Sedmo nebo

PREDGOVOR

Ironisati znači opredeliti se za pravednost.

Vladimir Jankelevič

Nije po svačijem ukusu da se istina kaže prijatno.
Ali, neka bar niko ne misli da će od zablude
postati istina ako je kažemo neprijatno.

Fridrih Niče

Knjigama Sedmorica iz Stradije i Bez maske pridružuje se, kao njihov nastavak, i nova. Njen naslov Sedmo nebo predložio je aforisticar Vuk Gligorijević, što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Tako će se sedam umjetnika naći na zajedničkom - sedmom nebu. Šta se misli o njihovoj umjetnosti aforizma, sadržano je u ogledima koji prethode izboru od šezdeset aforizama za svakog umjetnika - trideset što su ih, najprije, odabrali aforističari, a zatim slijedi trideset aforizama koje je izabrao autor ove knjige. Na taj način, oni su postali njeni koautori. Za svoj izbor mogli bi da preuzmu i odgovornost, a za sve - kriv je njen izumitelj.

Uvide u umjetnost aforizma pratio je intenzitet doživljaja i snažna simpatija prikazivača. Zato nije bilo mjesta za cjepidlačka zakeranja niti za misaonu usiljenost. Činilo mi se da je najvažnije adekvatno posredovati do čitalačke publike. Već sam se uveliko uživio u ulogu nepretencioznog posrednika. Ona mi, izgleda, mnogo više odgovara od uloge kritičara-presuditelja. To je i razlog što sam se više bavio sociokulturnim kontekstom koji je podsticao stvaranje aforizma nego tajnama i metafizikom njegovog nastajanja. U stvari, više sam pronicao u naglašene specifičnosti i tvoračke veštine Vuka Gligorijevića, Vesne Denčić, Dejana Milojevića, Srbe Pavlovića, Vladana Sokića, Vitomira Teofilovića i Dragana Šušića nego što sam poklanjao pažnju njihovim mnogostrukim srodnostima, njihovim zajedničkim tematskim preokupacijama. Ako sam uspio da nagovijestim njihove individualne vizije svijeta i razlike u kontemplativnosti, smatraću to važnom pretpostavkom za svako dalje proučavanje njihovog stvaralaštva, koje je uveliko u nastajanju.

Svi aforističari zastupljeni u ovoj knjizi tematsko uporište nalaze u našoj stvarnosti. Predrasude, laži, manipulacije i mistifikacije postaju predmet njihove žustre kritičke i ironične refleksije. Kod njih nema ni velikog prenemaganja ni patetičnih sentimenata. Oni govore u svoje ime i u ime svih obespravljenih, onih koji nijesu u prilici da se i javno usprotive nasilju i haosu. Šta oni brane? Brane slobodu, pravdu i univerzalne vrijednosti, a prije svega - vrijednosti ljudskog postojanja i dostojanstvenog življenja. Učinilo mi se da i kad preziru i žestoko osporavaju ljudske đavolije i nesavladivo zlo - ne mrze, da im je važnije moralno dobro nego slavodobitna taština. I kad nijesu mogli da savladaju opasne strasti - djelovali su i uvjerljivo i iskreno. Oni nikoga i ništa ne obogotvoruju. A i kako bi kad su izabrali suprotan pravac - put osporavanja čudovišta u političkoj zajednici? Zato im je bio najbliži čin prevrednovanja i čin pobune. Koliko su mogli - budili su uspavane i ravnodušne građane. Od njih - dovoljno. 

Beograd,
aprila, 2000. godine 

Ratko Božović

nazad