Promocije, prikazi, nagrade...

Pobjeda, 11.10.2008.

Ratko Božović, Od Stradije do Stradije, Stilos, Novi Sad 2007.

Virus kritičkog mišljenja

Naši aforističari su svojom žestokom satirom izvrgli ruglu nadmenu, nasilničku i praznoglavu vlast, ali nisu štedjeli ni onu bezličnu i bezobličnu masu podanika, koja tu vlast trpi i održava

Kod nas su aforističari, bez ob- zira – ili baš zato - što su bili u svijetu afirmisani kao majstori kratke forme, dugo bili pastor- čad dobrog dijela književne kri- tike koja je cijenila knjigu po dužini ili po težini. Zbog toga se naša "najbritkija kritička riječ našla na margini književnog ži- vota", konstatuje Ratko Božović i dodaje: "Neopravdano i nepra- vedno". Trebalo je da prođu go- dine, pa i čitava decenija pa da već odavno književno zreli aforističari dobiju priliku da objave svoje knjige. Još manje sluha su naši izdavači imali za rijetke književne oglede i studije o satiričnom aforizmu, koje bi katkada objavili u vidu predgovora ili pogovora.

Prof. dr Ratko Božović, naš uvaženi sociolog kulture, lucidni analitičar i žestoki kritičar naših političkih (ne)prilaka, napravio je pravi podvig. Prof. Božović poduhvatio se teškog, delikatnog i veoma odgovornog posla da napravi prvu sintetičku studiju o dvadeset osam savremenih srpskih aforističara, izrazitih predstavnika Beogradskog aforističarskog kruga. Pisanje ovakve obuhvatne i zahtjevne knjige nije lak posao, ali donosi i veliko duhovno zadovoljstvo, neku vrstu katarze, psihološkog oduška i lijeka za napaćenu, apatičnu dušu. O tome sam autor u jednoj svojoj knjizi Bez maske, u ispovjednom tonu, veli: "Neću da krijem: bavljenje stvaralaštvom naših aforističara gotovo me je preporodilo. Ne znam da li pretjerujem kad tvrdim da su me u velikoj mjeri spasli od depresije, u koju sam polako ali sigurno tonuo. Oni su me podučili da je besmisleno previše ozbiljno shvatiti svijet političkih demona samo zato što simuliraju ozbiljnost" (Božović, Bez maske, Aniz – Onogošt, Nikšić, 1999, str. 5).

Nije slučajno što je ta čast pripala upravo njemu, jer je prof. Božović ne samo odličan poznavalac i kritičar naše društvene patologije, nego ima i sluha za britku, satiričnu riječ, koja ovu nakaznu zbilju može bolje da naslika plastičnije i bolje nego sociološke studije. On je do sada napisao tri knjige posvećene našim aforističarima, a to su: Sedmorica iz Stradije (1998), Bez maske (1999) i Sedmo nebo (2000). Sve tri knjige su prerađene, destilovane i pretočene u ovu novu, kapitalnu knjigu, koja sadrži još sedam novih ogleda-portreta o sedam novih aforističara.

U ovoj najnovijoj knjizi, Ratko Božović odaje priznanje velikim mogućnostima minimalističke forme kakav je aforizam. "Britkost, jezgrovitost i odsjećnost, plahost i ustreptalost, u aforizmu proizvode blesak i varnicu kritičkog mišljenja. Plamen, koji munjevito sijevne, osvijetli mračne prostore stvarnosti, učini ih vidljivim, a zatim nestane. /.../ Posle toga, ništa više nije kao što je bilo prije toga" (Ratko Božović, Od Stradije do Stradije, Stylos, Novi Sad 2007, str. 6).

Prof. Božović je napisao jednu dobro osmišljenu i gotovo matematički precizno i skladno komponovanu knjigu, koja se sastoji od četiri dijela, a svaki dio je sačinjen od sedam poglavlja, od kojih je svako posvećeno jednom poznatom aforističaru i njegovom djelu. A na samom početku knjige nalazi se sintetički predgovor autora, pod indikativnim nazivom – "Virus kritičkog mišljenja".

Ratko Božović je sačinio ne samo valjanu, lucidnu i korisnu, nego i veoma temperamentnu, nadahnutu knjigu o savremenim srpskim aforističarima. Knjiga Od Stradije do Stradije, posvećena srpskom satiričnom aforizmu je po misaonoj oštrini, slikovitosti i pregnantnosti izraza, ne rijetko, i sama aforistička. Tako, recimo, Božović u "Predgovoru", kada analizira misiju i domete naših satirički usmjerenih aforističara, piše: "Aforističari o kojima je ovdje riječ uveliko pokazuju da se naš satirični aforizam pomjerio sa društvene margine u središte društvenog i kulturnog života. I da je u stalnom usponu. Njihovo obznanivanje u javnosti vidim kao iskorak iz zatvorenog društva i kao virus kritičkog mišljenja" (str. 17).

Dr Božović je od obilja aforističara u Srbiji odabrao u svojoj knjizi četiri puta po "sedam veličanstvenih" koji su po njegovom sudu reprezentativni predstavnici. On je kao pronicljivi psiholog i tanani posmatrač umio veoma dobro da uoči neponovljivost i stvaralačku individualnost svakog od svojih izabranika i da istakne tu suštinsku karakteristiku, kojim ih obilježava kao pečatom. Aleksandar Baljak je svojim aforizmima, kaže Božović, "izvršio kritički udar na strogo kontrolisanu javnost", Rastko Zakić se izdvaja "po žestitini nepristajanja na duhovnu, političku i moralnu otupelost", Aleksandra Čotrića odlikuje snaga paradoksa, Radeta Jovanovića satirični duh, Iliju Markovića plemeniti bunt, Slobodana Simića strast pobune. Zatim, veli autor, Milan Beštić je majstor ironične demistifikacije i neočekivanog, duhovitog obrta, Momčilo Mihajlović "postiže intenzitet humora nabojima sarkazma i karikature", Raša Papeš "demaskira lažnu ikonografiju", Bane Jovanović je "neumoljivi kritičar individualnih i kolektivnih posrnuća", Mitar Mitrović "trijumfuje u aforizmu za decu", Vesna Denčić je prepoznatljiva po lapidarnosti izraza i duhovitoj oštrovidosti, Vita Teofilović razbija okoštale odnose i uspavanu savest, Dragan Šušić je "pronicljivi kritičar sveopšte političke manipulacije" itd....

Profesor Božović kao teoretičar umije, međutim, da prepozna i artikuliše i ono što je opšte, zajedničko za sve, inače međusobno različite i samosvojne, visoko kreativne predstavnike Beogradskog aforističarskog kruga. A ono što spaja članove ove neobične "duhovne gerile" jeste dominacija političkog aforizma, kao i beskompromisna kritičnost u razobličavanju anomije, hipokrizije i gluposti u našoj sumornoj društvenoj i političkoj zbilji. Njihov satirički angažman donio je duhu pobune šarm, svježinu i duhovitost. Evo šta o tom neobičnom duhovnom bratstvu satiričara i njihovoj društvenoj i kulturnoj ulozi veli Božović: "Aforističari koji su se našli u ovom zborniku tekstova, zajednička je pobunjenička energija i antidogmatski čin ironičnog mišljenja. U traganju za istinom, oni ponajviše kazuju baš ono što se u neslobodnoj političkoj zajednici i filistarskoj kulturi prećutkuje. U ironijskom razobličavanju stvarnosti u kojoj se istina zagubila, niko nije pošteđen" (str. 14). Naši aforističari su svojom žestokom satirom izvrgli ruglu nadmenu, nasilničku i praznoglavu vlast, ali nisu štedjeli ni onu bezličnu i bezobličnu masu podanika, koja tu vlast trpi i održava.

Svojom obuhvatnom knjigom Ratko Božović je podigao monumentalni spomenik aforističarima iz Srbije, odnosno satiričnom bratstvu iz Stradije.

Žarko Trebješanin