mita i mitske svijesti: Mit po mit - mat! Njegove crnohumorne igrarije, poslije neočekivanih verbalnih i misaonih obrta, ostavljaju turoban utisak: Gubec je podigao bunu i nije mu pala kruna s glave. Preispituje se i sve što nas je snašlo u našem vremenu, sve što nam se dogodilo kao nasilje bezobzirne istorije: Propuste urbanističkog plana ispravlja artiljerija. U tom duhu je jedna do kraja lapidarna "slika" napravljena od dosjetjivo upotrebljene jezičke dvosmislenosti: Ognjišta se gase paljenjem. Uz ovu paradgmatičnu opasku o ratnim nevoljama slijedi i jedna formulacija, koja se odnosi na ciničnu i lažnu javnost, na prevaru političku, na njenu otužnu demagogiju: Mi u ovom ratu nismo učestvovali. Slali smo vojne obveznike. Rat i sve što ga je pripremalo nije ni moguće jasnije određivati bez masovnih medija. Za mračne političke rabote, koje su uveliko učinjene i koje se uveliko čine, neophodan je medijski mrak. Sredstva za masovno informisanje odavno su pretvorena u najgrublju političku propagandu. Time je oporeknut njihov civilizacijski i demokratski značaj. Nekada su silom osvajali vlast. Nije bilo televizije. A kad se rat završi, kad se u rasijanosti gotovo zaborave individualne tragedije, onda se na sve moguće načine nalaze opravdanja i za ratna ludila i za ratnu tragediju. Nismo mi pred svetom pokleknuli. Mi smo dokazali da se svetu može ugoditi. Ironijski diskurs prati i mirnodopski sistem vrijednosti: Vratili smo se ćirilici jer će nas to približiti Evropi i svetu. A svakodnevlje, u kome su blokirani normalni životni procesi, lišeno je maštolikog "prekoračenja", a pojedinac plovi niz struju kolektivnog beznađa. U egzistenciji bez hrabrosti, strasti i mudrosti, poniženom čovjeku preostali su snovi. Zato je naš aforistièar i zapisao: Spavajte bez brige! Čuvajte se buđenja! Mnogi Beštićevi aforizmu veoma su popularni, pa se često zaboravlja ko im je autor. Takav je i aforizam: Volim seks i rado ga se sećam. On je objavljen u zbirci aforizama Cvrčak je pojeo mrava. U njoj se nalazi i nekoliko, u antropološkom smislu, duhovito formulisanih iskaza. Možda je od njih najuvjerljiviji: Narcizam je čovekoljublje u užem smislu. U šaljivom i ironičnom tonu napravljen je sljedeći aforizam: Teško ga je rotirati. Čigra je to od čoveka. Nije manje upečatljivo "dešifrovanje" čovjekove psihologije u nevolji: Davljenik iskreno svima pruža ruku. Duhovito je "skiciran" i pojedinac, koji se doživljava kao moćnik: Ne mogu da se savladam. Ja sam jak protivnik. Nema kraja Beštićevim dosjetkama i ironičnim obrtima.

Ovaj naš satiričar u stalnom je stvaralačkom usponu. U to me uvjerava i njegov novi rukopis pod naslovom Tako je govorio Pinokio, koji je pripremljen za štampu. On sintetiše autorova i misaona i formalno-stilska dosadašnja iskustva. Tu je crni i humor: Izvadili su mu oči. Sada im je slepo privržen. Nijesu izostale ni aluzije na naše žalosno ubrzanje istorije: Svi Srbi u jednoj državi! Lužički. A očajno gubitništvo, srpsko, aforističar je ovko iskazao: Srbi se vraćaju svojim korenima. Već žive kao u srednjem veku. Tu su i krajnosti i ekstremizam političke zbilje: Ako atentator promaši Njega, pogodiće sve nas. Eho ratne teme ponovo je prisutan: Psi rata vojskovođama su kućni ljubimci. A nagovještene su i "perspektive" ratovanja: Ako se ovoga puta niste obogatili, ne očajavajte, biće još ratova! Prepoznatljiva je aluzija na stanje u našoj zajedničkoj državi: Dva oka u glavi ne vide gde im je glava. Od univerzalnijih meditacija posebno je zanimljiva ova: Mesija koji ima sledbenike nije običan ludak. Čitalac će se, s razlogom, pitati ima li i među nama mesija. Vjerujem da ima. Za ludake sam siguran.

Ratko Božović

Aforizmi u izboru Ratka Božovića

nazad