Sedmo nebo

Pobjeda, 29.07.2000.

STVARAOCI I DJELA: RATKO BOŽOVIĆ, KULTUROLOG

GRADITELJI SLOBODNOG MIŠLJENJA

Aforizmi su me podučili da je besmisleno previše ozbiljno shvatiti svijet političkih domena, samo zato što simuliraju važnost. Meni su najdraži aforizmi koji imaju univerzalno, a ne lokalno i pragmatično značenje

Vera Gavrilović

POSLIJE više knjiga iz teorije kulture i političke antropologije, Ratka Božovića nalazimo na novoj stazi - aforističkoj. Knjigama Sedmorica iz Stradije i Bez maske pridružila se i nova Sedmo nebo.

- Izgleda da se u stvaranje knjiga "Sedmorica iz Stradije" (1988), "Bez maske" (1999.) i "Sedmo nebo" (2000) umiješao i Gospodin slučaj. Kao urednik beogradske revije Danga pisao sam o našim satiričarima. Kad sam svojevremeno čitao Bekona, Montenja, Paskala, La Rošfukoa i našeg Božidara Kneževića, a posljednjih godina Stanislava Ježi Leca, Vladimira Bulatovića Viba i Dušana Radovića nijesam ni pomišljao da će aforizam, pored nemjerljivog zadovoljstva u čitanju, postati i moja trajnija preokupacija. Eto, sada sam planirao da sačinim petoknjižje o našim savremenim aforističarima. Oni to zaista i zaslužuju.

Negdje ste zapisali da se više bavite socio-kulturnim kontekstom koji je podsticao stvaranje aforizama, nego tajnama i metafizikom njegovog nastajanja. Koliko je bavljenje ovom vrstom stvaralaštva za vas bilo podsticajno.

- Znam da ova kratka forma izražavanja nije na velikoj cijeni u književnoj kritici. To je jedan od razloga što se dugo nalazila na margini književnog života. A meni se čini da aforizam može da privuče, uslovno govoreći, i tradicionaliste, kojima je bliska poslovica i narodna mudrost, baš kao i moderne znatiželjnike čijem senzibilitetu ne odgovaraju rasplinute epske tvorevine. Susret sa aforističarima gotovo da me je preporodio. Ne znam da li pretjerujem ako Vam kažem da su me oni u velikoj mjeri spasili od bezvoljnosti, u koju sam polako, ali sigurno ulazio. Oni su me podučili da je besmisleno previše ozbiljno shvatiti svijet političkih demona, samo zato što simuliraju važnost. Vjerovatno da mnogi aforističari neće ni biti zapamćeni po stvaralačkom refinmanu, ali sam siguran da će se pamtiti po odvažnosti kritičkog mišljenja. Meni su najdraži aforizmi koji imaju univerzalno, a ne lokalno i pragmatično značenje. U svakvom slučaju, ovi "jahači apokalipse" djeluju mnogo više kao snažni zimski vjetrovi, nego kao proljećni povjetarac.

Veoma dobro ste uočili stvaralačku individualnost svakog od svojih izabranika.

- Aforističari koji su se našli u mojim knjigama u stvari nastavljaju zmajevsko-domanovićevsku tradiciju. Više od toga, oni su nasljednici Stanislava Ježi Leca. Ako se po svaku cijenu nastoji ostvariti višesmislenost, ako je najvažnije da se misli gospodski očešljaju - onda će izostati britka kritička riječ i satirična ubojitost. Kad se želi zaobići mnogosmislenost, a nastoji izbjeći pojednostavljivanje, neophodno je aforizam do kraja precizno oblikovati. Moji izabranici najčešće u tome i uspijevaju. Nadam se da sam to i pokazao u ogledima koje sam o njima napisao, a možda i više u izabranim aforizmima. Pored vlastitog izbora od trideset aforizama za svakog aforističara pružio sam priliku i aforističarima da i sami izaberu po trideset njima najdražih aforizama. Tek poslije njihovog odabira, slijedio je moj izbor. Tako su ove knjige "komponovane" i voljom svih autora koji su u njima zastupljeni. A zastupljeno je po sedam u svakoj knjizi.

Reprezentativni tim u knjizi "Sedmo nebo" tetsko uporište nalazi u zanimljivoj stvarnosti. Koliko ironija pomaže da se lakše podnese sumanuta stvarnost?

- Već tri decenije naši aforističari tvore satirični pogled na političku zajednicu. U njoj je najprije vladao okamenjeni monistički poredak, a onda je došlo do njegovog urušavanja, ali i sveopšte krize. Toj krizi ne vidi se kraj. Posljednjih godina, kada je besrpimjerna kriza nemilosrdno uzimala danak državi u "tranziciji", pojavila se plejada aforističara - britkih i nepomirljivih kritičara haotične stvarnosti. Oni nijesu pristali na političku zajednicu bez identiteta niti na strogo kontrolisanu javnost. Zajedno sa svojim prethodnicima, postali su graditelji slobodnog mišljenja i slobodne javnosti. Oni prkose vlasti koja je poništila i slobodu i istinu i zakon. Njihove riječi zvone kao budilnici koji remete dugu i neprirodnu pospanost ravnodušnih i moralno neosjetljivih podanika. Ironija, podrugljivost i dosjetka pomažu da se lakše podnese naopaka i apsurdna stvarnost.

Težište Vašeg istraživanja, od početka, bilo je usmjereno na Beogradski aforistički krug. Šta im je zajedničko?

- Uz individualne razlike, ovoj grupi umjetnika - zajednička je žestoka kritika političke destruktivnosti. U njoj dominira satirični aforizam i često opskurna tema - politika, politika kao zlo i kao zločin. U stvari, ovdje se dešava to o čemu razmišlja Vladimir Jankelević, koji piše da ironijska svijest zbija šale sa svijetom. U nas to više i nije šala, nego drastična sprdnja. Tragična sadašnjost zatvorila je istorijski horizont. Na brutalizaciju javnog života, aforističari su odgovorili otvoreno i žestoko. Njihova pobunjenička energija iskazuje se kao antirepresivan i slobodan čin satiričnog mišljenja. Tu nema ezopovskog govora, nema okolišanja i mistifikacija. Nema ništa suvišno. Kao antiteza "epičnosti", njihov je aforizam čedo sažetosti. To je ona sažetost koja je oslobođena svega suvišnog, pa zato i misao svodi na njenu suštinu.

Kad već govorimo o aforizmu, prirodno je da ga bliže i odredite. Možda će biti zanimljivo da pokažete kako ga određuju "vaši" aforističari?

- Aleksandar Baljak je poodavno napisao da je aforizam dribling duha na malom prostoru. Potom ga bliže određuje kao dokaz da se velike drame mogu igrati na maloj sceni. Ilija marković smatra da je aforizam kap istine u kojoj se prelama more gluposti. Evo još jedne njegove refleksije: Tabu-tema je aforizam bez riječi. Savo Martinović ovako rezonuje: Aforizam je tačka u kojoj se sijeku umjetnost i filozofija. Vladan Sokić piše: Aforizam je knjiga spala na dva slova. Veljko Radović, koji je pogovarao sve moje knjige o aforističarima, uz spis Bez maske, naslovio je pogovor - Monumentalono pod mikroskopom. Tako bi se i mogla definisati ova kratka književna forma.

U traganju za istinom, aforističari ponajviše kazuju baš ono što se u neslobodnoj političkoj zajednici i filistarskoj kulturi prećutkuje...

- Njihove lucidne replike "ne štede nikog" ko je u zavadi sa vrijednostima i moralom. Aforističari razobličavaju hipokriziju, osporavaju iluzije i ruše predrasude. Oni buše balon mrtve javnosti, a njihove riječi odjekuju kao dukati u starinskoj škrinji. Njihovi aforizmi postali su iskorak iz zastarjelog i zatvorenog društva. U njima je sadržan virus kritičkog mišljenja. Čini se da su opravdane njihove ubitačne doze prekomjernosti. U njihovim refleksijama potvrđen je smisao ironijske hiperbolizacije. U njoj su se našli i kritička subverzija i antidogmatski bunt. Tako je aforizam, u nas, već dugo najbritkija kritička riječ, kao što je Koraksova karikatura najubojitiji politički komentar. I zaista, kad je usahla slobodna i kritička javnost, alternativna gerila satiričara - očitala je lekciju svima. Oni su pokazali da se u sažetom i inverzivnom mišljenju, u misaonom obrtu, u dramatičnoj neočekivanosti - koja ruši sterilnost stereotipa - može dijagnostikovati svijet okrenut naglavačke.

* Naš satirični aforizam, ponajviše u posljednjih deset godina, pomjerio se sa društvene margine u središte kulturnog života...

- Naši aforističari potvrđuju uvjerenje da vremena krize i zbilja okrenuta naopačke postiču bujanje satirične imaginacije i duh pobune. Najčešća njihova "meta" su izopačenosti ljudske u smutnim i "vunenim" vremenima. Već je zapaženo da beznađe i nada - idu zajedno. Đuro Šušnjić je napisao da je aforizam "Bedem odbrane od zla". Najbolji naši aforističari vide političku stvarnost kao zbivanje van umnosti i morala. Oni su uvijek kritičari satanske izobličenosti ljudske prirode. Aforističar Slobodan Simić ovako je iskazao motive svog kritičkog stava: Bolje nastradati od kritičkog nemira nego od uspavljujuće dosade. Ne izostaje ni autokritika. Rade Jovanović služi se gorkom ironijom: Ja mislim da znam. Još kad bih znao da mislim. Rastko Zakić piše: Pristojnost nalaže da se pobunimo. Njihova pobuna je snažno nepristajanje na ludilo propadanja. O tom propadanju Milivoje Radovanović ovako razmišlja: Žrtva je navikla na dželata. Blizina je učinila svoje. Zoran T. Popović saopštava: Zadatak je u potpunosti izvršen. Svi naši ciljevi su uništeni! Raša Papeš podsjeća: Mrtvih je mnogo, a opravdano se strahuje da ih je još više među preživjelim. U svom glosariju propadanja Dragan Šušić je davno zapisao: Od dva oka u glavi, jedno bi htjelo da bude gornje. Ovaj aforizam ima izgleda trajnu aktuelnost.

HUMOR

Naš udes teško je bilo pratiti bljeskom ironije, kalamburom humora, podsmješljivim duhom i prostodušnim smijehom najviše stoga što se stvarnost našla u blizini tragičnog i ružnog, pa je bilo suženo polje ironijskog razobličavanja. Zato se i postavlja pitanje: da li je ozbiljnost tragičnog i podsmješljivosti humornog idu zajedno? Ne bi trebalo izgubiti iz vida da se humor ne pojavljuje nasuprot ozbiljnosti tragične situacije nego kao dopuna životne složenosti. On se zato i obznanjuje kao antidogmatizam. A dogmatizam je ništitelj humora i uvertira tragedije. Humor pročišćava prljavu i nepodnošljivu stvarnost. Bahtin je isticao da smijeh ne dopušta ozbiljnosti da se okameni. A stotinu je puta ponovljeno da su ljudi sa hladnom glavom i ledenim srcem daleko od smijeha i humora. Humor, onaj najdublji - što seže do ironijskog utemeljenja, iskaz je darovitosti i vedrine duha. Humor je u srcu slobode!

BEZ POREĐENJA

* Kakva je naša politička pozornica? Kojem pozorišnom žanru pripada naša predstava?

- Najprije, može se učiniti da je najbliža farsa zbog sirove posprdnosti i neumjerene neobaveznosti. Izgleda da naša stvarnost i jeste farsična, ali u njoj nema ni oštroumlja ni vedrine ni smijeha. Nije dospjela do farse. Nije li naša zbilja najbliža vratolomijama vodvilja - ponajviše zbog stalnih zabuna i zamršenih odnosa? Naša realnost je daleko od bilo kojeg komediografskog žanra i bilo kakve komedijice. Nije ni vodvilj. Po tome kako može da poprimi neprirodan i zastrašujući ton - nesklad u kome se približavaju iskustva komičnog i jezivog, komičnog i tragičnog - može se pomisliti da je takva zbilja najblžza groteski. Mora se odustati i od poređenja sa ovim proslavljenim žanrom. Bez mnogo promišljanja spoznajemo da drama i tragedija nijesu za nas rezervisane, jer pretpostavljaju ozbiljnost i uzvišenost. Možda je po odsustvu istinske komunikacije i sa sobom i sa drugima najbliža drama apsurda, ali je, suštinski, veoma daleko od njene značenjske višeslojnosti. Tako je našu predstavu teško uklopiti u bilo koje poznato iskustvo i pored toga što "istorija voli da se ponavlja", kako nas je uvjeravao Jan Kot pišući o Šekspiru.

AFORIZMI IZ KNJIGE "SEDMO NEBO"

Vuk Gligorijević:

Moja intimna prepiska zahtijevala je više od olovke.

Žalite se da živite od danas do sjutra. Pa gdje biste to vi želeli da živite?!

Nemajući prethodnog iskustva, Bog stvori čovjeka.

Vesna Denčić:

Nije nam bila namjera da ratujemo protiv cijelog svijeta, ali sami su to tražili.

Zar je za ovo bio potreban vođa?!

Policija je tukla samo ekstremne slučajeve: studente i penzionere.

Dejan Milojević:

Ubijanje smo sveli na razumnu mjeru. Treba misliti i na sjutra.

Do sukoba nije moralo da dođe, ali nam se sreća nasmiješila.

Ja nijesam ratni zločinac. Moj doprinos je znatno manji.

Srba Pavlović:

Naš cilj je čovjek. Tu ne smije biti promašaja.

Svijet nam ne dozvoljava da ratujemo. U tome je naša tragedija.

Mi smo najstariji narod na Balkanu, i to je razlog što slabo shvatamo.

Vladan Sokić:

Građani ne samo da se sahranjuju, već se i ubijaju o državnom trošku.

Tiraniji su odbrojani dani. Na redu su godine.

Ovaj poraz zaslužuje da se posebno proslavi. Ratovali smo sa cijelim svijetom.

Vitomir Teofilović:

Režim. Režiš, režimo, režite...

Država, to sam i ja.

Ne smijemo dozvoliti da djeca prose. To je dužnost roditelja.

Dragan Šušić:

Masovno smo gladovali, i uštedjeli smo tri puta više nego što nam treba.

Mogu mirno da spavam, ali nemam gdje.

Omladini smo povjerili prvu liniju fronta. Na mladima svijet ostaje.

nazad