|
Aforizam kao književna vrsta III
Postojao je i treći put kojim
je aforizam iz oblasti medicine prelazio u književno-filosofske
vode. Vodio je sa engleskog tla, a njegov glavni protagonist
bio je poznati filosof Bekon (1561-1626). Njegovo delo Novum
organum objavljeno je (1608-1620), po uzoru na
Institutio militis christiani Erazmov, kao niz aforizama,
ali je zanimljivo i zbog objašnjenja razloga toga postupka.
Naime, Novum organum je aphorismis digesta (oblikovan
u aforizmima) zbog minus onerosa sit lectio (da lekcija
ne bude tako naporna). Drugim rečima, aforistički način kazivanja i aforistička kompozicija ovde su primenjene kao
didaktičko sredstvo, kao sredstvo nauke kojom se ona znatno
efikasnije razumeva i pamti. Bekonova simpatija prema aforizmu
kulminira, međutim, u njegovom delu De dignitate et
augmentis scientarium, objavljenom (1622-23) godine, u
devet tomova. Tu je aforizmu pridato daleko šire i veće značenje
od atraktivnog didaktičkog sredstva. S obzirom na dalekosežnost
Bekonovog poimanja aforizma u ovom delu, gde se aforizmu
pripisuje izuzetna, čak privilegovana saznajna vrednost, navešćemo
širi citat, u prevodu Zdenka Škreba4, koji ga i
sam smatra nezaobilaznim u razmatranju aforizma i takođe ga u
celosti daje u svojoj studiji o aforizmu:
"Slijedi druga razlika u Metodi,
od velikoga značenja za znanosti, jer se, naime, znanosti
predaju ili s pomoću Aforizama ili Metodički. Jer je naročito
važno istaći kako je općenito prešlo u običaj da
ljudi iz malobrojnih aksioma i opažanja izgrađuju u bilo
kojem predmetu naoko potpunu i pravu znanost; opterećujući
je određenim tumačenjima, objašnjavajući je primjerima i
sapinjući je Metodom. No, ono drugo Predavanje s pomoći
Aforizama ima izvanrednih prednosti kojih Metodičko Predavanje ne može dostići. Jer ono prije svega svjedoči o
tom je li pisac znanost usvojio olako i površno ili je njom
duboko prožet. Jer da Aforizmi ne budu sasvim smiješni,
treba da se stvaraju iz moždine i najdublje biti znanosti.
Jer otpadaju objašnjenja i dodatak; otpada raznolikost
primjera, otpada izvođenje i povezivanje, otpada opisivanje
praktične primjene, tako da kao građa za Aforizam ne ostaje
ništa od velikoga mnoštva opažanja. Neće, dakle, bilo tko
biti sposoban za Aforizme, štoviše, ni pomisliti s razlogom
ne može na to nitko tko bi bio svjestan da je svestrano i
pouzdano obrazovan za knjigu. A kod Metodičkoga Predavanja,
toliko snage ima niz i vezanost, toliko se iz sama središta
uzete pridaje časti... tako da se ne znam kakvom preslavnom
znanosti pričinja ono što bi se, da se raščlani i ogoli,
raspalo tako reći ni u što. Zatim Metodičko Predavanje traži
vjeru i suglasnost; nije toliko usmjereno na upute za praksu;
budući da pred sobom nosi neko kružno dokazivanje, pri čemu
jedni dijelovi uzajamno objašnjavaju druge, u većoj mjeri
zadovoljava intelekt; jer su pak zbivanja u životu rasuta,
nisu usklađena redom, zbog toga im više odgovara i rasuto učenje.
Napokon Aforizmi, budući da oni iznose tek dijelove znanosti
i u neku ruku samo komade, potiču da i drugi nešto dodaju i
privrijede; Metodičko pak Predavanje time što ponosno
prikazuje potpunu znanost smjesta ljude uspokojuje kao da su
već postigli najviši cilj."
Navedni citat je, po svojim
implikacijama, čitav rudnik. Iako je pripadao vodećim
filosofima svoga doba, opredeljenim za metodički način mišljenja,
Bekon ovde ispoljava skepsu prema metodi, gotovo ironiju. Vidi
se da je njegovo doba (a koje nije?) bilo opterećeno
scientizmom, neodmerenim i nekritičkim saznajnim optimizmom,
pri čemu se "iz malobrojnih aksioma i opažanja"
izgrađivala metodičkom procedurom legitimisana, čitava
nauka. A kad bi se odstranile protokolarna odora (spoljna i
uvek ista shema) i opširna objašnjenja, manje-više kružnog
tipa, uz mnoštvo najčešće proizvoljnih primera; drugim rečima,
kako kaže sam Bekon, ako se ono što se "preslavnoj
nauci pričinja" kao veliki i značajni novum "raščlani",
razglobi i ogoli, raspalo bi se "takoreći ni u što".
Po čemu je, iz Bekonove perspektive gledano, Aforizam iznad
Metode? Pre svega po tome što se odnosi na suštinu, na
"najdublju bit nauke", bez izuzetka. U protivnom bi
bili "sasvim smešni", to jest ne bi zasluživali
taj naziv, ne bi bili validni. Njih se ne tiče ništa slučajno,
sporedno, varirajuće; njihova je jedina građa "veliko
mnoštvo opažanja", dovedenih do svog najbitnijeg
zajedničkog imenitelja. Ovako definišući doseg i vrednost
aforizma, Bekon je svestan da pisac aforizama ne može biti
bilo ko. Naprotiv, to može biti samo čovek duboko prožet
naukom, "svestrano i pouzdano obrazovan za knjigu",
iz čije se obrazovanost i spontano ("u moždini")
stvara aforizam kao najviši vid saznanja suštine.
Osim što je aforizmu pridao vrhovni saznajni status, Bekon je
značajan i kao preteča moderne ideje o otvorenom delu.
Bekona je impresioniralo i to što aforizam, iznoseći na
videlo deo (komad) nauke podstiče "da i drugi nešto
dodaju i privrede", za razliku od metodičkog načina
izlaganja, koji prividnom sveobuhvatnošću proizvodi kod
ljudi spokoj "kao da su već postigli najviši
cilj".
Za razliku od današnjeg aforizma, koji se najčešće zgusnuo
u samo jednu rečenicu, Bekonovi su bili čitavi mali eseji.
Današnjoj slavi aforizma doprineli su veoma francuski
matematičar, fizičar i pisac Blez Paskal (1623-1662) i nemački
fizičar i pisac Georg Hristof Lihtenberg (1742-1799), iako ni
jedan ni drugi nisu koristili izraz "aforizam" uopšte,
a Lihtenberg čak nije ni pomišljao na njihovo objavljivanje,
do kojeg je došlo tek nakon njegove smrti.
Vitomir Teofilović
______________
4 Zdenko Škreb, Književnost i povijesni svijet,
Zagreb, 1981.
Izvornik: Zbornik; Književni rodovi i vrste - Teorija i
istorija IV, Institut za književnost i umetnost,
Beograd - 1992. / esej AFORIZAM KAO KNJIŽEVNA VRSTA, Vitomir
Teofilović
Tipologija
|
