|
|
Intervju
ETNA
- br. 51, 1. novembar 2005.
KNJIŽEVNIK ZORAN STANOJEVIĆ
JEDNOSTAVNO, ALI GENIJALNO
"Pisanje je velikim
delom uništavanje napisanog, a pisac koji sebe doživljava kao kršnu
figuru od belog mramora teško uspeva da bilo šta baci, i zato nikada ne
saznaje kako bi njegov tekst izgledao da se nije od samog početka
oduševio i rekao sebi "Jo, ovo ti je mnogo dobro", da je radio dalje"
 |
Zoran Stanojević (Beograd, 07.03.1942.), književnik, prevodilac, i dugogodišnji
voditelj programa Radio Beo- grada ("Vreme radoznalosti", "Lovac
na bisere", "Klub dva", "Hobiskop"). Živi u Beogradu i Minhenu
i, kada je u zemlji, još se povremeno pojavljuje kao voditelj
radijskih programa.
Objavljivao satire u mnogim listovima: "Jež" i mnoga "Ježeva"
prateća izdanja, "Zum reporter", "Novosti osam", "Oko",
"Politika ekspres", "Nin", "Borba", "Politika - The
international weekly", "Ekspres" itd. itd.
Knjige: Lice namenjeno drugima (Matica srpska, Novi Sad,
1968); Rođak Glo (Radivoj Ćirpanov, Novi Sad, 1971;
nagrada "Neven"; 2002. godine autor je dobio i Zmajevu nagradu
za doprinos Književnosti za decu); Kapetan Snip (Nolit,
Beograd,1973); Poznavanje pisca (BIGZ, Beograd, 1974);
Najveći detektiv na svetu (BIGZ, Beograd, 1974); Psi
(pesme za decu; BIGZ, Beograd,1972); Mačke (pesme za
decu; BIGZ, Beograd,1972); Životinje iz divljine (pesme
za decu; BIGZ, Beograd,1972); Pospani Martin (Dečje
Novine, Gornji Milanovac, 1973); Kuća koja je pustila koren
(Radivoj Ćirpanov, Novi Sad, 1981); Zeci, peci, pec (JEŽ,
Beograd, 1982); Poznavanje svega (Nolit, Beograd, 1982);
Goranov dnevnik (Dnevnik, Novi Sad, 1989); Knjiga
(Vizija 011, Beograd, 1994); Beograd iz sve snage (Saga
T.S.T. Beograd, 1995); Brzi vodič, Beograd (Mala velika
knjiga, Novi Sad, 1999); Folirajte se… Pivo (Mono&Manana
Press, Beograd, 2000); Crta ispod sveta(Konras, Beograd,
2004); Govori F.Gromki Tmurni (Draslar, Beograd, 2004);
Objavio je i više od četrdeset radio-drama od kojih je skoro
polovina nagrađena na anonimnim konkursima Radio Beograda, a
petnaestak ih je prevedeno, uglavnom na nemački, i emitovano u
Nemačkoj, Austriji, Belgiji… Ljudi koji trepere (serija
od trinaest polučasovnih epizoda - satira sa blagim ukusom
naučne fantastike) koju je TV Beograd od autora otkupila 2003.
godine još čeka realizaciju.
Pozorišni komadi "Rođak Glo" i "Pablo, čovek kome su se dogodile
cipele".
Prevodi: Ozma od Oza, L. Frenk Baum (Nolit, Beograd); tri
SF knjige: Bil, Heroj Galaksije, Hari Harison; Trampa
svesti, Robert Šekli; Dela Vremena, Džon Braner;
(Narodna knjiga, Beograd) i Gospodar prstenova, DŽ. R. R.
Tolkin (prvo izdanje – Nolit, Beograd).
Prema nekim izvornicima autor je i slikar, ali on to nikada nije
bio; njegova "Izložba ničega" bila je performans, bez ikakvih
eksponata osim publike i autora, čija prisutnost ničim nije
narušavala osnovnu ideju tog Dela.
* * *
ETNA: Već dugo živite i radite u Nemačkoj, a s obzirom na to da se
bavite satirom moglo bi se pomisliti da je i to jedan od razloga zašto
ste otišli odavde. Da li je i to bio jedan od razloga, da li ste imali
problema sa objavljivanjem?
Stanojević: Ja živim u Beogradu, samo što, iz porodičnih
razloga, veoma često stanujem u Minhenu. U Nemačkoj sam od 1994, a za to
vreme objavio sam kod nas šest knjiga i bar isto toliko drama, pisao
serije satiričnih priča za "Politiku", "Ekspres", Radio Beograd... Dakle
- nikuda nisam otišao.
Problema sa objavljivanjem nije bilo. Hoću da kažem, niko me nije
progonio. Zašto ja ne spadam u žrtve - to nikad nisam uspeo sebi da
objasnim. Stvarno ne znam šta je sa ovim svetom. Što je najtužnije, ne
progone me ni kad nisam u zemlji; ni u inostranstvu nemaju razumevanja.
U inostranstvu nemam kome da se žalim u vezi sa tim; za njih, ja sam
strani državljanin, i moje potrebe ih se ne moraju ticati; natalitet
nije baš sasvim otišao dovraga, još napolju imaju koga da progone ako im
je do toga. Ali kod nas sam se u vezi sa tim obraćao Nadležnima još pre
dobrih četrvrt veka. Objavio sam u "Ježu" molbu "Tlačite me! Fali mi za
biografiju!" Potom sam, čekajući da po mene dođu, objavio i "U
Spasiteljevim sam godinama, a još me nisu raspeli. Šta se čeka?" I opet
ništa, umesto da se svi trude da me desetkuju. Šta god ja radio, nikako
da postanem disident. Valjda zato što nikad nisam uspeo sebi da objasnim
šta se kod nas zapravo dešava, a bez jasne predstave o tome nisam imao u
odnosu na šta da budem disident.
ETNA: Kažu da je naša satira najbolja zato što se nalazimo na
izvoru gluposti. Vi ste se malo odmakli od tog izvora, iako se i dalje
istom vodom napajate, ali se barem ugao posmatranja promenio. Kako to
utiče na pisanje, da li je teže ili lakše?
Stanojević:
Mi i izvor gluposti? Ne, ne. Znam da mi ovo nije patriotski jer uvek smo
ulagali napore da ne zaostanemo za svetom, ali ne može se sa
najrazvijenijima. Jednostavno, imaju ljudi ogromna sredstva, pa su im i
rezultati gigantski. "Promenjeni ugao posmatranja" nije neophodan.
Svakome je jasno da u novinama mora biti i fragmenata koji nisu
posledica tupavosti redakcije nego događanja u svetu o kome se piše. A u
tom svetu se, samo u trenutku u kome ovo kucam, dešava bar četiri
kretenizma na nivou do koga mi nikad nećemo uspeti da se vinemo, i, ako
ne bude i gore, tako će biti uvek.
Što se pisanja tiče jeste teže jer mi nedostaje uvid u opšte tzv. stanje
duha. Srećom, ponovo ga steknem kad god dođem. Primer: pre nekoliko
godina, kada je kod nas bilo četrdeset dva stepena u hladu, shvatio sam
kakvo je opšte stanje duha čim mi je jedna rođaka, oprezno se osvrćući,
rekla "Ma ima i svih 45 stepeni, samo neće da nam kažu." Oko te
veličanstvene tvrdnje da mogu da nam ne kažu ono što se može videti na
svakom termometru napisao sam priču "Slika o nama"; imate je u mojoj
knjizi "Crta ispod sveta".
ETNA: Vaše satire, izuzetno duhovito intonirane,
obuhvataju veliki dijapazon likova i pojava u društvu, a sazdane su
najčešće kao da se podsmevate na sopstveni račun. Da li je to bezbolniji
ili možda bolji, efektniji način da se istaknu negativnosti?
Stanojević:
Mnogi moji tekstovi napisani su u prvom licu jednine, ali, za
mene, to je jedan od načina da kreiram nekoga ko nije ja. No,
Vama ne moram da objašnjavam da ja naratora i piščevo ja
ne moraju biti ista ličnost. Ima i kada jesu, naravno, i smeh je tada
sasvim istinski smeh na svoj račun, ali to bi trebalo da bude nešto
sasvim prirodno. Svesnost o svome ja, veli mudrost Istoka,
najveća je smetnja pri obavljanju ma kog posla... Hese nas u "Stepskom
vuku" uči da čovek sebe ne treba da shvata previše ozbiljno, Orvel piše
da ne veruje autobiografijama u kojima nema ničeg neugodnog jer "ljudski
život, gledan iznutra, mora izgledati kao serija poraza", a Borhes jednu
priču završava rečima "Svet, nažalost, jeste stvaran; ja, nažalost,
jesam Borhes".
Ali mene do podsmeha sebi nisu doveli velikani duha nego alkohol. Čovek
koji pije oseća se ujutru kao Gregor Samsa, a u tom stanju mi je bilo
lako da napišem "Došao sam k sebi i primetio da ni tu nemam šta da
tražim", ili "Najodvratnije je piti juče, a baš to mi se svakodnevno
dešava", ili "Ljudi su gnjide; čovek to zna po samom sebi". Iako već
mnogo godina ne pijem, ta korisna spremnost na podsmeh sebi je ostala.
Da, korisna. Jer pisanje je velikim delom uništavanje napisanog, a pisac
koji sebe doživljava kao kršnu figuru od belog mramora teško uspeva da
bilo šta baci, i zato nikada ne saznaje kako bi njegov tekst izgledao da
se nije od samog početka oduševio i rekao sebi "Jo, ovo ti je mnogo
dobro", da je radio dalje.
U voditeljskom poslu to je još korisnije, a ja sam i profesionalni talk
master, moderator, voditelj, kako na kom jeziku. Hiljade sati sam proveo
vodeći tzv. "žive" programe, a tu se dešava svašta, i samo trenutno
reagovanje može da spase emisiju. Od voditelja se očekuje da ima nerve
flegmatičnog kamena koji je još i pod anestezijom, ali van toga se od
njega ne traži mnogo; sasvim je dovoljno da bude spreman na Nemoguće.
Negde sam već pomenuo mogućnost da u studio, u toku emisije, utrči
ljubičasti slon u plamenu, i to slon koji usput unjkavo recituje
"Eneidu" na portugalskom. Osobama kojima se već ovog časa ne nameću
jednostavna rešenja za takav slučaj bolje je da izbegavaju da vode
program; voditelj nema prava da se zbuni. Morate, govoreći i dalje o
onome o čemu je dotle bilo reči, da - koristeći rečenice sa dvostrukim
značenjima - uklopite u emisiju i tu svakidašnju pojavu iz Prirode i
Društva. Uz to morate priručnim aparatom za gašenje požara da ugasite
slona, da mu popravite izgovor, da kako god znate dozovete simultanog
prevodioca za portugalski, a onda možete, i dalje sve vreme mirno i
opušteno, da pitate slona zašto je govorio unjkavo, zašto "Eneida",
zašto baš na portugalskom...
Naravno, sve to bi se moglo preživeti i primenom samoubistva, ali
voditelju taj izlaz nije dat. Samoubistva u toku emisije spadaju u teže
povrede radne obaveze, te ih voditelj sme vršiti isključivo u slobodnom
vremenu, a potom ima da se odmori da bi sutra mogao da vodi sledeću
emisiju. Zato sam najčešće počinjao surovom šalom na sopstveni račun.
Dešavalo se da improvizujem nešto toplo i duboko ljudski, o sopstvenoj
smrti. Na primer o tome kako ja umirem, ali pošto su sve kolege na mom
pogrebu, a pre toga su se iznurili kao članovi mog Odbora na sahranu,
direktan prenos pogreba moram da vršim lično. I tako, ležim ja na
katafalku, za njim strojevim korakom ide glavni urednik i, na somotskom
jastučetu, nosi moje najveće društveno priznanje - propusnicu za ulaz u
zgrade RTB - a ja o svemu tome izlažem materiju... Ili počnem emisiju
izjavom da, tačno da slomijem kičmu, mene će na mojih šest emisija
nedeljno dovlačiti u gipsanom koritu vezanom za kanap, i uspravljaće ga
ispred mikrofona da bih mogao mirno i opušteno da radim. Jer voditelj
mora da se pojavi na programu čak i ako je usput slomio kičmu, a obična
smrt se doživljava kao izgovor. Posle emisije i može, ali umreti pre
emisije je veoma neprofesionalno. Ako se baš mora, onda to treba obaviti
bar dva sata ranije, s tim da se dojavi Redakciji da bi se blagovremeno
odredila zamena... Posle takvih uvoda dešavalo se da se javi neko od
sujevernijih slušalaca i zahteva da se, u borbi protiv uroka, pomerim s
mesta. No, zašto sve to? Pre svega, uglavnom sam se i inače ponedeljkom
osećao kao podgrejani četvrtak iz prošle sedmice, ali bitno je da su
posle takvih uvoda i gosti i slušaoci skloni da oproste čoveku koji može
tako da govori o sebi. A skoro uvek ima šta da se oprosti jer, šta god
rekli - nekome ste se zamerili. Ponekad, dovoljno je da kažete nešto
neoprezno o najobičnijim glistama i već vam se javlja neko iz Udruženja
za primenu i razvoj glista sa primedbom da o pomenutima niste pričali sa
odgovarajućim poštovanjem, a to za emisiju koju vodite nije dobro.
ETNA: U Vašem opusu, pored ostalih
ili da kažemo uobičajenih satiričnih formi, je i roman, a to je
već retkost u ovom žanru ili barem kada je reč o domaćim
satiričarima. Kako to tumačite?
Stanojević: Na roman piscu ode mnogo vremena u kome se,
bar na tom tekstu, ništa ne zarađuje, a i pisac treba da živi,
mada je sve više ljudi - i to, nažalost, upravo ljudi od kojih
prihodi pisaca zavise - koji smatraju da to nije od nekog
značaja, da je dovoljno da žive oni. Kao čitalac, teško podnosim
odlaganje kraja, na šta se svodi mnoštvo romana autora plaćenih
u skladu sa brojem tabaka. Kada je reč o satiri više volim
kratke forme, ukratko izloženu ideju, nešto što može da se
pročita brzo. Zašto sam onda napisao roman? Jednostavno,
F.G.Tmurni je junak o kome sam počeo da objavljujem još 1966.
godine, u emisijama Radio Beograda. Desetak godina kasnije počeo
je da se pojavljuje u "Ježu" (kao roman u nastavcima), a u
pojedinačnim pričama javljao se povremeno u "Borbi", "Novostima
osam", "Zum reporteru" i drugde. Tog junaka poznajem tako dobro
da mi u nekim trenucima izgleda življi od stvarnih ljudi. U
jednom od tih nekih trenutaka zahtevao je od mene da bude
ukoričen, i ja sam mu tu želju ispunio knjigom "Govori
F.Gromki-Tmurni"... Ali satire ima i u mojim romanima za mlađe
čitaoce ("Najveći detektiv na svetu", detektivski roman koji je
i parodija i sasvim istinski detektivski roman; "Kuća koja je
pustila koren", roman iz beogradskog života; "Goranov
dnevnik"... tu je i mini-roman "Kapetan Snip", u kome na čoveka
koji ne može da ode nailazi najveći govornik na svetu, ali
govornik koji nikad nije održao govor jer su se okupljene mase
uvek razilazile kad on naiđe... I zatim, razume se, govornik
drži govore o spasavanju umesto da spase nevoljnika... ).
Šta je bilo bilo je,
tim pre što se ni to nije dogodilo na taj način.
Sve je toliko zanimljivo
da je i to postalo monotono.
Stanja naravno nema, ali se čine veliki napori da se ono prevaziđe.
Ništa se ne dešava, ali mi dobro znamo da
(je to organizovano i da) se time upravlja iz jednog centra.
Uvek sam verovao da napredujemo,
ali nikad nisam uspeo da shvatim kuda smo kog đavola krenuli.
Recite mi najzad istinu,
svečano obećavam da se neću smejati.
On je čovek kakvih malo ima,
i to je jedino što nas može spasti.
Ma ima izlaza, samo, gadljiv svet,
niko neće napolje sa te strane.
Sve je prolazno, ali teško je to dočekati..
Menjam stan za neki bliže groblju.
Hoću da se privikavam postepeno.
Odlučno sam napisao "Mada", ali mi urednik reče da o tome možda ipak
treba opreznije..
Ma nek idu ljudi dovraga,
važno je da se nivo humanosti sve više diže.
Kada nam je konačno rečeno sve,
otkrili smo da znamo manje nego ikad. Zoran
Stanojević |
|
ETNA: Autor ste velikog broja radio-drama koje su nagrađene,
prevedene i emitovane u Nemač- koj, Austriji i Belgiji, kakav je bio
prijem?
Stanojević: Sve moje drame su satirične ili humorne. Jesu
emi- tovane u inostranstvu, ali nagra- đivane su samo kod nas, na
anonimnim konkursima Radio Beo- grada i drugih stanica nekadašnje
Jugoslavije.
Prijem je i u inostranstvu bio do- bar. Posebno je laskavo u Nemač- koj
primljena "Der Hebel, das Rad, das Feuer" ("Poluga, točak, vat- ra"),
drama o praistorijskom pro- nalazaču. On izlazi pred Neolitsku komisiju za
patente, izlaže osobine pronalazaka - poluge, točka i vatre, dakle
pronalazaka bez kojih ne bi bilo civilizacije - a zatim komisija donosi
odluku da se svi ti pronalasci odbijaju, i to obrazlaže savršeno
logično, tako da se slušalac mora složiti da je to što se u
obrazloženju kaže - bar sa stanovištva komisije - savršeno tačno...
Navešću po sećanju primer iz te drame. Jedan član komisije kaže:
"Pronalazač tvrdi da se polugom može prevrtati kamenje, a kome je stalo
još i da prevrće kamenje kad je odozdo samo kojekakva gadarija. On nam
tvrdi - lakše ćemo da kotrljamo kamenje na druga mesta. Ali kome je,
pored tolikih drugih poslova, još i do kotrljanja kamenja, i to kamenja
za koje nam je ionako svejedno na kom mestu se nalazi. Točak? Koliko ja
vidim to je običan kamen. Bar kod nas u Mlađem kamenom dobu ima kamenja
koliko hoćeš, a on došao da mu patentiramo kamen, možete misliti, i to
još kamen sa rupom; nije se potrudio čak ni da nađe ceo kamen..."
Najlaskavije o toj drami je ono što je Christianne Haas napisala u
časopisu FUNK-Korrespondenz. To je dug tekst, sve vreme veoma pohvalan,
navešću samo veoma kratak odlomak: "...einfach, aber genial"
("...jednostavno ali genijalno") ... Hmm... Eto, već i taj fragment je
dovoljan da onaj deo mene koji je sklon podsmehu sebi počne da se mršti,
ali tako je rečeno, a činjenice su činjenice čak i kada je o meni reč.
ETNAA: Da li je performans "Izložba ničega" bio parodija na
savremenu umetnost, u kojoj na primer jedna tačka ili linija na belom
platnu treba da fascinira posetioce, ili Vam je prosto bila namera da se
zabavite posmatrajući reakcije posetilaca i novinara?
Stanojević: U osnovi, da, parodija kojom sam hteo da zabavim i
samog sebe. Bela tačka na crnom platnu, crna tačka na belom, neoprana
kada izložena kao umetničko delo, izvrnuti klozet, beli šah... Mnogo
puta sam sa prijateljima pričao o tome; jednom sam rekao da bih mogao da
napravim Izložbu ničega, i potom su me nagovorili da to učinim... Bilo
je to 1984. ili 1985. godine, u Nušićevoj ulici u Beogradu. Ne mogu da
se setim da li su prostorije pripadale Klubu međunarodnog prijateljstva,
ili je tu tada bio AFK (Akademski filmski klub), ali Izložbe ničega se
sećam, i verujem da ću ovde uspeti da je donekle ponovim. Inače, štampan
je i katalog; događaj se u celini zvao "10 plus 10"; a, jezikom
semiologije rečeno, označeno prvog znaka "deset" je bilo deset umetnika
sa raznim zanimljivim aranžmanima, dok sam označeno onog drugog 10 bio
ja. U katalogu je štampano nekoliko uvodnih rečenica Izložbe ničega,
koliko mi je palo na um kada je o katalogu bilo reči, sve ostalo je bilo
improvizacija...
Prazna prostorija, ja, i šezdesetak posetilaca kojima sam odmah dao
pravo i dužnost da me prekidaju jer će mi to biti od pomoći da što
svestranije osvetlim prirodu Ničega u delima koja sam izložio...
Nažalost, tih upadica je bilo veoma malo. Pokušaću to da rekonstruišem;
neka ovo bude prvo mesto na kome - ne računajući desetak redaka u
katalogu izložbe - postoji bar deo teksta Izložbe ničega:
JA: Pred vama je mnoštvo mojih ostvarenja iz raznih oblasti umetnosti.
Budući da negujem univerzalnost, tu ima vajarskih dela, slika, muzičkih
kompozicija, i tako dalje. Pre svega, vajarska dela koja se nalaze pred
vama-
NEKO: Ja imam utisak da tu ničega nema.
JA: Ničega upravo ima. Rupa nije nova stvar u skulpturama, lično
sam za Henrija Mura proizvodio rupe koje je on ugrađivao u svoje
skulpture. Loša osobina njegovih dela - uzmimo samo kao primer njegov
odlučni Oblik s rupom No 14a, ili legendarni Oblik s rupom No 21 (Op No
17) - je u tome što se ona mogu krasti. Neko može da provuče ruku kroz
rupu u obliku s rupom i da odnese i oblik i rupu. Cilj mi je bio da
kreiram umetničko delo kome ni lopovi ni vandali ne mogu ništa. Zato sam
- a toga se niko pre mene nije setio - zato sam dimenzije rupe proširio
do spoljnih ivica skulpture i time dobio rupe u prečišćenom stanju, rupe
čije se ivice poklapaju sa spoljnim ivicama objekata u kojima se nalaze,
i tako sam dosegao Imaterijalno. Dobio sam prečišćenu, apsolutnu rupu,
Oblik s rupom koji se sastoji samo od rupe, čime je konačno postignuto
ono što se traži od Umetnosti - postignuto je apsolutno jedinstvo
sadržine i forme. Pred vama i oko vas nalazi se sedam prečišćenih oblika
s rupom raznih veličina kojima je zajedničko to što nisu vidljive, ali
svako može da pipne gde god hoće i uveriće se da je tu praznina, dakle
suštinski deo rupe.
Pored jedinstva sadržine i forme ova moja dela omogućavaju posetiocima
da se i sami u njima nalaze, što se nekolicini upravo događa… oni su
takoreći deo umetničkog dela, što je još jedan od ciljeva savremene
umetnosti.
Pred vama su i moje slike. Gospodin sa šeširom koji se oslonio se o zid
ustvari se oslonio o jednu od mojih slika ničega… Ne, ne morate se
bojati, boje nema. Boja nije korišćena, a ni platno, usled čega nije bio
potreban ram… Vredi pomenuti da za ova moja likovna dela postoji jedan
precedent u književnosti: slika opisana u Balzakovoj priči "Nepoznato
remek-delo". U toj priči jedan izuzetan slikar radio je veoma dugo u
bezbroj verzija, i tako je na kraju dobio potpuno belu sliku na kojoj je
samo on nešto mogao da vidi. Taj slikar, koji se ubio kada je shvatio da
je savršenstvo ukinulo njegovo delo, godinama je slikao ka Ničemu; ja
sam do te tačke stigao mnogo brže slikajući upravo Ništa i koristeći za
to odgovarajući materijal - nema platna, nema boje, nema okvira; idealna
slika ničega ima se sastojati od ničega, što je ponovo jedinstvo
sadržine i forme.
Šta čujete sada? Ništa? No, to je samo dokaz da imate odličan sluh! Vi
ovoga časa upravo čujete Ništa. Naravno, ni to delo nije nastalo
odjednom. U periodu učenja sakupljao sam tišine, prirodne i od ljudi
stvorene: tišine pre muzike, tišine pre udara groma (dobijene tako što
sam sa snimaka udara groma izbacivao udare groma)… Dalje, imao sam one
napete tišine pre trenutka u kome zazvoni telefon, tišine pre zvonjenja
na vratima, kao i mnoge zoološke, ljubavlju prema prirodi ispunjene,
tišine pre rike lava ili nilskog konja… Jasno, sve su to bile bedne
kompilacije, ali odnekud se moralo početi. Dugo sam lutao i nikada ne
bih došao na pravu ideju da nije bilo velikih prethodnika, ali njih
jeste bilo. Srećom po mene i Umetnost u celini besmrtni Šubert je, pre
no što je umro, komponovao "Nedovršenu simfoniju". Setivši se toga došao
sam na ideju da njegovo muzičko delo do apsolutnog maksimuma razvijem i
usavršim… Šta ste rekli? Ne, ovo što slušate nije završetak Šubertovog
dela "Nedovršena simfonija". Ovo je potpuno samostalno muzičko delo
"Nezapočeta simfonija", čime su Šubertove namere dovedene do apsolutnog
savršenstva…
… Eto, tako je to izgledalo. Bilo je toga još, ali za intervju je ovo
dovoljno. Na kraju sam rekao da ćemo jednom ipak morati da odemo, ali da
će Izložba ničega postojati i bez mene, što je prirodno; umetnost treba
da traje i kada umetnik ode; ni Rembrant ne stoji stalno pred svojim
platnima, a ona postoje i bez njega.
ETNA: Objavili ste nekoliko zbirki pesama za decu, za koje
mnogi autori tvrde da je mnogo teže pisati, zato što su obavezujuće,
utiču na formiranje ličnosti itd. Kako Vi na to gledate: kao na obavezu
ili kao na izlet u neki lepši, bajkovitiji svet?
Stanojević: Obaveze, koje sam nametnuo sam sebi, svode se na
moju ličnu poetiku za decu: ponuditi deci neke svetove koji nisu mračni,
jer stvarnost im je za to dovoljna, i pisati tako da knjige rastu sa
čitaocem, da i kasnije može da otkrije nešto što dok je bio veoma mlad
nije mogao, dakle da mu u petnaestoj godini - mada na drugi način - iste
knjige budu zanimljive koliko su mu bile zanimljive u sedmoj. Zbirke
koje pominjete sve su o životinjama, pisane su po narudžbini, a
namenjene su mlađoj deci... Umesto da pričam o tim zbirkama, evo šta je
tamo rečeno o stidljivoj životinji Okapiju, i o crnom panteru:
"...Zato kad se jednom nađeš u Africi / pa ne vidiš ništa slično ovoj
slici / ne češkaj se po tropskoj kapi / Znaj, to što ne vidiš - To je
okapi." I: "Crni panter iz Indije / sav zlokoban i pun moći / kao
žutooki komad / preostao od neke noći"...
Nekoliko mojih pesama za decu koje se mogu naći u antologijama, kao i
knjiga "Zeci Peci pec", veoma su satirične u odnosu na onaj deo dečje
poezije u kome "radnja" pesme zavisi isključivo od rime.
ETNA: Kada sam prijatelju, koji je pet puta pročitao knjigu
"Gospodar prstenova", pomenula da pripremam pitanja za intervju sa Vama,
evo šta mi je u mailu napisao: "Pitaj ga kako je neko ko je preveo
veliku, ama veeeeliiiku knjigu, uspeo da ostane i u satiričnoj formi."?
Stanojević: ETNA postoji u sajberspejsu. Definišimo, u skladu
sa tim, ljudski mozak kao biokompjuter sa samoprogramiranjem i
višestrukom namenom, i onda će biti jasno šta sam uradio: jednostavno
sam uključio podprogram za prevođenje, odvojen od programa za pisanje,
te rad na prevodu nije ometao satiru.
ETNA: Pisali ste i aforizme, ali začudo niste objavili zbirku
aforizama. Postoji li razlog ili se prosto namestio gospodin slučaj?
Stanojević: Gospodin slučaj. Praktično sve moje knjige su od
mene naručene (većinom u varijanti "Piši šta hoćeš, samo nek je za
nas") ali nikome nije palo na um da kaže nešto kao: "Slušaj, bi li
ti možda skupio aforizama koliko za jednu knjigu"... Uz to, kad god
mi je knjiga aforizama padala na um, pitao sam se da li ću kroz
dvadesetak godina i ja sam znati na šta se oni odnose. Ali, moji
aforizmi koje objavljujete uz ovaj intervju štampani su pre oko
četvrt veka, a čini mi se da nisu, da tako kažem, prošli. Dakle,
sada bi se moglo desiti, ako mi to neko predloži, da nagovorim sebe
da pročešljam jednu veliku gomilu isečaka iz "Ježa", "Novosti osam",
"Politike ekspres", "Zum reportera" i "Politika the international
weekly", i da nešto napravim od svega toga. Mada nisam siguran jer
sada radim na dve od tri knjige koje sam sebi obećao; jedna se bavi
paralelnim istorijama sveta a druga sadrži potpuno ispravnu ali
sasvim šašavu Dramaturgiju.
ETNA: Poruka ili preporuka za kraj: čitaocima, kolegama, političarima itd. ili svima zajedno.
Stanojević: U suštini ne volim nikakve poruke ali, kad već
želite, poruka bi bila - uzalud se trudimo. Za ljude kojima nije do
preterivanja u vidu veoma velikih ušiju i uvećanog nosa najuspešnija
karikatura je upravo ono što se karikira. Najsavršenija parodija novina
su one same; svaki list, od prvog do poslednjeg reda, prefinjena je i
apsolutna autosatira; ponekad s mukom ubedim sebe da to što čitam nije
humoristički nego običan dnevni list.
|