-Gde si, stari druže, završi se i to!
-Jes’, bogami! Sad mi, nekako, brzo prošlo.
-Da, odoše četiri godine kao rukom odnešene. I sad, šta ćemo upisati?
-Znaš i sam da ja preferiram književnost, ali supruga mi kaže da od te rabote nema velike vajde, nema tu ‘leba. ‘Ajd onda veterina, nije to loše zanimanje, ali šta ćeš da lečiš, stoke je sve manje, ako ne računamo kućne ljubimce, tako da je i tu mrka kapa. Sad su moderne ove neke tehnologije, računari, mašinstvo, robotika… Šta će roboti da rade kad nema posla ni za ljude, sedeće bez veze na poslu. E, zato ja prelomim: prava ili ekonomija, jer svaka firma mora da ima tu struku, plus posle advokatura… Tako da će to ćerka najverovatnije i da upiše, a šteta je da ne upiše, imala je sve petice u gimnaziji.
-Šteta za malu.
-A šta ti planiraš?
-Slušaj, moj mali je od malih nogu pokazivao sklonost ka društvenim naukama, a time si već predodređen za politiku. Lagao je majku i mene, a o babi i dedi da i ne govorim. Oni, siroti, nisu ni tad viđali svoje penzije. Gledaću zato da ga upišem za poslanika, jer takav talenat odavno nije viđen, taj će da prevaziđe i haški tribunal.
-Ali, šta pričaš, ne postoji fakultet za poslanike?
-Ma, njemu i ne treba fakultet, on već sad može da sedne u Narodnu skupštinu.
-Znači, odmah iz školske u poslaničku klupu!
-Dobro, može prvo u odborničku klupu, da se malo kali u lokalu.
-Vidi, bogati, to ti nije loša ideja! Kako žena ima malo u politici, mogla bi i moja mala da se školuje za tu struku. Ona je od malih nogu…
Miodrag Lazarević