Tomislav Supek: HRVATSKA ZANOVIJETANJA (2014)
(izabrani aforizmi)
1. Tajkunčić, sin tajkuna, nakon rođenja, umjesto rodne – dobija robnu kuću.
2. Dilema modernih majki je: dijeta ili dijete.
3. Opet smo najbolji na svijetu. Imamo najviše stranaka po glavi stanovnika.
4. Seljaci gube na žitu, a bogate se oni koji rade „ispod žita“.
5. Kad Zagorcima voda dođe do grla, oni pređu na – gemišt.
6. Zagorci: Hoćeme 0,5. Zagorke: Hoćemo celega.
7. Mi cijenimo naše mrtve. Čak im dopuštamo glasovati na izborima.
8. Mnogi naši zastupnici nisu dobili prolaznu ocjenu za rad u Saboru. Zato su, jadnici, morali ponavljati mandate i po nekoliko puta.
9. Naši lopovi su skromni ljudi. Žele ostati anonimni.
10. Kada daješ glas – moraš imati sluha.
11. I neki suci se na svoj način bore protiv pornografije. Ne žele u sudnici – golu istinu.
12. U rukama moje supruge kuna je jako nestabilna valuta
13. Izborili smo neriješeno. Protivnik nas je tukao na igralištu, a naši navijači su bili bolji na tribinama.
14. U Hrvatskoj nemamo problema s novinama. Sve su prodane.
15. Dogovorili smo se s neprijateljem da zakopamo ratne sjekire. Kalašnjikovi su pouzdaniji.
16. Poštujemo europske vrijednosti. Primjerice – švedski stol.
17. Naši tajkuni cijene nevinost. Računi su im uglavnom na Djevičanskim otocima.
18. U poslovanju te stranke sve je bilo čisto. Čak su i novac oprali.
19. Mladi su željni znanja. Naveliko kupuju diplome.
20. Te večeri bio sam pijan kao majka. Nakon devet mjeseci postao sam otac.
21. Sloboda govora je visoko rangirana. Odmah iza slobode ogovaranja.
22. Lako je banu Jelačiću. On je na konju!
23. „Bolonjski proces“ je super. Možeš doktorirati prije diplomiranja.
Tomislav Supek (Ilok, 1939 – Zagreb, 2023)
Tomislav Supek rođen je 1939. godine u Iloku. Odmah po rođenju došao je u sukob s okolinom i godinu dana nije razgovarao čak ni sa svojim najbližima.
U ranom djetinjstvu nije ništa znao o životu. No, tokom školovanja u zemlji i inozemstvu početno znanje, na vlastitu i širu radost, uvišestručio. Ipak, za razliku od inih pripadnika svoje vrste, rano je spoznao da je život ozbiljno smiješan i da mu treba pristupati iz više smjerova. Posebno iz onog duhovitog.
Prve književne korake napravio je u osnovnoj i srednjoj školi. Od tih vremena piše humoreske i kozerije i objavljuje ih u tadašnjem omladinskom tisku. Tokom studija, blagodareći filozofijskom pristupu stvarnosti, pokušavao je tri duhovite misli staviti u dvije suvisle riječi. Tim smiješnim poslom bavio se krajnje ozbiljno, pa su iz njegovog pera na svjetlo dana istjecali aforizmi, epigrami i druge sitno prosijane misli. No, to ga nije puno brinulo pošto je, u to vrijeme u SFR Jugoslaviji, a kasnije i u R Hrvatskoj bilo dosta pisaca koji su se zamarali pisanjem romana, drama i drugih književnih vrsta, trošeći svoje dragocjeno vrijeme namijenjeno zabavi i inim sadržajnijim životnim radostima.
U poznim mladalačkim danima i godinama lutao je po ljubavnim bespućima sve dok nije nabasao na put koji vodi matičaru. Prije sudbonosnog “da” predbračnim ugovorom osigurao se da će mu biti garantirana manjinska prava u braku. Zato i danas negira izreku da je brak vremenski period prije razvoda. Poslije ženidbe se pisanjem duhovitih misaonih uradaka bavio tek kad bi porješavao sve radne i domaće kućne posle i zadaće. U tim kratkim trenucima predaha između (s)umorne jave i ko zec brzoga sna zapisao bi poneki aforizam, epigram, kraću kozeriju ili drugu umnu refleksiju o aktualnim društvenim zbivanjima i individualnim nepodopštinama političkih djelatnika koje su u socijalizmu od milja zvali ‘funkcionarima’. Još od studentskih dana svoje mudroslovne zapise je – nakon prosijavanja kroz gusto sito i rešeto autocenzure, objavljivao u ondašnjem „Studentskom listu“, „Kerempuhu“, „Ježu“, „Krokodilu“, „Paradoksu“, te u humorističkim emisijama Radio-Zagreba, Radio-Sarajeva i Radio-Beograda. Dakle, u tri današnje države, čiji su žitelji u to vrijeme udisali isti južnoslavenski zrak i pri prelasku Dunava, Save i Drine nisu morali imati putovnice, pasoše niti osobne iskaznice, koje okorjeli jugonostalgičari i danas zovu *ličnim kartama*.
Elem, Tomislav Supek je strpljivo i radišno čekao i dočekao dragu nam tranziciju i mile nam demokratske promjene koje su odnijele mnoge bivše drugove, gradeći naprečac od radnika i seljaka novokomponiranu gospodu i, kao nus-produkt, pozamašne individualne i javne dugove. U tom raspadanju samoupravnih socijalističkih iluzija na slobodoumne demokratske kapitalističke aluzije, ironije i druge verbalije vrijedni je Tomislav pronašao neicrpni rudnik ovovremenske smiješne zbilje. Iz toga rudnika on već desetljećima marno kopa i brusi svakovrsne mudre misli pretvarajući ih u iskričave aforizme, epigrame, gnome i sentencije koje blagohumorno, satirično, a nekad i sarkastično, poput iločke vinogradarske britve, seciraju aktualnu društvenu i političku stvarnost i njezine protagoniste i idejne vođe. Te blistave bisere duha stavlja na uvid javnosti i vedrom čitateljstvu u listovima i časopisima „Potepuh“, „Riječi“, „MaxMinus“ i drugim. U interesu dobra i s najboljim namjerama prema svim čestitim ljudima.
Nova smiješna faza Tomislavovog života počinje od trenutka kada je 2000. godine vidio iznos svog prvog mirovinskog čeka! Aforistični smijeh koji ga je tada okupirao ne prestaje do danas a, kako neke stvari stoje, neće niti sutra. Blagodareći povlaštenom statusu umirovljenika bez privilegirane mirovine, koji u ‘demokratskom’ liberalnom kapitalizmu negira i nogira svaki oblik autocenzure, u posljednjih nekoliko godina, unatoč društvenoj recesiji, uspio je objaviti pet samostalnih i tri zajedničke knjige. Od tih knjiga svakako treba izdvojiti „Hrvatska zanovijetanja 1,2,3. i 4“, koja spadaju u sami vrh hrvatskog i europskog aforizma. Ponajprije onoga u EU, a onda i šire.
Ivo Mijo Andrić
