Saša Dimitrijević
Online dijeta - Momir Vasić
Saša Dimitrijević
tosha1
Otas-jahac
Divac-kiselo-voce
Miloradovic-munja
Custom dimensions 712x360 px
stefan
Custom dimensions 712x360 px
Custom dimensions 712x360 px(1)
goran-celicanin
shop
Jordan
sasha (1)
previous arrow
next arrow
tosha1
Otas-jahac
Divac-kiselo-voce
Miloradovic-munja
Custom dimensions 712x360 px
stefan
Custom dimensions 712x360 px
Custom dimensions 712x360 px(1)
goran-celicanin
shop
Jordan
sasha (1)
previous arrow
next arrow
Shadow

Pismo za Camusa – Đurđa Vukelić Rožić

Dragi Alberte,

            teško bih preživio a da ti između ostaloga ne pišem i o muškarcu koji je postao psom svoje žene. Svjestan sam, tvoje vrijeme nosilo je svoje i vrijednosti i stupidnosti, o kojima si ti pisao, možda ti je teško povjerovati u moje riječi. Zbog sloboda koje danas imamo, češće radimo budale od sebe.

            Riječ je dakle o nesigurnom muškarcu koji živi u sjeni svoje ambiciozne, energične i egoistične žene. Odlično dresiran, prati i čuva samo nju. Tokom dugog zajedničkog života ona je vrlo oprezno gradila svoje plavokrvno carstvo. On, običan mješanac, zarežao bi tu i tamo na nedužnu spodobu usputno, tek da se uvjeri da je ipak pas. Moj Camus, nemaš ništa osim mojih riječi, no, možeš i sam zaključiti da je takvo što moguće.

            Gospođa Cvijeta ostvarila je svoje snove, visoko penjući se društvenim ljestvama grada. Čovjek-pas strpljivo je slušao hvalisanja svoje vlasnice. Znao je da su njena postignuća tek sramotna prosječnost no, svejedno je poslušno puzao iza nje dok je besramno prostituirala svoje ime. A ona ga nije ni opažala. Osim kada bi pravio nered u stanu premještajući jastuke na trosjedu. Instinkt mu je govorio da si ona ne dopušta biti sretna. Nedostaje joj dobrohotnost pseće naravi. Ti vrlo dobro znaš, dragi moj Camus, psi su jednostavna i nezahtjevna bića. Stoga što je pseći život kratak, oni znaju što je važno: Život je lijepa šetnja, siguran krov nad glavom, nekoliko dragih prijatelja za igru i dovoljno hrane. To je sreća.

            Ostario i sijed shvatio je, on nema što vidjeti iza sebe. Tamo je tek njegov rep, kojim već odavno nije mahao. Iza nje i od nje, nije mogao vidjeti svoju sutrašnjicu. Susjedi su se samilosno smješkali, promatrajući ga.

            Kada je čovjek-pas odlučio poraditi na tome da i sam postane gospodar, upitao se, tko bi mogao biti njegov pas? Bilo je sigurno, došao je trenutak da krene u pohode na uspjeh i zapamćenost među ljudima. Ili, bar psima. Imaju li psi kolektivno sjećanje? Pokušavao je preokrenuti igru i zaposliti C. kao svoju kuju, koja će podržavati i stvarati njegovu karijeru. Ništa mu nije uspijevalo. 

            Dugotrajna borba izmorila je ostarjeli par. Bio si u pravu dragi Alberte, počeli su nalikovati jedno na drugo. Sahranivši ga, ona posta svemiru posve nevažna sitnica. Nedostajao joj je on, njemu je bila sve. Uzalud svi njeni uspjesi, više nikome nije bila toliko važna kao što je bila važna njemu. Bila je njegov univerzum. Još samo ponekad, obgrlio bi je osjećaj da je postigla mnogo u svom životu, ponosivše se sa sobom no, nikoga nije bilo briga.           

            Neko vrijeme ljudi su pamtili starca koji je čitav život klimao za ambicioznom gospođom C. Potom, kako su i oni selili na drugi svijet, više se nitko nije sjećao čovjeka-psa, a ni njegove gospodarice. Tu i tamo, u analima velikog grada, netko bi spomenuo njeno ime. A on, kao da ga nije bilo. I tako, dragi moj Alberte, čim opazim takav jadan par, pitam se, nalikuju li doista jedno drugom, ili mi se to samo čini zbog tvojih rečenica.

            Inače, dobri moj Camus, zabavilo bi te ovo šašavo vrijeme prve četvrti 22. vijeka. U pustinji padaju nezapamćene kiše, ratuje se i puškara stalno, budale vladaju svijetom, imamo nevjerojatne snimke svemira i otkrivamo bezbrojne njegove tajne, otapaju se ogromni ledenjaci i diže se razina oceana, izumiru mnoge životinjske i biljne vrste. Da ne mora misliti, čovjek je kreirao umjetnu inteligenciju. Jedino što homosapiens još može, smijati se od srca svim svojim glupostima. Još ima srce…                                                                                                         

Kolega po peru, Adam R.

Đurđa Vukelić Rožić