Bez maske

Podrugljivost

Evo još jednog rasnog satiričara Beogradskog aforističarskog kruga. Po imenu, prezimenu i porijeklu Crnogorac, iz Bjelopavlića, Savo Martinović je iznevjerio svoje preozbiljne zemljake jer se opredijelio za smjehovitog homo ludensa, koji se humorno poigrava sa svima nesklonim samorefleksiji i samospoznaji. I sam se autor našao na udaru podsmješljive žaoke i nemilosrdne podrugljivosti. Tako, niko nije bio izuzet od šaljive i kritičke opservacije. Niko nije bio zaštićen od javnog žigosanja. To je i razlog što se u svim književnim formama, od aforizma i epigrama do romana, jasno prepoznavala misao, koja nije spremna ni da simulira ni da kalkuliše. I u njegovim kratkim formama i onim razvijenijim srijećemo promišljenu odvažnost imenovanja prećutkivanog i potiskivanog iskustva. Nametao se utisak o razložnosti i objektivnosti misaonog pregnuća i kritičke konfrontacije sa donkihotizmom i mistifikacijama udomljenim u stvarnosti. Tačka sa koje se posmatra izobličena realnost bliže je određena filozofskom refleksijom i literarnom imaginacijom. Nije važno šta preteže naročito kad se postiže puna uvjerljivost satiričnog iskaza. Zato Dragoslav Andrić, već u prvoj knjizi aforizama Sava Martinovića - Ništa između - zapaža da je u pitanju takav umjetnik "koji se u svome razmišljanju služi ubedljivim, jakim, jarko izloženim argumentima, te zato i tako lako od nas stvara svoje istomišljenike". Andrić je otkrio kao iznenađujuću vrlinu ove knjige - misaonost kao njenu dubinsku dimenziju, što je prokomentarisao na ovaj način: "A iznenađujuća je jednostavno zato što je takva komponenta aforizma kod nas obično neuporedivo manje zastupljena. Naši se aforističari, gledani u celini, najčešće i najradije služe igrom reči kao osnovnom inspiracijom i alatkom. Kod Sava Martinovića je slučaj obrnut: igrom reči, uz dvosmislenosti koje iz nje izviru, služi se srazmerno retko, a kada je i upotrebi, ona mu dođe više kao dodatna podloga efekta, a ne osnovna ili jedina. Njemu je važnije, i više mu leži, reklo bi se, da svojim satiričnim pogledom prodire što dalje, dublje, i da zahvati što dublje deonice našeg društvenog miljea. U tome pravcu idući, stizao je, po pravilu, do nalazišta s nizom antologijskih otkrića". Od tog vremena, od 1991. godine, kada se pojavila Martinovićeva prva zbirka aforizama, njegovo stvaralaštvo je u stalnom krativnom usponu.

To kako je ovaj naš humorist i satiričar odredio aforizam kao književnu formu govori o njegovoj sposobnosti misaong i teorijskog obrazlaganja svoje dominantne literarne preokupacije. On je umakao i krutom akademskom obrascu i konvencionalnom načinu mišljenja, ali je ostao vjeran svojem duhovitom uopštavanju i samosaopštavanju. Tako logiku apsolutne konciznosti u aforizmu, Savo Martinović vidi kao ozbiljnu i tešku duhovnu vježbu, kojom uspijeva da se kompletan "humorističko- satirični roman" nađe u jednoj jedinoj rečenici. Autor je dao i definiciju svoje omiljene književne forme na takav način što je veoma precizno odredio specifičnost svog književnog iskustva i svoje misaone metode. Dobili smo, eto, promišljeno određenje jednog od najsuperiornijih smjerova u aforističarskoj umetnosti: Aforizam je tačka u kojoj se sijeku umjetnost i filozofija. Poslije ovakvog određenja ove kratke književne forme postaje razgovjetnije zašto je najvažniji "zadatak" aforističara da prevrednuje ustaljeni poredak vrijednosti, a naročito "opštepriznate vrijednosti". Njegova je "obaveza" da uspostavi novu ljestvicu vrijednosti. Otuda je sadržaj aforizma nezamisliv bez preocjenjivanja vrijednosti. Njegova forma oskudna je bez obrta, neočekivanosti, inverzije i antiteze. Tu su i metafora i paradoks, s tim što nemaju smisla ni metafora radi metafore ni paradoks radi paradoksa. Kad je o svemu tome razmiljao, aforističar nije zaboravio ni da se verbalno poigra, pa je rekao da je paradoks radi paradoksa - paradoksalija, a fraza radi fraze - frazeologizam. Polazeći od svojih misaonih preokupacija i svog shvatanja umjetnosti aforizma, on smatra da je tematika aforizma "gotovo isključivo etičke prirode". Po njegovom mišljenu, za stvaranje aforizma "rudnici zlata" su opšta mjesta i gluposti. Martinović je potanko opisao kako nastaje, kako se tvori aforizam. Zanimljivo je njegovo rezonovanje o umijeću oblikovanja aforizma. Da vidimo šta o tome kaže naš aforističar: "A od ideje do aforizma obično je dug put. Pošto se ideja razradi nadugo i naširoko, krešu se riječi, kao grane - dok ne ostane stablo, što je ujedno i bukvalni prevod osnovne grčke riječi aforizam. Postoje i drugi načini. Nekad aforizam padne aforisti kao "tica ćuku". Prije petnaestak godina, da se našalim na svoj račun, meni se to desilo. Moja trogodišnja kćer Kristina je izgovorila: Ko jede - ne boji se gladi. Ja sam to samo zapisao i sebe proglasio autorom". U obrazlaganju svoje metode stvaranja aforizma skrenuo je pažnju na jedno do kraja sporno mjesto u procesu nastajanja ove kratke književne forme. "Igrom riječi do aforizma - takođe je opasan metod. Jer riječ je kao vatra, a s vatrom (i riječima!) ne treba se igrati", obrazlaže Martinović. Poučen narodnom mudrošću, naš autor vjeruje da bi kredo aforističara trebalo da glasi: Od pametnog je dovoljna jedna riječ. Iskustvu plastičnog govora, sugestivnoj poenti ali i pregnantnom iskazu aforističar je bio blizak još od djetinjstva, pa sve do zrelosti. U svom zavičaju, izučio je dobru školu i o umovanju i o lapidarnom kazivanju. Sve drugo - bilo je nadgradnja. Ona je proisticala iz autorove individualne složenosti i bogatog životnog iskustva.

Da će u stvaralaštvu Sava Martinovića kriza morala dobiti dominantno mjesto bilo je vidljivo u njegovoj knjizi aforizama Ništa između. Na njenom čelu nalazimo paradigmatičan aforizam: OD SVIH PRINCIPA OSTADE SAMO GAVRILO. U žestokom osporavanju morala krize i krize morala, autor se nije pridružio vapaju moralista, koji su vjerovali da je u moralnom životu prošlosti sve bilo gotovo idilično. Pod pritiskom totalitarnih ideologija, izgubio se ne samo stari značaj hrišćanskog morala već je dovedeno u pitanje važenje svih oblika moralnog života. I svih etičkih principa. Iz prethodnog ideološkog perioda izašli smo kao invalidi i u moralnom pogledu. Stanje socijalnog nereda postaje nesnosno za moralni način života i njegovo vrednovanje. Pošto je politika postala odlučujuća snaga uticaja na sudbinu svekolikog bitisanja, politički amoralizam prenio se na cjelinu individualnog i društvenog života. Između bezumnog zakona i bezakonja, politički demonizam nametnuo je "zakon" nasilja. KAD STIGNEMO NA CILJ - KAJEMO SE. Tako kaže Martinović. Što je najgore, izgubili smo sposobnost i da se stidimo i da se kajemo. A moralna promjena nije mogućna usred haosa, krize vrijednosti i sveopšte neslobode. Zato pogađa u metu i aforizam: RASPRODAJE IDEALA NEĆE BITI. NEMA KUPACA. Umjetniku je teško misliti o moralu danas i ovde jer ga pritiska osjećanje da je nemoral toliko zacario da se teško usprotiviti nasilju i nad pravdom i nad osnovama civilizovanog postojanja. Sažimajući turobno iskustvo iz nedavne ideološke prošlosti, on će ovako odreagovati: TO MAJKA VIŠE NE RAĐA. NEMA RAZLOGA ZA ZABRINUTOST. Da se aforističar samo šalio nismo morali da čekamo njegovu novu knjigu jer je u već pomenutoj zbirci aforizama zapisao: Kult imamo, a ličnost nam ne odgovara zbog sličnosti. Haos je uveliko postao osnovno obilježje naše svakodnevice. Nezgrapna sredstva u politici vodila su u stihiju i rušilaštvo. A političari malog formata, kakvi na našoj političkoj sceni preovlađuju, svaku politiku pretvaraju u neadekvatan čin, u oblik nasilja. Zahvaljujući njima, politika, kao drevna vještina, pojavljuje se ili kao tragedija ili kao lakrdija. I kad se nađu u istoj ličnosti osrednja pamet i opsednutost vlašću, onda nije moguće izbjeći političke ludosti. Njihovoj mentalnoj strukturi odgovara imperativni stil vladavine, koji se udomljuje u nasilju. Samodovoljnost i oholost vode u neodgovornost. Zato je očekivana reakcija umjetnika: Ovo je sistem po meri čoveka koji nema mere. Antropološki gledano, zbrka je nerješiva i zato što se ne radi samo o porocima vođe već i golemim slabostima političke zajednice, zato se aforističar i pita: Ako je vođ bio slepac, koliko tek narod nije video? Stoga je zastrašujuća slika našeg realiteta, neshvatljiva zdravom razumu, bliska strahotama pakla.

U zbirci aforizama Hazardni rječnik, koja se pojavila 1994. godine, autor nastavlja sa svojim razmišljanjima o političkom zločinstvu i samozaboravu protagonista politke. Stara se priča ponavlja: Oni koji misle, ne pitaju se, a oni koji se pitaju, ne misle. Tamo gde nema trezvenog viđenja stvarnosti jer su prevagu zadobile opsesije i iluzije, mitomanije i manipulacije, teško opstaje bilo koji vid kritike. Zato su kritičke opservacije aforističara, ma koliko se probijale kroz iglene uši, djelovale kao svjetlucanje u mrkloj noći. Politički hazardi i politička gluparenja sačekivalo je kritičko slobodoumlje umjetnika. Pale su maske a ostala su maskirna odela. U međuvremenu nije se dogodila nikakva suštinska promjena jer i dalje niko ne komunicira kao slobodna ličnost već kao maska. Vođa je učinio sve što je bilo u njegovoj moći. Ispunio je sve što nam je obećao neprijatelj. Autor je znao da ne bi bilo fer ne pomenuti i kolektivna "pregnuća", pa ih je istakao: Nama neprijatelj nije potreban. Mi sve možemo sami. Tako se, eto, pokazalo da neprestano postoji ono što je uvijek bilo prisutno: Plitka pamet ima dublje korene. Kao što se vidi, svaki aforizam pogodak je u metu! A meta, ma koliko da je "pokretna" i ma koliko da je prekriva mrak, na njoj je, ipak, stalno vidljiva prljavština, kao atribut sveopšte izopačenosti i gluposti. A aforističaru nije lako da nađe bilo koje humorističko sredstvo kojim bi nadjačao ironijsku boju same stvarnosti. Martinović se dovija, iako zna da je Don Kihot u sudaru s vetrenjačama i da uzaludno udara u kamene zidove ljudskog zla i političkog zločina. On čini ono što je u njegovoj moći. I pored toga što zna da su glupost i zlo neuništivi, autor im se žestoko protivi i podvrgava ih podrugljivoj duhovitosti. To je podrugljivost i bez pakosti i bez mržnje. Martinoviću je važnije da trijufuje duh i duhovitost nego trijumfalizam pobjedništva. Razumjeti životne procese i smjehovitim mislima dodinuti njihovu tajnovitost za umjetnika je uzbudljivo pregnuće. To je naročito vidljivo u Martinovićevoj knjizi epigrama Mrtvi uzao, koja je objavljena 1994. godine. Kao "umiveni i očešljani aforizam", epigram je duhovito stihovan i "urimovan", a stiže da bi pokušao da razveže mrtvi uzao, da razobliči štetočinske predrasude. Ironična žaoka pogađa bolesno tkivo i pored toga što se ono ne može izliječiti. Ponovo autor ne promašuje. Sve što umre - nije živo/ Ko je mrtav - nije Ivo. Tako je prošao nobelovac Andrić. Epigram "Pop" ovako je uparađen: Kroz dubine uma kopa/ pa nad popom ima Popa. A epigram "Dželat" glasi: Život je tako podešen/ dželat je dobar kad je obešen. Kad se umori od sumorne političke zajednice i istorije kao ponavljanja zla, Savo Martinović usmjerava svoju pažnju prema univerzalnim pitanjima egzistencije i prema trajnim vrijednostma. U takvu orijentaciju spada i aforizam: Stanje je takvo da pesimizam više nije mogućan. Univerzalnu crtu ima i tipično "naša" refleksija: Ne mogu oni toliko da nas varaju, koliko mi možemo da im vjerujemo. U krajnostima takvog mentaliteta sadržan je pristanak i na bivši i na sadašnji totalitarizam. 

Kako se od partikularnog iskustva stiže do univerzalnih značenja, autor je superiorno demonstrirao u romanu od priča Saga o Sagu, koji je objavljen 1996. godine. Miladin Vidov Kalezić Sago, iz okoline Danilovgrada, prijatelj je tvorca ovog neobičnog djela. On je Sagovu neodoljivu usmenost pretočio u književno obličje. Lucidni Veljko Radović napisao je da je to "roman o liku" ali i "grupni portret Bjelopavlića". Ali nije zaboravio da kaže da se ovo djelo "nipošto ne tiče samo toga plemena" i da je "izuzetno duhovita razgala". A Matija Bećković kaže: "I u Sagi o Sagu je teško razdvojiti Miladina Kalezića od mitskog Saga. Je li Sago samo jedan čovek ili zbirno ime kakvo je Švejk ili Kerempuh. Ali u crnogorskoj usmenosti zbirnih imena nema, niti ima anonimnih tvoraca. Za sve što je dobro rečeno - zna se i ko je rekao, postoji usmeni autor i njegova autorska prava. Zato se uz svaku dobro skovanu navodi i ime autora taman onako kako se citiraju književni autoriteti". U ovom slučaju, da nije bilo Sava ne bi bilo ni Saga, ne bi ga bilo u ovakvoj verziji. A, opet, da nije bilo Saga ne bilo ovakvog Sava. Ovdje je već teško razgraničiti subjekt književnog djela i njegovog književnog junaka. Na kraju romana nalazimo dodatak, koji je naslovljen: Tako je govorio Sago (a bi i ako nije). Tu ćemo prepoznati i autorovu poetiku: Ljepša je i najgrđa šala od najljepšega ćosanja. Tu je i autorova, a i njegovog junaka, filozofija egzistencije: Život je jagma ili velja utakmica. Prisutna su i uvjerenja, koja, u antropološkom pesimizmu, idu do surovosti: Zla nema samo tamo, đe ljucka noga nije kročila. Moralno opredjeljenje očigledno je nastalo na izvornom iskustvu prošlosti, na izvorima ljudskosti: Njemu je drob prije obraza. Nijesu izostale ni crnohumorne meditacije: Groblje je veliko počivalo. A da se ne bi zaboravilo gdje se radnja događa, da se ne previdi socijalni kontekst, aforističar zapisuje: Svemu ima kraja samo ovome nema. Nema kraja ni ovim duhovitim replikama književnih dvojnika.

Stvaralački uspon i snagu kreativne polivalentnosti Sava Martinovića potvrđuje i njegova nova knjiga aforizama Puna kapa. Do kraja prečišćena kratka književna forma nastajala je prevashodno na relaciji Logos-Polemos. U njoj se ukršta individualni i kolektivni plan, individualno i kolektivno iskustvo. Ima se utisak da je autor neprestano na osmatračnici. On izgleda najprije zapaža pluralitet i raznobojnost stvarnosti, a potom o njoj meditira da bi je misaono razložio i adekvatno imenovao. To čini ponajviše stoga da bi izbjegao lakoću pojednostavljivanja i očekivanost stereotipa. Zato svaka njegova refleksija, i pored hiperboličnih transformacija, može biti potkrijepljena dokazima iz realnosti. Kad je trebalo stići do samorazumijevanja, autor kao da je polazio od proročanske zapovijesti: "Upoznaj samog sebe". Za ovu priliku, s razlogom, ostavljen je po strani Sokratov odgovor: "Znam da ništa ne znam." U djelu Novele o Novelji, Savo Martinović je u formi poslovice i sam daje odgovor o samosaznavanju: Ko vidi sebe - vidi daleko. U knjizi Puna kapa naš umjetnik uporno traga za suštinom samorazumijevanja. Njegove refleksije o tome oblikovane su u ironičnom iskazu: Toliko sam lud da mi sve izgleda normalno. Stvarnost u kojoj je sve naopačke i sve pomjereno do apsurda, grdno je postradalo i čovjekovo biće. Satiričar se s tim ne miri: Ne budi kakav nisi makar bio kakav si! U nas se očigledno dogodio prelaz od ideokratije na idiokratiju: Naša stvarnost je plod nečije pokvarene mašte. U toj stvarnosti sve je toliko loše da ne može da se loše ne svrši. To je ona društvena situacija, koju Hana Arent formuliše kao totalitarnu dominaciju, koja u sebi nosi klicu sopstvenog uništenja. Teror laži i politički autizam postaju transmisija arhaične zatvorenosti i golemih zabluda: Ako je verovati zvaničnim medijima, kanalizacijom teku med i mleko. Potpuni slom ljestvice vrijednosti, haos i nasilje dovode do drastičnog preokreta i distorzije: Na društvenoj lestvici se najbrže napreduje ako se krene iz podzemlja. U ovoj zbirci aforizama, čitalac će naći pregršt ironičnih domišljaja ovoga tipa: Policija nam nije spala tako nisko da se obračunava s podzemljem. Posebno mjesto u ovom Martinovićevom djelu zauzela je kritika našeg teško podnošljivog mentaliteta: Kad stigne prvi na cilj, Crnogorac očekuje da ga nose počasni krug. Pošto se primitivna svijest povampirila, satiričar je nastojao da pokaže da ona nije i danas prisutna zato što je vitalna, nego zato što je neprevladana: Srbi i Kelti nisu bili braća. Nema dokaza da su se među sobom ubijali. A na kosovsku tragediju aforističar se ovako osvrće: Ne žalite za Kosovom! Nama Kosovo ne gine. Nema kraja samozavaravanju, mistifikacijama i iluzijama: Neprijatelj može da misli šta hoće. Ali, mi smo na Kosovu dobili i drugu bitku. Besmisleno je više nabrajati! Sve to djeluje začuđujuće, a zakasnela upozorenja su glupa, zapisao je Ginter Anders u čuvenom djelu Zastarjelost čovjeka. Polazeći od njegovog iskustva o zastarijevanju formi života, nećemo pretjerati ako kažemo za sebe da počinjemo da ličimo na arheološke iskopine.

Naš aforističar nije ostavljao svoga čitaoca tamo gdje se horizont zatvara prema smislu, gdje se ukida modernitet. On je nastojao da ga duhom i lucidnošću ozari u susretu sa svijetom koji nije bolesno politizovan, a bespomoćan. U takve aforizme, makar u antitezi, spadaju refleksije o šahu. To su pravi medaljoni, a sačinio ih je satiričar koji je šahovski publicista i nosilac šahovske titule. Njegov negativni junak - pacer situiran je sa višeplanskim značenjem, tako da se njegovo određenje odnosi i na životnu i šahovsku igru: Lošem potezu pacer ne može da odoli. Pošalio se autor uvjerljivo sa ovom preovlađujućom "figurom" sveopšte prosječnosti, sa uzaludnom ambicijom koja postoji svugdje: Pacer nepogrešivo vuče najgore poteze. A da suštinski i ne zna šta čini i šta je učinio, svjedoči i ovaj ironični iskaz: Pacer poslednji sazna da je dao mat. Kao i drugim aforizmima, kao što se vidi, autor skida maske obmane. Njemu je svakako neprihvatljiva gluma srećnih trenutaka kad su ljudi namagarčeni u poništenoj stvarnosti. 

Najposlije, dođe mi žao što se mora privoditi kraju ovaj susret sa Savom Martinovićem. Piscu ovih redova posebno je draga autorova dobronamjerna podrugljivost i pobunjenička satirična energija. Poistovjećivanje estetskog i životnog doživljaja prati promišljenost i odvažnost imenovanja ironičnih formi. A njegov prepoznatljiv humorno-satirični rukopis, misaoni i vrcavi ironijski duh, bogatstvo metafora, blagotvorni sarkazam - razlozi su više za aktivno iščitavanje umotvorina ovog našeg originalnog i inventivnog aforističara.

Ratko Božović

Aforizmi u izboru Ratka Božovića

nazad