|
Bez maske
PREDGOVOR
Kada mi se prebaci da sam dvosmislen,
riječ je upravo o tome da sam nedvosmislen.
Stanislav Ježi Lec
Knjiga Bez
maske prirodno se nastavlja na djelo Sedmorica
iz Stradije. Odlučio sam se za ovakav izbor i zbog
kreativne vrijednosti ovdje prisutnih aforističara ali ne
manje i zbog njihove tematske usmjerenosti ka zlu i destrukciji
u politici. Tako je uspostavljen kontinuitet i sa prethodnicima jer su već tri decenije naši aforističari, sa
nejednakim intenzitetom, u različitim okolnostima, tvorili
satirične igrokaze i obznanjivali svoj pogled na političku
zajednicu i državu u kojoj je najprije vladao okamenjeni
monistički poredak, a onda je došlo do njegovog urušavanja,
ali i do sveopšte krize, kojoj se, evo, ne vidi kraj. Ponovo su
na okupu pripadnici Beogradskog
aforističarskog kruga sa svojom satiričnom refleksijom.
Priznam da nijesam bio previše opterećen izostavljanjem
vrijednih i meni dragih aforističara jer su i oni predviđeni
da se nađu u knjigama, koje namjeravam, uskoro, da objavim. Ni
ranije, ni sada, nijesam imao namjeru da, između odabranih
aforističara, uspostavljam bilo kakvu hijerarhiju.
Neću da krijem: bavljenje stvaralaštvom naših aforističara
gotovo me je preporodilo. Ne znam da li pretjerujem kad tvrdim
da su me u velikoj mjeri spasili od depresije, u koju sam polako
ali sigurno tonuo. Oni su me podučili da je besmisleno previše
ozbiljno shvatati svijet političkih demona samo zato što
simuliraju ozbiljnost. Zadovoljstvo koje mi pričinjava susret
sa duhovitom literarnom gimnastikom aforističara teško se može
uporeivati sa bilo kojom drugom igrom duha. I kad u njihovim
aforizmima i nije bilo velikih otkrića bilo koje duhovnosti i
humora. Dovoljno da se umakne stanjima apatije.
Znam da aforizam, kao kratka forma, nije na velikoj cijeni kod
jednog dijela književne kritike. To je jedan od razloga što se
i našla na margini književnog života kritike. A meni se čini
da aforizam može da privuče, uslovno govoreći, i
tradicionaliste, kojima je bliska poslovična narodna mudrost,
baš kao znatiželjnike vremena sadašnjeg, čijem senzibilitetu
ne odgovaraju rasplinute i sofisticirane književne tvorevine.
Ironija i samoironija, proplamsaji duhovitosti, suverena
vladavina dosjetke i smjehovite provokacije javljaju se kao
obnova volje koja je bila ozbiljno skrajnuta i pokolebana.
Siguran sam da su ovi naši, i u svijetu poznati, satiričari
najbolje što nam se dogodilo u vrijeme naše besprimjerne krize. Vjerujem da je ovdašnji aforizam i postao specifičan
svjetski fenomen i zbog stvarnosti koja je izmicala bilo kojem
bližem i pouzdanijem određenju. U njoj su suvereno vladala
ekstremna ponašanja i patološka isključivost. Svakako nije
bilo lako biti ni dopadljiv ni duhovit iznad socijalnog
ponora. Aforističari su zahvaljujući darovitosti i savjesti,
uspijevali da ironijski razobličavaju posrnuli svijet
politike.
Umjetnici, koji su se našli u mojim knjigama, u stvari,
nastavljaju zmajevsko-domanovićevsku tradiciju. Više od
toga, oni su nasljednici Stanislava Ježi Leca. Ako se po
svaku cijenu nastoji ostvariti višesmislenost, ako je najvažnije
da se misli gospodski očešljaju - onda će izostati britka
kritička riječ i satirična ubojitost. Bez žestoke kritičke
subverzije, aforizam, čija je temtska preokupacija politički
demonizam, jednostavno je zanemarljiv. Kad se želi zaobići
mnogosmislenost, a nastoji izbeći pojednostavljivanje,
neophodno je aforizam do kraja precizno oblikovati. Moji
izabranici najčešće u tome i uspijevaju. Štaviše, oni
stvaraju ne samo kreativno nadmoćan i misaono zgusnut nego i
dinamično podsticajan aforizam, prikladan i za čin njegove
recepcije. Aforizam je usmjeren tako kako o Lecovom stvaralaštvu
razmišlja Gabrijel Laub kad tvrdi da "aforizmi ne samo da
čitaocima postavljaju zahtijeve, oni im se obraćaju, agresivno
i neodbranjivo zbog svog izbrušenog vrha, iznenađujućih
tokova misli, svoje duhovne ubojitosti." Bez konteksta,
bez kontekstualne stvarnosti, teško je prihvatiti i razumijeti
ovu kratku formu. Što je najgore, trajanje aforizama povezano
je sa iskustvom o stvarnosti u kojoj su oni nastajali, sa
neizvjesnim i izobličujućim pamćenjem.
Uz individualne razlike u vještini oblikovanja sažetog iskaza
i umijeću identifikovanja misli koje se svode na suštinu,
aforističarima koji su se našli u ovoj knjizi, zajednička je
pobunjenička energija i antidogmatski čin satiričnog mišljenja.
U traganju za istinom, oni ponajviše kazuju baš to što se u
neslobodnoj političkoj zajednici i filistarskoj kulturi prećutkuje. Kreativna polivalentnost ovih aforističara prepoznatljiva
je u njihovim estetikama. Tako Milan
Beštić spretno barata paradoksom da bi stigao do dramatične
neočekivanosti. Savo
Martinović svoju krasnorječivu podrugljivost ostvaruje
uz pomoć sinonimija. Iva Mažuranić
dosjetkom poništava sterilnost mentalnog stereotipa. Momčilo
Mihajlović postiže intenzitet humora nabojima sarkazma i
karikature. Svijest o iracionalnoj stvarnosti pomaže Raši
Papešu da demaskira lažnu ikonografiju. Igrokazi Zorana
T. Popovića izoštravaju njegove ideje do jasnog dešifrovanja. Milivoje Radovanović
je iz međuzavisnosti kritičkog duha i umjetnosti i
umjetnosti komičnog osmislio sugestivnu ironiju. Kao što se
vidi, svaki aforističar imao je vlastito estetsko i estetičko
iskustvo. To je bio jedan od važnih razloga što sam im pružio
priliku da odaberu, za ovu priliku, po trideset svojih
aforizama. Moj izbor uslijedio je tek poslije njihovog
odabira. U zapisima o izabranim aforističarima, trudio sam se
da umaknem bilo kakvom akademskom dociranju.
Vjerujem da ovi naši aforističari neće biti zapamćeni po
stvaralačkom rafirmanu ali sam siguran da će se pamtiti po
odvažnosti kritičkog mišljenja. Ovi jahači apokalipse
djeluju mnogo više kao snažni zimski vjetrovi nego kao
proljećni povjetarac. Ne znam da li će, u ovoj knjizi, skladno
djelovati jedni pored drugih, ali sam siguran da su svi oni, dok
su zapisivali svoje tužno-vesele, a najčešće opore,
refleksije, bili bliski sebi i svojoj viziji svijeta. Oni su nas
uveliko podsetili na vrijednosti duhovnosti u podsticanju naše
volje da napusti opasnu letargiju.
Ratko Božović
Beograd, decembra 1999.
nazad
|
